Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
DOMOVINA TE ZOVE!
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Islamske teme

Odlomak iz knjige našeg kolumniste „Islamistièki pokreti“ autora Muhameda Jusiæa
SELEFIJE ILI VEHABIJE
Objavljeno: 27. November 2006. 00:11:00
Pokret tradicionalista \"El-hareke es-selefijje\" ili poziv (ar. da`va) Muhameda bin Abdulvehaba


Piše: Muhamed JUSIÆ

Knjigu možete poruèiti na e-mail: jusicm2000@yahoo.com
Cijena 15 km + poštarina
Selefije (ar. selef, prethodnici, prve generacije muslimana) ili islamski tradicionalisti su pokret nastao oko uèenja i djelovanja reformatora sa Arabljanskog poluotoka, šejha Muhammeda bin Abdul-Vehhaba (1703.-1787.). Iako su kod nas, ali i u svijetu poznati kao vehabije (po osnivaèu pokreta Abdulvehabu), sljedbenici ovog pokreta ne prihvataju taj naziv. Štaviše, jedno od njihovih kljuènih uèenja je suprotstavljanje kultu liènosti
U zapadnoj literaturi nema opæeprihvaæenog naziva za protagoniste ovih ideja. Neki autori, kao što je francuski orijentalist Anri Laust (Hanry Laoust), nazivaju ih „ortodoksnim reformatorima“ (1), dok ih drugi, poput Aziza Ahmeda iz Indije, nazivaju „teorijskim fundamentalistima“. (2)
Ovo je pokret koji insistira na oèuvanju islamskog uèenja o monoteizmu (ar. tevhidu) suprotstavljajuæi se svim inovacijama (ar. bidatima) u muslimanskoj praksi i uèenju, što je vidljivo i iz letimiènog pregleda samo naslova knjiga koje štampaju i distribuiraju. Za sebe kažu da teže povratku Kur`anu i sunnetu i praksi prve generacije muslimana.

Uèenje


U svojoj argumentaciji selefije se pozivaju na praksu prethodnih generacija smatrajuæi je normativnom. Meðutim, u svome pozivanju na muslimansku tradiciju oni su izrazito selektivni. Naime, savremene selefije su razvile doktrinu (nazivaju je metodikom ili menhedžom) slijeðenja samo „ispravnih prethodnika“ (ar. selefus-salih) èime priznaju samo praksu odreðene skupine islamskih uèenjaka koja zadovoljava njihove kriterije dosljednog slijeðenja prakse Poslanika, savs. Jedan od istaknutih autoriteta selefijskog pokreta šejh Abdul Kadir Arnaut u predgovoru brošurici Stazom ispravnih prethodnika kaže: „… Jer, pomiješa se pravilno shvatanje vjerovanja kod ljudi s onim što mu je strano, pod uticajem onih koji pisahu po tom pitanju bez dovoljna znanja, niti se trudiše da se povrate djelima prve uleme Ehli Sunneta, koji obradiše ovaj predmet temeljito i potanko i ne ostaviše mjesta ikakvu dodatku. Stoga je obaveza svakom ko govori o islamskom akidetu (vjerovanju) povratak onome što je napisano o tome od strane uleme poznate po ispravnosti i širini znanja…“ (3)
Primjetno je da se ova „ispravna tradicija“ kod njih ogranièava samo na jedan dio pripadnika škole Ehli Hadisa (sljedbenici Poslanikove savs. prakse). To je razumno ukoliko uzmemo u obzir da selefije sa zadovoljstvom istièu da sebe smatraju baštinicima upravo ove škole islamske misli, za koju veæina njih smatra da je jedina ispravna.
Uèenja o odlikovanju nad drugim muslimanima pripadnika ehluhadiske škole, a samim time i onih koji sebe smatraju njihovim nasljednicima, dalo je sljedbenicima selefijskog pokreta osjeæaj odabranosti nad ostalim muslimanima. To je, ustvari, jedan od kljuènih motiva koji jaèa elan njegovih sljedbenika, ali je i izvor puritanizma i arogancije kod jednog dijela sljedbenika ove škole.
