Autor: Fadil ALIĆ Autor priče je roćen u Vlasenici 1985.godine. Osnovno školovanje stekao je u Kalesiji, a potom je 2003.godine završio Behram-begovu medresu u Tuzli. Student je (III GODINA) na Univerzitetu Al- Azhar, Filološki fakultet- odsjek historija i islamska civilizacija. Početkom 2006.godine sa svojim kolegama boravio je na Turi- Sinau (Sinaju) i izravno pomilovao historiju Allahovih poslanika. Ovaj duhovni ogled je dijelio četvrto mjesto sa još tri kvalitetna literarna rada na natječaju Medžlisa Islamske zajednice Kalesija. Boraveći na Sinaju i tragajući za prijateljima, Fadil Alić je otkrio ko su mu najbolji prijatelji. U sveopćem insanskom rasulu i pomami, ovaj duhovni ogled smirujuće djeluje, posebno u šehri-ramazanu.

I

Bosna ima velike planine, živopisne i zanosne ljepote . Jednu od njih, mada su mi sve lijepe, smatram najprečom i najdražom. I baš gdje se ta moja meni neizrecivo draga planina blago smiruje u zelenu dolinu, nalazi se moja mahala Sedlari. U dolini je i moja rijeka koja je uspjela naći svoj put prema Doboju. U Sedlarima me rodiše otac Ibrahim i majka Valida. Po roćenju mi dadoše ime Halil. Kada sam se malo uspravio i počeo igrati sa mojim vršnjacima većina njih se rugala mom imenu. Meni, doduše, nisu. Mene su stvarno voljeli, a moje ime, jednostavno, nisu. Bilo im nešto čudno što se zovem Halil a ne Sadmir, Kemal, Mirhat ili Džemsad i zbijali neslane šale, praveći od mojih pet slova mnoštvo drugih. Komšija Džemsad zvao me Halileeee!, a Sadmir mi rastezao ime kao harmoniku: Halileeeeeeee! Halileeeeeeeee! Ponekad mi u igri bilo žao što mi ime deformišu, pa sam jedanput napustio dječje društvo i otrčao ocu Ibrahimu i sve mu ispričao šta mi od imena prave. Babo mi je rekao da sjedem pored njega kako bi mi fino objasnio šta moje ime znači.
- Sine Halile, ti imaš najodabranije i najbolje ime na svijetu. Meni je najljepše od svih imena. Prvo, ja sam Ibrahim a i Božiji poslanik je bio Ibrahim a.s. koji je prozvan Halilullah – Allahov Prijatelj i drugo, moj babo zvao se Halil, pa sam i tebi dao takvo ime. Lijepo ti je ime jer u svom značenju sadrži prijateljstvo. Ti si prijatelj i želim da budeš prijatelj svima u našim Sedlarima i cijelom svijetu.Tvom Sadmiru i Džemsadu i nema nikakvog značenja imenu, a Mirhat ima svoje značenje ali je ružno da ti i to sada ne objašnjavam. Kemal ti je potpun i savršen insan.
Kasnije sam i u školi imao dosta prijatelja. Želio sam opravdati značenje svog imena i prijateljski odrastati. I, zbilja, imao sam prijatelja Kemala bez kojeg nisam mogao ni jednog trena. I tako prolazilo vrijeme školsko. Nizali se dani i godine. Ja i Kemal ostali prijatelji od formata. Po upisu u različite srednje škole i fakultete ostali smo na istom, neprestance smo vezli naš krasni prijateljski vez. Pazili smo se u ime Dragog Boga i u to se nije miješalo ništa drugo. I pismima smo potvrćivali naš neizrecivi dostluk.

