Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

Kosovo
I BI - NEZAVISNOST
Autor: Ćerim Bajrami
Objavljeno: 22. April 2008. 17:04:47
Kosovska skupština je u nedjelju 17. februara 2008. u popodnevnim satima proglasila nezavisnost, donošenjem Deklaracije, i usvojila zastavu i grb - Republike Kosova.
Ovaj očekivani čin, širom Kosova je dočekan sa velikim oduševljenjem i proslavama, koje su protekle na dostojanstven način. Mnogobrojne izjave po medijima građana i zvaničnika odisale su ushićenjem i radošću, a najkarakterističnija je bila - da je konačno realiziran stoljetni san generacija Albanaca i Kosovara. Anketirani nisu propustali priliku da istaknu i žrtve, kako one nedavne s kraja devedesetih godina prošloga vijeka, kada je gotovo milion ljudi bilo protjerano sa Kosova od Miloševićevih ratnih hordi, uz više hiljada kosovskih žrtava tog rata, koji se završio NATO intervencijom i ulaskom KFOR-a, po rezoluciji UN-a br. 1244. na osnovu koje je uprava nad Kosovom bila povjerena UNMIK administraciji.
Dr. Fatmir Sejdiju, predsjednik Kosova, ističući dostojanstvenost proslave bez incidenata u nedavnom intervjuu za TV 21, podvukao je da se nisu obistinila predviđanja (i priželjkivanja) nekih krugova da će sa Kosova poslije proglašenja nezavisnosti krenuti (nove) kolone izbjeglica, prije svega kosovskih Srba.
Na drugoj strani, u Srbiji, kao i u onim mjestima na Kosovu gdje pretežno žive Srbi, danima su trajale demonstracije, koje su se na momente pretvarale u incidente i sukobe sa kosovskom policijom, poput onih paljevina kontejnera na srbijansko-kosovskim graničnim prelazima, najviše u tzv. “Sjevernom Kosovu”, gdje se srpske općine: Leposavić, Zubin Potok, Zvečan i dio Mitrovice pod srpskom kontrolom naslanjaju na Srbiju. Ozbiljniji sukob se dogodio sa Unmik policijom koja je deblokirala namjerno zaposjednutu zgradu od strane srpskih službenika u Mitrovici.
Od srbijanske vlade i političkih zvaničnika se uglavnom čuje “da neće nikada priznati nezavisnost Kosova”, da će pomagati Srbe na Kosovu (i ostale koji to hoće) da i dalje ostanu državljani Srbije, te da će prekinuti diplomatske veze sa onim državama koje budu priznale Kosovo. Rusija podržava stav Srbije i nagovještava blokadu članstva Kosova u Ujedinjenim nacijama, kao što je - preteći pravom veta - blokirala i usvajanje Plana Martija Ahtisarija i nove Rezolucije UN-a o Kosovu.
Bez obzira na srbijanske prijetnje i ljutnje, mnoge države, a među njima i one naznačajnije - zapadne (SAD, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Italija) kao i Turska … već su priznale Kosovo kao samostalnu državu i uspostavljaju diplomatske odnose, odnosno preimenjuju svoje kancelarije u Prištini u ambasade.
Već je formirana i Međunarodna posmatračka grupa za Kosovo (15 zemalja), a g. Piter Fejd je novi čelni čovjek međunarodne zajednice, a misija ispred EU (Euleks) će imati svoje ljude i znatne ingerencije u policiji i sudstvu, predviđene (neusvojenom na UN-u) Planom Martija Ahtisarija, po kojem se ipak postupa u nezavisnom Kosovu, tako što se po njegovoj šemi pripremaju i po ubrzanom postupku usvajaju set predviđenih zakona, a izglasan je i novi ustav Kosova.
Na Kosovu su i dalje prisutne respektabilne snage KFOR-a, koje su garant bezbjednosti – kako često ističu - svih građana, ali i njegovih granica.