Kada govorimo o tome da selefije sebe smatraju sljedbenicima ehluhadiske škole mišljenja, moramo imati na umu da niko od respektabilnih islamskih pravnika ili uèenjaka uopšte, niti u jednom momentu, ne dovodi u pitanje legitimitet sunneta (prakse, rijeèi i odobrenja Poslanika, salallahu alejhi ve sellem) kao validnog dokaza u vjeri- taènije kao njenog drugog izvora nakon Kur’ana Èasnog. Meðutim, ovo nije sprijeèilo razlike u pristupu dotiènom. Ukoliko bismo pratili varijacije u metodama pravnika u izvoðenju propisa iz hadisa Poslanika, salallahu alejhi ve selem (bez obzira o kome periodu da se radi), ne možemo, a da ne primijetimo dva kljuèna koncepta poimanja sunneta; jedan koji se ogranièava na doslovno shvatanje teksta sa što manje “uplitanja razuma” u poimanju istog (poznat kao Ehlu-l-hadis), i drugi koji teži traganju za smislom i mudrošæu izreèenih rijeèi dajuæi priliku zdravom razumu da ih razumijeva i nerijetko iznalazi analogna rješenja(Ehlu-l-fikh).
Ova dva (ehlulhadiski i ehlulfikhski) pristupa sunnetu su stara koliko i sam sunnet i za njihov simbolièni poèetak se uzima dogaðaj koji se desio pred bitku Benu Kurejza (krajem mjeseca zul-kade i poèetkom mjeseca zul-hidždže pete godine po hidžri (4)) u kome je Poslanik, savs, naredio skupini ashaba da se upute ka plemenu Benu Kurejza i da niko od njih ne klanja ikindiju osim u mjestu koje nastanjuje ovo pleme –kao što to bilježi Buhari (5)- odnosno, da niko ne klanja podne –kako to bilježi Muslim (6). Kada je nastupilo namasko vrijeme ashabi su se podijelili u dvije skupine; na one koji su doslovno shvatili Poslanikove, salallahu alejhi ve sellem, instrukcije i nisu klanjali sve dok nisu stigli do staništa plemena Benu Kurejza i na one koji su tvrdili da je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, time htio samo da im kaže da požure, te su se odluèili da klanjaju u putu kako ne bi zakasnili sa obavljanjem namaza. Po povratku su ovo prenijeli Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, i on je odobrio oba postupka… (7)
Ova praksa se nastavila i nakon smrti Allahovog poslanika, salallahu alejhi ve sellem, tako da meðu ashabima nalazimo one koji su se isticali u korištenju “r’aja” (racionalnog prosuðivanja), kao i one koji su radije ostajali na doslovnim znaèenjima teksta (Kur’ana i hadisa). Meðu one koji su bili skloniji korištenju “r’aja” ubraja se Omer, Alija i Abdullah ibn Mesud, neka je Allah zadovoljan njima, dok su se doslovnim shvatanjem teksta isticali Abdullah ibn Omer, Abdullah ibn Amru ibn A’s i Zubejr, neka je Allah njima zadovoljan. (8)
Inaèe ovaj dvojni pristup tekstu je obilježio fikhsko razdoblje „èetvorice pravednih halifa“ kao i period nakon njih.
Kao najistaknutiji zastupnici ehluhadiskog uèenja kasnije æe se pojaviti imam Ahmed bin Hannbel (780.- 855.), osnivaè hanbelijske škole islamskog prava i njegovi sljedbenici. Selefije se danas pozivaju na Hanbela kao na jednog od najistaknutijih uzora zbog njegovog suprotstavljanja mu`tezilskoj spekulativnoj teologiji. Mada je imala vidan utjecaj na razvoj islamskog pravnog uèenja, hanbelijska škola nije postala dominantna ni u jednoj geografskoj oblasti sve dok je (zbog simpatija prema uèenju Ehlu-l-hadisa) nisu prihvatili sljedbenici Abdulvehaba nakon èega je hanbelijski postao zvanièni mezheb Saudijske Arabije.