II
U danima mladosti mi rane mnogo se pričalo o postojanju ahbaba, prijatelja i jarana. Možda i danas meću onima što su nježni poput rose na sabahu, postoji ista ili slična priča. U srednjoj školi, bir-vaktile, upitan sam za razliku izmeću jarana i prijatelja i nisam mogao dati ni valjan ni pogrešan odgovor. Znao sam da je prijateljstvo nešto što se njeguje, postupno raste i ustaljuje se po duhovnom ritmu života. I znao sam iz mladalačkog iskustva da sve ono što je njegovanije i povjerljivije, to je i vrednije i dragocjenije. Onaj što me pitao za razliku izmeću jednog i drugog, požuri i odgovori mi: ''Kada s prijateljem i jaranom kreneš u kahvu, pa usput padneš, slomiješ nogu ili ruku i još pride dobro se ugruhaš, jaran će bez imalo bihuzurluka otići u kahvu a prijatelj će te uprtiti i odnijeti u hastahanu. Jaran je samo napadno prijatelj i njegovo druženje često ubija čovjeka poput otrova.'' Nedugo iza toga shvatio sam da su jarani samo oni kojima se obezbjećuju prijatni, slatkasti i ugodni dani, mada značenjski i nema neke drastične razlike izmeću jednih i drugih. Sa godinama sam doznavao da je prijatelja sve manje i manje. U ovim vremenima nestašica ih je prava. Pomalo me i nestaje od čežnje za njima. Ali, neka, čovjek je i stvoren da se iz dana u dan troši.

Kada su me izmalehna naučili ko mi je najpreči i koga najviše trebam u svom životu voljeti, silovito sam želio, izmeću ostalog, imati i izuzetne prijatelje, i tako biti bogatiji za još jednu dobrotu. I imao sam ih na moju pamet i sa svojim ondašnjim siromašnim iskustvom.
U to vrijeme to su bili ljudi kao moje najmoćnije oružje. Bar sam ih tako smatrao i na njih gledao. Izgubiti prijatelja Kemu, značilo mi je izgubiti sve zaštitarsko. Uvijek me je presijecalo po srcu gorko saznanje da se ja od svog iskrenog prijatelja Keme opraštam. To presijecanje po nutrini mojoj značajno me trošilo. Oči su mi znale zavlažiti kada prijatel Kemal odlazi. Bojao sam se da bez njega ne postanem prava sentimentalna zvijer. Stalno sam se trudio da mu na neki način pošaljem duplikat moje čežnje i želje za novim skorim vićenjem i lijepim i korisnim eglenom. I danas čuvam jedno vraćeno pismo koje nikad nije stiglo mom prijatelju u grad Božijeg Poslanika. Poštar samo dopisao: „Adresa nepoznata!“ Iz tog pisma čitam sebe nekadašnjeg:
- Ja, Kemale moj, Svemogućeg molim da dostluka žedan ne potonem u svoje duboke ahbabske virove. Meni, prijatelju moj, samo dostlukom treba napuniti sve slobodne predjele duše, ali i srcu odvažno pripomoći da naće slasni razboj na kome se može njegova potka rahat uplesti u svoje osnove moje osjećajne duše. Ah, da mi je samo da se i ti konačno iz Medine našoj Bosni i Sedlarima vratiš, a kada i to dočekam, moja duša i srce satkaće ti najljepšu sedždžadu prisnog prijateljstva, na kojoj ćeš, ako Allah da, rahat se učiniti i mene na njoj pozahmetiti da ju onako iskreno proširimo i njome cijelu našu Bosnu ponosnu lijepim ahbablukom zastremo.-
Tada mi se na jedan lijep način činilo da je on moj Jusuf a ja njegov Jakub. Izvor tog prijateljstva bio je svijetli putevi pejgamberski. I dugo je to bilo tako. A onda...? Onda došlo neko čudno zatišje, pa mukla tišina. Haman da vrijeme sve gradi i sve razgraćuje, i u tom vremenu se dogaća hronično uvrtanje identiteta i zbog te i takve uklete stvarnosti u sva svoja promišljanja čovjek može samo uklesati neprebol i tugu. Vrijeme kule ruši i prijateljske duše suši. Doće vakat kad i ljudska duša postepeno vehne.

