IZ PERA:

SEJJID AHMED IBN ZEJN DEHLANA-A

ABDUL-KADIM ZELLUMA

DR. MUHAMMED HUSEJNA ŠENDUB




Bismillahirrahmanirrahim

PREDGOVOR

U ovoj knjizi, rijeè je o historijatu i kolijevci vehabizma, iz pera tri uèenjaka: Dehlana, Zelluma i Šenduba. Autori otkrivaju svu zbilju, aktere, ideologe i pozadinu vehabizma. Èitaocu se nameæe pitanje: Koliko koristi i kolika je potreba za upoznavanjem sa ovim fragmentima bolne povijesti islama? U svakom sluèaju, kad je rijeè o povijesnim trenucima bilo kojeg perioda islama, nužno je poznavati ih kako bi se upoznali sa uzrocima aktualne stvarnosti koju živimo. Da je vehabizam bio i djelovao sa osnova nužnosti i potrebe reforme, te oživljavanje vjerske misli, èišæenja iz islamskog uèenja svega što mu je strano, i da je bio nužni krik protiv nepravde i negativnosti kojima je bio bremenit islamski svijet, svi bi mu rekli \"merhaba\" - dobro došao! Iz pera autora ove knjige, jasno je da je reforma na kojoj je bio angažiran vehabizam, bila na štetu islamskog jedinstva i na korist kolonijalistièkih zapadnih imperija, kojima je hilafet bio prepreka za ostvarenje njihovih ambicija. Posebno je pitanje da li je svaki upregnuti faktor kao podupiraè vehabizma bio svjestan ovoga, no meðutim svjesnost ili èistoæa neèije namjere æe se gledati kod Boga -dželle še\'nuhu- na Ahiret a posljedice konkretnih angažmana se na dunjaluku ili uživaju ili teško podnose.
Svima je , bar danas, jasno kakvi su rezultati i posljedice tih zbivanja krajem 18 i poèetkom 19 vijeka. Hilafet je porušen. Veæi dio islamskog svijeta je koloniziran. Muslimani su dovedeni u težu situaciju od koje su bili pod upravom islamskog halife. S toga, obraæamo se èitaocu ovoga ovog štiva, da njemu pristupa a da na umu ima te èinjenice. Svaki objektivni musliman treba istinski i bez imalo straha i kolebanja i bez bilo kakvih predrasuda iskazati spremnost da osudi svaki faktor i svaku djelatnost koja vodi štetu muslimana da podrži, zalaže se i promièe svaku aktivnost koja donosi korist muslimanima. S toga nimalo ne sumnjamo da æe mnogi mladiæi èija srca su ispunjena vjerskim žarom, koji žele da žive i prakticiraju Kur\'an i Sunnet, i koji teže uspostavi društva koje æe biti organizirano na temelju uèenja Kur\'ana i Sunneta, spremno i odluèno Lorensovim slugama reæi:\"Ne, nikada više\"! Vjernike ne smije zmija dva puta ujesti iz iste rupe. Ovo štivo bi trebalo da pojaèa naboj u srcima vjernika da se više zalažu na putu ponovnog uspostavljanja jedinstva meðu svim muslimanima. Ponovno uspostavljanje jedinstva meðu svim muslimanima svijeta i izbora islamske vlasti, neæe odgovarati dinastijama, partijama ili diktatorima koji trenutno uživaju blagodati vlasti po podijeljenim i pocijepanim krajevima islamskog svijeta. Allah -dželle še\'nuhu- kaže:\"Oni žele da ugase Allahovo svjetlo svojim ustima. A ALlah æe upotpuniti Svoje svjetlo, makar to prezirali nevjernici. On je taj koji je poslao Svoga Poslanika sa uputom i istinskom vjerom da bi njom nadvisio sve vjere, makar to prezirali idolopoklonici.\" / Saff, 8-9/


Naš ugledni alim Husejn ef. Ðozo iznosi svoja zapažanja o situaciji u islamskom svijetu pa kaže:\"\"Gledao sam svojim oèima i slušao svojim ušima kako hadžije satima stoje, ljubeæi zidine Kjabe i zidove turbeta Božjeg Poslanika, uèeæi razne dove i tražeæi razne murade. Iste takve prizore gledao sam prolazeæi kroz Carigrad, Konju, Bagdad, Kerbelu, Damask, Kairo itd. Sve što ozbiljnije razmišljam i temeljitije analiziram ove pojave, sve mi više postaje u osnovi shvatljivije. Sve više uviðam, da mi nedostaje moralne snage i prava da za sve ovo okrivljujem mase. Ne znam, teško je reæi, ali èini mi se, da im je i ovo bilo pametnije nego da su se slijepo poveli za kojekakvim Lorensovim slugama. Prošlost je uèiteljica koja nas uèi i pruža nam iskustva ranijih generacija, kako bismo mogli nastaviti tamo gdje su oni stali.\"