Selefije se u svojoj argumentaciji prenaglašeno pozivaju na stavove dvojice pripadnika hanbelijske škole i to na šejha Ibn Tejmijju (1263.-1328.) i njegovog uèenika imama Ibn Kajjim el-Dževzijja (1292.-1350.). Nerijetko smo svjedoci kako je u pojedinim spornim pitanjima izmeðu suprotstavljenih struja unutar pokreta dovoljno iznijeti ili dokazati šta je jedan od gore spomenutih autoriteta rekao i da bi se iz sukoba izašlo kao pobjednik.

Uspon selefizma (Veza izmeðu saudijske moæi i selefijskog uèenja)



Teško je govoriti o selefijskom pokretu bez osvrta na spregu koja postoji izmeðu njegovog ideološkog establišmenta i vladajuæe porodice Saudijske Arabije. Sami zaèeci pokreta se vežu za dogovor koji su sklopili Muhamed bin Abdulvehab i Muhamed bin Saud- vladar male dinastije iz Der`aije (mjestašce u Arabiji). Prema ovom savezu iz 1744. godine njih dvojica su se jedan drugom zavjetovali na vjernost kako bi, „makar i oružjem, uspostavili vladavinu Božije rijeèi i oèistili islam od svih inovacija (ar. bid`ata)“.
Savez je jako brzo poèeo davati svoje rezultate. Selefijsko uèenje je davalo Saudima lojalne i odane sljedbenike, a zauzvrat selefizam se širio kako su se pomjerale granice buduæe kraljevine. Kroz seriju vojnih pohoda oni su proširili svoju vlast i svoje uèenje u najveæem dijelu centralne i istoène Arabije, ali i dalje; sve do u dubinu Plodnog polumjeseca, koji se nalazio pod direktnom osmanskom administracijom. U jednom trenutku su uspjeli doæi èak i do šitskog svetog grada Kerbele u Iraku. Meðutim, nakon pohoda na Kerbelu svoju pažnju su ponovo usmjerili ka Hidžazu, tako da su u periodu od 1804.-1806. pod svoju upravu stavili svete gradove Mekku i Medinu. Po ulasku u ove gradove oni su ih, shodno svome uèenju, oèistili od svega što su smatrali da su neislamska obilježja. Porušena su turbeta (mauzoleji i grobnice) koja su bile podignuta iznad kaburova ashaba, a javno djelovanje svih zavija i tekija (tradicionalnih okupljališta sufija) je zabranjeno.
Nakon ovih dešavanja našli su se u otvorenom sukobu sa osmanskim hilafetom i Sultanom kojeg su smatrali zaštitnikom i promotorom nastranog uèenja islama i inovacija (bid`ata)- posebno zbog osmanskog blagonaklonog gledanja na djelovanje razlièitih sufijskih tarikata.
