Piše: Æerim BAJRAMI

Prizren

Mediji su nedavno posvetili popriliènu pažnju skupu održanom u Skoplju, kako se izvještavalo, predstavnika Goranaca iz svih okolnih zemalja. Usvojena je i rezolucija u kojoj se, izmeðu ostalog, traži “ ukljuèivanje Goranaca u predstojeæe pregovore o Kosovu”, uz koju ide i zahtjev da se njima na Kosovu prizna status nacionalne manjine sa kulturnom autonomijom.
Odmah poslije ovog skupa, oglasili su se oštrim reagiranjem upuæenim na više adresa predstavnici žitelja Gore u aktuelnoj vlasti sa nivoa opštine Dragaš i institucija Kosova, u kojima stranka Vatan iz Dragaša, kao dio bošnjačke koalicije “Vakat”, ima i ministra zdravlja u Vladi Kosova, g. Sadika Idrizija. U medijima na albanskom jeziku, kao u “Kohi Ditore” naprimjer, dat je značajan publicitet ovim reagiranjima, među kojima i onom boènjaèkog èlana predsjedništva Skupšine Kosova, g. Džezaira Muratija, sa naslovom: “Vakat traži svoj dio u pregovoraèkoj ekipi Kosova, kako bi zatvorio usta Beogradu i Skoplju”. Inaèe, u pregovaèkoj ekipi Kosova predstavnici manjina nisu direktno ukljuèeni. U vezi sa bošnjaèkim uèešæem u pregovore, polovinom novembra prošle godine na skupu u priètinskom Grand hotelu tri opoziciona bošnjaèka politièka subjekta, uz uèešæe bošnjaèkih nevladinih organizacija, donijeli su Deklaraciju, dok su tri bošnjaèke pozicione stranke, uz uèešæe drugih nevladinih organizacija i nekih intelektualaca, na Forumu Bošnjaka u istom hotelu dvadesetak dana kasnije usvojili Rezoluciju. Glavni akcenat u ovim dokumentima, u prvom decidnije u drugom nešto blaže, je na zahtjevima za ukljuèivanje i bošnjaèkih predstavnika u pregovore i položaj ove manjine u buduæem Kosovu.
Suština spomenutih reagiranja na skupu u Makedoniji je da su legitimni predstavnici naroda u Gori oni izabrani u organima vlasti na Kosovu na svim nivoima, te da samim tim okupljeni u Skoplju nemaju nikakvo pravo da govore u ime naroda. Takoðer se podvlaèi da je centar Gore Dragaš, a ne Skoplje. Neposredno poslije održanog skopskog skupa, oglasio se i g. Rustrem Ibiši, predsjednik Graðanske inicijative Gore. Kako je njegovu izjavu prenijela RTS kazao je, izmeðu ostalog, da su “ Goranci slavenski narod koji traži da bude uklju~en preko Vlade Srbije u predstojeæe pregovore o Kosovu”.
Letimiènim uvidom u medijske izvještaje i komentare pada u oèi na prvi pogled sasvim sluèajna podudarnost sa donijetom deklaracijom albanskih politièkih subjekata iz tri opštine u Preševskoj dolini: Preševu, Bujanovcu i Medveði, u kojoj oni zahtjevaju rješavanje statusa tamošnjih Albanaca. I jedan i drugi dogaðaj se smještaju u kontekstu iniciranih pregovora o Kosovu. Ipak, rezoluciji Albanaca iz Preševske doline posveæena je veæa pažnja, vjerovatno zbog osjeæaja težine koja ona nosi, uzimajuæi u obzir i da je donijeta od izabranih predstravnika naroda u skupštinama opština i tamošnjih stranaèkih lidera, dok se, s druge strane, vidljivo prešuæuje fakat da su se u Skoplju uglavnom okupili “disidenti” porijeklom iz Gore, koji su više godina izbjeglice po srbijanskim gradovima, od poslije rata na Kosovu. Izmeðu njih su bili sadašnji ili bivši graðani Gore, pojedinci, meðu kojima i izvjesni Ismailj Bojda, koji nekoliko godina unazad uglavnom rade na dobijanju raznih paralelnih državljanstava i pasoša za zainteresirane mještane goranskih sela, sa neskrivenim finasijskim transakcijama koje prate taj, izgleda unosni, posao uz, po svoj prilici, otvorenu ili prikrivenu potporu makedonskih ili bugarskih državnih organa.
