Mediji, a i novinari, najčešće u glavnom gradu, prema drugima su itekako kritični, a i analitični, - ali bez ikakve samokritičnosti, a BILO KAKVU RASPRAVU, da ne kažem ozbiljnu analizu, o svome radu, dakle „o suštini javne riječi“ odmah DOŽIVLJAVAJU kao „napad na temeljne demokratske slobode...“ i ostale fraze, koje svakodnevno provlače - kao ključ „demokratske egzistencije“...

Diskontinuitet u kontinuitetu - na kraju prve dekade
Građani glavnog grada vođeni od „apstraktnog faktora“ šetaju kroz demokratsku konkretnu maglu, gdje nalaze tragove košmara stvarnosti - prepušteni tumačenjima „šta je to dobro“ a šta ne za „sudbinu protesta“, ne znajući - da li je pređeni put „historijska činjenica“ ili „očito gubljenje vremena“? Sama širina iniciranih pitanja - govore puno toga; samo javno ponašanje čelnika na funkcijama, pa i snižena intonacija birokratskih službenika - nešto bitno ukazuje; kao što i sami konkretni potezi i aktivnosti društvenih struktura u pogledu poboljšanja stanja i u domenu problematike što je povod kontinuiranog okupljanja građana glavnog grada - jasno i znakovito otkrivaju dosta toga javnosti. Pitanje je: kako ko čita činjenica, te, da li sabira, množi, oduzima ili dijeli argumente - što je pitanje interesnog aspekta, mogućnosti medijskog eksponiranja onih koji brane postojeće stanje društvenih odnosa, tj nemogućnosti da ukažu na neke neosporne istine, što su građanske tužne činjenice, onih koji bi željeli da se bitno promjene opći društveni ambijen - gdje iracionalizam dobija bitke, iz dana u dan, u na štetu običnih građana koji žele samo da im prva jutarnja misao ne bude - kako preživjeti ovaj novi dan sa starim, neriješivim, brigama?

Sobzirom šta u osnovi treba da predstavljaju i odražavaju „kontinuirani sarajevski građanski protesti“ - a gdje nikako ne može biti suština u isticanju smjena na personalnom nivou, jer to ne može biti dominantna životna potreba građana, već samo isfabrikovana želja onih koji sebe već vide u tim istim foteljama, jer za građane je egzistencijalno i primarno da se unaprijedi njihov socijalni položaj i da im se omogući korištenje blagodati demokratskih prava i sloboda, a što njihovi prestavnici obilato koriste, ali samo u uskim krugomima istomišljenika, pa i onih koji se „zadese za gozbenim stolom“.

Dakle, „kvalitativni diskontinuitet“ u kontinuitetu sarajevskih građanskih protesnih okupljanja je poslijedica - nekonceptualnog usmjerenja i površnog artikulisanja inicijativa i stvarnih potreba građana glavnog grada, gdje se ističu poruke i slogani, uglavnom radikalnog karaktera a koji nemaju „radikalnu moć“ za značajnim promjenama po pitanju „kvaliteta“ građanskog demokratskog ambijenta i sistema, gdje je odgovornost u fokusu zahtijeva, ali ne „proizvoljna retorika“, već „utemeljena činjenica“ na osnovu „samjerljive prakse - sistemskih mjera i programskih angažmana ili ne angažmana“ - tako da je „kvantitet“ glavna karakteristika „prve protesne dekade“.

Znači, dok nešto jeste i biva - ima šansu da promjeni i svoje supstancijalnost, tj. da postane i „nešto drugo“, a u slučaju „sarajevskih protesnih skupova“, što je ustvari - „utopistički san zaobručanih građana glavnog grada“ koji se izgovara poluglasno u sjenke očaja.


Bosne i Hercegovine ima koliko ima - ni manje ni više od toga!

Naravno, da demokratija, namjenjena ljudima, treba da brani i neodustaje od borbe za slobode koje se kroz demokratiju i podrazumjevaju - ali insistiranje na finesama jednog vida manifestovanja slobode, dok se ona u drugom vidu temeljno narušava - pa prema tome, imamo javnu manifestaciju da se brane kontinuirano tih istih finesa, dajući im eskluzuvne prostore, a ignorišu se kontinuirano, ili se neadekvatno prezentiraju, rušenja nekog drugog vida demokratske slobode - onda to nije ETIČKI IZBALANSIRANA aktivnost; onda je to javna proekcija „probranih činjenica“, onda je to DIO ISTINE.