Slièna zapažanja iznosi i Šejh Ali TAntavi, kada govori o pojavi vehabizma:\"Ono što se navodi kao manjkavost i nedostataka ( Ibn Vehabu) jeste metoda koju je slijedio u reformi. Npr. vidio je neke ljude kako se ponašaju na kaburima, te je u tom èinu primjetio vidljive elemente širka, po njegovom mišljenu. Zbog toga ih je automatski proglasio mušricima. Zatim je isti hukm, odnosno, stav prenio na sve gradove i naselja u kojima je primjetio kubbeta nad kaburima. Sve te muslimane proglasio ej murteddima ( odmetnicima) od vjere, dozvolio je prolijevanje njihove krvi ( tj. ubijanje) i konfiskaciju njihove imovine.\"


Kao rezultat ovakvog uèenja i da\'ve uslijedilo je zatiranje svih tragova i kulturnih spomenika vjekovne islamske kulture i tradicije. Porušena su sva turbeta i nišani nad najpoznatijim grobljima kao što su: Medinsko groblje Beki\'a, groblje boraca na Uhudu, Mekkansko groblje u koje su zakopani h. Hatidža i Poslanikovi preci, Abdul-Mutalib i dr. Nad tim mjestima u doba vehabija izvršen je pravi urbicid. Tako da se danas uopæe ne zna gdje se ko nalazi. Šejh Jusuf Rifai u svome djelu \"Nesihatt ulemi Nedžda\" nabrojao je više desetina primjera rušenja svega što je podsjeæalo na velikane prošlosti. U mjestu Ebvi, gdje se nalazio kabur Amine, majke Muhammeda \'alejhi-sselam,, taèno nad kaburom napravlje je rezervoar za benzin. U èasnoj Mekki, gdje je bila kuæa h. Hatidže, trenutno je lokacija stoène pijace. Na mjestu u kome je bila kuæa u kojoj je bilo Poslanikovo roðenja izgraðeni su javni klozeti i sl. Sve su to plodovi vehabijske da\'ve, ve la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil-azim! Allahumme nsuril islame vel-muslimine, ve \'ali kelimetel-hakki ve ddin. Allahumme nsur men nasare din vahzul-men hazelel-muslimine.




Bismillahi-rrahmani-rrahim


“Vehabijska fitna”


Autor: Sejjid Ahmed ibn Zejni Dehlan – muftija Mekkanski

Autorova biografija:

Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan el-Mekki je uèenjak šafijskog mezheba. Bio je šerijatski pravnik – fakih-, historièar koji se pokazao kao uèenjak u raznovrsnim nauènim oblastima. Obnašao je finkciju mekkanskog muftije za sljedbenike šafijskog mezheba u Mekki Velièanstvenoj. Nosio je i poèasnu titulu šejhul-islam. Roðen je u Mekki 1231 hidžretske godine a umro u Medini u mjesecu muharremu 1304 h. godine. Iza sebe je ostavio štampana djela koja su u opticaju, meðu kojima izdvajamo:

- El-ezharu zzineti fi šerhi metni elfijjeti.

- Tarihu duveli islamijjeti bil-džedavili meredijjeti.
- Fethul-dževadil-mennani alel-akidetil-musemmati bifejdi rrahman.

- Derru sunijjeti fi reddi alel-vehabijjeti

- Nehlul-atšani ala fethi rrahmani.

- Fi tedžvidil-Kur’ani.

- Hulasatul-kelami fi umerai-beledil-harami.

- El-Futuhatul-islamijjetu i dr.

Od njegovih djela je i ova knjižica o vehabijskoj fitni za koju se nadamo da æe se cijanjeni èitaoci okoristiti a Allah zna svaèije namjere.

Ovo djelo je štampano 1978 g. u Istambolu pod nadzorom Husejna Hilmija ibn Seida Istambulija.


Uvod

Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Treæeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je “Vehabijska fitna” koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Èasna Harema i zabranili dolazak na hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treæi posebna je bila najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko æemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više rijeèi u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama. Što se tièe vehabijske fitne, poèetak sukoba i borbi izmeðu njih i Emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida, koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je 1205 hidžretske godine a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima Treæeg koji je sin sultana Mustafe Treæeg sina Ahmedovog. A što se tièe samog poèetka pojave Vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojaèali u svojoj pokrajini a onda se je njihov šer (zlo) proširio i šteta narasla i vlast njihova se rastegla na veèa podruèja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Uèinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene.


Osnivaè i utemeljitelj vehabijskog pokreta


Osnivaè ovog neèasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab èije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Roðen je 1111 hidžretske a propao 1200 h. g. Neki historièari su ovako opisali njegovu propast: “Pojavila se propast (habisa) neèasnika 1206 h.g.”