Iako je Osmanska imperija bila na kraju svoje moæi, i dalje je smogla dovoljno snage da se uhvati u koštac sa problemom „saudijsko-vehabijske pobune“. Uz pomoæ egipatskog paše i njegove vojske, pobuna je ugušena 1818. god. Glavni grad novonastale države je zauzet, a emir Saud zarobljen, odveden u Istanbul i pogubljen. Ovim je prestala postojati prva Kraljevina Saudijska Arabija. Meðutim, ideologija selefizma, a samim time i saveza izmeðu porodice Abdulvehaba, koji se od tada nazivaju Ali Šejh ili potomci Šejha, i potomaka Sauda, koji se nazivaju Ali Saud, nastavila je da živi. Ona je ponovo bila osnova za formiranje druge saudijske Kraljevine koja je uspostavljena 1823. godine, a obuhvatala je Rijad, kao glavni grad, i njegovu okolicu. I ovaj put je vladajuæa porodica svoj legitimitet crpila iz selefijskog pokreta, tvrdeæi da im je jedini cilj uspostavljanje islamske države po uzoru na onu iz perioda èetvorice halifa, te pravdajuæi svoj rat protiv ostalih muslimana i osmanskog hilafeta njihovom nastranošæu i pogrešnim tumaèenjem islama. Ni ovaj pokušaj uspostavljanja selefijske države nije bio uspješan. Sukobi unutar porodice oko prevlasti nad tronom oslabili su ovu tek stasalu državu. Pleme Benu Rašid, koje je pripadalo velikom plemenskom savezu Šemera (planinski lanac i regija Arapskog poluotoka), je iskoristilo ove nesuglasice unutar porodice Sauda i uz podršku Osmanlija proširilo svoju vlast na podruèja koja su do tada pripadala kraljevini. 1884. godine oni su osvojili Rijad i oznaèili kraj druge saudijsko-selefijske države. Preživjeli èlanovi porodice Sauda našli su utoèište kod emira Kuvajta Mubaraka.
Treæu saudijsku kraljevinu, koja i danas postoji, utemeljio je kralj Abdulaziz bin Abdurahman bin Fejsal bin Turki, koji se rodio u Rijadu 1879.
Godine 1901., na èelu male skupine odluènih i odanih sljedbenika, on je došavši iz egzila iz susjednog Kuvajta izvršio prepad na Rijad u kojem je iz atentata ubio njegovog namjesnika odanog plemenu Bin Rešid. Nakon ovog dogaðaja, on je poèeo sa postepenim širenjem svoje države, vraæajuæi u okrilje svoje vlasti jednu po jednu regiju koje su nekada bile u sklopu prve i druge Kraljevine.
„Od samog poèetka svog djelovanja kralj Abdulaziz je selefijskoj ideologiji, kako iz osobnog uvjerenja tako i zbog smisla za politièku prilagodljivost, dao sav njen nekadašnji sjaj. U isto vrijeme, od 1911., kako bi uspješnije organizovao i disciplinirao beduine kojima je zapovijedao, podigao je prve velike zemljoradnièke naseobine koje su postale središtima religijskog, privrednog i vojnog života. Ta središta iseljavanja (hidžra), ponekad veoma znaèajna, kao naseobina u Erteviji, podignuta sa svojim džamijama oko izvora i zdenaca, trebala su omoguæiti ne samo da beduinska plemena postanu sjedilaèka ili bolje organizovana, veæ i da bratstvo po religiji zamijeni staru plemensku povezanost koja je u prošlosti bila uzrokom tolikih nepremostivih partikularizama. Braæa (ihvan) koja su nastanjivala ta središta, i koje su njihovi propovjednici održavali u religijskom zanosu i vjernosti spram države, pridonijeli su u velikoj mjeri prvim velikim uspjesima saudijske dinastije.“ (9)
Abdulaziz (vladao od 1902.-1953.) je uspješno uèvrstio svoju državu koristeæi sukob izmeðu posrnule Osmanske imperije i nadolazeæeg britanskog utjecaja u Istoènoj Arabiji. U decembru 1915. godine, on je sklopio ugovor sa Britancima kojim oni priznaju njegovu nezavisnost, garantuju mu financijske subvencije i pomoæ ukoliko saudijska država bude napadnuta. Zbog ove veze izmeðu vladajuæe porodice Sauda i britanske administracije èesto se mogu èuti optužbe na raèun selefijskog pokreta koje izrièu njihovi ideološki neprijatelji kako su oni „britanski špijuni“. Istini na volju, vjerski krugovi kao i veæina puka koji je živio u novonastalim naseobinama (ihvani) nisu bili niti upoznati sa detaljima državne politike. Tako da iako su oni bili iskorišteni od meðunarodnih i lokalnih politièkih krugova, neobjektivno i neutemeljeno je nastanak ovog pokreta ili njegovo uèenje dovoditi u direktnu vezu sa britanskom krunom.
