Piše: Ibrahim OSMANBAŠIÆ

S obzirom na programsku širinu "Novosarajevskh književnhi susreta", i u nastojanju da prerastanja u tradicionalnu manifestaciju koja æe se organizirati svake godine u cilju promocije kvalitetnih dostignuæa u domenu pisane rijeèi, Organizacioni odbor manifestacije se odluèio za osnivanje "KNS fonda - prva knjiga" u cilju poticanja književnog stvaralaštva mladih autora i pomoæi pri programskim aktivnostima književne omladine - koje se provode putem literarnih sekcije pri obrazovnim institucijama.

Mladi autori redovno nailaze na barijeru afirmacije i publikacije svojih radova tako da veoma rijetko i teško, i uz mnogo sreæe, dolaze do objavljivanja finalnog djela, a uglavnom dolaze u nepremostivu situaciju gdje najèešæe se demotivišu za daljnju nadogradnju prirornog dara i talenta - nenalazeæi smisao u daljnjem angažmanu u sferi književnosti. Poslijedice od takve kontinuirane prakse su nesagledive u negativnom kontekstu - u rasponu od individualno-psihološkog do kulturno-socijalnog, a naroèito je to bolno i tužno kada se radi o jednom, relativno, malobrojnom narodu koji se ne bi tek-tako trebao odnositi prema svom prirodno-kreativnom resursu i potencijalu - koji je njegova jedina stvarna perspektiva i izvjesna buduænost - ako sebi želi dobro.

Kliknite na sliku za uveæati

U programskim aktivnostima tokom ovogodišnjih književnih susreta planiraju se promocije izdanja mladih autora i autora koji objavljuju svoje prve knjige, tako da æe se u sklopu manifestacije promovirati nove knjiga autorica Arnele Kordiæ (1991) - "Tinejdžerica", zbirka pjesama i Merside Sadikoviæ-SameriS (1966) - "Na svojoj zemlji", zbirka kratkih prièa.

U želji i nastojanju da u buduænosti ove književne manifestacije, u sklopu programskih aktivnosti, bude što više prezentacija knjiga mladih autora i autora koji objavljuju svoje prve knjige Organizacioni odbor upuæuje:

APEL
prema organizacijama i pojedincima


da donatorski podrže inicijativu utemeljenja «KNS fonda - prva knjiga» i na konkretan i plemenit naèin pomognu realizaciju programskih koncepata manifestacije "Novosaerajevski književni susreti" - prepoznajuæi tako jedno sistemsko i kvalitetno nastojanje u cilju afirmacije književnih vrijednosti i opæe dobrobiti.

Ovom prilikom apeliramo prema iskusnijim kolegama, iz sfere književnog stvaralaštva i pisane rijeèi, da pošaLju na Javni poziv "Novosarajevskih književnih susreta-2007" jedan svoj rad - pjesma ili prièa - što bi se publikovalo u jednoj zajednèkoj knjizi, a èiji bi prihod bio usmjeren ka fondu.

Generalije organizacije:

Naziv: Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
Adresa: Hamdije Èemerliæa 49, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Transakcijski raèun:1291021000980397 HVB Central Profit Banka Sarajevo
Identifikacijski broj: 4200813760006

Kontakt osoba: Ibrahim Osmanbašiæ
Tel: 061 524 505
E-mail: [email protected]

Iz zbirke kratkih prièa "Na svojoj zemlji"
Autorica: ersida Sadikoviæ – SameriS
Izdavaè: KNS - Sarajevo, 2007