Kliknite na skliku za uvećati





Hutba Kosovskog muftije






Ali paša Šabanagić i Hadži Zeka

Muderiz Imer Prizreni


Spomenuta međunarodna UNMIK uprava potrajala je osam godina u kojima su formirani kosovski organi: Skupština, Vlada, TMK (Odbrambene snage Kosova), KPS (policija) i ostale službe. Održano je i nekoliko izbora na svim nivoima, po donijetom Ustavnom okviru 2001. god. i zakonima usvojenim kako za ovu, tako i za ostale oblasti funkcionisanja kosovskog društva i države u nastajanju.
Za manjinske narode, među njima i bošnjačkog (koji je priznat u poslijeratnom Kosovu pod ovim imenom, što do 1999. godine nije bio slučaj, tj sveden je od Miloševićevog režima od narodne na vjersku skupinu) data su prava predviđena međunarodnim dokumentima, ali i neka posebna, poput rezervisanih mjesta u Parlamentu Kosova. Jedno od manjinskih prava je i školovanje na njihovim maternjim jezicima, u slučaju nastave na bosanskom jeziku - realizirano neposredno poslije rata (za čije potrebe su donijeti udžbenici iz FBiH).

109 poslanika za, 11 – “odsutno”

Što se tiče srpske populacije na Kosovu, ona je prvo formalno prihvatila svoju djelimičnu integraciju u novu kosovsku realnost, da bi kasnije brojnim svojim postupcima svela svoju politku na dvojne poteze - prihvatanje učešća u kosovske organe vlasti, ali i formiranje paralenih struktura u tzv. “enkalavama” u kojima žive pretežno pripadnici srpskog naroda. Ovakve poteze srpski politički predstavnici su uglavnom povlačili po instrukcijama iz Beograda i uz zdušnu ekonomsku i svaku drugu pomoć srbijanske vlasti.
Ovdje je možda zanimljivo istaći da je jedna grupacija - od Bošnjaka politički odvojena - iz Gore, općina Dragaš, pošla sličnim putem, ali ne baš toliko čvrsto kao spomenute srpske “enklave”, vjerovatno zbog mnogih ograničenja, jedno od njih je - što nije imala dostatnu većinu naroda na svojoj strani, barem sudjeći po izbornim rezultatima u selima Gore. Takvo njihovo opredjeljenje je došlo do izražaja i prilikom glasanja u Skupštini Kosova o nezavisnosti, gdje je uz 10 odsutnih poslanika iz redova srpskog naroda, apstinirao i predstavnik Građanske inicijative Gore (GIG), tj. predstavnik ove političke “goranske” grupacije, kao jedanaesti odsutni od ukupno 120 poslanika.
Ono što je također zanimljivo u vezi sa ovim, po izvještajima o protestima u srbijanskim gradovima, poslije proglašenja nezavisnosti Kosova, izlozi radnji koje stradaju po Srbiji nisu samo albanskih vlasnika već i – ugostitelja iz Gore!

Iako su u najvećem poznati razlozi albanskog naroda za njihovu višedecenijsku želju za oslobađanje od srbijanske vlasti, nije naodmet da se podsjetimo nekih (poznatih) historijskih fakata.
Kosovo je, naime, većinski bilo naseljeno albanskim stanovništvom u razdoblju turske vladavine, a, postoje tvrdnje i u onom odprije – a naročito u periodu prije slavenskih doseljavanja na Balkan, kada su ovaj prostor pretežno naseljavali Iliri - pretci Albanaca.. Ova teritorija je imala i svoj historijski, geografski i politički kontinuitet, s tim što je u turskim administrativnim podjelama, povremeno, Kosovski vilajet obuhvatao i šira područja nego što je sadašnja kosovska teritorija, stabilizirana u periodu jugoslovenskih državnih tvorevina.

Albansko pitanje i “kosovski mit”


