Piše: Milada MEDINIÆ, B.Mus.

Labin (Istra), 1992.-ga! Vakat bezsvješæa, tuge, neizvjesnosti, tegobe... Mnogi koji bijahu dio njega jako me dobro razumju, a isto tako i svi oni koji osjetiše sudbinu izbjeglice, nevezano gdje se skrasiše. Izlišna je napomena godina kada nosismo ovaj “pseudonim”. Svako na svoj naèin doživljavaše ono što nam bi svima zapisano. Danas, nakon svih sabura koji nam podariše dobra ili ono drugo, kada ko ðe udaljismo od sebe bezsvjest, tugu, neizvjesnost i tegobu, i kada po nekoj logici mogu reæi da je život tek preda mnom, ja svjesno kažem samo jedno – biše to razumna vremena. Vakat u kojem nije trebalo puno da èovjek u družbi sa tugom i sreæom pusti i suzu. Vakat u kojem, vjerovali ili ne toj moguænosti, je materijalnost bila nepostojana. Svi smo imali, manje ili više, isto, a to isto se svodilo na od drugog odvagate humanitarne pakete. A kada nam i oni obljušte, onda razmjenimo meðu sobom ono što volimo i ne volimo, pa nam ti isti darovi postanu nanovo dragi. Vakat koji nije imao odreðeno vrijeme za suzu i smijeh. Vakat bez kljuèa u vratima, jer nikada nisi mogao znati kada æe kome zatrebati pomoæ ili topla rijeè. Vakat kada nismo imali ništa, a u suštini imali smo sve. Bila su to vremena kada se iskreno i jasno vidjelo ko je èovjek a ko ne. Jer, neæemo si kriti, bi i onih koji na tim dobro odvaganim paketima pojate sazidaše i uz njih hunjere otvoriše. Al’ svako nek za svoje potegne. Ipak bi puno više prvo navedenih. Ljudi sa dušama, srcima, umovima... Jah šta ih upoznah ko dijete, da i dan danas se tako jasno i rado ih sjeæam. Nebrojeni rudari koji i pored naporna posla trudiše se biti na usluzi djeci drugih, u odsutnosti svoje. Niti ja mogodoh zamijeniti njihovu djecu, niti oni mog babu, ali bar na momenat svako popuni prazninu koja gaji išèekivanja mjesecima pa èak i godinama, da æe doæi taj momenat kada æe oèi ugledati veæ davno ostavljeno ali neizmjerno drago lice. Doðe i taj trenutak i donese sa sobom svitu novih ljudi, ništa manjeg srca nego prethodno navedenih, to jest uèitelja u oformljenu Ex-teritorijalnu osnovnu školu Mladost. Meðu njima i uèiteljica Rabija. Iako veæ pregažena sudbinom, sa sobom nosih neizmjernu energiju i volju za životom, koliko radi sebe, zasigurno jos više radi sina Safeta, te supruga, ista imena, koji ostah u rodnom Travniku na usluzi domovini. Vesele prirode, kreativna, iskrena, u mom pamæenju je ostala ponajviše radi otrešenosti. Sjeæam se, dok ležah bolesna u krevetu i gledah je kako ulazi na vrata sobe noseæi limun, polahko mi prilazeæi uz sjetu: “Lutko, ozdravi mi i nemaj dlake na jeziku, nikada u životu.” Ko pozna uèiteljicu Rabiju, s osmjehom æe proèitati ovu predhodnu reèenicu, jer to je bila ona. Èovjek koji srcem govori, po cijenu najteža aršina. Danas, i veæ odavno, uèiteljica Rabija je u rodnom gradu, sin u blizini, boreæi se sa onim èega se najviše bojala, kao i veæina osoba te generacije, samoæe. Allah daje, no Allah i uzima. Uze Allah i saputnika uèiteljice, a ja Ga molim da mu podari Džennet. Ipak, i pored svega uèiteljica osta ista. Srcem i bez ustruèavanja je uvijek govorila ono što treba da se zna, da se prenosi i ne zaboravi, da posluži kao uputa svim onima koji dolaze poslije nje. Ovoga ljeta, draga hanuma Rabija Mameledžija je izdala knjigu “Gašinci”, nek’ ostane srce i duša vjeèno na papiru, i nek se ne zaboravi sve što je dio naših sudbina. Tebi, draga uèiteljice, s ljubavlju.

Razred uèiteljice Rabije u školi Mladost