Obradović: Naše majke su ostajale uspravne i dostojne svoga amaneta, čak i onda kada je Rimska kurija spremala svoje ratnike smrti i beščašća da obeščaste našu zemlju-mati Bošnjanku; one su skakale sa zidina Vranduka, sa litica i vrleti Bosne, u ponore zemlje, čuvajući svoju čast i obraz. One su ostajale dostojanstveni baštinici naše vjere, čak i onda kada je EU-gen SA-vojski jurišao i palio, kada je silom otimao i silom zatirao, one su uzimale oružje u ruke i odlučno čuvale svoju čast i familiju. One nisu pokleknule niti kada je nova “narodna” vlast donijela zabranu nošenja feredži i zarova, i tada su čuvale i sačuvale našu vjeru i adete.

“O Habiba, spasiti se teško
od životnih neprebolnih jada,
kao i ti, mnoga nesretnica-
pustoj sreći nikad se ne nada” (Habiba Stočević)

Mnogo boli i tuge se slilo u jedan stih, zapravo, jedan čitav život majke Bošnjanke se objedinjuje i pretače u jedan krik, jedan poseban osjećaj vjekovne patnje i sabura.
Habiba znači voljena; voljeti zemlju, prijatelja, život, voljeti majku…… Habiba je simbol majke Bošnjanke, to je onaj naš nepatvoreni osjećaj koji u sebi nosimo, čemu naše misli strijeme i u jednu veliku rijeku ljubavi se utapaju.
Ovaj gazel o ljubavi, o jednom otrgnutom djetnjstvu, mladosti……..o jednom zauvijek izgubljenom zavičajnom tlu.
Pišući ovaj tekst, u meni jedna modra i nedokučiva misao planu: “Bože moj dragi, koliko je samo stihova naših majki u mezarje otišlo, koliko je boli i patnje zauvijek sahranjeno?
Bože moj dragi, koliko je ponosa, čestitosti i porodičnog mira našim majkama ukradeno?
Bože moj dragi, koliko suza naših majki u rijekama bosanskim teče, noseći žal i sudbinu tešku?! Sudbinu našu, bošnjačku!”
Tiho, gotovo nečujno dolazile i odlazile su naše majke; noseći svu sudbinu Bosne na svojim krhkim plećima, te vjerne čuvarice bosanskog amaneta, vjere i običaja.
Nasrtalo se na njihova krhka pleća sa svih strana, ubijajući im želju da ostanu i opstanu u ovom korneru “demokratskog” svijeta, a one su kao uzinad rađale i život darivale……. u vihoru rata, u lokvama krvi, u vječitim bunama i krvavim pirovima, uzinad. One su znale, da jednog dana dobro mora prevladati zlo, koje je iz svih zemljinih pora klijalo, one su znale, da moraju opstati i rađati, za generacije buduće, da zlo unište darivanjem novih života, istine i dobrote.
Znale su, mada nikada javno ne očitujući, da na njihovim nejakim plećima leži sudbina Bosne. One su bile naši istinski borci, istinske gazije Bosne, čuvajući naš obraz, tradiciju, jezik i adete. Učile nas plemenitim stvarima, da nikada tuđe ne gledamo, da nikada na zlo ne pomišljamo, da zauvijek ljudi ostanemo. Eto, takve su bile naše dobre majke-žene bošnjačke. Strpljivo su podnosile sva poniženja komšija, zlehudih probisvijeta, raznoraznih protuha i pustahija, držeći se ideje da sve prolazi a samo Istina i dobro ostaje. Naše majke su ostajale uspravne i dostojne svoga amaneta, čak i onda kada je Rimska kurija spremala svoje ratnike smrti i beščašća da obeščaste našu zemlju-mati Bošnjanku; one su skakale sa zidina Vranduka, sa litica i vrleti Bosne, u ponore zemlje, čuvajući svoju čast i obraz. One su ostajale dostojanstveni baštinici naše vjere, čak i onda kada je EU-gen SA-vojski jurišao i palio, kada je silom otimao i silom zatirao, one su uzimale oružje u ruke i odlučno čuvale svoju čast i familiju. One nisu pokleknule niti kada je nova “narodna” vlast donijela zabranu nošenja feredži i zarova, i tada su čuvale i sačuvale našu vjeru i adete.

One su ostajale gorde i ponosite, čak i onda kada su nemani podzemlja, utjelovljene u bradate spodobe, nosioce destruktivnosti i mraka nasrnule na uplakanu nejač. Naše majke su uvijek ostajale naši tumači i prenosioci historije našeg stradanja; naše majke su pamtile, upozoravale nas na opasnost koja vreba u ovim vrletima Balkana. One su znale da najveće zlo upravo dolazi kada je naš život ispunjen pjesmom i bezbrigom, one su znale da naši najstrašniji geocidi upravo nastupaju kada historiju svoju zaboravimo, kada brata Bošnjaka odbacimo, i posvetimo se svome zadovoljstvu, užitku i lažnom pobratimstvu.