Ali paša i članovi Prizrenske lige
Kosovska cjelovjekovna kriza, zapravo je zaostavština balkanske krize, odnosno albanskog pitanja i albansko-srpskih sukoba, aktualiziranih krizom s kraja vladavine osmansko-turskog carstva na Balkanu, koja je dovedena do vrhunca odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine. Na tom Kongresu je, između ostalog, odlučeno da se Plav i Gusinje (dotada u Kosovskom vilajetu) dodijele Crnoj Gori, što je bio neposredni povod za uzbunu i odluku Prizrenske Lige (koja je formirana juna 1878. godine), da se oružjem brane albanske teritotije od pretenzija njihovih susjeda. To će biti inicijalni fitilj, ne samo za tadašnju odbranu ovih spomenutih mjesta koja je i realizirana (od Porte je tada zauzvrat Crnoj Gori ustupljen Ulcinj), već i za kasnije mnogobrojne bune albanskog naroda (po Noelu Malkomu - tridesetak velikih; iz knjige - “Kosovo, kratka povijest”, prevod na bosanski jezik DANI, 2000.g.) Po istom autoru, 1912. god. kada oslabljena turska vojska, najviše albanskim pobunama, napušta Balkan, već formirane države - Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska, svojim dogovorima o Balkanskim ratovima, Prvom – ratu protiv oslabljene i odlazeće Turske, a Drugim - međusobno oko podjele ratnog plijena, tj. teritorija, brojnim prevarama i lažnim obećanjima od strane Srbije i Crne Gore albanskim vođama (tipa - samo da istjeramo Turke, pa ćemo se lako dogovoriti sa vama o vašim aspiracijama), iskoristiće priliku da zaposjednu i albanske teritorije. Srbijanska vojska je tako okupirala i sjevernu Albaniju sve do luke Drač, a crnogorska Skadar, da bi se tek prijetnjom savezničkih snaga (ne zbog Albanaca, već - “neizlaska Rusije na topla mora”) bile nasilno vraćene nazad na kasnije administrativne granice Albanije. Kosovo je tako ostalo u granicama Jugoslavije, što je označilo i početak albansko-srpske krize koja će trajati gotovo cijelo 20. stoljeće. Da bi se sve ovo omogućilo, pored vojnih u tadašnjoj Srbiji su izvršene i propagandne pripreme. “Naučno” je obrazlagana teza o srpskom pravu na južne srpske teritorije (slično je bilo i za Makedoniju!) uz jednu specifičnost - izmišljen je “kosovski mit”, tj. (ponovno) uskrsnuće Srba preko (osvajanja) Kosova!
Ovdje je zanimljivo kazati da su u turskom periodu na Kosovu sačuvane i renovirane pravoslavne crkve i manastiri, da je Porta sve do “Bečkog rata” (kraj 17-tog stoljeća) održavala sjedište SPC u Pećkoj patrijaršiji. U Prizrenu su, recimo, s kraja 19. stoljeća podignute zgrada Bogoslovije i saborna crkva u centru grada – Šadrvanu. U ovom gradu su se posljednjih decenija turske vladavine nalazila i konzularna predstavništva evropskih zemalja, među njima i rusko, čiji je konzul Ivan St. Jastrebov imao veoma važnu ulogu u buđenju nacionalne i vjerske svijesti ovdašnjeg pravoslavnog stanovništva i njegovom usmjerenju ka srpskoj opciji, u čemu je spomenuta Bogoslovija - inicirana od Jastrebova - bila od ključnog značaja. Nažalost, u njegovim publiciranim spisima ima i tendencionih zapisa o ovdašnjoj muslimanskoj populaciji, pogotovo u Gori, što su kasnije mnogi zloupotrebljavali za manipulacije, sve do dana današnjeg! S druge strane, postoje i brojna svjedočanstva - prenijeta u pismenoj i usmjenoj formi - iz tog i ranijih perioda. o primjerima korektnih odnosa i međusobne solidarnosti između Srba i Albanaca kao i ostalih naroda na Kosovu.

Ono što se na Kosovu događalo poslije 1912. godine manje-više je tađođer poznato. Ređaju se nove pobune Albanaca, sada protiv jugoslovenskih vlasti (zapravo srpskih na ovom području). Slijede progoni, uz donošenje planova i njihovih realizacija za iseljavanje Albanaca i drugih muslimana u Tursku, uz uskraćivanje osnovnih ljudskih i nacionalnih prava. Sa sličnim intenzitetom vlasti se ponašaju u cijelom periodu Kraljevine Jugoslavije.
U onoj novoj, Titinoj Jugoslaviji, iako je bilo drugačijih obećanja, opet se u pedesetim godinama nastavlja iseljavanje za Tursku, udbaši i policija Rankovića progone sve što je albansko i muslimansko, a oduzimanja navodno skrivenog oružja u ličnom posjedovanju su česti povodi za nove progone, batinjanja, osude, zatvaranja …
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina stanje se ipak popravlja i Albanci dobijaju pravo na visoko školstvo, a paradigma toga prava je formiranje Prištinskog Univerziteta, koji postaje respektabilna obrazovna institucija kako po brojnosti studenata tako i po značaju za formiranje generacija albanske inteligencije koja će voditi kosovsko društvo narednih decenija. U međuvremenu, novim ustavom od 1974. god. Kosovo dobija i veliki stepen autonomije i po pravima biva gotovo izjadnačeno sa statusom ostalih šest republika jugoslovenske federacije. Kažu da je u tom vremenu procjenat onih koji su bili za jugoslovensku opciju među kosovskim Albancima - bio i realno većinski, vjerovatno i zbog rigidnosti staljinističkog režima Envera Hodže u Albaniji.