Ono što je novi momenat u, inaèe zamršenoj, 15-estogodišnjoj prièi oko “goranskog pitanja”, koja samo povremeno privuèe pažnju javnosti, najviše u kontekstu tema iz albansko-srpskih i kosovsko-srbijanskih odnosa, jeste uèešæe spomenutih “disidenata” na skupu u Skoplju. Oni su poznati po tome što su godima, kao èlanovi SPS-a, bili lokalni funkcioneri u opštinskoj vlasti u Gori, a neki meðu njima i poslanici u Skupštini Srbije, pa samim tim i dugogodišnji zagovornici goranske (nacionalne) opcije, koja je zapravo bila i ostala puki formalizam, dok je suština u bespogovornom prihvatanju srbijanskog obrazovno-kulturnog i informativnog miljea, po receptu SPS-ovske vlasti i srpskih nacionalistièkih krugova. Zanimljivo je da su sada ti bivši komunistièki i SPS-kadrovi uèestvovali na skupu sa kojeg se zahtjeva da, ni manje ni više, njihov narod u Gori bude - manjina sa imenom “Makedonci, muslimanske vere”. Takoðer je zanimljivo da ovom kljuènom detalju iz “skopske rezolucije” nije posveæeno puno pažnje u beogradskim medijima.
S druge strane, u spomenutim reagiranjima predstavnika naroda iz Gore u institucijama vlasti Kosova, kao i u (ne)zvaniènim komentarima pripadnika ovdašnje bošnjaèke manjine može se èuti da je aktuelna srbijanska vlada na èelu sa Vojislavom Koštunicom, “pustila (te) Gorance niz vodu” i predala ih Makedoncima na daljnji tretman. Sumnja se i da iza skopskog skupa stoje oni koji žele da i na ovaj naèin pariraju onom albanskom u Preševu. A da neke veze i istine u svemu ovome ipak ima, govori i vrijeme zakazivanja skupa u Skoplju, koje se poklopilo sa oèekivanim terminom donošenja rezolucije Albanaca iz Preševske doline.
Pored bitnih razlika izmeðu dva skupa - na preševskom su bili legitimni opštinski i stranaèki lideri, dok su na skopskom uèestvovali slobodni graðani – i pored potrebe pojedinih medija i politièara da “sluèaj Goranci” koriste samo kao monetu za potkusurivanje u meðusobnim odnosima velikih, gotovo ni iz jednog spomenutog izvora informacija oko ove posljednje epizode, ne može se nazrijeti suština problema ovog naroda, za koji je reèeno da ga je bilo 24 hiljade od prije rata, a da ga sada u Gori na Kosovu ima (samo) sedam hiljada.
Ako bi se na trenutak zanemarilo pravo legitimnosti narodnog predstavljanja, suština problema bi se mogla otvoriti pitanjem, koje izgleda niko ne želi da postavi: Odakle pravo grupi slobodno okupljenih ljudi da svoj narod imenuju Makedoncima, islamske vjere? Ili još bolje, zapravo glavno pitanje: Ima li nekog da konaèno pojasni ko se i kada zvanièno u Gori u nacionalnom smislu - a ovdje je o tome rijeè - izjasnio kao Goranac? Odgovor je - niko i nikada. Na svim popisima stanovništva, naime, narod u Gori se uvijek stoprocentno nacionalno izjašnjavao kao i ostali Bošnjaci na ex Yu prostorima!