III

U svakom stvaralaštvu i izmišljenoj igri čovjek gubi sebe. Stvarajući prijateljski lanac i moja se halka nekud zagubila. Nema ni halki mojih prijatelja. Ostalo mi je da se držim samo za Allahovo uže, za Njegov veličanstveni propis i da tako, i samo tako nadomjestim izgubljeno bogatstvo. Moj Stvoritelj mi je najveći halil. Uz Njega Svevišnjeg i Svemilosnog, ja i dalje tragam za izgubljenim Kemalom. Tražim prijatelja Kemu korak po korak. Mislim da je pravi čovjek više u drugima nego što je u sebi samome. Traženjem ahbaba Kemala treniram sabur i upornost. Želim se otarasiti svog bola i svog neprebola. Ništa u meni ne može da ćuti tako dugo kao teška muka koja čeka svoj trijumfalni bijeg iz grudi. Ne predajem se. Još nisam kazao da je Kemal izgubljeni prijatelj. Smišljam duhovni plan za susret s njim. Oblačim ihrame i pravac Mekka i Medina. Iz Medine i on stigao u Mekku. U Mekki eglen potekao. Ne onaj nekadašnji, već neki novi bosansko- arabijski. Slušajući ga kako zbori , uočavam da to nije onaj Kemal bosanski. Sav mi je nekako arabijski, kao da se nafte nagutao, kao da je sve kamenčiće sa Džemreta požderao, kao da je uljuljan u šejtansku koprenu, kao da... ah, Bože Blagi! Pa, kome to ove hadžije uzvikuju: Lebbejkel-lahumme lebejk...? Da li su oni Allahovi gosti, da li su oni Allahovi prijatelji? Strašno me počeo život boljeti na onom mjestu gdje je hazreti Alija živio i govorio: ''Prijatelj je bliži od bližnjih!'' ''Ko nema prijatelja, nema ni zalihe!'' ''Prijatelji su jedna duša u različitim tijelima!'' Šutim svoju muku, svoj bol i neprebol i skrušeno kontam onu poslaničku misao: ... ''i nisu se rastali do smrti.'' Ovdje osjećam duše koje se srozavaju, tuguju, žele, čeznu. Naše stvarnosti su naše duše. U Sedlarima sam osjećao, a sada i osjećam i razumijem. Moj islam počiva na dva krila: razumu i ljubavi prema Uzvišenom. Nisam još raspamećen. Allah je dao čovjeku glavu na ramenu da njome misli i promišlja.Pamet se ne smije pustiti da vršlja. Ja i dalje osjećam i razmišljam, makar moj Kemal neprestance nakazio moju čežnju i sve moje želje da mu budem prisan i privržen.

IV

Tražiti prijatelja znači i samog sebe staviti na probu. Znajući da sam smrtnik, sebe lično probam i svoje prisustvo na ovom svijetu uvježbavam toplinom duše i srca svoga, i jedino na taj način osmišljavam ljudske susrete i ljudske odnose, i samo po potrebi hladnim razumom pravim sporazume s ljudima svoga okruženja.

U vremenu današnjem prijateljstva se stvaraju i sklapaju na daljinu, elektronski. Neki dan slušam jednog umnog mladića kako svako jutro kada ustane pregleda i svoju e-mail poštu i iščitava pisma svojih prisnih prijatelja iz poznatih i inih zemalja svijeta. Na pitanje da li može biti iskren prijatelj na daljinu, on odgovara potvrdno.Mećutim, mene moj din naučava da je uslov za prijateljstvo blizina prijatelja. Briga za njim moralno me destilira. Bez jasne želje nikle iz nutrine ljudske nema ni jednog obavljenog posla. Od svoje goleme odluke da stalno na sabrata mislim, u koju se ukopavam kao kamena gromada, ja pokušavam neprestance da svečano izgledam. Kao svat u svatovima u koje sam iskreno pozvan.