Raspad Jugoslavije – započeo na Kosovu

Međutim, smrt Josipa Broza Tita 1980. godine, izbacila je jugoslovensku tinjajuću krizu na površini, tako da jedna od žrtava novih trendova poslije 1986. god. postaje i kosovska autonomija (kao i vojvođanska). To je period dolaska Slobodana Miloševiča na vlast, potpomognutim srpskim nacionalistima (najviše iz SANU), koji se poklapa sa periodom raspada Jugoslavije koji je, po mnogima, započeo nasilnim političkim ukidanjem već načete kosovske autonomije 1989. god. od strane srbijanske republičke vlasti, uz prešutno popuštanje komunističkih (SKJ) rukovodstava jugoslovenskih republika.
Na Kosovu se krajem osamdesetih isprva odgovara umjereno i demonstracijama studenata i građana. Na nasilno ukidanje kosovske autonomije i zabranu Skupštine, odgovoreno je zasjedanjem kosovske skupštine u Kačaniku i donošenjem novog ustava, da bi poslije došle godine totalnog bojkota nametnutog srbijanskog sistema u svim segmentima. Obrazovanje na albanskom jeziku je, naprimjer, na srednjem i visokoškolskom nivou održavano po privatnim kućama, zato što je pristup zvaničnom školskom prostoru za ovu nastavu - bio zabranjen! Režim ratnog zločinca Miloševića na albanski jedinstveni bojkot odgovara istjerivanjem svih “nelojalnih” Albanaca sa radnih mjesta po fabrikama i preduzećima i iz državnih službi, i segregacijom neviđenom u civiliziranom svijetu. Suđenja, policijske torture, zatvaranja i progoni albanskog stanovništva su redovna pojava svih tih godina. Iseljavanje mladih naraštaja sa Kosova, koji se neodazivaju (a niti se pozivaju) u vojsku, od strane vlasti se na razne načine pospješuje sa Kosova! Godine 1990. održan je i referendum o nezavisnosti, na koji su se kasnije kao apsolutno izražene volje albanskog i nekih drugih naroda (među njima i – većinski bošnjačkog) često pozivali formirani paralelni kosovski organi vlasti i političari, koje je pesonifikovao prvi predsjednik Kosova, rahm. Ibrahim Rugova, predsjednik LDK – Demokratskog saveza Kosova dugogodišnje bukvalno jedine političke opcije kosovskih Albanaca. SDA Kosova, kao predstavnik Bošnjaka, tada je bila na ovoj strani. (Upitan 1998. god. u listu “Naša Borba” o masovnosti njihove političke opcije mimo Albanaca, rahmetli dr. Fehmi Agani - ciljano ubijen u ratu 1999. - je odgovorio: “I Bošnjaci su uglavnom sa nama”)
Vlada u egzilu, na čelu sa dr.Bujarom Bukošijem, najviše se bavila skupljanjem donacija od Kosovara na radu po evropskim zemljama, sa kojima je finasiran paralelni sistem, prije svih obrazovanje, jer srbijanska vlada na nijednom nivou nije plaćala obrazovni albanski kadar. Izvjesna pomoć je pružana i najugroženijima koji su istjerani s posla. Jedino je penzioni sistem, ako su i bile neke “penzije”, imajući u vidu tadašnu neviđenu inflaciju, funkcionisao za sve kosovske penzionere do 1999. godine. Radna i rukovodeća mjesta istjeranih Albanaca popunjavaju najviše Srbi sa Kosova, koji gotovo bezrezervno podržavaju politiku Miloševića, što dovodi do pogoršanja dotadašnjih kakvih-takvih međunacionalnih odnosa. Iz Srbije se nadomješćuje “brojćani manjak” u masovnom prisustvu policije i vojske na ovom prostoru.

