Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

Priča sa natječaja povodom desetogodišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici za Književnu nagradu "Srebrenica"
RASPETO DJEVIČANSTVO
Autor: Enes Topalović
Objavljeno: 19. February 2007. 00:02:00

Autor: Enes TOPALOVIĆ
Ta noć mu je bila teška poput nebeskog svoda. Od julskih vrućina nije se moglo disati, baš kao tada u paklenoj enklavi. I sada je žeglo ispod plavog poklopca koji je pritiskao omorom zemlju i lobanju, i ispod kojeg su se kuhale njegove misli. Znojio se, prevrtao, mučio, kožu bi svoju poderao, nokte svoje u stomak zario da izvadi mlinski kamen nemira koji je mljeo evo već godinu i više, srce bi svoje iščupao i poklonio joj ga za spas duše, mozak bi pustio da prokuha u uzavreloj lobanji samo da razumije. Ali, uzalud, izlaza nije bilo. Ništa se nije dalo učiniti. Srebrenica je bila i njegova raskrsnica, zaokrenuo se njegov životni zanos, utopio u jadu i očaju koje su krojači sudbina i moćnici nametnuli žrtvama, manje vrijednima. Dotadašnjeg poimanja životnog smisla nestalo je u jednom vrisku u sparnoj julskoj noći. Od tada je živio naizvrat, s izvrnutom dušom, bez maski u mislima.
Stanovao je u dijelu Haga suprotno od Ševeningena, ali mu je bilo gore nego u njemu, misli su mu bile zatvorene, zatrovane, sudio je sam sebi, savjest ga je uhapsila u čudan krug mučenja.
Po ko zna koji put u zadnjih deset godina odvijao se strašni ples slika na plafonu njegove sobe koje mu nisu dale pobjeći u san. Nije to bilo kao u filmu, bila su to živa sjećanja o mrtvim ljudima, o njoj, o ljubavi, o mržnji, o vapaju, o zlu, o pokolju, o…
Sparina. Misli pod šljemom se uskuhale, zapušile, kipe. Znoj curi niz slijepljene bičeve kose, nestaje ispod kragne i slijeva se niz kičmeno udubljenje do nažuljenog mjesta na leđima gdje steže opasač. Tu se sakuplja, grize kožu, jede živce, skraćuje život. Nigdje daška svježine, teška omora. Sluti li oluji?
Osvježio ga je njen hod, gibanje tijela ispod tanke bluze i talasanje dimija kod svakog koraka. Na njenoj pojavi lebdio je miris gipke mladosti. Lice uramljeno maramom u elipsu sijevalo je čednošću i sjajem oka mladice, ni žene ni djevojčice. Zaboravio je na žegu, zaboravio je ko je i gdje se nalazi, oči su mu ostale na naborima njene tanke bluze, a misli otišle za sjajem njena pogleda. Čitav taj dan i sav prostor od Potočara do Haga bio je ispunjen njome. I sljedeći. I naredni. I tako, evo, godina deset.
Trećeg dana je opet naišla. Nasmiješio joj se. Učinilo mu se da ju je smješak ozario. Ali… oborila je oči i prošla žurno, naizgled netaknuta njegovim pogledom.
Čekao ju je sutradan, nije je bilo. Tek peti dan ponovo naidje. Nije izdržao, progovorio je:
- Hello!
Riječ je ubrzala njen korak. Pobjegla je mlada srna uplašena riječju plavog vanzemaljca, ali mu se učinilo da se ipak okrenula kad je odmakla podaleko.
Sljedeći susret. Iz tamna oka oprlji ga brz, strelovit pogled. Sijev silnice i prasak varnice. Ostade ožiljak na moždanoj kori.
Mlada srna se privikavala na njegovu plavu figuru i čudan sjaj očiju, prestala je bježati, ali se još uvijek bojažljivo obazirala strepeći od neželjena pogleda.
Lovac ju je mamio, znao je da je gladna. Pružio joj je nijemo konzervu tunjevine. Ponosno je prošla.
Sutradan je ponovio isto. Lomila se. Da li da uzme? Ponos ju je kočio, a glad je cijedila. Gradu su već odavno kričala gladna crijeva. Čitavu noć nije spavala zbog konzerve. Ostarjeli otac i uvehla majka već danima nisu ništa okusili. Braća su bila nagdje po šumama oko grada, lizali oguljena bukova stabla i jeli kiselu travu.