V

Tražiti prijatelja znači i samog sebe staviti na probu. Znajući da sam smrtnik, sebe lično probam i svoje prisustvo na ovom svijetu uvježbavam toplinom duše i srca svoga, i jedino na taj način osmišljavam ljudske susrete i ljudske odnose, i samo po potrebi hladnim razumom pravim sporazume s ljudima svoga okruženja.

VI

Pitali su me da li današnji svijet ima ljubavi i prijateljskog odnosa naspram životnog okruženja. Kažem im: Današnji čovjek ima ljubavi, pažnje i komunikacije, a sve to što se ispoljava je nedostatno, jer se prijateljstvo u oprezu čuva. U biti prijateljstvo ljudsko je potrošivo, posebno ako mu je izvorište prefinjeni osjećaj ljudski. Pravo prijateljstvo se troši, a pravi prijatelj svoje osjećaje, dajući ih drugima, na vrele rasplamsaje nabacuje.Dostluk se troši i ne čuva za sebe. Težak je svaki čovjek koji je prijatelj samo samom sebi.
Kada je jedan ashab i savremenik ispričao Muhammedu a.s. kako izuzetno voli i gaji prijateljstvo prema nekom čovjeku, i to isključivo radi Allahova zadovoljstva a ne neke konkretne materijalne fajde, Pejgamber a.s. ga je upitao da li je o toj svojoj prisnosti i prijateljskim namjerama obavijestio dotičnog čovjeka, a kada je rekao da nije, Muhammed a.s. mu je naredio da ode tom čovjeku i kaže mu to što osjeća. Ljubav je ljubav, pažnja je pažnja, iskrenost je iskrenost, prijateljstvo je prijateljstvo kada se nemilice troši na drugoga.Prijateljevanje je za smrtnike koji se godinama svoga života troše. I kad duša prhne iz tijela, prijateljstvo traje. Biti prijatelj sa mlaćima za mladosti vatrene i žive, znači osigurati sebi zaštitu onosvjetsku. Zato dostluk treba distribuirati kao knjigu, kao čin Bogu Dragom drag. Zdravo prijateljstvo može se pojaviti iz zdrave i mlade muslimanske ličnosti. I mlad će ostariti, potrošiti se. Čovjek je uvijek na putu svog zalaska i nestanka sa puta ovosvjestskog. Sa njim i njegova volja za iskrenim prijateljstvom. Na kraju krajeva, i prijateljstvu ima kraj. Ono se troši prije ili kasnije pošto svako mora sa ovoga svijeta seliti.(Istrošimo prijateljstvo prije nego li odselimo sa dunjaluka).

VII

Iskren prijatelj je kao pitomo stablo.Dostluk ima svoju duhovnu vertikalu. Dostluk je uspravan kao lijepo drvo i lijepa biljka o kojima se samo lijepe riječi kazuju, riječi ušuškane prijateljskom ljubavlju. Pravo prijateljstvo je onozemna kategorija, veliki dar i zato je ono i rijetko. Ko voli Boga, taj voli i ljude i sve Božije mahlukate. Riječ prijatelja je uvijek iskrena. Njegova iskrena i lijepa riječ je ukras njegov. Sve njegove prijatne riječi su mreža, u koju se prijateljstvo hvata. Imamo li kad i imamo li kome u današnjem vaktu biti prijatelji.? I hoće li nas danas iko za prijatelja?Priželjkujem prijateljsku gestu. Tražim je u svako doba dana. Jurišam da je od bilo koga doživim. I samo da mi bude dostlukom uspunjena! Sve je manje onih koji lijepu prijateljsku riječ kazuju, ali i onih koji se prijateljskoj iskrenoj priči nadaju. Luksuz postaje i očekivati je. Takva su vremena.Svako od nas , bez imalo zahmeta, može nabrojati iskrene dostove. Polahko odu, a njihova pažnja odleprša kao vihor strašni.