U poèetku bio je uèenik meðu uèenicima u Medini i Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda \'alejhi-sselam, salavat i selam. Otac mu je bio dobar èovjek. Slovio je kao uèenjak. Takoðer i njegov brat Šejh Sulejman. Njegov otac i brat a i ostali uèenjaci su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih rijeèi i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima. Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I taèno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagaðanje kada se javno pojavio sa novotarijama i zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se uèenjacima i imamima vjere i došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine vjernika. Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu \'alejhi-sselam, i èinjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, takoðer dozivanje drugih Allahovih robova, kada se èini tevessul, je širk. Takoðer je smatrao da ako neko pripiše neki èin nekome mimo Allaha pa makar rijeèima simbolike kao npr. “ovaj lijek mi je koristio”- da taj postaje mušrik. Prihvatio se je nekakvih dokaza koje ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obièni svijet dok ga nisu poèeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Èak su vjerovali da su veèina sljedbenika tevhida postali kjafiri. Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istoènih pokrajina u Der’ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podržali i prihvatili njegovu da’vu . Vladari Der’ijjete su u tome vidjeli priliku za jaèanje, uèvršæivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik èija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g. a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250. Uèenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Èak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome odgovara na zablude i opasnosti koje se kriju iza rijeèi i uèenja koje je propagirao njegov brat. Njegovu misiju i uèenje podržao je emir Der’ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab . Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku abul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud.

Mnogi medinski šejhovi i uèenjaci su govorili za njega:”Ovaj æe zalutati.” ili “Allah æe njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas.” I tako je i bilo. Muhammed ibn abdul-Vehhab je naglašavao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da želi iskrenost u (Tevhidu) Jedinstvu i oslobaðanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku veæ 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru. Kur’anske ajete u kojima se opisuju mušrici protumaèio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet:”Ko je u veæoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neæe odazvati do Sudnejg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni.” ili ajet:” Ne dozivaj pored Allaha ko ti neæe koristiti niti štetu nanijeti.” ili ajet” Oni koji dozivaju one kojima se neæe odazvati do Sudnjega dana “ i slièno. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: ”Ko traži pomoæ sa imenom Poslanika Muhammeda \'alejhi-sselam, ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili traži šefa’at on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima.”

Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu \'alejhi-sselam, i kabure drugih Poslanika i evlija.

Rekao je o Kur’anskom ajetu u kome se govori o mušricima:”Mi ih obožavamo samo da bi se približili u Allahovu blizinu.”:”Oni koji èine tevessul slièni su mušricima koji kažu :”Mi ih obožavamo samo da se Allahu približimo..”. Ibn Vehhab kaže:”Mušrici nisu vjerovali da njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur’anu:”A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reæi æe:Allah.” i u drugom:”Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i zemlju, reæi æe: “Allah.” Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora “da bi se približili Allahu” tako da su ovi slièni njima.”


Odgovor islamskih uèenjaka na pojavu vehabizma


Uèenjaci islama su ovako odgovorili na ovaj pogrešni naèin zakljuèivanja i izvoðenja stavova:”Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti evlije Božije božanstvima, niti rivalima – suparnicima Božjim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tièe mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se èini ibadet i oni su ih velièali velièanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet èini i da zagovaraju da su božanstva obožavajuæi ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur’ana i Sunneta.

I’tikad (ubjeðenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino zaslužuje obožavanje Allah jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moæ utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moæ da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom). Ono što je mušrike odvelo u širk je i’tikad (ubjeðenje) da njihova božanstva zaslužuju da im se ibadet èini a ne samo njihov govor “Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu” Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajuæi svoje ponašanje:”Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu”.

Pa kako može biti dozvoljeno ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete vjernike- mu’mine – monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u božanstvenost svojih idola?

Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane.

Imam Buharija je zabilježio Poslanikovu predaju od ashaba Abdullaha ibn Omera r.a. o opisu Haridžija:” da su oni ajete koji su objavljeni o kjafirima prenijeli na mu’mine.”

Abdullah ibn Omer takoðer prenosi predaju da je Resulullah \'alejhi-sselam, rekao:”Najviše èega se bojim mome ummetu jeste èovjek koji bi tumaèio Kur’an na svoj naèin kako ne odgovara.” Ovaj Poslanikov opis bi se mogao prije svega odnositi na ovu skupinu.

A da se bilo šta od onoga što rade vjernici po pitanju tevessula smatra širkom to se ne bi desilo da Poslanik Muhammed \'alejhi-sselam, radi i njegovi ashabi i ogromna veæina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed \'alejhi-sselam, uèio u dovama :”Allahumme inni es’eluke bihakki ssailine alejke.” Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji Ti se obraèaju.” Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed \'alejhi-sselam, pouèavao je ashabe da èine ovu dovu i nareðivao im da tako uèe dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo uèenje.

Postoji autentièna (sahih) predaja da je Muhammed \'alejhi-sselam, kada je umrla Fatima bint Esed, majka Alije ibn Ebi Taliba ,da je on svojom èasnom rukom spuštao u kabur i prouèio dovu:”Allahumme gfir liummi Fatima bint Esed ve vessi’i alejha medhaleha bihakki nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamu-rrahimine.” Moj Gospodaru, oprosti mojoj majci Fatimi bint Esed i uèini joj kabur postranim s pravom ( hakkom) tvoga Poslanika i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji.”