Najznaèajnije liènosti i raskol unutar selefizma

Svakako je najznaèajnija i najmarkantnija liènost selefijskog pokreta u prošlom stoljeæu bio saudijski alim Abdulaziz bin Abdullah bin Baz.
Rodio se 1912. godine u Rijadu. Za svoga života obavljao je više znaèajnih dužnosti unutar zvaniènih vjerskih institucija kraljevine. Osim što je, u jednom periodu, bio rektor Islamskog univerziteta u Medini, šejh je sve do svoje smrti bio glavni muftija Saudijske Arabije. U tom periodu uspio je ostati autoritet unutar razlièitih frakcija selefijskog pokreta, kako u Kraljevini tako i van nje. Meðutim, kada je u ljeto 1990. Irak napao Kuvajt, vladari Kraljevine bili su u teškoj situaciji. Pozivanjem zapadnih trupa u pomoæ rizikovali su izbijanje unutrašnjih nesuglasica i destabilizaciju zemlje. Nepozivanjem izlagali su Kraljevinu opasnosti od Iraka. U tom odluèujuæem momentu, i pored negodovanja nekih njegovih najbližih saradnika, šejh Bin Baz je izjavio da je u posebnim okolnostima dozvoljeno muslimanima tražiti pomoæ od nemuslimana. Nekoliko mjeseci kasnije, šejh je otišao još dalje izdavši fetvu u kojoj je borba protiv Iraka proglašena džihadom. Veæ nakon toga šejhov ugled unutar militantnijeg krila selefijskog pokreta je poèeo opadati. Za bivše mudžahide iz afganistanskog džihada takav šejhov postupak bio je ravan herezi. Èak su se neki od njih odvažili i veæ tada poèeli prozivati šejha i njegove suradnike kao „sluge taguta“ (nevjernièkog lidera). Ovaj dogaðaj æe biti bitan toponim na vremenskoj karti uspona džihadskih i militantnih islamistièkih pokreta kako u Saudijskoj Arabiji, tako i izvan njenih granica.
Kraljevina je bila saèuvana od Sadama, ali ne i od unutrašnjih nesuglasica kojih se kralj i plašio. Najozbiljnija posljedica ovog ideološki inspirisanog društvenog previranja bilo je to što je u pitanje poèeo dolaziti legalitet saudijskog primjera šerijatske države kao uzoritog. Ulema koja je i dalje tvrdila suprotno i vladajuæoj porodici davala islamski legitimitet, meðu kojima i šejh Bin Baz, našla se na udaru nove radikalne postavke borbenih selefija.
I pored svega, šejh Bin Baz je bio „životna nit“ izmeðu vladajuæe porodice i njene najbitnije konstitucije, tvrdolinijaša iz Nedžda, srca Arabije. Za svoga života u dobroj mjeri je uspio zadržati sve selefijske frakcije pod svojim duhovnim mentorstvom. Samim time on je bio bitan faktor u rješavanju goruæeg pitanja na saudijskom dvoru: kako da država koja sebe naziva „velikim prijateljem SAD“ i teži modernizaciji, ostane dosljedna izvornom selefijskom uèenju?
Ostalo je zabilježeno kako je Ibn Saud, prvi kralj ujedinjene Saudijske Arabije (1932.), svojevremeno rekao amerièkom izaslaniku: \"Mi muslimani imamo jedinu pravu vjeru, ali Allah je vama dao željezo. Mi æemo koristiti vaše željezo, ali ostavite našu vjeru na miru.\" (10) Meðutim, kako je proces modernizacije, ali i vesternizacije Saudije, uzimao maha, sve je teže bilo pomiriti selefijsku interpretaciju islama sa tekovinama zapadne civilizacije. Šejh Bin Baz i ostali konzervativni alimi su stalno bili mišljenja da Zapad želi iskvariti njihovu vjeru. Zato su stalno postojale neprimjetne tenzije izmeðu moderno orijentisanih potomaka monarhije i konzervativne uleme.
