U prilogu ovog materijala nalaze se kopije dvije stranice iz srpskog rječnika koji je Vuk Karadžić štampao u Beču 1818. god.

Na 786. i 787. strani tog Rječnika, uz ostale odrednice koje se odnose na Srbe i Srbiju, nalaze se i odrednice: srbiti, srbitise, srbljenje

Kao i sve druge riječi u ovom Rječniku i ove su obijašnjene tako što ih je Jernej Kopitar, bibliotekar austrijske carske biblioteke, preveo na njemački i latinski jezik. Odrednicama „srbiti, srbitise, srbljenje“ označava se posrbljavanje, pretvaranje u Srbe onih koji nisu Srbi.

Što se Bošnjaka tiče taj velikosrpski projekat njihovog posrbljavanja na sceni je više od dva vijeka. Kopija odrednica, srbiti, srbitise, srbljenje koje je Vuk Karadžić zapisao prije dva vijeka samo je jedan od pokazatelja da se u tome ni do danas ništa nije promijenilo. Po mnogo čemu posrbljavanje i crnogorčenje Bošnjaka u Sandžaku danas je jače i izraženije nego što je ikad do sad bilo.

Grb opštine Prijepolje – šta u ovom grbu predstavlja Bošnjake

Ubijanje vjerskog, nacionalnog, kulturnog i svakog drugog identiteta kod Bošnjaka u Sandžaku kroz njihovo posrbljavanje i crnogorčenje danas je, na žalost daleko odmaklo. Moglo bi se reći da se u Sandžaku danas, što se tiče posrbljavanja i crnogorčenja Bošnjaka, „igra finalna utakmica“. Šta će sandžački Bošnjaci uraditi u toj „utakmici“? Da li će postići makar „neriješen“ rezultat, makar „1:1“ i pravo na „produžetke“, veliki je znak pitanja. I taj „neriješeni“ rezultat bio bi ravan najvećoj pobjedi. Zbog čega?

Zbog toga što je, na primjer, u prošloj školskoj godini 258 bošnjačke djece, samo u prijepoljskoj osnovnoj školi, potpisom svojih roditelja, potvrdilo da ne želi učiti svoj maternji, bosanski jezik. Nevjerovatno! A jezik je jedan od tri osnovna faktora kojima se određuje neki narod.

Zbog toga što se na sve moguće načine, čak i UDBINIM poklapanjem i razaranjem Islamske zajednice u Sandžaku, nastoji totalno prekinuti veza sandžačkih Bošnjaka sa njihovom maticom Bosnom i Hercegovinom? Kome je to u interesu?

Da li neko zna nekog bošnjačkog novinara u Prijepolju, u Sandžaku koji piše svojim maternjim, bosanskim jezikom? Da li im je to možda neko zabranio?

Da li neko zna nekog bošnjačkog učitelja, nastavnika, ljekara, inžinjera... koji u svojem poslu upotrebljava svoj maternji, bosanski jezik?

Zašto su školski programi u Sandžaku isključivo srpskocrnogorski? Je li to u Sandžaku žive samo Srbi?

Zašto je prijepoljski dom kulture „zakićen“ sa dvije skuplture srpskog, crkvenog sveca? Je li to poruka Bošnjacima da prave svoj dom kulture?

Zašto u osnovnim školama roditeljske savjete sačinjavaju samo Srbi? Čak i u Osnovnoj školi u Lukama gdje su 80% bošnjačka djeca. Ovakvu strahotnu stvar u Skupštini opštine podržali su, svojim glasom, čak i neki od bošnjačkih predstavnika. Toj istoj osnovnoj školi u Lukama dali su ime srpskog, crkvenog sveca. Zašto?
Zašto je grb opštine Prijepolje takav kakav jeste? Šta je to što na tom grbu predstvalja Bošnjake kojih je u opštini Prijepolje skoro 50% od ukupnog broja stanovnika?

Zašto su svi sandžački internet sajtovi, a većinu njih uređuju Bošnjaci, samo na srpskom jeziku? Postoji li zabrana da se oni uređuju i na jeziku bosanskome?
Zašto je ulica „Rifata Burževića“ preimenovana u „Tršovu“? Kome to i zašto smeta Rifatovo ime?

Zašto se bošnjačkoj omladini iz Sandžaka ne omogući da se, kroz vojsku zemlje u kojoj žive, vojno obuči? Kome je to stalo da Bošnjak nema vojne obuke i da sutra (ili već i danas) ne umije sebe odbraniti? Zašto se Bošnjake namjerno i perfidno prisiljava na „civilno služenje vojske“?

Negdje, vjerovatno u ljeto 1999. god. načelnik policije u Prijepolju zabranio je Bošnjacima da se okupljaju na svojim tradicionalnim teferidžima. Bili su to tada „skupovi visokog rizika“. Međutim, i deset godina od tada ta zabrana važi i dan danas. Nigdje u prijepoljskom kraju danas nema bošnjačkih teferidža.