Postoji takoðer sahih predaja da se Poslaniku Muhammedu \'alejhi-sselam, obratio slijepac sa molbom da mu se vrati vid Poslanikovom dovom. Poslanik Muhammed \'alejhi-sselam, mu je naredio da se oèisti, klanja dva rekjata i da prouèi:\"Allahumme inni es\'’eluke ve etevedžehu ilejke binebijjike Muhammedin nebijji rrahmeti. Ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila rabbi fi hadžeti litukda. Allahumme šeffi’ahu fijje.\" Moj Gospodaru, obraæam Ti se i okreæem Tebi sa tvojim Poslanikom Muhammedom, Poslanikom milosti. O Muhammede ja se obraæam tobom svome Gospodaru u mojoj potrebi da mi se izvrši. Moj Gospdaru uèini ga da mi bude zagovornik na Sudnjem danu.”

To je uradio pa mu je Allah vratio vid.

Postoji sahih predaja da je Adem \'alejhi-sselam, èinio tevessul sa našim Poslanikom \'alejhi-sselam, kada je pojeo sa plodova zabranjenog drveta, jer je vidio njegovo ime napisano na Aršu i na džennetskim vratima i na stranama meleka pa je pitao Allaha za njega. Allah mu je rekao:”Ovo je djete tvoj potomak, da nije njega ne bi ni tebe stvorio.” Onda je Adem \'alejhi-sselam, rekao:”Allahumme bihurmeti hazel-veledi irham hazel-valide.” “Moj Gospodaru tako ti tvoga hurmeta prema ovom djetetu smiluj se ovom roditelju.” Onda je dozvan o Ademe, da si tražio kod Nas oprost sa Muhammedom za sve stanovnike nebesa i Zemlje, Mi bi ti ga dali.”

Omer ibn Hattab je èinio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi drugi sluèajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo. Naèin tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika \'alejhi-sselam, u sluèaju slijepca kome je vraæen vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko bude istraživao ovo pitanje naæi æe mnogo sluèajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura:”Ja resulellah isteski liummetik” “O Allahov Poslanièe, traži kišu svome ummetu.”

Naæi æeš, takoðer, pozive koje je Poslanik upuèivao kada je posjeæivao kabure.

Od najoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn Abdul-Vehhabu je uèenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši komentar ibn Hadžera. Rekao je izmeðu ostalog:”O ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u ime Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvuèeš i poštediš muslimane tvog vrijeðanja. Ako èuješ osobu da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se taj tome obraæa mimo Allaha, nastoj da ga pouèiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom. Ti nejmaš pravo tekfiriti ogromnu veæinu islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliži kufru je onaj koji se odvojio od ogromne veæine islamskog ummeta, od onih koji su u ogromnoj islamskoj veæini, jer on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaže:” Ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit æemo da èini što hoæe a onda æemo ga baciti u džehennem a ružno li je on boravište.” (Nisa 115) A ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada.”

Što se tièe posjete Poslanikovom kaburu, to su èinili ashabi r.a. i svi koji su došli poslije. O vrijednosti posjete Poslanikovom kaburu izreèeni su mnogi hadisi koji se nalaze u pisanim djelima o ovoj temi. A što se navodi o dozivanju drugog pored Allaha -dželle še\'nuhu- odsutnog i umrlog o tome se spominje u hadisu Poslanika \'alejhi-sselam,:Ako se izgubi životinja nekome od vas u nepoznatom mjestu neka zovne: O Allahovi robovi, èuvajte je, jer Allah ima svoje robove koji æe se odazvati.” U drugom hadisu:”Ako neko izgubi nešto od vas ili bude u potrebi za pomoæi u mjestu gdje nejma druga neka kaže:”O Allahovi robovi, pomozite mi, jer Allah ima robove koje vi ne vidite.”

Allahov Poslanik \'alejhi-sselam, je obièavao kada bi putovao i prikuèila se noæ rekao bi:”O Zemljo, Moj Gospodar i tvoj Gospodar je Allah.”

Kada bi posjeæivao kabure Muhammed \'alejhi-sselam, bi govorio :”Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi.””Neka je na vas mir o stanovnici kabura.”