U isto vrijeme, početkom devedesetih, događa se i krvavi raspad Jugoslavije, najvećom krivicom srbijanskog režima na čelu sa Miloševićem (uz asistenciju i crnogorskog), koga je podržala JNA. Rat je u Hrvatskoj, učinjena je agresija na BiH od strane Srbije i C. Gore, koja će rezultirati mnogobrojnim pokoljima nevinih Bošnjaka i genocidom nad ovim narodom, koji je jedino od međunarodne zajednice pravno tako imenovan samo u Srebrenici.
Kao da se nije zadovoljio ogromnim brojem žrtava na strani drugih ali i nemalim u svojem narodu, srbijanski režim je drakonski odgovorio na pobunu koju je pokrenula UČK (Oslobodilačka vojska Kosova) 1998/99. godine. Preduzeti su fizički progoni naroda po Kosovu, nova hapšenja, zatvaranja, ubijanja, itd. Na pokrenute pregovore u Rambujeu, Francuska, odgovoreno je poznatom aroganciojom tog režima. Ignorisanje zahtjeva međunarodne zajednice prouzrokovalo je intervenciju NATO pakta i bombardiranje srbijanskih vojnih pozicija po Kosovu i Srbiji.

“Albanci imaju pravo da (glasno) slave”

Kako su se režim Miloševića i srbijanska vojska i policija osvetili albanskim pobunjenicima iz UČK, kazali smo na početku ovog teksta - okrivljujući cijelo stanovništvo Kosova - protjerali su gotovo sve civile van svojih domova a njih su, pogotovo one u selima, opljačkali i popalili. Svijet je ostao zapanjen brojnošću izbjegličkih kolona prema Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori…
Zato kada se poslije 17. februra 2008. od Alabanaca čuje dostojanstveno: “Toliko generacija je isčekivalo ovo, a mi smo ta koja je doživjela nezavisnost”, osjeća se da se time želi izraziti tuga za ono što je proživljeno i žal za sve žrtve koje su date za ovu pobjedu. Žrtve ratova, hiljade godina zatvora, policijskih tortura, iseljavanja naroda u Tursku i nasilni odlasci sa Kosova iz svake generacije.
Kao da sada poučno odjekuju riječi koje je neposredno poslije rata tokom svog jednodnevnog zijareta Mešihatu IZ Kosova, izgovorio reis IZ BiH, dr. Mustafa ef. Cerić: “Albanci imaju puno pravo da (glasno) slave”! Imaju, svakako, ali, po svoj prilici, oni to ovih dana slavlja – čine dostojanstveno, što, kao nauk kazano, budi nadu u bolju budućnost svih Kosovara. Naime, u euforijama ljudi se ponekad izgube pa neko, nedao Bog, i nastrada!
A što se drugih Kosovara tiče, pripadnika manjina, Bošnjaka, Turaka i Roma, i oni slave zajedno sa Albancima – iako možda na prvi pogled nešto manje “glasno”.