DOK KAZALJKE OTKUCAVAJU VRIJEME

Miris stare lipe mog komšije Abaza, probudi me, upijajuæi se kroz nozdrve i ne dajuæi više sna na oèima. Protrljam, još uvijek pospane oèi, da bih mogla bolje vidjeti koliko je sati. Kazaljke su pokazivale da još nije svanulo, a sunèani zraci su se nemilosrdno probijali kroz navuèene roletne. Ustanem, uzmem sat u ruku i ugledam kazaljke koje se ne pomjeraju. Stavim ga na uho, da se bolje uvjerim, ako ne vjerujem oèima, jer su još pospane, uši ne varaju. Ne èuje se ništa. Srce mi stade. Šta æu sad, pomislih, ako ne naðem nekog sahadžiju da mi popravi moj stari, omiljeni sat, koji sam dobila od moje rahmetli nane za uspomenu? Uspanièeno sam oblaèila farmerke, pogledom tražeæi majicu. Izletim iz kuæe. Mama me je nijemo pogledom ispratila, ne upitavši ništa, jer i nije stigla, dok je u rukama nosila tacnu sa fildžanima i džezvom.
Na èaršiji sam išla od radnje do radnje. Izbuljenih oèiju tražila sam izlog na kojima stoje satovi, a iza pulta bi trebao biti èovjek sa jednim okom poklopljenim onom spravicom, nalik na durbin.Na jednom uglu ugledam trošnu i izlizanu drvenu tablu na kojoj piše "sahadžija". Uletim u radnju kao da æe je sad zatvoriti. Stariji gospodin polahko podiže pogled iza pulta.
- Šta je tebe utjeralo u ovu radnju dijete? Da te lopovi ne ganjaju, pa si se našla ovdje kriti? Da nisi, ne daj Bože, šta ukrala, pa te žandari ganjaju?! - nabraja stari mršavi gospodin ne dajuæi mi vremena za odgovor.
- Nisam, gospodine, ništa od toga. Pokvario mi se nanin sat! - kao bez duše izbiflala sam.
- De, da vidim. Sjedi, dahni dušom. Pa što trèiš, dijete? Neæe ti sat pobjeæi, a ni ja.
- Prepala sam se da veæ niste pobjegli - zbunjeno mu odgovorih.
- Èuj! Ja ne bježim... - nakrivi sitnu glavu na stranu i pogleda me kroz onu spravicu.
- Nisam to mislila. Bojala sam se hoæu li naæi nekog sahadžiju da mi popravi...
- Sad si se tek prepala, kad se sat pokvario?! Što nisi mislila ranije? Nema nas još puno, a niko zanat neæe da uèi. A kad se uspomena pokvari, onda kuku meni. - ne gledajuæi me gunða stari, dok je tankim prstima držao pincetu i pomjerao sitne dijelove u satu. Takvom smirenoæu je laganim pokretima vadio neke dijelove koji su se jedva vidjeli golik okom. Bog mu je dao tanke prste. Kako bi izgledalo da su mu prsti bahati i krupni, ni sat ne bi mogao držati kako treba?! A tek smirenost ovog èovjeka! Ta preciznost!
- Nije bilo ništa strašno, malo je prašine upalo. Lijep ti je sat, danas nema takvih u prodaji. Kako samo ima lijep zvuk. Prava melodija! Vrijeme ide lagano, mirno prolazi pored nas, ne dotièe nas direktno, samo ga kazaljke neumorno mjere, a mi idemo ne gledamo ni oko sebe ni iza sebe, a da ne govorim da ne gledamo ispred sebe. Kuda nas vodi ovo vrijeme, dok kazaljke otkucavaju smireno i lagano? - prièao je starac dok sam ja polahko izranjala iz svojih misli o èovjeku što sjedi ispred mene i svojom mirnoæom mi popravi dragocjeni sat i vrati me u normalno stanje.
- Hvala vam puno! A gdje se zanat može nauèiti? - upitam ga.
- Kod mene, ali neæe niko, dijete! Sve se nešto pomodiralo. Hajde sretno i èuvaj sat, možda me ne naðeš drugi put.
Izaðem iz radnje koraèajuæi sitnim korakom razmišljajuæi o zanatu sahadžije. Ni sama ne znam kako sam došla do kuæe. Žurnim korakom uðem u sobu sa željom da na miru mami isprièam šta se jutros desilo. Mama je sjedila za stolom prekrivši rukama lice, dok je ispred nje, na stolu, stajala napola ispijena šolja kafe. Sjednem polahko pored nje. Zagrlim je nježno:
- Šta je, mama, bilo? Da se nije nešto desilo?
- Vidi, džezva mi pukla! - pogledavši me pokaza na dršku što je položena ležala na jednoj krpi, kao da je povrijeðena i treba je zaviti. Nasmijem se toj sceni i uhvatim se za usta. Mama me ljutito pogleda, ne skidajuæi oštar pogled sa mog lica. Jedva sam uspjela da se uozbiljim.