A u tešehhudu u uèenju na ettehijjatu svaki musliman svaki dan izgovara poziv “Esselamu alejke ejjuhennebijju.”
Iz navedenog se da zakljuèiti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili èini dovu tevessula ne vjeruje u moæ utjecaja (te’sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom tevessul èini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha -dželle še\'nuhu- i da drugi nemaju te moæi onda nejma štete. Takoðer je stvar sa prislanjanjem nekog èina ili djela nekome drugom mimo Allaha ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha -dželle še\'nuhu- A reèenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaže:”Koristio mi je taj i taj lijek.” ili “Izlijeèio me je taj i taj lijek” ili što se kaže:”Pomogao mi je taj i taj.” A svi vjerujemo da stvarna pomoæ i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom znaèenju. Smatram o ovome za sada dovoljno. Ko želi da se više zadrži na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu koju sam posvetio ovoj temi.
Kada je Ibn abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom neèasnom misijom, zbog koje su proglasili kjafirima veæinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast se širila. Zauzeli su Jemen i dva èasna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla do granica Šama. Oni su u poèetku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih uèenjaka sa zadatkom da nastoje pokvariti akidu (uèenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod uèenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju od uèenja o akidi, uèenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihovo akide skup propisa o izvoðenju iz islama (tekfir). Onda su im podastrijeli sve dokaze o pogrješnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli braniti. Uèenjacima dvaju Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih džahila koji su izgledali smiješno i zbunjeno. Uèenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je èisti kufr i razaslali su da se to zna meðu ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa’da ibn Zejda koji je umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Meðutim neki su uspjeli pobjeæi iz zatvora i otišli su u pleme Derijjete i izvjestili svoje vehabije o tome šta se zbilo. To im je samo poveæalo inat i oholost. Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi sljedbenici ulaze u Harem na hadž. Tada su vehabije poèeli napadati neka plemena koja su bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpoèeli su prvi sukobi. Poèetak oružanih sukoba izmeðu vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Izmeðu tih zaraæenih strana bilo je više okršaja u kojima je stradao veliki broj ljudi.


Jaèanje vehabijskog pokreta


Vehabije su iz dana u dan jaèali i stalno su nova plemena njima pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke. Godine 1217 hidžretske vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i veæinu stanovništva pobili, a žene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadžije iz Šama i Egipta, pa su iz tog razloga odluèili saèekati dok se završe obredi hadža i da se povrate hadžije iz Sirije i Egipta. I zaista nakon završetka obreda hadža spremili su pohod na Mekku.

Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te se zbog toga izmjestio u Džiddu. Stanovnici Mekke su se bojali za svoje živote pa su poslali izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traže od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 muharrema 1218 h.g.. Zadržali su se u Mekki 14 dana tražeæi od ljudi da se pokaju obnavljajuæi im islam i zabranjujuæi im da èine djela za koja su vehabije smatrali da je širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su nastavili sa vojskom prema Džiddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okružili Džiddu stanovništvo Džidde ih je gaðalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj vehabija. Nisu mogli zauzeti Džiddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Džidde odluèili se prekinuti opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi èuvala Mekku. Galibov brat je to prihvatio da bi saèuvao živote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo zadesiti od vehabija.

U mjesecu rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Mekke sa valijom iz Džide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom. Zatim su se uputili da oslobaðaju druga mjesta i uspjeli su povratiti i Taif i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Meðutim vehabije nisu mirovali. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju protiv obližnjih plemena. Za kraæe vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjeæali. Tog vremena je vladala nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je èak jelo i pse kako bi preživjeli. Šerif Galib je bio primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je spoorazum a od uvjeta tog sporazuma je bio da æe se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima prepusti uprava nad Mekkom.

U Mekku su ušli krajem mjeseca zu-l-Ka’deta 1220 h.g. Zatim su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed \'alejhi-sselam, salavat i selam. Opljaèkali su hudžru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad Poslanikovog kabura \'alejhi-sselam, I po Medini su poèinili nezapamæene zloèine. Porušili su sva obilježja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam godina zabranili su dolazak na hadž Sirijcima i Egipæanima. Poèeli su ogrtati Kjabu crnim ogrtaèem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru silom. Osmanska država toga doba je bila veoma slaba i zauzeta voðenjem ratova protiv kršæana kao i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu.


Halifini napori za gašenjem vehabijske fitne


Onda je izdata zapovijed od strane sultana Mahmuda Hana drugog ibn abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmed, koji je na funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed \'alejhi-sselam, egipatskom namjesniku Muhammed Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz Egipta u mjesecu ramazanu te godine.

Danju i noæu su putovali da što prije doðu do odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla do Safre i Hadideta tu ih je spremno doèekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat. To je bilo u mjesecu zul-hidžetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah sljedeæe godine spremio novu vojsku. Lièno se stavio na èelo te vojske i zaputili su se ka Hidžazu. Imali su sa sobom 18 topova više bombi i velike kolièine naoružanja.

Stigli su do Safre i Hadidete i zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tièe lahkoæe uzimanja ovih mjesta zasluge se vraæaju na dovitljivost i snalažljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa vehabijama ali je održavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predložio mu da novcem potplati šejhove poznatih plemena i da im obeæa redovna mjeseèana primanja. Oni se u tom sluèaju neæe boriti protiv njih. I tako je i uraðeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i tamo je prireðeno opæe slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je došlo pojaèanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbježala. Emir vehabija Saud je godine 1227 obavio hadž i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove promjene na terenu i vraæanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Derijjete èuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske.