Umesto uvažavanja ovih èinjenica, medijski prostor se popunjava i dezinformacijama po planu dvodecenijskih manipulacija, sve u funkciji asimilatorskih težnji, koje imaju svoje korjene u sliènim akcijama prema bošnjaèkom narodu od strane njegovih komšija na Balkanu, a ove aktuelne oko naroda u Gori sežu do poèetka raspada Jugoslavije, za koji je najviše odgovorna Miloševiæeva diktatorska vlast, podržana od nacionalistièkih srpskih krugova. Pošto je taj režim pokrenuo agresiju na BiH odmah po priznanju njene nezavisnosti, èiji su pripadnici vršili i genocidne radnje nad tamošnjim Bošnjacima, u ostatku SRJ nacionalno izjašnjenje Muslimane je, u najboljem sluèaju, tretirao kao vjersku skupinu. Na Kosovu, gdje je bilo gotovo stotinak hiljada Bošnjaka (tada Muslimana), režim je unio dodatni “tretman”, tako što je u Gori preko 17 hiljada nacionalno izjašnjenih Muslimana, kroz politièke akcije, svoje medije i uz “nauènu” potporu SANU-a proglasio za Gorance. Pozadina je bila prozirna: trebalo je dodatno ojaèati (po njima malobrojno) srpsko govorno podruèje i razbiti (veæ solidan) broj Bošnjaka Kosova. Dodatni razlog je vjerovatno bio strateški položaj pograniène regije Gora u kontekstu planiranja moguæih ratnih operacija sa kosovskim Albancima i eventualno sa Albanijom.
Desetak godina organizovane propagande uèinilo je svoje, pa su neki ljudi iz Gore - najviše interesno – poèeli javno da se deklarišu kao Goranci. Ulagana su i izvjesna finansijska sredstva u opštini Gora, koja je bila sastavljena samo od svojih dvadesetak sela, pošto su iz opštine Dragaš izbaèena albanska sela susjedne regija Opolje. Miloševiæev režim je u ovom pravcu bio pomognut i od nekih opozicionih srbijanskih stranaka, otvarane su i autobuske linije Beograd - Dragaš, povremeno organizirane posjete folk pjevaèica i njihovih “muževa”… Rjeèju, na Kosovu, u Srbiji, kao i u Crnoj Gori, lakše se prolazilo kod organa reda za one koji su bili legitimisani kao Goranci, u odnosu na Bošnjake ili, pak, Albance. Takav “identitet” je bio povoljniji i za vlasnike ugostiteljskih radnji ili zapošljene u srbijanskim gradovima.
Po svoj prilici, taj odnos je zadržan i poslije demokratskih promjena u Srbiji. Dosta mještana goranskih sela je zapošljeno u Beogradu, poprilièan broj njih su tamo kao izbjeglice ili raseljena lica. Iz spomenutih razloga, tamošnjim Srbima oni se deklarišu (ili eksponiraju) kao Goranci, braneæi se mimikrijom od eventualnih izazova. Poslije paljenja beogradske džamije marta 2004, po kazivanju ljudi iz krugova oko džamijskog odbora, veæina nastanjenih mještana porijeklom iz Gore u Bor~i odbila je da da prilog za iniciranu gradnju džamijske zgrade u tom beorgadskom naselju. Strah od identifikacije sa bilo kojim prepoznatljivim identitetom je, i na ovom primjeru, oèigledan. Javna je tajna podatak da neki èlanovi ove raseljene populacije svojoj djeci daju imena sa srpskim predznakom, uz obrazloženje da æe tako bolje proæi u novoj sredini. Sa ovim i sliènim problemima, zapravo sa kršenjem osnovnih ljudskih prava, u Beogradu se niko ozbiljnije ne bavi, naprotiv, èesto se ružièastim tonovima slika idila Goranaca u Srbiji.