One su ostajale gorde i ponosite, čak i onda kada su nemani podzemlja, utjelovljene u bradate spodobe, nosioce destruktivnosti i mraka nasrnule na uplakanu nejač. Naše majke su uvijek ostajale naši tumači i prenosioci historije našeg stradanja; naše majke su pamtile, upozoravale nas na opasnost koja vreba u ovim vrletima Balkana. One su znale da najveće zlo upravo dolazi kada je naš život ispunjen pjesmom i bezbrigom, one su znale da naši najstrašniji geocidi upravo nastupaju kada historiju svoju zaboravimo, kada brata Bošnjaka odbacimo, i posvetimo se svome zadovoljstvu, užitku i lažnom pobratimstvu. Eto takve su naše majke….. a mi?…… mi samo znamo da zaboravljamo, u zaboravu se odajemo lažnim porocima; iluziju o ljepšem životu pravimo, osmijehu kurjačkom se radujemo, podatno svoja leđa pod bremenite političke tokove stavljamo.
Ovaj početni gazel je upravo mogla da ispjeva majka Bošnjanka, majka koja djecu rađa, djecu doji i podiže; ne vukodlake i bradate nakaze, koje se od svog rođenja na zlo privikavaju, u zlu se uspavljuju, u zlu umiru i svoje životno orgijanje završavaju; i zato je majka bošnjanka simbol i svjetlo Bosne, i zato se naša majka razlikuje od majki koje vukodlake kote.
Zato je stoljećima jurišano na čistotu majke Bošnjanke, na njen obraz i dostojanstvo.
Naše majke i sestre su silovane; ne zato da vukodlaci utole osjećaj seksualnog poriva i nagona, da utole svoje životinjske prohtjeve; nego upravo da ubiju želju za životom, za rađanjem, za izvorom dobra i smislenosti svijeta. Oni konstantno kidišu i nasrću na plemenitost i očitovanje u Jednog Stvoritelja, oni su vjekovni sotonini jurišnici, koji u svojoj misiji zla gaze sva načela Božijeg stvaranja i održanja. Oni su slabići, koji u jurišu na majku bošnjanku nastoje da osakate zemlju, da iskasape život, da obezvrijede Bosnu; jer majka naša je oživotvorena Bosna, to je izvor zemlje u čijoj utrobi život buja, i zato je silovanje naših majki ustvari silovanje Bosne. Bošnjačka majka, bošnjački narod i zemlja više su žrtve genetike nego politike. U Bosni je silovano sve što se silovati moglo, sve ono sto je na Bosnu podsjećalo i Bosnom mirisalo, od djevojčice do starice; Bosna je dušmanskom rukom obesčašćena.
Sve naše strahove, sve naše kukavičluke, sve naše greške i zablude, naše majke su svojim životima i čašću plaćale.
Dokle?
Zar smo već zaboravili koliko je naših žena, majki, sestri, kćeri silovano, mučeno i osakaćeno, zar ćemo im dozvoliti da se razastru po šumovitoj i plahovitoj, zanovjeti rascvijetaloj Bosni, zar ćemo im dozvoliti da upijaju suze naših majki i sestara, zar ćemo im dozvoliti da leleču i podvriskuju dok plač majki svoj vječni smiraj kroz bosanske udoline pronalazi?!
Ko od nas ima pravo na taj zaborav, ko od nas ima pravo da zaniječe suzu, bol i krik u noći punoga mjeseca?
“Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro, majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa”……upozorava nas Allah dž.š.
Naš amanet leži u zaštiti majke, Bosne, Istine. Naš amanet moramo sa sobom nositi, sa njim živjeti, Bosni i svojim korijenima se vječito vraćati.
Čovjek bez zemlje, bez majke, je kao i stablo bez korijena; vjetrovi sudbine sa njim se poigraju, dok konačno nestane u brlogu tvarnosti. Mi moramo čuvati i braniti našu ljepotu, našu majku; naše majke su uravo zato i stradale, što su bile lijepe i čestite?
Zato su divljaci onako nesmiljeno krenuli, da zauvijek ubiju ljepotu i čestitost, karakteristike koje u njima samo mučninu i zgražavanje izazivaju.
A jedini način koji divljak razumije jeste kada ga odalamiš kakvim tokmakom po čelu. Tada se totalno urazumi, svijet mu se približi, pojmovi razbistre. Sve ostalo je ispiranje iz šupljeg u prazno. Tokmak je jedini način visokosofisticiranog komuniciranja sa ovim balkanskim vukodlacima.