U mjesecu rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je kljuèeve od Kjabe, Medine i Džidde koji su postavljeni na zlatne tepsije i iz poèasti i uz velik doèek sa mirisima, tekbirima i veseljem doèekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najveæe odlikovanja od sultana za uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveæi pomagaè vehabijskog pokreta toga doba. Vezao ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul. U mjesecu muharremu 1229 h.g. poslali su i Mubareka ibn Mudijana koji je bio vehabijski emir u Medini. Njega su vezanog vodali istambulskim ulicama da ga ljudi vide i onda su ga ubili. Njegovu glavu su objesili na vidno mjesto radi pouke. Tako su uradili i sa Osmanom Mudifijem.

Šerif Galib Paša je odlikovan od strane sultana i poslat je u Solun u mirovinu gdje je i doèekao smrt. On je bio upravnik nad Mekkom punih 26 godina. U Solunu je preselio 1231 h.g. Njemu je izgraðeno i turbe koje se posjeæuje. Muhammed Ali Paša je poslao svoje vojske u istoène pokrajine da se obraèunavaju sa preostalim vehabijskim plemenima i uporištima. Veliki broj vehabija je poubijan od sultanove vojske. Godine 1229 hidžretske umro je Saud , vehabijski emir, a naslijedio ga je njegov sin Abdullah. Muhammed Ali Paša je nakon obavljenog hadža 1230 hidžretske zaputio se u Egipat a u Hidžazu je ostavio Hasan Pašu. U Hidžazu je proveo punih godinu i sedam mjeseci u borbama protiv vehabija. U Egipat se vratio kada je bio siguran da je poèistio teren i razbio njihovu moæ. Od jaèih uporišta ostala je još bila samo Derijjete. Njihov emir je bio Abdullah ibn Saud. Muhammed Ali Paša je poslao vojsku pod komandom svoga sina Ibrahim Paše.

Abdullah ibn Saud je od prije imao sporazum sa Tuson Pašom kada je bio u Medini u kome je navedeno da on zadržava vladavinu u Derijjeti i da iskaže pokornost Muhammed Ali Paši. Meðutim, Muhammed Ali Paša nije se saglasio sa ovakvim sporazumom te je spremio vojsku pod komandom sina Ibrahim Paše na Derijjete. To je bilo krajem 1231 g. Kada je Ibrahim paša stigao sa vojskom do Derijjete bila je 1232 h.g. Porazio je Abdullaha ibn Sauda u zu-l-Ka’detu 1233 g. Kada je o tom stigla vijest u Egipat isti dan u znak radosti ispaljeno je iz hiljadu topova i bilo je veselje u Egiptu jednu sedmicu. Muhammed Ali Paša je uložio veliki napor u borbi protiv vehabija i na tom putu potrošio je velika sredstva iz državne blagajne. Spominje se da su nekada samo za transport municije plaèali po 45 hiljada rijala. Npr samo za transport municije od Medine do Derijjete plaæeno je 140 hiljada rijala. Ibrahim Paša je zarobio Abdullaha ibn Sauda i ostale emire i poslao ih je u Egipat. Oni su stigli u Egipat 17 muharema 1234 h.h. i prireðen im je veliki doèek. Mnoštvo ljudi je došlo da vide kakve su te vehabije.
Muhammed Ali Paša je primio Abdullaha ibn Sauda kod sebe i razgovarali su. Pitao ga je o svome sinu kakav je bio u borbi. Rekao mu je da se trudio i uložio sve od sebe kao i oni, ali je bilo što je Allah odredio. Onda mu je obeæao da æe se zauzeti za njega kod Sultana. Abdullah mu je odgovorio:”Biæe što je Allah odredio.” Onda je naredio da ga poèaste i obuku u lijepu odjeæu. Abdullah je imao sa sobom jedan ukrašeni sanduèiæ. Muhammed Ali Paša ga je upitao:”Šta je to?” On mu je rekao:”Ovo je uzeo moj otac iz Poslanikove hudžre, ponijet æu to sa sobom do Sultana.”

Paša je naredio da se otvori. U sanduèiæu su bila tri primjerka ukrašenih mushafa iz vladarskih riznica. Bili su tako lijepi da ljepši nisu nikada viðeni. Tu je još bilo 300 komadiæa bisera nekoliko dragulja i ploèa od zlata. Paša mu je rekao:”Ono što ste uzeli iz hudžre je više od ovoga?” On mu je odgovorio:”Ovo je što je bilo kod moga oca!” On nije zadržao samo za sebe sve što je bilo u hudžri i drugi su raznijeli.” Onda mu je paša rekao:”Taèno veæ smo našli kod namjesnika djelove toga blaga.” Onda ga je poslao na portu kod sultana.


Ibrahim paša se vratio iz Hidžaza u Egipat u mjesecu muharremu 1235 h.g. nakon što je opustošio Derijjetu potpuno i stanovništvo rastjerao. Kada je Abdullah ibn Saud stigao na portu kod sultana u mjesecu rebiul-evvelu proveli su ga po ulicama da ga ljudi vide zatim su ga ubili. A s njim zajedno i ostale sljedbenike.