U prièi oko naroda iz Gore, punoj površnosti, neistina, manipulacija i raznih poltièkih igara na njihov raèun, ostaæe posebno zapamæena uloga Srpske akademije nauka i umetnosti, koja je preko svog Geografskog instituta “Jovan Cvijiæ”, devedesetih godina prošloga vijeka, pokrenula opsežni projekat multidisciplinarne monografije u više tomova, u kojoj su karakteristiène negatorske i asimilatorske težnje prema Bošnjacima iz Gore, “Sredaèke župe”, pa i regije Opolja, koja je stoprocentno albanska, ali je dio ovog projekta nazvanog skraèeno GOS (Gora, Opolje, Sredska). Ovaj projekat je trebao da da nauènu potporu politièkim potezima, sa solomonskim predlogom da se zanemari muslimansko nacionalno deklarisanje i na sljedeæem popisu stanovništva uvede rubrika Goranac – kao etnièka grupa.
Nažalost, propaganda je dobila svoj odraz i u javnom mnjenju na kosovskom i širem ex Yu prostoru, tako da je dotadašnji geografski termin Goranac zaživio u svakodnevnoj komunikaciji kao nacionalno ime.
Poslije rata na Kosovu, i od strane nekih meðunarodnih predstavnika kao i pojedinih albanskih struktura je nastavljeno nekritièko korišæenje ovog termina, dok je, po dostupnim informacijama - pod utjecajem iz srbijanskih politièkih krugova - Gorancima Ustavnim okvirom obezbijeðeno jedno rezervisano mjesto u Skupštini Kosova, pored tri mjesta za bošnjaèku zajednicu. Ovo jedno sjedište je u dva mandata pripalo spomenutoj GIG-e, odnosno njenom predsjeniku Ibišiju, koji je poslije rata govorio da su oni u toj Inicijativi “ organizovali bivše èlanove srbijanskih vladajuæih stranaka – SPS-a i JUL-a u Gori”.
Da je utjecaj iz Srbije i dalje presudan na ova kretanja, govori i podatak o rušenju nastave na bosanskom jeziku u školama u Gori, koja je od 1999. godine pokrenuta za oko pet hiljada bošnjaèkih uèenika u osnovnim i dvije hiljade u srednjim školama na cijelom Kosovu, sa udžbenicima (privremeno) iz BIH. U meðuvremenu, u veæini goranskih sela ponovo je uvedena nastava na srpskom jeziku sa udžbenicima iz Beograda. Vlada Srbije je vjerovatno bila opredjeljena da nastavi da koristi Gorance kao još jednog (kakvog-takvog) džokera u nadmudrivanju sa institucijama Kosova i UNMIK-om, pa je “velikodušno” sistemom tzv. paralelnih institucija, koji je forsiran po srpskim enklavama na Kosovu, obuhvatila i Goru, u prvom redu tamošnje školstvo. Po nezvaniènim podacima, mjeseèno je iz Beograda slato preko 400 plata ljudima u Gori koji su ranije bili na platnom spisku finasiranom iz budžeta RS. Izmeðu njih je i preko 150 plata nastavnom osoblju, koje je, malo po malo, poèelo da podpada pod utjecaj primaljivih duplih novèanih iznosa u odnosu na iste kategorije u Srbiji, uz one plate koje su primali od UNMIK-a, odnosno Vlade Kosova, i da se opredjeljuje za nastavu na srpskom jeziku.
Jedna od posljedica ovakvog sitnošiæarðijskog posrtanja nastavnog osoblja i smišljenih poteza Vlade Srbije je nastali haos u školstvu u Gori. Nekompatabilnost školskog plana i programa R. Srbije sa pokrenutom reformom školstva na Kosovu, uz uvoðenje devetog razreda, ostavila je veliki broj tamošnih uèenika bez srednjoškolskog obrazovanja i time dodatno doprinela iseljavanju i njihovih roditelja – tamo gdje ima škola za njihovu djecu. Na stranu to što su mnogi sadržaji udžbenika iz Srbije uvrijedljivi za Bošnjake i muslimane i što u njima nema ništa o njihovoj kulturi i historiji, pa samim tim ne sadrže ništa ni o narodu u Gori. Bez obzira što nije taèna spomenuta brojka od samo sedam hiljada prisutnih mještana u Gori, ona sama po sebi dovoljno govori ko u krajnjem pla~a raèun ovakvim politièkim potezima.
