U Srednjem vijeku je katolička Crkva postala ne samo dominantna vjera u Europi nego i vojna sila. Raskolom te crkve nastale su Crkva Engleske i Istočna katolička Crkva, ili kako se danas naziva, pravoslavna. Te dvije crkve su zadržale ratno-huškačko obilježje, koje je danas primjetnije u pravoslavnoj Crkvi više nego u anglikanskoj, iako su obadvije aktivne u organiziranju vojnih pohoda po svijetu. Dočim nisu bili vjerski istomišljenici, ipak su tijesno surađivali u vojnom širenju vjerske mržnje - prema Islamu. Španjolska inkvizicija je bila u prvim redovima križarskih pohoda u Svetu Zemlju, poduprta vitezovima iz Engleske, zapadne, sjeverne, istočne i južne Europe - kršćani i hrišćani išli „spašavati“ grob Isusa Krista, ili svojatati ga samo za svoje vjere, iako je Isus Krist - Isaa (a.s.), Božji poslanik, ili pejgamber, u Islamu. To još uvijek nije dovoljno objašnjeno onima koji imaju mržnju u srcu i žeđaju za krvlju onih koji se ne krste nego klanjaju.

Kroz cijelo moje školovanje, u Rijeci, bio sam među najboljim učenicima. Imali smo dobre profesore i nastavni program je bio zanimljiv, kako u prirodnim tako i u društvenim predmetima. Volio sam povijest i redovito sam čitao knjige dodatno onome čemu su nas učili u školi. Od Prvog rimskog carstva, Kartage, Sparte, Egipta, preko Drugog rimskog carstva - Bizant, (a danas i trećeg, u formi Anglo-holandske oligarhije), pa srednjevjekovne Europe, španjolske crkvene Inkvizicije i križarskih pohoda, povijesni događaji i kako je na njih utjecala vjera su uvijek bile zanimljive teme.

Rimsko carstvo je haračilo svijetom ne iz vjersko-ideoloških razloga, nego zato da se nametnu drugima kao vladari, a imali su u ono doba i vrhunske inžinjere i tehnologiju, što im je išlo na ruku. Gdje god su pošli, napravili su neprijatelje. Za razliku od njih, Maori, koji su ušli u Europu preko Gibraltara, ostali su u Portugalu i Španjolskoj. Nisu išli dalje, bili su intelektualni a ne vojni osvajači. Portugalski jezik je osnovan na španjolskom i arapskom.

U Srednjem vijeku je katolička Crkva postala ne samo dominantna vjera u Europi nego i vojna sila. Raskolom te crkve, nastale su Crkva Engleske i Istočna katolička Crkva, ili kako se danas naziva, pravoslavna. Te dvije crkve su zadržale ratno-huškačko obilježje, koje je danas primjetnije u pravoslavnoj Crkvi više nego u anglikanskoj, iako su obadvije aktivne u organiziranju vojnih pohoda po svijetu. Dočim nisu bili vjerski istomišljenici, ipak su tijesno surađivali u vojnom širenju vjerske mržnje - prema Islamu. Španjolska inkvizicija je bila u prvim redovima križarskih pohoda u Svetu Zemlju, poduprta vitezovima iz Engleske, zapadne, sjeverne, istočne i južne Europe - kršćani i hrišćani išli „spašavati“ grob Isusa Krista, ili svojatati ga samo za svoje vjere, iako je Isus Krist - Isaa (a.s.), Božji poslanik, ili pejgamber, u Islamu. To još uvijek nije dovoljno objašnjeno onima koji imaju mržnju u srcu i žeđaju za krvlju onih koji se ne krste nego klanjaju.

Ne sjećam se da sam ikad čitao da su muftije ili imami predvodili vojne pohode Muslimana protiv Europe, bilo u Srednjem vijeku, bilo danas u imenu Bošnjaka u Bosni. No danas smo svjedoci da sveštenici Srpske pravoslavne Crkve, episkopi i vladike, predvode vjerski rat protiv Muslimana. Javno su davali blagoslov onima koji su potom „očišćene“ duše krenuli silovati, pljačkati, ubijati i počiniti genocid, dok im se još sveta voda na čelu nije dobro osušila. Činjenica je da toga danas ima samo u srpskoj pravoslavnoj Crkvi. Svaki Srbin koji je optužen za zločine protiv čovječnosti, dobio je blagoslov i oprost grijeha prije puta u Haag. Karadžić i Mladić, koji još nisu na putu u Haag, dobili su nebrojene blagoslove od vladika i episkopa tokom silovanja i genocida. Zauzvrat je Karadžić dao odlikovanja tim vladikama i episkopima. Toga ima samo u srpskoj pravoslavnoj Crkvi, koja javno podržava, hrabri i nagrađuje zločine i zločince. Pred cijelim svijetom. Tom svijetu prodaju bozu o bijeloj Al-Qaidi u Bosni! I svijet to kupuje.