Ovo je ukratko kazivanje o vehabijskoj fitni. Njihova fitna (iskušenje) je bila nedaæa koju su trpili sljedbenici islama i njihovim sebebom prolilo se mnogo krvi, opljaèakano mnogo imetka i opæenito nanešena je njihovom pojavom velika šteta. I njihovo zlo je raspršeno fe la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil-azim.


Vehabizam je novotarija


U mnogim Poslanikovim hadisima jasno je najavljena njihova fitna. Kao primjer naveli bi hadis u kome je Allahov Poslanika \'alejhi-sselam, rekao:”Pojavit æe se ljudi sa Istoka koji æe uèiti Kur’an ali njihovo uèenje neæe prelaziti granicu grla. Izlazit æe iz dina kao što izlazi odapeta strijela iz luka. Njihov znak je šišanje na èelavo.”

Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja. Neke su navedene u Sahihul-Buhariji.

Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje na èelavo. Oni su nareðivali svim svojim sljedbenicima da briju na èelavo glave a prije njih u povijesti nije bilo pojave da se briju glave na èelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu.
O tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel:”Nejma potrebe da se piše više kao odgovor vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa “njihovo obilježje je brijanje glava na èelavo”. To prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta.

Desilo se da je jedna žena koju su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da na èelavo ošiša kosu protestirala je kod ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako nareðuješ i ženama da šišaju kosu onda trebaš narediti muškarcima da briju brade jer je kosa ženi ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-Vehhab je ostao bez teksta na ovu ženinu primjedbu.

Oni su zabranjivali ljudima da traže šefa’at od Poslanika Muhammeda \'alejhi-sselam, Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su uèenje iz knjige Delailu-l-hajrat koji sadrži salavate na Poslanika Muhammeda \'alejhi-sselam,. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje salavata na Poslanika \'alejhi-sselam, na minberima poslije uèenja ezana. Bio je jedan dobar èovjek mujezin. Bio je slijep. On je poslije ezana uèio salavate a veæ su vehabije bile izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi èinili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna.

Temme vel-hamdu lillahi rabbil-alemin.

Essejjid Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan – mekkanski muftija



Bismillahirrahmanirrahim



„ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRŽAVE“


I pored neslaganja nevjernika oko meðusobne podjele muslimanskih teritorija u jednom su bili složni. Svi su bili složni da unište islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu naconalnih i nacionalistièkih pokreta koji æe težiti za suverenošæu i samostalnošæu. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije islamske države. Svoje narode su huškali na islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grèkoj. Tako su nastojali udariti islamsku državu s leða. Tako je mjesecu julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.
Meðutim neprijatelji Islama nisu mirovali ni poslije toga. Smišljali su razne naèine kako razbiti moænu islamsku državu koja veæ vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najveæim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji Islama æe nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoæi se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g.(Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja Muslimana, okupacije njihove teritorije i pljaèke njihovih imetaka.

Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile, preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.

Engleska je posredstvom svoga èovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau‘uda pokušala uzdrmati i oslabiti islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli diæi glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj izmeðu Vehabija i islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad veæim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijima zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg hanefijskog mezheba, koji je bio zvanièni priznati mezheb islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i maèem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali. Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda ‘alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu.

1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i takoðer je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda ‘alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa.

1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se tièe Damaska branio se je veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj èak do Halepa. Opæepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su Ali Sauud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u politièke svrhe da bi udarili iznutra islamsku državu. Poèeli su sa izazivanjem raskola meðu mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske islamske države. Ali stalno se je vodilo raèuna da sljedbenici ovog Vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u poèetku hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se je razlikovao od uèenjaka drugih mezheba. Poèeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajuæi ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvjede islamskih uèenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je oèigledno da izlijeèe sa stavovima koji su suprotni onim što su uèenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta.

Npr. on kaže:\"Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam, je haram, i ako to neko uèini, onda je uèinio prijestup (ma´sije). Èak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skraæuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu:\" Nije dozvoljeno da se neko posebno optereæuje teretom i troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i Mesdžidul-Aksa ( Palestina ). On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri džamije, pa izmeðu ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu !!!\"

Niko prije njega iz plejade islamskih uèenjaka nije rekao sliènu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je:\" Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaže trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju iskljuèivo radi ibadeta, vjerujuæi da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu. (Vrijednost namaza u mesdžidul-haramu je kao sto hiljada namaza na drugom mjestu, u Poslanikovoj džamiji hiljadu namaza, a u Mesdžidul-aksa kao pet stotina namaza)Hadis – Prenosi ga Muslim.
U navedenom hadisu nejma nikakve osnove za zabranu posjeæivanja kabura, pogotovu kabura Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam Allahov Poslanik Muhammed ‘alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao:\"Bio sam vam zabranio posjeæivati kabure, ali, od sada posjeæujte ih, jer vas oni podsjeæaju na smrt.\"(Hadis )

Zbog navedenih i sliènih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprotstavljao veæini uèenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao meðu muslimanima.

Protjeran zbog smutnje koju je izazvao meðu muslimanima, premješta se u pleme Anza, èiji emir je bio Muhammed ibn Saûd. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri‘jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je doèekan lijepim doèekom i našao sigurno utoèište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom uèenju- mezhebu.