Očito da su u medijskom fokusu „stavovi organa“ i „mišljenja isforsiranih pojedinaca“ o aktuelnim društveno-političkim pitanjima koja su poslijedice „neparavednog mira“ ili „nedovršenog društvenog sistema“ - a što su suštinski retorična pitanja i indirektno se odnose na praksu, a što može a ne mora biti imperativa za implementaciju, a čime je ispunjena primjerima naša nedavna prošlost. Medijima je bitan senzacionalizam a ne opće društveni kriterij vrijednosti - već su baš oni toj generator općeg društvenog haosa . putem plasiranja informacija u javnost bez upražnjavanja etičkog i profesionalnog izvještačkog kodeksa u radu - veće se rukovodeći logikom uskih interesa i sticanja dobiti. Teško je braniti se jednom običnom građaninu od buice informacija i agresivne retorike - uz korištenje svih provjerenih trikova majstora javne manipulacije putem verbalnih halucinacija. Sloboda izražavanja je zagarantovana kroz demokratske slobode - i te slobode novinari za sebe obezbjeđuju i veoma su solidarni u toj borbi, što je pozitivno - ali nije dobro što se sa takvim istim elanom i žarom ne zalažu, recimo - za obične građane, kada se nad njima krše građanske slobode. Građani i njihova prava razvučeni su na nekoliko nivoa društvenog organizovanja i puno je toga gdje mnogo toga niji uređeno „na temelju demokratskih sloboda“, a valjda, i iz tih razloga, medijima su dodjeljene „baš te slobode“ koje im obezbjeđuju „pravo na slobodan govor“. Dalje, šta se želi apostrofirati - da mediji postoje baš zbog građana u demokratskom društvu a ne zbog novinara! Građani glavnog grada ne postoje zbog novinara - to nekim „profesionalcima“ od „riječi i pera“ nikako da postane jasno u praktičnom kontekstu - mada je logično, ili konzekventno, baš po logici demokrartije. Pošto građani ne pišu članke o onome što ih boli - u demokratiji to je dodjeljeno novinarima, tj. medijima! Prema tome, a ništa novo se neće reći - solidan dio odgovornosti za opći ambijent u kojem se jedno nalazi društvo pripada medijima- tj. načinu interpretacije činjenica od opće važnosti koje se plasiraju u javnost.

Građanski zahtjevi su opravdani - i sami mediji ih ne bi trebali ignorisati i nipodoštavati, a gdje nerijetko ima i sarkazma - koji se, takoreći, svakodnevno upućuju prema medijima za podizanje nivoa kvaliteta u odnosu na svoju profesiju, s obzirom kakvi značajnu ulogu i značaj imaju u demokratskom društvu. Mediji, a i novinari, najčešće u glavnom gradu, prema drugima su itekako kritični, a i analitični, - ali bez ikakve samokritičnosti, a BILO KAKVU RASPRAVU, da ne kažem ozbiljnu analizu, o svome radu, dakle „o suštini javne riječi“ odmah DOŽIVLJAVAJU kao „napad na temeljne demokratske slobode...“ i ostale fraze, koje svakodnevno provlače - kao ključ „demokratske egzistencije“... Naravno, da demokratija, namjenjena ljudima, treba da brani i neodustaje od borbe za slobode koje se kroz demokratiju i podrazumjevaju - ali insistiranje na finesama jednog vida manifestovanja slobode, dok se ona u drugom vidu temeljno narušava - pa prema tome, imamo javnu manifestaciju da se brane kontinuirano tih istih finesa, dajući im eskluzuvne prostore, a ignorišu se kontinuirano, ili se neadekvatno prezentiraju, rušenja nekog drugog vida demokratske slobode - onda to nije ETIČKI IZBALANSIRANA aktivnost; onda je to javna proekcija „probranih činjenica“, onda je to DIO ISTINE. Dakle, i ignorisanje bitnih društvenih fakata - nije ništa drugo nego neobjektivno informisanje, jer je svjesno prećutkivanje sadržaja stvarnosti- bijeg od istine! Dakle, neobjektivno informosanje - je „napola“ informisanje javnosti, uslijed nekvalitetnog profesionalnog rada ili odnosa, ili je poslijedica svijesne manipulacije u sferi javnog života gdje „poluistine“ treba da zauzmu trajno mjesto konačne informacije određenog sadržaja.
„Prljavi medijski rat“ u glavnom gradu sugenerira i multiplicira zatrovanost u dušama ljudskim na ulicama glavnog grada. Između ostalog - ne bi bilo na odmet da građani bolje razmisle o svim tim odnosima - jer sami mnogo toga finansiraju, a vjerovatno toga nisu ni svjesni, a bolje bi im bilo da jesu- jer Bosne i Hecegovine ima i biće - sasvim i dovoljno i dugo - i kvantitativno i kvalitativno, i u materijalnoma, a i duhovnom smislu, kako pravnom, tako i povjesno-kulturnom kontekstu. Ko je odgovoran što se srazmjerno društvenoj potebi ne afirmišu pitanja -dakle, pa i cijeli projekti, a i jasne inicijative, - što bi vodilo općoj društvenoj perspektivi u ovom, a i narednom vremenu?