Ne znam da li se moji pogubljeni prijatelji stide ičega i ikoga. U tom pogledu ja sebe poznajem dobro: stidim se i pred Bogom i pred samim sobom. Često stanem pred ogledalo da vidim kakav sam, koliki sam, na šta i na koga ličim i da malo popričam sam sa sobom. To je svojevrsno preslišavanje svih vrsta vlastite historije. Moje ogledalo kao da mi kaže: Što više godina imaš, sve više primjećuješ kako meću ljudima velikih prijatelja haman da i nemaš. Trebamo nabaviti ogledalo. Svi bez razlike! Prijatelja ipak treba naći. Ko drži do sebe, i naći će ga. Farz je biti nekom prijatelj. Ja sam ono što Allah hoće da budem, i nikako ne mogu drugo biti. Kemal me nije uspio ničim uvrijediti, da mu u principu ne mogu oprostiti.

Sav dunjaluk je složen od slika kao kockice u mozaiku. Kemal je dio dunjalučkog mozaika na koji se navikavam. Ako i ovakav Kemo ostane u ovosvjetskom mozaiku, ja ću svome Zaštitniku težiti i moliti Ga da moj Kemal ostane'' potpun i savršen''. I svoju ću dušu trošiti za ono što je uzvišenije od nje. Svoju bol i islamskim moralom popločanu čeznju za Kemalom ja zamjenjujem trajnim prisjećanjem na njega kroz lične duhovne ode i iznutarnja pretraživanja. Njegov ishitreni novi stav bilježim u pijesak, čekajući pustinjski vjetar da ga izbriše, a njegovo ranije dobročinstvo bilježim u srce i čekam da dušom mojom sreća novog sastanka zažubori.

Čovjek sretne mnogo ljudi u svom životu. Ali, samo pravi i iskreni prijatelji ostave tragove u njegovom duši. Pravi prijatelji su iskreni dok su pravi. Zalihe Kemalovog prijateljstva su velike. Nadam se da ih još nije potrošio.

VIII

Na Gori Sinaj, na visini od preko dvije hiljade metara, društvo mi čine Abdulaziz, Muamer i Amir, sinovi Bosanske Krajine i muslimanski momci iz Tajlanda. Tu, na Džebeli Musa-u, svaki od nas naglas priča povijest Allahovih poslanika. Svako ponaosob oživljava sjećanja na njih. Naumpali su nam najprije oni najodabraniji. U sabahu ranom vrh Sinaja vrvio je od svakakvog svijeta. Blizu nas neke sekte iz Azije i Afrike na čudan način zazivaju Boga Uzvišenog. Čupaju svoju praksu iz nekih svojih kabala i mudrosnica. Ima svega i svačega u njihovom poimanju vjere i vjerskog: i vrlina i poroka, i dobrote i ahmakluka. Mi u ime Allaha sa vrha Sinaja tražimo pravac Kible, redamo se u saff i pred njima svima klanjamo sabah- namaz. Hoćemo da im kažemo kuda se licem svojim Bogu Dragom predati. Naš imam Tajlanćanin na prvom rekatu uči iz poglavlja NISA' ''Ko je ljepše vjere od onoga koji licem svojim Allahu preda se, i dobra djela radi, i vjeru Ibrahimovu čistu slijedi?! A Allah je Ibrahima uzeo za prijatelja...'' a na drugom uzvišeni ajet '' Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima nakon njega. A objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu. A Davudu smo Zebur dali, i nekim poslanicima smo objavljivali o kojima smo ti prije kazivali a i onim poslanicima smo objavljivali o kojima ti ništa nismo kazivali- a s Musaom Allah je, doista, razgovarao!'' Da, Allah je s Musaom a.s. razgovarao na ovoj istoj gori na kojoj se nalazim. Divan je to trenutak kada možeš samo da ruku ispružiš i prošlost pomiluješ. Sretan sam što na poseban način doživljavam nesvakidašnji duhovni prijateljski okvir Poželio sam da budem uramljen u njega.. Ovim sabah- namazom iznova sam uveden u nove predjele duhovnosti islama. Bio je to novi iladž srca i banja za tegobe duše, divna oaza vedrine, oaza Allahovog i Ibrahimovog a.s, Musaovog a.s. i Hidrovog, Muhammedovog a.s. i Džibrilovog prijateljskog veza. Ostajući dugo na mjestu dvanaest nekadašnjih sinajskih vrela, osjetih naglo da iz njih ipak i dan-danas šiklja poruka duhovnosti i mećuljudskog prijateljstva.