- Blago tebi kad se možeš smijati. Tebi ništa ne znaèe uspomene i starine. Ovo je meni uspomena na moju rahmetli majku. Kupila je nekad davno na èaršiji i pokonila mi kad sam se udala. A ti se smiješ?
- Nisam znala da je to uspomena. Izvini mama, smijem se krpi...
- Ništa mi ne govori. Kako æu sad ovo popraviti? Ko æe mi to uraditi? Ne znam da li ima još neko da ovo zna raditi? - tužno je nabrajala mama.
- Mogu li popiti kafu, pa æu otiæi na èaršiju da vidim ima li koji kujundžija?
Isprièam mami šta je bilo sa naninim satom i uspijem je smiriti s prièom kako sam našla sahadžiju, i da stari zanati nisu izumrli. Bar još nisu.
- Što me jutros krenulo! - izgovorim naglas, obuvajuæi tene.
- Šta te krenulo? - upita mama.- Ako ti je mrsko, nemoj ni iæi. Sama æu se snaæi.
- Ma, nije to mama. Krenulo me da tražim stare zanate na sabahu. Nisu mi ti ljudi do jutros pali na pamet, niti sam o njima razmišljala. Sad ih tražim k'o pustinjak vodu. To nam i treba kad niko neæe da uèi ovaj zanat. - nabrajala sam i ja, nastavljajuæi sahadžijine misli.
Opet èaršijom idem od izloga do izloga i napregnutih ušiju koraèam kao po ledu, osluškujuæi ne bih li èula dobro znane zvukove. Odjednom zaèujem neku lupu, sjetim se djetinjastva, tople ruke moje nane kad me je vodila po èaršiji i pokazivala majstore svog zanata i dana kada mi je kupila onaj moj sat. Priðem polahko ulazu u radnju. Pogledam unutra navikavajuæi oèi na polutamu. Odzvanjao je zvuk èekiæa po limu, sitnim, jednoliènim pokretima. Odzvanjala je muzika. Èovjek podiže glavu. Nasmija se blago. Ponudi mi da pogledam šta me interesuje. Nisam znala gdje prvo da gledam. Oèi su zabljesnuli odsjaji džezvi, fildžana, fenjera... Otvorenih usta sam posmatrala ljepotu vrijednih ruku.
- Ima li išta za tvoje potrebe? - prekinu moje divljenje zanatlija.
- Ne znam šta bih prije pogledala, kako je sve lijepo, èarobno! - s divljenjem odgovorim. - Došla sam da mi popravite ovu staru džezvu ako možete, molim vas. Puno mi znaèi.
- De, da vidim. Mogu, ali sutra doði, biæe gotova. Danas imam nekog posla da završim.
- Naravno, samo vi radite svoj posao. Imam nešto da vas pitam?
- Izvoli. - ponosno pogleda prema meni.
- Koliko ima još osoba koje se bave ovim zanatom?
Èovjek me pogleda direktno u oèi i tuga mu se pojavi na licu. Zastao je na trenutak, kao da razmišlja kako da zapoène odgovor. Bi mi jako neprijatno i htjedoh izaæi bez odgovora. Kao da je osjetio o èemu razmišljam, naglo prekinu tajac.
- Neka si me ovo pitala. Ima nas još dvojica u ovoj ulici, kol'ko ja znam. Nema mladih, neæe da uèe ovaj zanat, valjda im staromodno. A ovo je naša tradicija, naš život, naše postojanje i opstanak. Ovo je ljepota koja može izumrijeti jednog dana i tuga me uhvati kada na to pomislim. Imao sam jednog uèenika i nije dugo mogao izdržati na uèenju zanata.
- Zašto? - upitam
- Zato što je ovo težak zanat. Lijep je, ali je i težak. Treba imati smiraj, ne žuriti, biti miran i pribran kod svakog pokreta koji napraviš. Nema žurbe ni srkleta. Vidi ove šare. Svaka je identièna. Vidiš li razliku? Da sam brzoplet, ne bi ništa valjalo. - šetajuæi po radnji, objašnjava mi èovjek smisao i ljepotu umjetnina na rafovima i zidovima njegove radnje. Knedla mi je u grlu. Zar da izumre ova ljepota? Nisam ni bila svjesna dok mamina džezva i moj sat nisu zakazali, kakvu ljepotu imamo oko sebe. Ne znamo svoje cijeniti.
- A vidiš onu radnju tamo? - pokazuje mi dok stojim na izlazu njegove radnje.
- Vidim, onu sa haljinama
- Baš tu! To je zantlija, krojaè, jedan jedini na cijeloj èaršiji, koji je preostao i šije našu staru nošnju. Sreæa pa je mlad èovjek i možda nekog i nauèi...
Izaðem iz radnje dok su mi noge klecale. Sat je odbrojavao vrijeme izumiranja zanata, naše ljepote, našeg postojanja - prošlog, sadašnjeg i buduæeg.