Stidljivo, gledajući u njegove cipele, pružila je nespretno ruku prema konzervi.
Ruke im se na tren dotakoše. Prostruja drhat kroz naježenu kožu pod visokim naponom, oprljenu vrelim dodirom pohotne mladosti.
- My name is Kim. – izmuca on. Drhat mu je blokirao misli. Nešto čudno se rađalo u julskoj žegi. Eter je pucketao, činilo mu se. Ushićenje ga gušilo.
- Mahira – izusti djevojčuljak, ni više dijete, nit zrela žena. Naglo povuče ruku i odjedri u laganim dimijama prašnajvim putem.
Čekao ju je ponovo da naiđe, godinama, činilo mu se. Čitava tri dana je nije bilo. U svojoj zanesenosti nije se brinuo o zbivanjima oko sebe. Osjećao je samo da u zraku lebdi atomska napetost i da su oficiri bili nervozni i neuobičajeno užurbani. Ali, do njega sve to nije dopiralo, on je sada imao svoj svijet u kojem su postojali samo on i Mahira.
Četvrti dan sjenku na njenom licu ugledao je još izdaleka. Očekivao je da će proći, da će se praviti da ga ne primjećuje, da će se duriti zbog svoje slabosti, zbog milostinje pri prošlom susuretu. Ali, ona je išla pravo prema punktu, pravo prema njegovom stražarskom mjestu. Naježila mu se koža ispod oznojene košulje, ispod plavog šljema nije bilo nijedne misli, samo drhtavo iznenađenje, čudna slutnja, nepojmljiv strah zbog očajničkog izraza na njenom licu.
Prišla je gotovo trčeći. On se nasmiješio i pokazao nespretno rukom na poveliku gomilu konzervi koje su je danima čekale. Nije ih ni pogledala. Tek tada je primjetio suze u uplašenim tamnim očima.
- Pomoć! Trebam pomoć! – izmucala je na lošem engleskom.
- Naravno! Ja ti i želim pomoći. – prihvatio je zdušno zbunjeni mladić.
- Odveli su mi oca i braću. Zlo im se sprema. Pomozi mi da ih spasimo. Žene i djecu sakupljaju u kamione i autobuse i odvoze, muškarce odvajaju i odvode nekud, prema šumama, prema jamama. Možeš li mi pomoći da spasim oca i braću? – pitala je naivno.
- Ko ih je odveo? Gdje? – uzvratio je zatečen.
- Četnici? Zar ne znaš? Ušli su u grad koji čuvate. Sakupljaju i odvode narod. Oslobađaju grad od naroda. Tjeraju ljude iz svojih kuća. Čini se da su se i tvoji dogovorili sa njima. Poznajem samo tebe. Možeš li mi pomoći?
Gledao je u nju kao poliven hladnom vodom na vrelom suncu. Tražila je od njega nešto. Nije bio siguran šta. Nije znao ni šta se dešava. Sve bi joj dao, dušu i srce najradije. Ali kako izvesti ono što traži?
Ona je grizla donju usnu, gužvala rukom bluzu koja joj je padala preko dimija i gledala ga kao što utopljenici gledaju jedva vidljivi obris broda, daleko, gotovo kao beznađe.
Nisu ni primjetili da je punktu prišla grupa bradatih, dobro naoružanih vojnika.
- Šta ti radiš ođe, anumice? Zar vam nije rečeno da se sakupite tamo na zbornom mjestu? – uhvati je za ruku znojav, bradat, debeo čovjek, škiljavih zućkastih očiju s ožiljkom pored nosa. Mahira uzdrhta i pokuša istrgnuti ruku. Kimovo prisustvo ulivalo je uplašenoj ptici malo odvažnosti. Bradonja ju je čvrsto držao dok su se druga četvorica tajnovito smješkala.
- Zamotana žena… islam… vrlo opasno. Morati je saslušati u bazi. – reče jedan od bradatih na nakaradnom njemačkom jeziku obraćajući se Kimu.
Bradonja povuče grubo Mahiru, ona se oprije i pogleda Kima sa tračkom posljednje nade, molećivim, očajničkim, ojađenim, pogledom ulovljenog laneta. Zaboli ga taj pogled negdje u stomaku, ili dijafragmi, i on bez razmišljanja uhvati Mahiru za drugu ruku.