Nakon smrti kralja Ibn Sauda 1953.godine, i poèetka modernizacije pod vlašæu njegovih sinova Sauda i (posebno) Fejsala, monarhija je odluèila ponovo ukrotiti ulemu (vjerske uèenjake) pretvarajuæi ih u dobro plaæenu birokratiju. (11) Ulema, kao i najveæi dio vjerskog života bio je ureðen, a danas je kao i u veæini arapskih zemalja, kroz Ministarstvo islamskih pitanja i
vakufa. (ar. vizaretu šuun islamijje vel evkaf) Kada je kralj Fahd 1990. pozvao pet stotina hiljada amerièkih vojnika u Kraljevinu, izgledalo je kao da æe se saudijsko-selefijsko savezništvo raspasti. Šejh Bin Baz je u tim teškim momentima ostao lojalan vladajuæoj postavi boreæi se da u red dovede „usijane glave“ mlade uleme poput šejha Selman bin Fahda el-Avde i Sefera el-Havalija, koji su se stavili na èelo 400 i više uèenjaka koji su 1991. kralju prezentirali peticiju u kojoj od vladajuæe porodice traže da se uloga uleme poveæa, da se iskorijeni korupcija i nepotizam, te da se preispitaju vojni odnosi sa Amerikom. U prvi mah, oni su zahtjeve iz te peticije posebnim kanalima dostavili do kraljevskog dvora daleko od oèiju javnosti uz obeæanje da æe tako i ostati ukoliko se vlasti ne ogluše na njihove zahtjeve. Kada su potpisnici peticije, jedan za drugim, poèeli osvitati iza rešetaka cjelokupan tekst peticije sa imenima potpisnika je procurio u javnost. To je bio do tada nepojmljiv presedan, koji je izazvao nezapamæen skandal i pokrenuo lavinu kontraverzi.
S obzirom da su autori peticije bili bliski šejhu Bin Bazu i da su ga oslovljavali kao svog vrhovnog autoriteta; on i ostali ugledni uèenjaci državne uleme su se morali dugo pravdati i izvinjavati, tvrdeæi kako su neki zlonamjerni pojedinci objavili dokument koji je trebao ostati u tajnosti. Kada su \"usijane glave\" poèele javno kritikovati vladajuæu porodicu na hutbama (propovjedima) koje su se kasnije snimale na kasete i umnožavale, stari šejh se osjetio obaveznim da žešæe reaguje. Izjavio je kako se snimanje \"otrovnih tvrdnji\" suprotstavlja volji Božijoj. Uz njegovu pomoæ porodica Sauda je ponovo preživjela oluju. Nešto kasnije on je vladajuæoj porodici izdao fetvu o dozvoljavanju sklapanja mirovnog sporazuma sa Izraelom na Bliskom istoku. Ovo je razbjesnilo Usamu Bin Ladina, prognanog saudijskog opozicionara, koji za sebe tvrdi da vodi oružani džihad protiv Amerike i Izraela, koji je od šejha javno zatražio da podnese ostavku na poziciju muftije.
Iako se u uskim krugovima u Saudijskoj Arabiji govorilo kako šejh Bin Baz tajno podržava islamistièke zahtjeve prema vladajuæoj porodici, on je izbjegavao svaku otvorenu konfrotaciju. Možda je, pouèen staraèkom mudrošèu, smatrao taènim ono što veæ godinama tvrdi konzervativna ulema - kako je 80 godina tiranije bolje od jedne noæi anarhije. Možda, malo pragmatiènije reèeno: on je bio svjestan da selefije i porodica Sauda ili plivaju zajedno ili tonu zajedno.
Problem vladajuæe porodice sa islamistièkim pokretima uzeli su maha tek kada je veliki legitimator otišao.

Šejh Usejmin - drugi u redu poslije Bin Baza


Nakon smrti šejha Bin Baza, kao novi duhovni lider selefijskog pokreta pojavio se šejh Muhamed Salih El-Usejmin.