Za Bošnjake u Gori i njihovo takvo nacionalno opredjeljenje i na predstojeæem popisu stanovništva, istinski su najviše zainteresirani njihovi sunarodnici na Kosovu, najviše oni iz opštine Prizren. Zna se da je ovaj manjinski narod dobrano proreðen iseljavanjem, pa bi njegov opstanak bio dodatno ugrožen cijepanjem na Bošnjake i Gorance. Ionako bošnjaèka manjina (trenutno oko 30-40000, uz još toliko - privremeno - van Kosova) muku muèi da se nacionalno konstituiše i da afirmiše svoja graðanska i nacionalna prava u kontekstu nove kosovske realnosti i otvorenih moguænosti.
U ovom zahtjevnom procesu, koji je praæen objektivnim teškoæama – krizom i nezapošljenošæu sa kojima se suoèava svo stanovništvo Kosova, kao i sa opštim problemima integracije manjina, ali i sa subjektivnim slabostima – koji se najviše ogledaju kroz personalne sukobe bošnjaèkih javnih djelatnika. I pored svojih “djeèjih bolesti”, od kojih je jedna i koketiranje bošnjaèkih politièkih opcija i koalicije sa zastupnicima goranske opcije – GIG-e, sa obrazloženjem da æe se vremenom “dozvati pameti”, ali i uz njihovu politièko-predstavnièku raèunicu, postoje i rezultati koji su vidljivi kroz predstavljanje u institucijama Kosova, nastavu na bosanskom jeziku u osnovnom i srednjem obrazovanju i na dva visokoškolska smjera, sredstvima informisanja i još u nekim segmentima kolektivnog života zajednice. Naravno da ostaje veliki problem izbjeglih Bošnjaka sa Kosova, meðu kojima izgleda dvadesetak hiljada trajno, koji su napustili Kosovo jednim dijelom prije, a najviše neposredno poslije rata, kada su bili izloženi eksrtremistièkim nasrtajima. Takoðer je otvoren i problem nekoliko desetina ubijenih i nestalih pripadnika ove populacije.
Èini se ipak da je najveæi uspjeh to što se svakim danom kod albanske veæine na Kosovu sve više probija svijest da su Bošnjaci, kao uostalom i Turci i Romi, pripadnici manjinskih zajednica, ravnopravni graðani i prihvatljivi kao takvi za veæinski narod.
Poslije ove konstatacije, nameæe se neizbježno pitanje: Šta je zapravo bio pravi cilj okupljenih na skopskom skupu i njihovih mentora, ako njegove poruke imaju oèiglednu namjeru da, ionako oslabljenu bošnjaèku manjinu, dodatno posvaðaju meðusobno, a usput i sa Albancima. Da li se želi da se i Bošnjacima uèini život nemoguæim na Kosovu? Ako je, naime, cilj srbijanske Vlade, koja po svoj prilici pomaže ovakve “skupove” i poteze, da i kosovski Srbi ostanu i dalje na Kosovu, zar nije onda u interesu tog stanovništva u opštini Štrpce da se regija Župa kod Prizrena u èijim je selima stanovništvo veæinski bošnjaèko, saèuva kao susjedna multietnièka sredina, preko koje se može bolje komunicirati kako sa Bošnjacima, tako i sa Albancima? Zna se da je u nekim selima ove regije vraæen poprilièan broj izbjeglih Srba, koji dobro žive, prije svega zahvaljujuæi Bošnjacima, koji mogu živjeti i sa Albancima i sa Srbima i sa svima ostalima… jedni sa drugima, ili jedni pored drugih. Poèesto Bošnjaci i zbog toga, trpe kritike i od jedne i od druge strane. I zbog svega ovoga ne bi trebalo zloupotrebljavati bošnjaèko strpljenje, niti vuæi politièke poteze preko njihovih leða, koji samo mogu izazvati njihovo dodatno razoèaranje.
