Piše: Fadil ALIÆ

Ne pruža život tako èesto priliku da insan, pogotovo insan bosanski, proðe ispod morskih površina. Eto, mene je sudbina poèastila da drugi put u dvanaest mjeseci proðem kroz tunel šehida Ahmeda Hamdija, koji prolazi ispod Sueckog kanala. Naime, Ahmed Hamdi, kao vojni inženjer dao je svoj život za voljeni Egipat u ratu 1973.godine protiv izraelskog agresora. Kako je Hamdi i sam uèestvovao u projektovanju ovog tunela, egipatske vlasti odluèuju da ovaj veliki projekat nosi njegovo ime.
Izlazeæi iz ovog tunela, primjetih da sam na drugom kontinentu – u Aziji. Opet sam na Sinaju. Ova gora ima dvanaest vrela iz kojih huèi duhovnost našeg ummeta. Biti u Egiptu, u Kairu, na studiju islamske kulture i civilizacije a ne doživjeti Sinaj izbliza, bila bi civilizacijska sramota. Dobri Uzvišeni Bog traži od insana da gleda, razgleda i pouku prima.
Prilika da ponovo proputujem Egiptom i njegovim Sinajom pružila mi se ponovo i iznenada. Mojim kolegama sa El-Azharovih fakulteta nije bilo teško da me nagovore na drugi susret sa drevnom prošlošæu sinajskom. Pružila mi se divna prilika da prikupim još jednu studentsku sliku bivšeg i sadašnjeg stanja u ovom dijelu svijeta.
E, kakav bi èovjek bio tragaè za naukom ako ne bi i Sinaj izravno svojim tabanima dodirnuo. Kakav bi bio moj i\'lum, ako ne bih dodatno milovao sinajske tragove prošlosti? Kakav bi insan bio da ne sluša zapovjedi Uzvišenog Allaha kada kaže: \'\' Putujte po Zemlji i promatrajte kakav je bio krajnji ishod onih koji su živjeli prije vas!\'\'
Kreæemo u potragu za rezultatima minulih stoljeæa.
Pet sati kasnije, posjetili smo grad Tabu i u njemu tvrðavu Salahuddina Ejjubije, koja još uvijek ima svoj prvobitni izgled. Ova tvrðava je sagraðena na jednom ostrvu u Aqabskom zaljevu. Sa ove stare tvrðave u samo jedan pogled stanu obale èetiri države: Saudije, Jordana, Egipta i karcinoma na Svetoj zemlji – Izraela.
Nakon što smo obišli sve što se u Tabi može obiæi, odlazimo u jedan primorski gradiæ – Deheb, na naše prvo prenoæište. U tom sasvim malom mjestu sreli smo raznorazne dokolièare iz evropskih zemalja. Naredni dan kreæemo put Sharemi Šeiha, da vidimo kako evropska i druga bjelosvjetska \'\'sirotinja\'\' u jednom trenutku dvaput gori za sopstvene novce. Tu se ne zadržavamo dugo; ta, mi smo i došli na ovu destinaciju samo radi ibreta. Vraæamo se u Deheb, kako bismo proveli još jednu noæ tamo, te se i fizièki pripremili za najljepši dio ove historijsko- naukovne ekspedicije. U putu do Deheba promišljam. Svoju siæušnu dušu trošim za ono što je uzvišenije od nje. Islamskim moralom poploèanu èeznju namirujem golim okom i iznutarnjom pretragom velièine Svevišnjeg.
Na Sinaju sve isto kao i prošle godine, a u isto vrijeme i raznovrsnije, i šarolikije i ibretom bogatije. Pitam se: Da li je ovaj i ovakav Sinaj bio i u vaktu pejgambera Musa-a a.s.? Na putu do Deheba, gledajuæi kroz prozor autobusa, naðoh puno dokaza da je Allah dš.š. svemu kadar. Poredim taj goli sinajski kamen i pijesak sa pejzažima bosanskim. Uvijek æu Mu biti zahvalan što je On htio da Bosna bude park sama od sebe, te što je On, neka je vjeèno slavljen i hvaljen, htio da ja baš tamo budem roðen.

