Trećom zbirkom, pod naslovom „Daleko je, sine, Srebrenica“, profesor književnosti, književnik i publicista, Mirsad Mustafić, ustoličava se kao prvorazredni pjesnik srebreničke duše. Možda će nekada neko napisati i obimnije i literarnije knjige o Srebrenici, ali, Mirsad Mustafić će ostati kao prvi pisac koji je, kroz svoje tri prozne knjige, opjevao Srebrenicu iznutra, i literarnim šavovima u estetsku cjelinu povezao njene pukotine, od prije do poslije. Posve proračunato velimo „opjevao“, jer su njegovi prozni tekstovi i po unutarnjim osobinama, a naročito po jezičkoj složenosti, svojevrsna opjevanja i ožaljenja jednog pitomog svijeta koji je zdrobljen i izremećen čeljustima zla i hipokrizije.
Uz prethodne knjige „Krvava šamija“ i „Rastanak u Potočarima“, zbirka pripovjedaka „Daleko je, sine, Srebrenica“ uokviruje svojevrsnu – srebreničku trilogiju – jer sve tri knjige proizilaze iz jedinstvene nakane da se opće mjesto genocida u Srebrenici ogleda u reminiscencijama na plodan i blagorodan život u Srebrenici prije genocidne agresije, ali i da se te dvije slike – života i genocida - ogledaju u onome što Srebrenica jeste danas: pustahija satkana od sjete, bola i pamćenja.
Možda Mustafićeva sjećanja na Srebrenicu ne bi bila tako literarno upečatljiva da ne izviru iz njegove životne i intelektualne zrelosti, pri kojoj se svakako mnoge drage pojave, pa makar ne bile i na dohvat ruke, pretvaraju u sjećanja, u odlaske i rastanke. Otud, kad Mustafić pjeva o Srebrenici koje više nema, on ujedno obuhvata i činjenicu da je njegova Srebrenica poharana u genocidnom pohodu, ali, i da su životi njegove generacije odveć zagazili u doba iz kojeg se život ne živi, već se život gleda i sagledava.
Mustafićevom trilogijom o Srebrenici bh. književnost dobija jedno posve novo čitanje, ne samo Srebrenice, već općenito bosanske čaršije koja je poharana genocidom. Trauma genocida i progona, iz Trebinja, Foče, Prijedora, Stoca ili Čapljine, otvorila je iskustveno žarište koje vapi za literarnim uokvirenjem. Mirisni mir avlija i ružičnjaka, o kojima piše Mustafić, koji se potput života činio trajnim i stamenim, raspršen je u trenu, i preseljen u sjećanje, kao jedini mogući prostor egzistencije. Otud se u Mustafićevoj slici predratne Srebrenice mogu ogledati sve naše poharane čaršije, kroz čije sokake danas protiču sjećanja na vrijeme koje je, ipak, skrivalo varku o sebi, njima i o nama.

U ovom poetičkom okviru, sa većim ili manjim otklonima, kreću se Mustafićeve priče iz ove treće njegove prozne knjige o Srebrenici. Naslovna priča ukazuje da autor nema namjeru da koketira sa slikom Srebrenice kakvu obično dobijamo putem medija, a što se odveć pretvorilo u demagošku frazu. Za Mustafića Srebrenica je i svaka posljedica koja je proistekla iz genocida i progona, iz pritisaka koje mnoge porodice, i mnogi pojedinci, jednostavno, nisu mogli izdržati. „Ja sam sad sretna s drugim. Nijemac je.“ – veli Bošnjakinja koja nikad ne bi bila ni Njemica, ni Nijemčeva, da nije bilo uvezenog zla. Mustafić nam tako i kroz neke druge priče u ovoj knjizi nastoji objektiv razumijevanja genocida u Srebrenici otrgnuti od fokusiranja glavne žrtve, i proširiti ga na sve one koji su ranjenim i traumatiziranim životom takođe ubijeni - za sebe prošle i za sebe buduće.
Drugi korpus priča u ovoj knjizi čine priče o srebreničkoj čaršiji, o njenoj svakodnevnici, o likovima, titrajima i detaljima koji su je činili. Ne pamtimo da je i jedan naš pisac napisao tako profinjenu priču o fudbalskom životu čaršije, o, kako Mustafić reče, „Guberovim“ asovima i fudbalskoj bajci iz Srebrenice. I po tome, ali i po nekim drugim osobinama, slobodni smo ustvrditi da je Mirsad Mustafić za Srebrenicu, ono što je bio Miljenko Smoje za Split.
Mirsad Mustafić je čitač, tumač, hroničar, sricatelj i naricatelj srebreničke čaršije i njezine duše. Samo lokalni pisac koji svoj grad osjeti kao svoju kuću, može tako suptilno, familijarno, kao da se radi o svojim roditeljima ili o svojoj djeci, ispisivati profinjene poetske sintagme, kakva je ona o „gradu srebrenih zima“. Mustafićevi osjećaji prema Srebrenici imaju dubinu sopstvene sudbine. Ova knjiga uokviruje prepoznatljivu i samosvojnu pojavu u bh. književnosti koju bismo mogli osloviti kao „poetica srebreniana“ Mirsada Mustafića.