Puno ime mu je bilo Muhammed ibni Salih ibni Muhammed ibni Usejmin et-Temimi en-Nedždi. Roðen je 1926.godine (27. ramazana 1347. godine po Hidžri).
On je nakratko uspio popuniti mjesto lidera pokretom kojeg je nepopunjenim ostavio šejh Bin Baz. Meðutim, i on je vrlo brzo preselio na drugi svijet, a da nije uspio napraviti znaèajniju sanaciju postojeæeg razdora meðu selefijama.
Nakon Usejminove smrti (10. januara 2001. god) poèet æe sukob oko toga ko æe isplivati kao predstavnik selefijskog uèenja. Zvanièni nasljednici koji su preuzeli kljuèna mjesta u vjerskom establišmentu (poput muftije Muhameda Ali Šejha, predsjednika Muslimanske lige Abdulmuhsina et-Turkija, èlanova Organizacije vrhovne uleme kao što su Salih bin Fevzan el-Fevzan, Bekr Ebu Zejd i dr.) nisu uživali dovoljan ugled u selefijskoj bazi i zato se niko od njih nije uspio nametnuti kao istinski lider. To je otvorilo prostor za pojavljivanje èitavog niza frakcija koje su se okupljale oko razlièitih liènosti, a koje su za sebe željele priskrbiti ekskluzivno pravo predstavljanja selefijskog pokreta.
Najdalje su na tom planu otišli sljedbenici saudijskog šejha Rabije el-Medhalija, koji su se žestoko suprotstavili svojatanju selefijske ideje od onih koji su kritikovali vladajuæi režim u Saudijskoj Arabiji. Za njih je to nešto nespojivo sa selefijskom metodikom ili kako oni to nazivaju menhedžom, te su se obrušili svom silinom na sve one koji su zagovarali džihad ili bilo kakav oblik vojnog organizovanja bez saglasnosti „velijjul emra“ odnosno voðe muslimana u ovom sluèaju olièenom u saudijskom kralju. Takoðer su neselefijskim proglasili bilo kakav oblik politièkog angažmana, žestoko kritikujuæi Selmana bin Fahda el-Avdu, Sefera el-Havalija, Aida el-Karnija, Abdurrahman Abdulhalika (iz Kuvajta), zbog njihovih javnih istupa u kojima su iznosili svoje stavove o politièkim i društvenim pitanjima kako u Kraljevini tako i u svijetu.
Èak i ranije kada su poèele prve krize oko liderstva meðu selefijama, još za života šejha Bin Baza, po mnogo èemu slièan sukob je bio uveliko u toku u nekim susjednim državama gdje djeluju selefije. Tako se oko toga ko je istinski predstavnik selefizma u Jordanu vodila žestoka polemika izmeðu šejha Nasrudina Albanija (1909.-1999.), Muhameda Ibrahima Šakre, Alija Halebija, dr. Muhameda ebu Ruhajjma (12), Ebu Muhameda el-Makdisija i drugih. U ovom previranju ranije spomenuti su bili podijeljeni u dva tabora: one koji su zagovarali tolerantniju verziju selefizma koja je bila sklonija suživotu sa postojeæim režimima i one koja je htjela dokazati da izvorni selefizam znaèi bezuslovno uspostavljanje vladavine Božijih zakona. Ovaj sukob nikada nije dovršen i samo se dodatno produbio. Teško je povjerovati da æe se selefijski pokret, ne samo u Jordanu i Saudijskoj Arabiji, ikada više ujediniti oko jednog duhovnog lidera. Naprotiv, skoro svakodnevno nastaju nove frakcije od kojih svaka tvrdi da je samo ona jedini ispravni predstavnik selefizma i selefijskog menhedža odnosno metodologije.