Segmenti o neodvojivim djelovima historije Albanaca, Bošnjaka i Turaka

A da i pripadnici ovih manjinskih naroda i te kako imaju razloga za to, dovoljno je podsjetiti (ih) na doprinos ovom činu njihovih predaka, iz čijih postupaka nema ništa čega bi se stidjeli. O tome govore mnogi historijski fakti, od kojih su neki, nažalost predati zaboravu, a drugi su čuvani u usmjenoj predaji, jer Bošnjaci, recimo, nikako - a ni kod Turaka nije bilo baš za pohvalu - nisu imali priliku da donedavno u (tuđim) školama o tome nešto nauče! A zna se, naime, da postoje periodi historije koji su neodvojivi i zajednički su i Albancima i Bošnjacima i Turcima kako na širem, a naročito na kosovskom području.
Historija ovih naroda je bila ista ili slična gotovo u cijelom osmanskom periodu, pa poslije, sa nekim nijansama i razlikama s kraja osmanskog perioda, ponovo slična u vrijeme Prizrenske lige. Naime, ono koliko se zna, barem kad su Bošnjaci u pitanju, na toj Skupštini Lige jedan od njenih čelnika je bio i Ali-paša Gusinjac, iz Plava. A od spomenutih u historijskim publikacijama (“Imer Prizreni, ora, zemra dhe shpirti i Lidhjes e Prizrenit”, dr. Muhamet Piraku) poznatih učesnika iz Župe jesu i tadašnje seoske hodže - dva Hasana - jedan iz Gornjeg Ljubinja (“Nga ana e Bajrakut i Lubinjes”) i mula Hasan iz Mušnikova…
Ljudi iz Župe, Gore i Podgora dobrovoljci “Ljubinjskog bajraka” i veterani-askeri “Župskog tabora” osmansko-turske vojske, masovno su se borili na strani turske vojske i ustanika koji su branili Kosovo tokom napada srbijansko-crnogorske vojske 1912. godine! U nekim publikacijama na srpskom jeziku se u natuknicama spominju ove činjenice u svjetlu njihovog poimanja i tumačenja (“Sretečka župa”, V. Tanasković), a ovdašnjim potonjim pokoljenjima je ostalo, već kazano, usmeno prenošenje - “s kolena na koleno”. Tako je - neka mi čitalac ne zamjeri na subjektivnosti - i nama (meni) prenijeto od moga rahmetli starbaboga (djeda) po majci, Džafera, da je njegov djed po ocu, čuveni Usenj-čauš na Čakoru sa svoja dva sina i svojom četom posljednji napustio položaj - neosvojen od strane Crnogoraca - tek poslije više puta ponovljenog habera da su srbijanske trupe dobrano umarširale na Kosovo.
Također, jedno od imena koje se spominje u publicistici na albanskom i bosanskom jeziku, je mula Dano iz bošnjačkog sela Rapče u Gori, koji je komandovao ustanicima u velikoj pobuni Albanaca i Kosovara poslije 1918. godine u planini Koritnik (pogranični dio općine Dragaš, prema Albaniji).
S druge strane, stradanja stanovništva - strijeljanjem od srbijanske okupatorske vojske na bigajri-haku, kao i masovna iseljavanja stanovništva za Tursku, u oblasti Gora se još i te kako pamte i spominju (14-toro njih samo u Restelici, po završetku rata u miru, kao “urnek” ostalima). Ova fakta nisu historijski zabilježena u udžbenicima i knjigama!
U srbijansko-jugoslovenskim programima iseljavanja za Tursku (treba li podsjećati na “Džentlemenski sporazum” između stare Jugoslavije i Turske, koji je forsiran i poslije Drugog svjetskog rata, bez obzira na nehtijenje tuske države) nije se biralo između Albanaca i ostalih već su svi tretirani kao brojčano nepoželjni muslimanski element za novonastalu državu, slično kao i u BiH i Sandžaku.

Zajedno masakrirani u Baru 1945. godine

I u vrijeme Drugog svjetskog rata, pripadnici bošnjačkog govornog područja su opet u najvećem bili sa Albancima. Nema, naime, našeg sela u kojem nije bilo mještana “albanskih žandara” ili “ballista”. Nesrećni sukobi partizana iz odreda Fadilja Hodže sa ballistima – vulnetarima i albanskim žandarima, iz okoline Prizrena se odvijaju na Šar-planini, nerijetko preko leđa ovdašnjeg stanovništva. Kao tragična završnica uzrokovana i ovim dešavanjima, nekolicina kmetova “albanskog vremena” iz sela Župe biće bez suđenja postrijeljana od novoformirane (preke) komunističko-partizanske vlasti 1945. god., iako se za neke među njima i dan-danas prenosi (i od lokalnih Srba) da je “najveća pravda” u tim selima bila u njihovom vremenu. A svi ostali “albanski žandari” docinije (p)ostaju dežurni krivci, naročito u vrijeme ”oduzimanja oružja” od strane Udbe. Po liniji “albanskog vremena” biće na tapetu i ovdašnji rahmetli alimi na glasu, poput čuvenog kurra hafiza Abdulaha ef. Sagdatija iz Rečana i mula Arifa efendije iz Planjana...
U (prešućivanom) masakru koji je danima činjen od strane nekih partizanskih jedinica u Baru nad golorukim Kosovarima koji su s proljeća 1945. mobilisani i povedeni preko albanskih vrleti za borbu na dalmatinskom frontu, pored mnogobrojnih Albanaca, izginuće i cvijet župske mladosti. Dvadesetak poginulih je samo iz Gornjeg i Donjeg Ljubinja, sa još desetak iz okolnih župsko-podgorskih sela, uz mnogobrojne ranjene i izmrcvarene, između kojih je bio i Ilijaz Kurteši, docniji politički veteran kosovke i jugoslovenske scene. . .