Nebrojivo je mnogo ovih: Da li neko zna, zašto i sl.

Ne bih ovom prilikom posebno isticao sramni hodžinski mihrabski rat koji ima posebnu negativnu težinu po Bošnjake u Sandžaku. U toj hodžinskoj jagmi za mihrabe posebno je žalosno to što se bošnjački narod svrstava iza jednih ili drugih ne shvatajući da na taj način samo potpomaže paklenu udbašku režiju srpskih vlasti kojima sve ovo jedino ide u prilog. U zloj nakani posrbljavanja Bošnjaka u Sandžaku udbaškim režiserima je bilo jasno da je Islamska zajednica posljednji i jedini bastion koji Bošnjake čini onim što oni jesu, čini ih narodom. Zbog toga su pronađene hodže koje su pristale, uz pomoć bošnjačkih kupljenih političara, da budu kolovođe i rušitelji te iste Islamske zajednice. No, što se hodža tiče, to nije ništa iznenađujuće. Davno je zapisano da
„hodže ne mogu biti nosioci preporoda muslimana jer oni žive od islama a ne za islam.“
Jedan od umnih Bošnjaka zapisa i ovo:
"Kur'an i islam su odveć važne stvari da bi ih mogli prepustiti samo hodžama." (Alija Izetbegović, Razmišljanja iz zatvora 1983. - 1988.)

U najkraćem, neke hodže ne zanima ništa mimo njihovog novčanika i njihove kase a sve to oni pune preko mihraba. Oni su i gluhi i slijepi i prema srbizaciji i prema crnnogorizaciji Bošnjaka u Sandžaku.

Zbog toga je začuđujuće, neobjašnjivo i neshvatljivo, da bošnjački intelektualci u Sandžaku mirno posmatraju ovaj sramni hodžinski rat za mihrabe i ništa ne preduzimaju da sve to prekinu.

Srbljenje, tj. srbizaciju svih onih koji sa Srbima dijele zajednički životni prostor a koji nisu Srbi ne organizuju Srbi vaše komšije, odnosno Srbi koje u svom poslu svakodnevno susrećete, sa kojima zajedno radite. Taj po Bošnjake pogubni i zločinački projekat više od dva vijeka osmišljavaju i sprovode institucije srpske vlasti. Počev od vrha, pa dalje. Običan srpski svijet pripada samo sitnim „izvođačima radova“, pomagačima, navijačima ili samo posmatračima u svemu ovome.

No, najčudnije je i najopasnije to što Bošnjaci u Sandžaku svakodnevno gledaju, osjećaju na sebi svoje sopstveno posrbljavanje ili crnogorčenje a o svemu tome nikad ne govore niti se pokušavaju legalnim, zakonskim putem suprotstaviti tom zlu. Ako žele opstanak svojeg vjerkog, nacionalnog, kulturnog i svakog drugog bića Bošnjaci u Sandžaku moraju, ponavljam: MORAJU sami izboriti svoje pravo na to da imaju svoje školske programe, svoju a ne UDBINU Islamsku zajednicu, svoju novinu, svoj radio, svoju TV, svoj..., svoje... Svojim pravom Bošnjaci ne smiju ugroziti prava drugih. Ali to bi moralo važiti i za Srbe i za Crnogorce, zar ne?

Svakom Bošnjaku i Bošnjakinji, i malom i velikom, i čobaninu i arhitekti, u Sandžaku danas bi moralo biti jasno da jedino oni sami mogu i moraju obezbijediti i očuvati svoj vjerski, nacionalni, kulturni i svaki drugi identitet. Niko drugi to neće umjesto njih uraditi. Samo onda kad Bošnjaci U Sandžaku javno, na legalan i zakonski način počnu govoriti i pisati o svemu ovome bit će to znak da su postali svjesni strahotne opasnosti koja ih već dugo i predugo vodi u nestanak.
Samo onda kad bošnjački učitelj, nastavnik, poljoprivrednik, novinar, irgat, inžinjer, čobanin, službenik, ljekar, đak, student... javno, na svakom mjestu i u svakoj prilici, bude koristio svoj maternji jezik i ispoljavao sve elemente svojeg identiteta, samo će to biti jedina i najjača brana posrbljavanju Bošnjaka u Sandžaku.

Samo onda kad svaki Bošnjak i Bošnjakinja bude tražio da prestane rušenje opšteg bošnjačkog identiteta bit će to znak da još ima nade i šanse da Bošnjaci u Sandžaku opstanu kao narod. Ne bude li tako, bit će to znak da Bošnjaci u Sandžaku svjesno ili nesvjesno pospješuju svoje totalno srbljenje koje je i onako uveliko poklopilo njihovo bošnjačko biće.