Bradonja je vukao silovito na svoju stranu, Kim grčevito na svoju, otimali su se za mlado mirisno meso izbezumljene Muslimančice.

Nikada neće zaboraviti njen pogled, pogled ulovljene gazelice pod zubalima hijena, pogled koji se polahko spuštao od njegovih raspetih očnih kapaka ka poluotvorenim usnama i dalje prema ispruženoj ruci, da bi se izgubio negdje na zemlji koja je jedina bila kadra izdurati njegovu težinu. Jedino je crna zemlje mogla podnijeti taj pogled, taj očaj, taj strah u očima djevojčice.
Stajala je raspeta izmedju njih.
Raspeta kao njegove misli sada, između uma i zaumlja, između dobra i zla, između života i smrti, između postojanja i ništavila, na granici svjetova.
Da su je rastrgli tada, lakše bi joj bilo. Kasnije, kasno, njene muke ni Isus ne bi oprostio, mislio je poslije na rubu pameti izbezumljeni mladić.
Bio je odlučio da ne popusti. Slijedio je instinkt i čvrsto držao Mahirinu uzdrhtalu ruku. Bradonja je grubo teglio na svoju stranu, šavovi na tankoj bluzi su pucali.
- Pusti je! – podviknu što je oštrije i odlučnije mogao podesiti svoj suhi, usahli, dvadesetogodišnji glas. Zatvarači na automatima čudnih vojnika škljocnuše, oštrije od zveketa krokodilskih zuba, odsječno i neumoljivo. Odnekud se tu stvori i njegov kapetan, zdepast, proćelav, pjegave kože. Iz njegovih, po prirodi blagih očiju, sjevao je sada pogled kao samurajski mač. Znao je Kim šta znači taj pogled: ne miješati se i ne izazivati sukob ni po koju cijenu.
Njegova ruka popusti i bradonja otrže Mahiru iz njegova stiska. Grubo je povuče prema «bazi». Nikada neće zaboraviti njen pogled, pogled ulovljene gazelice pod zubalima hijena, pogled koji se polahko spuštao od njegovih raspetih očnih kapaka ka poluotvorenim usnama i dalje prema ispruženoj ruci, da bi se izgubio negdje na zemlji koja je jedina bila kadra izdurati njegovu težinu. Jedino je crna zemlje mogla podnijeti taj pogled, taj očaj, taj strah u očima djevojčice.
Jedino je crna zemlja mogla otrpjeti toliko zlo i učinjenu joj bol i sramotu, buncao je kasnije. Puno kasnije. Prekasno.
Jedino se crna Zemlja mogla mirno okretati poslije razdiranja sparne, julske noći njenim vriskom, jedino je kamena smrt mogla ostati netaknuta njenim plačom i jecajima... Bog bi morao čuti to razdiranje Njegove duše, i svi bogovi, i moj, i njen, i njihov, svi bi morali čuti, osim ako nisu začepili uši prepune vapaja ljudskog, osim ako nisu zatvorili oči i pustili zle ljudske nakarade da vladaju usudom, da kroje i dobro i zlo, da odlučuju o životu i smrti, mislio je Kim te noći dok je nemoćan i ojađen odlazio do mračne ulice pa se opet vraćao i mučio razum pijanom vriskom i bolnim jaucima iz baze za saslušavanje.
Noć je bila vrela, zla, besana i dobru i zlu, i sablasno, petokrako zvjezdana.
Razbolio se od te noći, tijelo i mozak nisu bili stvoreni za takve plime ludila ljudolikog u ključaloj balkanskoj čorbi, u uzavrelom bosanskom loncu stradanja nevinog, naivnog naroda. Neko vrijeme je ležao kao u komatoznom ludilu u stacionaru svog bataljona u Srebrenici, ali su ga ubrzo njihovi ljekari uputili kući, u Hag (s napomenom da se Evropa, pa ni Svijet ne bi smjeli tako igrati sa svojom mladošću i izlagati je balkanskim traumama).