Ono što je nepobitno jeste to da je selefijska škola mišljenja inspirisala èitav set pokreta, politièkih organizacija i aktivistièkih skupina koje æe vremenom razraðivati vlastite metode postizanja zacrtanog cilja ponovnog povratka islama u njegovom totalitetu. Spektar tih organizacija i pokreta æe varirati u svojoj ideologiji od onih militantnih (koji æe silom ili politièkim metodama raditi na ponovnoj uspostavi islamske države i šerijatskog prava) do onih intelektualnih (koji æe raditi na stvaranju novih sistema ideja i misionarskoj apolitiènoj reformi muslimanskih masa). Meðutim, zajednièko za sve njih æe biti korištenje selefijski obojene argumentacije, pozivanje na iste klasiène autoritete Ehluhadiske škole i smatranje sebe jedinim istinskim predstavnikom selefizma i izvornog islama u svijetu.
Stoga s pravom možemo pokret nastao oko uèenja Muhammeda bin Abdul-Vehhaba svrstati u red matiènih pokreta islamskog revivalizma.

Legenda:

1) Karèiæ, Fikret Društveno- pravni aspekti islamskog reformizma Sarajevo, 1990 str.106
2) A. Ahmed, Islamic Modernism in India…, str. 261 (prema Karèiæu)
3) Arnaut, Abdul Kadir Stazom ispravnih prethodnika, str.6-7 prijevod na bosanski jezik: Halid Tuliæ El-Hurije Amman- Jordan
4) Rizkullah, dr. Mehdi Ahmed Es-siretu-l-nebevije fi daw el-masadir el-aslije str. 459
5) El-Feth el-Bari komentar Buharijinog sahiha (15/294/h 4117)
6) Sahih Muslim (3/1391/h 1770)
7) Buharija i Muslim pod gore navedenim brojevima
8) Zejdan, dr. Abdulkerim El-medhal lidiraset eš-šerija el-l-islamije/ str. 106
9) Laoust, Henri Raskoli u islamu Naprijed Zagreb 1989. god str. 293-294
10) The Economist May 22nd 1999
10) The Economist May 22nd 1999
11) Lewis, Bernard, The Crisis of Islam, Phoenix, London 2004. god
12) Za više detalja o ovom sukobu vidi knjigu Ebu Ruhajjma Suština razlike izmeðu legalnih selefija i zagovornika selefizma Dar el-Dževharij, Amman 1998. god



Ostali prilozi:
» VAKUF KAO SOCIJALNI FAKTOR
Nezim Halilović Muderris | 17. October 2014 18:35
» DONATORSKA VEČERA ZA PRVU DŽAMIJU U GRACU
Emir Serdarević | 15. October 2014 11:17
» POZIV ZA IZLAZAK NA IZBORE
Mr. Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema | 10. October 2014 13:36
» VJERNIK NE NAGLAŠAVA U ŽRTVU ULOŽENO VEĆ OD ŽRTVE DOBIVENO
Nezim Halilović Muderris | 12. September 2014 11:45
» IKRAR (HADŽIJSKA) DOVA U DŽEMATU „DEER PARK“ -MELBOURNE
Muhamed Đidić | 10. September 2014 18:39
» UPLATITE DONACIJU ZA DŽAMIJU U AUSTRALIJI
Safet Avdić | 04. September 2014 16:53
» PALESTINA NA SAVJESTI UMMETA I ČOVJEČANSTVA
Nezim Halilović Muderris | 29. August 2014 15:07
» UPUSTVA ZA MENE I VAS
Hrustan Noćić | 25. August 2014 11:39
» ODRŽAN MEVLUD U RAŠČIĆIMA – BUKOVICA
Monteislam.com | 20. August 2014 16:12
» NAJBOLJI RECEPT ZA ZAŠTITU OD GRIJEHA
Abdullah ef. Hodžić | 15. August 2014 18:09
» EZAN - POZIV
Mehmed Meša Delić | 08. August 2014 19:40
» BURLINGTONSKI BAJRAM KOJI ĆE SE PAMTITI
Zijad Bećirević | 04. August 2014 15:13
» KAKO I KUDA POSLIJE RAMAZANA
Nezim Halilović Muderris | 01. August 2014 21:48