Ti isti vladike, episkopi i patrijarsi javno negiraju masovna silovanja i genocid Bošnjaka! Samo u srpskoj pravoslavnoj Crkvi, koja je, od vrha pa do dna, izgubila i moral i etiku i poštovanje prema Bogu. Ljudi koji su danas na čelu te Crkve javno rade protiv kanona vjere i Crkve kao institucije. Ne treba očekivati da će obični gedžo, koji u ovim i ovakvim vladikama, episkopima i patrijarsima gleda svete vođe svojeg „napaćenog i posvećenog naroda“, shvatiti svoje grijehe, kao i poruke razumnih komšija. Činjenica, da ti razumni komšije, koji su strahovito propatili od vjerski zavedenih gedžovana, ne traže osvetu nego pravdu, nemaju mržnju u srcu nego zahtijevaju pravo na istinu, ne znači ništa onima koji uz blagoslov vode svoje gedžovane u ponor pakla, umjesto da ih izbave od toga.

Svjedoci smo da sveštenici srpske pravoslavne Crkve, episkopi i vladike, predvode vjerski rat protiv Muslimana. Javno su davali blagoslov onima koji su potom „očišćene“ duše krenuli silovati, pljačkati, ubijati i počiniti genocid, dok im se još sveta voda na čelu nije dobro osušila. Činjenica je da toga danas ima samo u srpskoj pravoslavnoj Crkvi. Svaki Srbin koji je optužen za zločine protiv čovječnosti, dobio je blagoslov i oprost grijeha prije puta u Haag.

Na tom nacionalnom putu u pakao, mitologija igra veliku ulogu. Povijest Srba se od 1389. godine zasniva na mitologiji. Vojni poraz, u kojem su bili potučeni do nogu i dali se u kolektivni bijeg, nekako su kroz ovih šeststo i sitniš godina pretvorili maltene u trijumf nadljudskih, epopejskih proporcija. Generacije vladika, episkopa i patrijarha su u kreiranju i održavanju tog mita imale ključnu ulogu u navođenju svojih gedžovana da se kao nacija osjećaju istovremeno superiorniji, a isto tako i nesigurni, ili žrtve. Dakle, rade u sferi ekstrema. Kroz tih šest stoljeća rasplamsavanja tog mita potpuno su zaludili svoju naciju i učinili ju individualno i kolektivno nesposobnom da razlikuje između dobra i zla - što je jedan od osnovnih koraka ljudskog odrastanja. Mitologija, neistine i ekstremna kontrola psihologije srpskih masa je onda jednostavno bila pretočena u vjeru, odnosno ekstremnu vjersku mržnju protiv svega što nije pravoslavno, a pogotovo protiv Islama.

Mi danas živimo u doba kulminacije te ekstremne vjerske mržnje predvođene srpskom pravoslavnom Crkvom. Mi živimo usred najsvježijeg krstaškog pohoda - ovo nije povijest, ovo je današnjica.

Istina i činjenice su bolne, i u tim slučajevima srpska pravoslavna Crkva poseže za neistinama, obmanom i krađom. Ime „Kosovo Polje“ je obmana i nema nikakve veze s pticom - kos. Kroz tu obmanu, i mitologiju o crnoj ptici koja je u žalosti zbog vojnog poraza na nenastanjenom polju ostala na tom polju, počelo je svojatanje imovine drugih ljudi. Pravo ime je Kosova, koje je albanskog porijekla. Albanci, koji su potomci Ilira, prastanovnika Balkana, su naseljavali ta područja najmanje hiljadu godina prije nego što su vladike, episkopi i patrijarsi došli i počeli prodavati bozu. Dakle, ime „Kosovo Polje“ je napravljeno da se kroz to opravda krađa nekretnina koje su odvajkada bile Kosova, područje gdje su živjeli i žive Albanci. Iz tog jednostavnog povijesnog razloga i činjenice, oni su povijesno, a i danas, većinski narod u Kosova - ne „u Kosovu“.

Druga mitologija, neistina i obmana je da je „Kosovo kolijevka srpske historije i vjere“. Činjenica je da Kosova nije kolijevka srpske historije i vjere. Činjenica je isto tako da se ustvari ne zna gdje je kolijevka srpske historije i vjere. Zbog te bolne činjenice se oni danas drže, k'o pijan plota, mitologije o „srpskom Kosovu“, „srpskoj Bosni“, „srpskoj Hrvatskoj“, i zbog te mitologije postavljaju srpski krst na brdo iznad Sarajeva.

Srpska pravoslavna Crkva se kroz mitologiju, neistine, obmane, veličanje zločina i zločinaca, i predvođenje vjerske mržnje, već stoljećima kupa u krvi kršćana i pogotovo Muslimana. Ta je Crkva ogrezla u zločine najgore vrste. To je Crkva organiziranog kriminala i terorizma.

Neka joj Bog dragi bude na pomoći kad već Sveti Sava neće.