U rodnom gradu, okružen bogatom rodbinom i otkaćenim prijateljima, proveo je tri mjeseca misleći samo na nju, na srnu srebreničku. Tijelo se oporavilo, misli se ohladile i sabrale, al duše nigdje. Ostala u Srebrenici, u mračnoj ulici, u bazi za saslušavanje. Njegova baza u malom mozgu ga je danonoćno progonila te on nazva bogate rođake. Telefoni su histerično zvonili te noći, kada je odlučio da se vrati u pustu Srebrenicu i da je traži. Jezik moći i novca učini svoje i on stiže u Tuzlu tražeći njen trag. U Srebrenici su svi tragovi bili zatrveni, odvedenih nije više bilo da ih pokažu, zemlja ih progutala, a ostatak nesreće je protjeran iz javnosti. Ipak je nekako, podmićivanjem, uspio saznati njeno prezime, te krenu od Merhameta do Crvenog krsta i UNHCR-a i opet nazad, ali zalud. Jedna mudra nana mu reče da pokuša po bolnicama, bio je pristao da mu i u grah gleda. U tuzlaskoj bolnici se zgledaše i poslaše ga na psihijatrijsko odjeljenje.
Iako je više ličila na utvaru, prepoznao ju je, više osjetio, nego prepoznao. Kičma mu je otrnila kad je ponovo spustila svoj pogled s njegovih očiju, na usne, na ruke i na prljavi pod psihijtarije. Iz nje niko, pa ni on, nije mogao izvuči ni riječi.
Rekoše mu da je u šoku, da su se iživljavali na njenom krhkom tijelu četrdeset i pet noći, da je sva poderana, da je čudo što je ikako živa, i da je trudna. Ovo zadnje ga zaboli do posljednjeg gena na vršku svake dlake i on se zakle da će joj bar pokušati olakšati nesreću i propast (ili svoju savjest, prekori se).
Iskopao ju je iz bolnice, izvadio živu mumiju iz sirotinjskog groba, papira se nije žalilo da se pokuša oprati jedna okrvavljena čednost, da se ublaži razapinjuća bol u dušici. Mogu li se, Bože, izvaditi ekseri iz raskovana djevojačkog mesa, a da ne prokrvari, da ne zaplače svaka ćelija ljudskosti krvavim suzama, da ne ostane ožiljak na duši i u mozgu, da ne ostane sjećnje što će strujati vijekovima kroz zatrovanu krv ljudsku.???!!!! Dokle će vladati životom i smrću oni što «ne znaju šta rade». Kada ćemo ih kazniti makar saznanjem, kad će im proključati savjest? Zašto se savijest daje samo žrtvi? Koliko duša treba da ubije i osakati onaj što ne zna šta radi (a on zna da zna) pa da mu se ne može oprostiti? Znam, svako će za svoje grijehe podnositi račune. Ali, zašto je tako moralo biti? Znam da sve ima svoju namjeru, ali, šta je namjera Srebrenice, Bože?
Kim je postavljao pitanja sebi, Njemu, Svijetu, svima, u trenucima kad su mu se miješali svijetovi uma i zaumlja. Ono što ga je držalo u koži tada bila je želja da joj pomogne. Ali kako? I može li se uopšte slijepiti razbijena vaza?
Božji prst, novac, noćne more i neutoljiva savjest mu pomogoše da pokupi ostatke Mahirine ubijene mladosti i poderanog razuma. Iako je bila maloljetna nije imao nikakvih problema oko saglasnoti da je izvede iz Bosne. Otac i braća su nestali, u crnu krvavu zemlju propali, a majku je ubila prevelikom tugom natekla jetra. Za Božje čudo svi su nastojali da mu pomognu u tome, svaki pisar svih ljudskih organizacija šiban čudnim bičevima savjesti zbog ljudskog zla nad životom, pisao je užurbano potrebne papire za odlazak iz Bosne. Odlazilo se bilo kuda, na sve strane se bježalo od smrti, svugdje je bilo bolje nego u raljama nestanka koje su razjapile komšijske politike zajedno sa svojim bjelosvjetskim prijateljima mraka, bezumlja i zla, a koje su trebale da progutaju jedan narod. Duša bosanska se cijepala, polovica je ostala da čuva groblja predaka, a polovica postala Svijet. Umjesto ostvarenja proročanstva o ”fildžan državi”, Bosna se proširila na cijeli svijet i postala najveće velesila nostalgičnosti.