1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moæi na stranu Vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim. Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao direktan utjecaj na vlast. Ono što je ibn Abdul-Vehhab pouèavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saûd je to vlašæu primjenjivao.

Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja Vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine.

Nakon smrti emira Muhammeda ibn Saûda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnih promjena i može se reæi da je Vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašæu Abdul-Aziza, niko nije obraæao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.
Meðutim, nakon 41- godine, od osnivanja Vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se je primijetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se je èuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili. Za ovaj novi mezheb èulo se u svim krajevima tadašnje islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila nièemu dobrom.

1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine( hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saûdu da bude halifa poslije njega. Okupila se je velika svjetina Vehabija pod vodstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru svoje porodice - njegova djeca iskljuèivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz veæ postojeæi islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa islamske taèke gledišta neispravno - jer je Muhammed ‘alejhi-sselam rekao:\"Ako se dâ prisega ( bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice.\"(Hadisi šerif )
Stvar je potpuno jasna. Uveliko se odmotava klupko dugoroènog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Približilo se je vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a Vehabije su bili igraèi.

Usporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajuæeg sistema uz veæ postojeæi hilafet ( kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija. Vehabijski mezheb se proglašava zvaniènim mezhebom a potiskuje se dotadašnji hanefijski mezheb, koji je bio službeni priznati mezheb u Emejevièkom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od treæeg stoljeæa po hidžri, pa do dvanaestog , a eto doðoše Vehabije i njima ne valja hanefijski mezheb.
1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojnu huntu na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko Vehabija, koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.
1792 g. Šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Naslijedio ga je njegov sin. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u politièke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeæu islamsku vlast, raspirujuæi u poèetnoj fazi djelovanja meðu muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove....\"

( Prijevod iz djela \"Kejfe huddimet hilafe \" - \"Kako je srušen hilafet\" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 )



Dodatak


Allahov Poslanik a.s. iskazao prezir prema podruèju Nedžda, iz koga se pojavio ibn Abdul-Vehhab i odbio je da prouèi dovu bereketa za Nedžd. U sahih hadisu je zabilježeneo da je Allahov Poslanik a.s. rekao:\"Moj Gospodaru blagoslovi nam naš Šam ( Siriju) i Jemen. Ashabi su rekli: I naš Nedžd. Allahov Poslanik je dva puta ponovio Allahumme barik lena fi Šamina ve jemenina. I treæi put je dodao za Nedžd: Tamo su zemljotresi i fitne ( iskušenja) i iz njega æe se pojaviti šejtanski rog.\" Iz tog podruèja se pojavio Musejlema Kezzab koji se proglasio pejgamberom i nanio velike gubitke muslimanima. Njegova fitna je ugašena u doba halife Ebu Bekra hrabrošæu Halida ibn Velida. Iz istog mjesta se pojavila i vehabijska da\'va.

Rekao je Poslanik a.s.:\"Glava kufra je iz pravca istoka.\" / Sahih Muslim/

\"Glava kufra je prema istoku.\" / Buharija/
\"Iz ovoga pravca æe doæi fitne, pokazivao je prema istoènoj strani.\" ( Sahihul-Buhari)



Izrazi pohvale Muhammedu ibn abdul-Vehhabu i vehabijskom pokretu


Orijentalist Sidjo u djelu \" Tarihul-arebil-ami\" \"Opæa historija arapa\" koje je na arapski preveo Adil Zeiter. U poglavlju o revolucijama koje su dizali arapi s ciljem borbe za samostalnost od vladavine Turaka i Portugalaca napisao je sljedeæe:\"Zatim smo vidjeli da se Arabijsko poluostrvo potpuno osamostalilo, poèetkom 18 vijeka, zahvaljujuæi trudu i slabosti neprijatelja. Taj uspjeh je pokušalo pleme koje se pojavilo u Nedždu, otprilike 17749 g. i to je nešto što su pokušavali vehbije do danas. Oni æe imati trajnu utjecaj na sudbinu arabijskog poluotoka, u što nema sumnje. Ime najutjecajnije liènosti na to pleme je, abdul-Vehhab Temimi, koji je uèio arapsku književnost, od malih nogu, a najviše se bavio fikhom. Upoznao se sa mišljenjima uèenjaka mezheba te je posjetio Bagdad, Basru i druga mjesta. On je imao samo cilj da povrati Poslanikov šerijat. Borio se protiv postupaka muslimana koji su previše velièali i iskazivali poèast prema Poslaniku. Borio se protiv kulta svetaca i kabura. Borio se protiv Turaka i njihovog lošeg ahlaka. ... Isti orijentalist kaže:\"...Kada je vidio u Muhammedu ibn Saudu sposobnost borca i ratnika, udao je za njega svoju kæerku i time njemu predao politièko voðstvo nad vehabijama.\"




U Minhenu 04.11.1997 g.

Prijevod sa arapskog

Fikret ARNAUT