Sinaj prkosno daje dojam svoje neizmjenljivosti. Ovdje, zapravo, samo musafiri sinajski nisu isti. Uvijek je ova gora prometna i prenapuèena bjelosvjetskim musafirima.. Neko traži blizinu Allahove milosti, a neko \'\'zlatno tele\'\'. Neki stvaraju bolju sliku svijeta o sebi i drugima, a neki se, opet, pretvaraju, prerušavaju, kamufliraju. Preko Sinaja se, kažu, može i u Palestinu stiæi??????? Veliki je broj kamufliranih poželjelo preæi u Obeæanu zemlju – Palestinu, koja je danas u svojoj strukturi velika hasta. Mnogi su uhvaæeni u pokušaju. Tražeæi \'\'zlatno tele\'\', mnogi su uhvaæeni od strane egipatske policije kao kojekakvi beduini. Nekima se i posreæi da stignu do boljeg ovozemnog kolaèa. Nova tvorevina na tlu Palestine – Izrael(1948.) mami sebi svoje favorite i rivale Arapima.

Narednog jutra kreæemo za protektorat Sant Katharine koji je pun esera poslanièkih i historijskih. U putu do beduinskog kampa, u podnožju Turi Sinaja, obilazimo kabur Saliha, a.s., i njegove životne saputnice, kabur Haruna, a.s., kamen sa otiskom stopala za koji tvrde da je baš Harunov. U isto vrijeme imali smo priliku vidjeti ostatke zlatnog teleta Samirijinog, koje bi se u sadašnjem obliku moglo nazvati kamenim teletom.

Došlo je i vrijeme za predah. U beduinskom kampu, uz èaj i tarabuk, odmaramo naša umorna stopala i razmišljamo o umornim stopalima Musa, a.s., kad je, po nareðenju Allahovom, izuo svoju obuæu u svetoj dolini Tuva.
Potom klanjamo ikindiju. I ovim namazom ponovo smo uvedeni u nove predjele duhovnosti islama.
Poslije ikindije- namaza kreæemo u obilazak stijene iz koje je poteklo dvanaest vrela. To mjesto posebno nadahnjuje. Tu mi doðe u misli da bi bilo jako konstruktivno ovdje dovesti pojedine bosanske usijane glave kako bi malo ohladile u sinajskoj ambijentalnosti. Odavde se niko isti ne vraæa, izuzev skroz naskroz emocionalnih bogalja. Nakon što smo napojili naše duše bosanske na dvanaest vrela, svraæamo se u lokalnu džamiju, jer se veæ približava akšamsko vrijeme. Iza obavljenog akšama uslijedio je povratak u kamp, gdje æemo biti do polovine noæi, te krenuti ka vrhu Musaove, a.s., planine, koji se nalazi na 2242 metra nadmorske visine.
Ponoæ je. Vrijeme je za pokret. Kreæemo se krivudavim puteljcima Musaovim. Gore bismo trebali biti prije sabah- namaza. Na samom vrhu planine sagraðeni su džamija i crkva, te zbog toga mnogi drže da je vrh ove planine simbol asimilacije izmeðu razlièitih nacija i razlièitih vjerskih uvjerenja i shvatanja. Kad se èovjek gore popne, i sam se uvjeri u to. Gore susreæemo kršæane i hrišæane i jehudije i svi se, kažu, jednom Stvoritelju obraæaju. I Kineze zatièemo gore na Gori Sinaj koji se još uvijek dive Suncu kao božanstvu. Gledano na boju kože, ima nas gore na Gori Sinaj i bijelih, i crnih, i žutih. A i razni jezici su u opticaju. Zato je posebna draž pokazati onima koji, možda, nikad prije nisu imali priliku vidjeti kako izgleda praktièna strana islama. Mi, Azharovci, u džematu klanjasmo sabah-namaz na Turi Sinau, a oko nas razni narodi i razne generacije. Hoæemo svima da kažemo gdje ljudsko lice treba okretati. Kad se pravac Kible naðe, onda \'\'zlatno tele\'\' èovjeku ne treba.
DOK U POSTSABAHSKIM TRENUCIMA NA LEÐIMA LEŽIM NA ÈVORNATOM TLU SINAJSKOM, SA POGLEDOM KA ZVJEZDANOM NEBU USMJERENIM, SVOJU BOSNU NA MAPI SVIJETA VIDIM KAO GORSKO OKO KOJE U ZVIJEZDE PADALICE GLEDA. Ote mi se rijeè primarnom topraku namijenjena: BOSNO MOJA, TI U ZVIJEZDE GLEDAŠ! Baš kao i ja sa Gore Sinajske.Kad joj, ako Bog da, uskoro doðem, cijelu æu je uzvijezditi u nebesko kubbe. Nigdje kao na Sinaju ne može se zaželjeti toprak voljeni. Da, nigdje kao na Sinaju! Rijeèi: \'\'Bosno moja,ti u zvijezde gledaš!\'\' prstom u pijesak bilježim , moleæi Dragog Boga da ih pustinjski vjetar ne izbriše i da dušom mojom taze sreæa novog sastanka s mojom Bosnom zažubori.