Slična i izbjeglička tragedija 1999. godine

Mještani bošnjačkih i drugih sela u Župi, će i tokom posljednjeg rata na Kosovu povući jedan potez, koji je malo “opjevan” po medijima. Riječ je o vraćanju oružja i uniformi srpske (Yu) vojske, od strane “mobilisanih” mještana ovih sela, u jeku rata krajem aprila i početkom maja 1999., pošto im je nagovješćeno da će biti poslati negdje na frontu protiv UČK ili NATO snaga, što su oni dogovorno među sobom i uz zdušnu pomoć majki, žena i svih mještana – odbacili. Poslije ovog postupka, mnogi su morali napustiti svoje domove i pridružiti se izbjeglim Kosovarima. (Nažalost, neposredno poslije rata zabilježeni su i brojni nasrtaji ekstremista na bošnjački živalj, što je imalo za posljedicu nekoliko desetina ubijenih i nestalih pripadnika ovog naroda, i intenziviranje iseljavanja, zapoćetog uoči rata, tako da su neki gradovi - poput Prištine i Mitrovice - gotovo ostali bez Bošnjaka!).
Pošto su u Makedoniji izbili sukobi, 2001. godine, mještani župskih sela su prihvatili albanske izbjeglice s one - južne strane - Šar planine, a u Donjem Ljubinju su bili više mjeseci zbrinuti svi žitelji sela Vejca, općine Tetovo…

Radovati se i veseliti što je Kosovo proglasilo nezavisnost, posebno imaju pravo oni pripadnici bošnjačkog govornog područja koji se nekoliko decenija unazad izjašnjavaju nacionalno kao Albanci i u čijim selima rade škole na albanskom jeziku od 1971. godine. Ovo tim prije što su neki među njima - a iz sela Donjeg Retimja niže Prizrena svi mještani - izbačeni zajedno sa Albancima za Albaniju na veoma surov način, od strane srbijanske policije i vojske.
Neka se oni vesele, jer - doživjeli su po drugi put pobjedu, jednom kad su se vratili (zajedno sa svojim sapatnicima po Kuksu i ostalim izbjegličkim destinacijama u Albaniji, ali i sa svima nama koji smo na različite načine izbjegli s Kosova). Među njima pravo da se raduje ima i moj daiđa Memiš koji je sa svojom hanumom i već odraslim kćerkama, uz još četiri izdvojene porodice iz Mušnikova bio protjeran od srpske policije za Albaniju na bestijalan način. To isto pravo, pored mnogih ima i moj miko Abidin (77) iz spomenutog D. Retimlja, koji tako živo i slikovito svjedoči o izbjegličkoj golgoti svoje porodice prevezenoj do okoline Kuksa na traktoru bez svjetla, svoga poznanika Amze - Albanca iz Gornjeg Retimlja, koji je već na njemu vozio svoju mnogobrojnu porodicu, preko 60-toro njih zajedno!

Istovjetne nade u bolje sutra za sve Kosovare

Na kraju. svi, odnosno apsolutna većina, Kosovara ima se rašta radovati. Ali imaju pravo i kad su oprezni jer polažu i ogromnu nadu da će se konačno dogoditi i bolje sutra za sve njih. “Ono što se juče zbilo, danas već očekujemo da bude bolje, a sutra još bolje, reče na zadnjoj - “Hutbi o nezavisnosti” - muftija IZ Kosova mr. Naim ef. Trnava u Bajrakli džamiji u Prizrenu. Ono što ću zatražiti od vas, dodade muftija, to je da ispoštujete sve na Kosovu bez obzira na njihovo vjersko ili nacionalno opredjeljenje. Da pokažemo pred svjetom da smo dostojni nezavisnosti”. Muftija je naglasio i da će u novoj državi puno glasnije biti traženo pravo za pripadnike islama, kojih je “preko 90 procenta”.
A premijer kosovske vlade g. Hašim Tači u svom govoru u Parlamentu prilikom usvajanja Deklaracije o nezavisnosti, kazao je i sljedeće: “Naše nade nikada nisu bile veće. Naši snovi su beskrajni. Izazovi pred nama su veliki, ali, ništa nas nemože zaustaviti na našem putu ka historijskim trenucima, koje je historija izdvojila za nas”.