Možda je krajnji cilj ovakvih skupova sasvim neki drugi, proizišao iz “visoke politike” u kojoj Bošnjaci nemaju namjere niti pak snage i volje da uèestvuju. Ako ništa drugo, u vezi sa “visokom politikom”, svjesni su svoje manjinske pozicije na Kosovu, pa svoje politièke i druge poteze vuku u skladu sa njom i željom da ostanu na svoja ognjišta i da saèuvaju svoj identitet. A kako prolaze oni koji se petljaju u tuðe igre, poput po svoj prilici veæine (ne)svijesnih uèesnika skopskog susreta, možda najbolje govori politièka karijera jednog od njih, koji ima zavidnu nauènu titulu i koga je prihvatanje uèešæa u manipulacijama iz tuðih centara nosilo od nemila do nedraga. Mr. Ibro Vajt, svojevremeni SPS poslanik i jedan od mo}nika u Dragašu, je jedne prilike pred TV kamerom u Skupštini Srbije “obrusio” haškom zatvoreniku Vojislavu Šešelju i predstavio mu se kao jedan od onih “Muslimana sa velikim M”. Kasnije je po nalogu svoje partije pošao u Rambuje da predstavlja “nacionalnu zajednicu Goranaca”, da bi, pošto je odmah po ulasku KFOR-a na Kosovo pobegao u Beograd, sada uèestvovao na skupu u Skoplju odakle se zahtjeva da se njegov narod prizna kao “Makedonci –muslimani”.
Ako iza skupa u Skoplju stoji (i) Repubilika Makedonija, tamošnja vlast bi prvo trebalo da riješi status nacionalno izjašnjenih Muslimana iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kojih je tada bilo preko sto hiljada. Na popisima stanovništva u nezavisnoj Makedoniji ti ljudi su se uglavnom izjašnjavali kao Turci ili Albanci, pošto im je onemoguæeno da se izjasne isto kao na prethodnim popisima stanovništva i pošto nisu prihvatili sugestije i pritiske da se popisuju kao Makedonci-muslimani. Oèigledno je da ne prolazi politika Makedonaca-muslimana, koja je gurana sa, u meðuvremenu upokojenim, propagatorom Nijazom Limanovskim, kod tamošnjih Bošnjaka “torbeške provenijencije”. Još manje æe ona proæi na Kosovu, pogotovo u novim okolnostima. Može samo da izazove kontraefekte sliène onima u Makedoniji ili u - Albaniji, u kojoj su za vrijeme Enver Hodžine komunistièke diktature otvarane škole na službenom jeziku države prvo u devet goranskih sela, pa poslije u okolna u opštini Kuks.
Ako bi kojim sluèajem prestali ovi spoljni pritisci na Bošnjake, oni bi smogli snage da se kvalitetno integrišu i unutar sebe i u kosovskom društvu. Stièe se dojam da je formula za to pronaðena - bošnjaèka nacionalna manjina, sa bosanskim jezikom u školama, informisanju i službenoj upotrebi, uz moguæe veze i saradnju, prije svega na obrazovno-kulturnom planu, sa matiènim narodom u BiH. Bošnjaèka nacija je kosovskom muslimansko-historijskom krugu najbliža: historijski, tradicijski, kulturno, jezièki i vjerski. Faktori pod kojima se ova nacija formirala na širem prostoru, pogotovu u Sandžaku, slièni su sa onima kod Bošnjaka Kosova. Najbolji dokaz da je to njihova želja je taj što bošnjaèke institucije iz države BiH to od njih ne traže, niti ih puno pomažu, zbog brojnih njihovih problema koje im je u naslijeðe ostavio petogodišnji rat.