Zbog „pitanja dijaspore“ neki će pasti na dno pakla - u to nema sumnje!
Sigurno da današnje ustrojstvo BiH odražava stanje koje jasno govori „da ništa nije slučajno tako kako jeste“, i da je neproduktivno trošiti opću društvenu energiju na nesvrsishodnu uopćenu kritiku - jer to neće promjeniti organizacione iracionalizme, već će ih samo još više učvrstiti. Jedno je nepobitno, a to je da društvene strukture uspješno izbjegavaju adekvatno furmilisati afirmaciju „pitanje bosanskohecegovačke dijaspre“, što je opća refleksija hermetiziranih stavova političkih stranaka, a koje znatno više pažnje posvećuje „kadrovskim pitanjima“ nego pitanjima svoga članstva - koji se interesuju pored formalocija zakonskih paragrafa, i za žive ljude - mladu populaciju, građane i dijasporu!
Važeći društveni propisi omogućiju da se otvore prestavništva naše dijaspore i pri Općinama i u sklopu Kantonalnih institucija. Nema razloga da u Mjesnim zajednicama, bar jednom mjesečno, ne dođu prestavnici iz dijaspore i nerazgovaraju sa GRAĐANIMA BOSNE I HERCEGOVINE! Zašto toga nema? Zašto na sjednicama i zasjedanjima - od Savjeta MZ, preko Općinskih vjeća, Kantonalnih i Gradskih vjeća i Skupština, da dalje krot institucije, nema na dnevnom redu „pitanja dijaspore“ u kontinuitetu?
Kome smeta bh-dijaspora? Čiji je interes ostvaren - pa je dijaspra otuđena od svoje domovine, a čiji interes nije ostvaren - pa nema načina da se uspostave od ljudskih, preko humanih, do poslovnih kontakata i saradnje? Ko ne dozvoljava da dijaspora u svojoj domovini ustanovi mrežu prestavničkih organizacija - koja bi jedina bila u stanju da gradi i realizira jednu zdravu saradnju koja može ovu zemlju povući u pespektivnu budućnost? Kome smetaju Kulturni centri naše dijaspore u svojoj domovini kada ne smetaju nikome diljem svijeta - i na Zapadu i na Istoku?
Bar u tome segmentu sve je jasno, i ne moiže biti dilema - želi se se NOVAC a ne PAMET naše dijaspore. Želi se materijalno bogastvo a ne duhovno - znači, radne navike, human međuljudski odnos, kreativne sposobnosti, stručno znanje i sve ono što je pozitivno za svako društvo, i na osnovu čega su ti naši vrijedni i plemeniti ljudi postali uspješni u viskoko zahtjevno i konkurentnom kapitalističkom sistemu. Zašto je to tako? Pa, jednostavno - političke stranke su nam takve, jer one vladaju! One su te Vlade i te Institucije, Skupštine i Parlamenti! One afirmišu ili marginaliziraju - i ljude i inicijative, i programe i projekte, kao što ubaciju amandmane u zakone i stavljaju znakove interpukcije u obavezujuće odredbe - za sve druge osim za njih same!
Njima ne trebaju - radne navike, ne treba im sistem zasnovan na kompetentnosti, odgovornost... dakle, ne treba im ništa što će poremetiti ovaj javašluk kroz koji se, primarno, profitira na tuđoj muci, bolu i patnji - i gdje se ETIČKI KODEKS ne spominje. Vrijeme je da se destruktivnim trendovima, antilogici i antikonceptualizmu stane u kraj, jer to je povjesna generacijska zadaća - sinergijom patriotskih snaga, na temelju općeg koncepta - PLATFORME GRAĐANSKOG DOSTOJANSTVA - gdje će biti, pored reafirmacije univerzalnih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti, jedan od praktičnih ciljeva i izgradnja SIMBOLA demokratskog prosperiteta ovog ožalošćenog, ponižavanog, izvaranog i napaćenog bosanskohecegovačkog društva, i to u glavnom gradu - kao multifunkcionalnog objekta gdje ima dovoljno prostora za sve one koje vole svoju domovinu i žele dati svoj skromni doprinos u perspektivnoj budućnosti koju ovo društvo i zalužuje.