IX

Allah dž.š. je vječno živ i on vječno ostaje prijatelj ljudskog roda. Čovjek vjere u Allahovo prijateljstvo stremi. Kao Ibrahim a.s. i poslanici mnogobrojni, i čestiti svijet Njegovom voljom stvoreni. Čovjek koji ljepoti teži Svemogućeg neprestance moli. I ja sam često dovio i često u dovi govorio:
Primi me, Uzvišeni, u prijateljski saff. Uzmi me u ramazanu za Tvoga prijatelja. Sa mojim islamskim ''ja'' postajem prijatelj Tebi, Jednom i Jedinom.. Onako kako je to i sam Ibrahim a.s. bio. S prijateljstvom Tvojim prestaju mi ovosvjetske tmine. Ibrahim a.s. je gledao u sunce jarko pa je zaključio da Ti, o moj Bože, bolje svijetliš. Ti si Nur i puteve mi sreće i zadovoljstva osvjetljavaš. A sva sreća moja stiže sa gostom koji se ramazan zove. Ti si mi ramazanskom ponudom Prijatelj - Vodić i s Tobom ja skretanja nemam.
Prijateljstvo se direktno upisuje u srce poput dara vjere, ljubavi i nade. U islamskom prijateljstvu snaga je golema. Čovjek se uopće ne može shvatiti bez učenja iz Allahove objave darovane ljudima. Ni pravo prijateljstvo ne može se razumjeti bez principa vjere i duhovnog upliva. Sve vrste prijateljstva meću svijetom jedino se razumiju preko Božije upute. Islamsko prijateljstvo spada u sferu potvrde i snažnog svjedočenja islama. Iz razloga tog u životu su mi najdraži kur'anski putokazi. Voljenje Allaha i voljenje u ime Njega Jedinog i voljenje poslanika Muhammeda a.s. je fundament imana. Ramazan nam pokazuje kako se to radi. Gorjeti u ašku za El- Hakkom, sagorjevati u ljubavi za Njim je jedini mogući način da se i Njegovi robovi zavole i vole bez prestanka. Moj Kemal je uvijek na tom srdačnom tragu. Kada se Allah i Njegov poslanik zavole, onda i srce i duša postaju nerazdruživi prijatelji.

Već me cijelog ramazan obuzima. Stigao je gost uramljen u Allahov imperativ. Doputovao je najdraži gost, najbolji prijatelj. Stoga, merhaba, prijatelju! Merhaba, ej mubarek ramazan. Merhaba, prijatelju koji štitiš moje srce od golemih životnih omaški!
Na Sinaju mi je srce bilo na kvalifikacijama. Uspjelo se pokazati kao hrabro i nesebično. Sa srca u srcu – sa fuada moga, skinute su sjenke svesebovštine. Duša će mi biti zadovoljna što se iznova u ramazanu smiruje. Ramazan je utočište duhovne svjetlosti, prijatelj nad prijateljima. U njemu će moje srce i moja duša prijateljski vez da vezu.

Autor: FADIL ALIĆ, student Al- Azhara, Kairo