Da li je i Mahira osjećala nostalgiju za preklanim korijenjem, Kim nije mogao dokučiti. Do njenih misli i osjećanja nije se moglo doprijeti nikakvom psihologijom. Ona se zatvorila u grob svoje nemuštosti. Samo je ponekad stjala kod visokog prozora psihijatrijske bolnice u Hagu i odozgo, iz perspektive «čardaka ni na nebu ni na zemlji», prazno buljila u sivi asfalt.
Kim ju je obilazio dva, pa i tri puta, sedmično u zavisnosti od pritiska noćnim morama. Uporno je pokušavao da dopre do njene svijesti. Uzalud. Ništa nije pomagalo. Jedini efekat koji je uspijevao izazavati pri dolasku i prvim zvucima riječi njen je pogled koji ga je probadao kroz očne duplje i silovito udarao u kosti lobanje negdje kod malog mozga, da bi se zatim lagano spuštao na njegove usne, ruke i završio svoj kazneni pohod negdje na vršcima njegovih cipela. Tu bi i ostao cijelo vrijeme posjete. Kim bi i otišao, a njen pogled bi ostao na sjajnom, uglačanom podu sve dok je neko od osoblja, onako ukočenu, ne bi prodrmao i odveo na neku od psiholoških seansi. Jela je bezvoljno, žvakala je hranu ne znajući da žvaće. Oči su joj sve više tonule u očne duplje, a lice dobijalo sablasan izgled. Prsti ruku su joj bili najčešće zgrčeni u kandže, kao da se u svojoj zamračenoj podsvjesti branila od nečega.
Stomak je rastao. Ponekad bi svoje zgrčene prste zarivala u nabreklu kožu trbuha. Tada bi je opijali tabletama. Ponekad ga je opet nekim impulsom gladila i činilo se kao da nešto kroz nos pjevuši.
Vrijeme je prolazilo u morama i posjetama Mahiri. Njen stomak je stravično brzo kvasao. Kim se zbog nečeg bojao tog njenog stomaka i njegova rasta. Nesretni život je bujao u izbezumljenom tijelu djevojčice. Očito je bilo da se ona ne može brinuti o tom životu. Osjećao je odgovornost prema tom djetetu, ponekad mu se u noćnim morama pričinjavalo i da mu je otac, ali, znao je da ne bi mogao živjeti sa tom teškom slikom pred očima. Nekako isuviše su kancelarijski ljudi bili susretljivi i njemu se učinilo da je uspio naći izlaz iz labirinta gena i ploda pomahnitalih genitalija. Javio se neki nesretni bračni par koji je želio usvojiti dijete pod uslovom da ne zna ništa o njegovom porijeklu. Nesretni ljudi su mislili da bi im to bilo optrećenje pri njegovu odgoju (kao što i bi).
Bio je april. Vrijeme rađanja, pupanja i bujanja (i dobra i zla). Taman su se slike na plafonu te večeri zamrznule u jednu, u sliku nabrekla stomaka, u sliku izgubljena, oborena pogleda, u sliku njegove čežnje i njegove more, kad je zazvonio telefon. Trznuo se na rezak zvuk stvarnosti. Digao je slušalicu.
O, Gospode, zar si morao sve nesreće ovog svijeta natovariti na to krhko tijelo i dušu u njemu? Zašto je neko rođen da pati? Trebao si bar pola njene patnje natovariti na moja ramena, lakše bi bilo i njoj i meni. Zar je moguće da sam ja jedini ožalošćeni njenom nesrećom? Mene zovu kao da sam joj jedina familija, jedini rod u ljudskom rodu.
Iz bolnice nisu znali koga će drugog zvati, nesretnica nikog drugog nije imala da se obraduje ili okahri njenom prvorođenom, njen rod i njen grad su očišćeni, zlo tkivo uništilo je zdravo u organizmu ljudskosti. Ne oprosti im Čovječe, znali su šta rade, plan se odvajkada kovao u samoživućim, sitnim dušama.
U ušnoj školjki, u mozgu, u svijesti i savjesti, u beskrajnom svemiru i u mračnom grobu su odjekivale, odjekuju i odjekivaće riječi iz slušalice:
- Mahira se danas sretno porodila. Dijete je zdravo i odmah je usvojeno, kako je i dogovoreno. Ali, nažalost, poslije poroda Mahira je kroz prozor skočila. Trebamo vašu saglasnost da sahranimo njene ostatke u bolničko groblje.