Kosovari polažu i velike nade u međunarodnu zajednicu i njeno obećanje da neće ostaviti Kosovo na “cjedilu” i da će pomoći proces izgradnje demokratskog društva i pravne države, kao i nužna investiranja u ekonomski razvoj. Sve sa ciljem otvaranja perspektiva za sve ljude, dakle i većinske Albance, ali i manjinske - Bošnjake, Turke i Rome i, naravno, i za kosovske Srbe, koji će po nekim predviđanjima, ali i očekivanjima, možda vremenom prihvatiti integraciju u kosovsko društvo po modelu Plana Martija Ahtisarija, koji je zapravo njima posvjetio toliko stranica tog dokumneta, da se svi ostali, mogu spravom osjećati - “diskriminisano”. Dovoljno je kazati da je pored albanskog predviđen i srpski službeni jezik na Kosovu te da se srpskoj populaciji u njemu taksativno spominju sva prava: i jezička i obrazovna (po srbijanskom planu i programu i udžbenicima) slobodne mnogobrojne veze sa Srbijom, decentalizacija njihovih sadašnjih i još predviđenih novih općina, zaštita crkvene i kulturne baštine, i sl… Ali, njihov problem nije u neprihvatanju Plana Ahtisarija zbog primjedbi na njihov status, već što je on dao Kosovu pravo na nezavisnost (makar i – kontrolisanu)

Što se očekivanja tiče, za početak svi stanovnici najmlađe države Republike Kosovo bi bili srećni kad bi imali malo redovnije struju nego što je to bio slučaj svih ovih godina. Bošnjaci Kosova, obzirom da su sa Turcima i Romima bili konstruktivni element u novoj kosovskoj društvenoj zbilji poslije rata, očekuju zajedno sa njima daljnje poboljšanje svog položaja, ali zasebno što skorije sređivanje odnosa država Kosova i Bosne i Hercegovine i slobodu putovanja, naročito za njihovu djecu na studije u FBiH. Poslije ovih, na spisku želja svih građana svakako slijedi - ili čak prednjači - sloboda putovanja sa kosovskim pasošem bez viza po Balkanu i Evropi. A to je normalno za očekivati, uzimajući u obzir da je na Kosovu i Misija EU, koja preuzima dio ovdašnjih briga ali i nadležnosti, zar ne?



Ostali prilozi:
» ŠETNJA OD PLAVA KROZ VOJNO SELO, HAKANJE, BUDOVICE I ZAVRŠ
Ibrahim Husejnović | 17. April 2019 20:31
» NIKOM NEĆEMO DOZVOLITI DA MUTI BISTRE VODE BOSANSKE
Eset Muračević | 17. April 2019 16:03
» U BEČU OSNOVAN SAVEZ UDRUŽENJA "CONSILIUM BOSNIACUM" AUSTRIJE
Ramzija Kanurić-Oraščanin | 16. April 2019 20:43
» KULTURA SJEĆANJA KOD BOŠNJAKA
B.net | 09. April 2019 14:10
» BOŠNJAČKI MALIŠANI BOSNI S LJUBAVLJU
B.net | 04. March 2019 21:18
» SITI SVEGA ŠTO DRŽAVA NUDU, ODLAZE
Selvija Ferizović | 25. February 2019 19:48
» SDP-SDA KOALICIJA SKRNAVI STARA MEZARJA
Asmir Bihorac | 22. February 2019 17:57
» KOLJAČKI MUZEJ DRAŽE MIHAILOVIĆA
Al Jazeera | 21. February 2019 03:25
» “DRŽAVNI LOPOV” SA LIČNOM KARTOM PUTUJE SVIJETOM
Said Šteta | 17. February 2019 16:09
» BOSANSKI JEZIK U GRADU BRECHTA I MOZARTA
Haris Halilović | 13. February 2019 14:07
» BOSNA NI NA NEBU NI ZEMLJI!?
Hakija Đozić | 05. February 2019 19:07
» POJEDINCI NA SPISKOVE ZA MEDALJU OTPORA STAVLJALI SAMI SEBE
Eset Muračević | 02. February 2019 17:31
Ostali prilozi istog autora:
» ODLIČNO PRIPREMLJEN PROGRAM
17. October 2016 15:36