Jedna od èestih primjedbi oko nacionalnog opredjeljenja kosovskih Bošnjaka je da narod na Šar-planini ima svoje specifiènosti koje ga navodno razlikuju od ostalih Bošnjaka. Ali, zar tih specifiènosti nema i srpski narod na na Šar-planini? Zašto se, naprimjer, niko nije dosjetio da termin “Šopovi” kojim se kolokvijalno nazivaju Srbi u opštini Štrpce, koji inaèe imaju i svoj specifièan govor, ne proglasi za posebnu etnièku grupu, po istom sistemu po kojem se ona nudila Gorancima. Makedoncima je glavni argument za svojatanje navodno govor naroda u Gori, ali se, veoma ljute kad im taj isti argument podastiru Bugari oko njihovog makedonskog jezika.
Niti srpska, niti makedonska nacija nisu odvojive od pretežno pravoslavnog vjerskog miljea i tradicije. Isto tako, njihova nacionalna borba u uskoj vezi je sa otporom i stvorenim mitomanskim neprijateljskim odnosom prema osmansko-turskom carstvu. S druge strane, izmeðu ostalih posebnosti i specifiènosti, bošnjaèka kulturna tradicija je u uskoj vezi sa islamom, a dio historijskog naslijeða je i njihov glorifikacijski odnos prema historiji osmanske Turske, u kojoj su bili mali segmet. Pored ovoga, historijske èinjenice kazuju da su Bošnjaci Kosova u velikim ratovima 1878., 1912-1918., 1941-45. godine bili uglavnom sa Albancima. Jedan od primjera je i veliki znak pitanja u knjizi 40/II od 1995. god., spomenutog projekta GOS, u kojoj se citira izvjesni srpski oficir koji 1913. izvještava o žilavom otporu ustanika srpskoj vojsci niže sela Vraništa u Gori - potpomognutim jurišima mještana Vraništa. Naravno, prilike pa i ljudi se vremenom mijenjaju. Bilo je mnogo lutanja nekih ljudi u Gori i puno manipulacija sa njima. Neki su u lutanjima otišli dosta daleko, pitanje je da li se mogu vratiti - prvo sebi samima, pa poslije i svom narodu. Za neke postoji dobrana politièka odgovornost, za poprilièan broj njih moralna - svakako. Na sreæu, po sve koji su bili umiješani u sukobu, u poslednjem ratu na Kosovu i bombardiranju NATO-a nije bilo prilike da se u pravoj borbi provjeri na èijoj bi stvarno strani stali Goranci, iako je veliki broj njih, uglavnom mimo svoje volje, bio mobilisan u srpsku vojsku. Možda bi u tom sluèaju i oni uradili nešto slièno kao njihovi sunarodnici iz regije Župa kod Prizrena. Manje-više je, naime, javnosti poznato da su nasilno mobilisani Bošnjaci iz župskih sela, naslutivši potencijalnu zloupotrebu sa njima, koja je èinjena i preko RTS-a uz pomoæ Miloševiæevog putujuæeg filozofa Šifera - a la Frans, hrabro, u toku bombardiranja krajem aprila i poèetkom maja 1999, vratili oružje i uniforme, potpomognuti prateæom pobunom svojih majki, sestri i žena. Odmah potom dio njih se morao pridružiti Kosovarima u izbjeglištvu. Voda odlazi, a pijesak ostaje, kaže ona narodna. A poenta cijele prièe je kako da manjinski bošnjaèki narod u Gori i ostalim sredinama na Kosovu i, svakako, ne samo on, ostane na svojim vjekovnim ognjištima. To bi, valjda, trebalo da bude najvažniji cilj i svih, zar ne.


(Autor je predsjednik Kulturno-informativnog udruženja Bošnjaka Kosova “Selam” iz Prizrena. Bio je i urednik istoimene Revije na bosanskom jeziku koja je povremeno izlazila od 1995-2002. godine. )