- Moju saglasnost!!!???
Spustio je slušalicu bez riječi. Da sam se ja pitao... među ljudima bi bilo dovoljno ljubavi za sve. Sada me pitaju za saglasnost da zakopam svoju. A šta ću ja na ovom svijetu bez nje? Da gledam slike na plafonu? Hoću li je naći negdje drugdje? Možda tamo...?
Sa tim pitanjima i sa noćnim morama koje su postajale i njegova dnevna stvarnost, mučio se Kim nekoliko mjeseci poslije Mahirinog skoka sa čardaka u vječnost. Njeno dijete i njegovi geni su se utopili u bijelom svijetu čudnih, nepredvidivih sudbina. Kakav li će biti život tog djeteta u kojem su zapretani svi geni ljudske rase, i dobra i zla, i kada je uvijek prisutan rizik da uskrsnu i jedni i drugi? Teško nama prokletima, nikada se nećemo osloboditi te borbe dobra i zla u nama i među nama, bio je u agoniji Kim.
Kada su došle julske, teške vrućine i kada su se slike srebreničkog pakla s plafona spustile tik do njegova, hladnim znojem orošena čela, Kim je iskoristio posljednji tračak volje da učini nešto sa svojim životom i objesio se na plafon u koji je buljio godinu noćnih mora.
Telefoni rodbine i prijatelja diljem Evrope i Svijeta su zvonili histerično.
To se civilizacija pitala čemu se to izlaže njena mladost. Velika se larma digla oko razloga njegova samoubistva (čak je i vlada njegove zemlje bila na putu da podnese ostavku).
Negdje drugdje, u nekom drugom, drugačijem i pravednijem svijetu, ljutila se Kimova duša na svoj rod (da li je moguće da ne znaju šta rade?). Trebalo je davno larmu uveličati osam hiljada puta da opaše svijet i da do beskraja dopre njen eho ne bi li se svemoćno ljudoliko uho smilovalo dobrim genima svojim.

Copy right: Strogo zabranjeno kopiranje, umnožavanje, publikovanje i objavljivanje bez znanja redakcije Bošnjaci.net.



Ostali prilozi:
» CESTA
Said Šteta | 29. November 2020 15:50
» DIJANA TIGANJ U POETSKOM PERFOMANSU POEZIJE
Božidar Proročić | 31. October 2020 13:27
» „MOŽDANE OPNE“ AUTORA HARISA ŠEHOVIĆA
Bošnjaci.Net | 28. October 2020 16:28
» OMAŽ: JEDNOM SAM NAJAVIO ISNAMA
Preporod | 11. October 2020 15:30
» BRAHO ADROVIĆ - NOVINAR, HUMANISTA, PJESNIK, POETA, PROZNI PISAC
Božidar Proročić | 05. October 2020 19:01
» SALIM BABULLOGLU NASLJEDNIK HAGANIJA, I NIZAMIJA
Božidar Proročić | 29. September 2020 20:03
» SLIKOVNI RJEČNIK BOSANSKOG JEZIKA AUTORA HAZIMA FAZLIĆA
Bošnjaci.Net | 24. September 2020 14:04
» MAGIČNI SVJETOVI ALDEMARA IBRAHIMOVIĆA
Božidar Proročić | 16. September 2020 22:00
» KNJIGE IMA KO DA ČITA
Eset Muračević | 06. September 2020 14:55
» FILOZOFSKO LIRSKI CITAT IZ ROMANA "(ČUDESNI) BROD”
Dr. Bajram Redžepagić | 27. August 2020 15:07
Ostali prilozi istog autora:
» EPSKI JUNACI U SREBRENICI
14. July 2020 17:52
» RASPETO DJEVIČANSTVO
13. July 2020 18:54
» ZRNO
09. May 2020 17:30
» MRTVA TRKA
02. January 2020 17:40
» PLAVI PLETENAC
30. December 2019 16:35
» MIR I MIROVINA
21. March 2019 14:00
» ČEKAM
28. February 2019 13:59
» HAFIZ
14. September 2008 12:27
» MRTVA TRKA
13. February 2007 00:00