Crna Gora je prva zemlja u regionu čiji je sud donio odluku o isplaćivanju odšteta porodicama ratnih žrtava, no upućeni kažu da pravda neće biti zadovoljena dok se ne okončaju sudski procesi protiv krivaca.

Jasenka Titorić-Perović izgubila je 29-godišnjeg brata Alenka nakon što su ga u maju 1992. godine crnogorske vlasti uhapsile dok je bio na službenom putu u Herceg-Novom. Sve što zna o njegovoj sudbini jeste da je, zajedno sa još 27 ili 28 osoba, odvezen u Bratunac (BiH). Od tada mu se gubi svaki trag.

Nakon 16 godina traganja i sudskih procesa, porodica Titorić je uspjela dobiti novčanu naknadu za pretpljenu bol od države Crne Gore.

“Dobili smo novčanu naknadu od Crne Gore. Ona nam je bitna jer je time ova država institucionalno priznala da je učestvovala u zločinu. A razlog zašto smo to tražili jeste da moj brat ne bude samo još jedan broj u ukupnom broju nestalih lica za koje niko ne zna”, kazala je Titorić-Perović za BIRN – Justice Report.

Ministar pravde Crne Gore Miraš Radović obznanio je 25. decembra 2008., nakon sjednice Vlade, da je, u 42 procesa po tužbama zbog deportacija u maju 1992. godine, postignuto sudsko poravnanje u iznosu od 4,13 miliona eura.

Vlada Mila Đukanovića se odlučila na taj korak četiri godine od podnošenja prve tužbe za obeštećenje, a više od dvije od otvaranja istrage o tom zločinu.

Istraga je rezultirala optužnicom koja je podignuta 19. januara ove godine, kada je Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore podiglo optužnicu protiv devet osoba koje se terete za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te zatražilo određivanje pritvora zbog “teških okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, kao i zbog posljedica djela”.

Novinar i publicista Šeki Radončić, koji je prvi javnosti skrenuo pažnju na ovaj problem, kaže da su napravljeni značajni koraci.

“Drago mi je da je Crna Gora na ovaj način priznala zločin, što se vraća svome čojstvu, kojeg nije imala svih ovih godina balkanskog stradanja. Ali to je još uvijek prvi korak za ono što ta država treba da uradi”, kazao je Radončić za BIRN – Justice Report.

Šesnaest godina kasnije
Prema dostupnim podacima, od 15. maja do 6. juna 1992. godine pripadnici policije Crne Gore hapsili su građane BiH koji su se iz različitih razloga našli na teritoriji ove bivše jugoslavenske republike. Dvije tročlane porodice Klapuh i Avdagić, koje su izbjegle iz Foče, ubili su specijalci Vojske Republike Srpske na teritoriji Crne Gore.

Sud u Crnoj Gori ubistvo porodice Klapuh nije okvalifikovao kao ratni zločin, navodeći da se to krivično djelo može izvršiti samo na teritoriji koja je obuhvaćena ratom. Osuđen je samo Vidoje Golubić, na osam mjeseci zatvora, dok su ostale ubice bile nedostupne Crnoj Gori.

Ostali zarobljeni su prebačeni na teritoriju Republike Srpske. Deset civila i 16 vojnika je preživjelo.

Šesnaest godina kasnije, identifikovano je 15 osoba, dok se 68 osoba vode kao nestale.

Prema istraživanju Šekija Radončića, koji je o ovome napisao i knjigu i snimio dokumentarni film, preko stotinu građana BiH isporučeno je tadašnjim vlastima u Republici Srpskoj.

Pod pritiskom javnosti, istraga je otvorena 2006. godine, da bi 19. januara 2009. bila podignuta optužnica protiv devet osoba. Optuženima se na teret stavlja da su tokom maja 1992. godine u Podgorici, Herceg-Novom, Baru i Ulcinju vršili nezakonito preseljenje civilnog stanovništva, državljana BiH muslimanske i srpske nacionalnosti koji su imali status “izbjeglice”.

Optuženi su Boško Bojović, tadašnji pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Crne Gore za državnu bezbjednost, Milislav Marković, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Crne Gore za javnu bezbjednost, Radoje Radunović, načelnik sektora za poslove bezbjednosti Službe državne bezbjednosti u Herceg-Novom, te Duško Bakrač, operativni radnik u Sektoru ove službe, kao i Božidar Stojović, rukovodilac Sektora za poslove službe državne bezbjednosti u Ulcinju.

Istom optužnicom obuhvaćeni su i Milorad Ivanović, načelnik Centra bezbjednosti u Herceg-Novom, Milorad Šljivančanin, komandir stanice milicije u Herceg-Novom, Branko Bujić, načelnik Centra bezbjednosti u Baru, i Sreten Glendža, načelnik Odjeljenja bezbjednosti Ulcinj.

Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore optužene tereti da su izvršavali naredbe pokojnog Pavla Bulatovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, zajedničkim aktivnostima Službe državne bezbjednosti i Službe javne bezbjednosti i da su tako prinudno preselili 79 lica i predali ih radnicima Sekretarijata za unutrašnje poslove Sokolac, Srebrenica i Foča, kao i Kazneno-popravnom domu Foča.

Za razliku od optužnice, u zahtjevu za sprovođenje istrage bilo je navedeno da su službenici Centra za bezbjednost Herceg-Novog i Bara uhapsili 83 osobe muslimanske i srpske nacionalnosti i deportovali ih u Republiku Srpsku.

Prije istrage, početkom decembra 2004. godine pokrenute su građanske parnice, kada je podgorička Advokatska kancelarija Prelević pisarnici Osnovnog suda u Podgorici predala 40 tužbi za obeštećenje. Sedam tužbi za obeštećenje podnijeli su oni koji su preživjeli deportacije.

Prvo ročište je u ovom slučaju održano 20. oktobra 2006. godine u podgoričkom Osnovnom sudu, a dva dana ranije državno tužilaštvo je ustalo sa zahtjevom za istragu.

Ukupna vrijednost zahtjeva kojima su porodice žrtava tražile nadoknade od države Crne Gore procjenjuje se na oko 45 miliona eura. Prva žalba Višem sudu podnijeta je 14. jula 2006. godine, na presudu porodici nastradalog Sanina Krdžalije.

Pored odštete, žrtve i porodice traže da se krivično procesuiraju odgovorni, da im se Crna Gora izvini za ono što je uradila, da bude podignuto spomen-obilježje, da se uvede dan sjećanja za ubijene, te da u udžbenicima historije piše o onome što je učinjeno.

Poravnjanje sa snagom presude
Članovi porodica žrtava razasuti su svuda po svijetu, a veoma mali broj ih se vratio i živi u BiH. Među onima koji su se vratili je porodica Titorić. Jasenka je išla da svjedoči na sudu u Podgorici u toku parnice.

“Išla sam i ranije u Crnu Goru, ali nikako se ne osjećam dobro kada odem. Kada sam krenula na svjedočenje, cijeli put od Sarajeva do Podgorice sam povraćala. To je nekako jače od čovjeka”, ispričala je Jasenka.

Njeni roditelji nisu mogli da odu svjedočiti. Kako priča njihova kćerka, od gubitka sina su postali drugačiji. “Otac je asocijalan, neće da se druži ni s kim. Sve se svodi na porodicu. Majka stalno ima neke zdravstvene probleme”, kaže Jasenka.

“Ne osjećam se ni ja dobro kada pričam o gubitku brata. Svaki put kad pođem da pričam, idućih 15 dana ne osjećam se dobro. Ponekad imam osjećaj da je kraj mene i hoće nešto da mi kaže. Nekad mislim da je na radu u inostranstvu”, plače dok priča.

Kako je pojasnio ministar Radović, poravnanje ima “snagu pravosnažne i izvršne presude” tako da se u ova 42 slučaja sudski postupak više neće ponoviti.

“Vlada je ocijenila da je sporazum najbolji i najcjelishodniji način za rješavanje sporova, pa je izrazila namjeru da na sporazuman način, zaključenjem sudskih poravnanja, riješi pokrenute sporove po tužbama žrtava nezakonitog lišenja slobode i izručenja u BiH 1992. godine i članova njihovih porodica”, kazao je ministar Radović.

Pojasnio je da je od 9. do 23. decembra 2008. godine održano pet sastanaka predstavnika Ministarstva pravde i opunomoćenika porodica, radi definiranja uslova za zaključivanje sudskih poravnanja.

Prilikom razgovora, kako je kazao Radović, konstatovano je da su protiv Crne Gore radi naknade materijalne i nematerijalne štete parnice pokrenula 202 tužioca. U tužbama se spominju slučajevi 44 izručene osobe, od kojih je devet preživjelo, a kao tužioci se, mimo preživjelih, pojavljuju i njihovi srodnici, kao i srodnici izručenih koji su stradali na području BiH.

“Na pregovorima je dogovoreno da visina naknade treba da zavisi od stepena srodstva sa stradalima, pa za preživjele treba da bude utvrđena prema vremenu trajanja zatočeništva svakog tužioca ponaosob i da treba slijediti usvojene stavove sudova, s tim da visina naknade u ovim slučajevima treba da bude veća, imajući u vidu osjetljivost ovog slučaja i način rješavanja sporova”, objasnio je Radović.

Ministar Radović je saopćio da je dogovoreno da šteta za srodnike stradalih treba da se odredi kako slijedi: za djecu po 30.000 eura, za supruge i roditelje po 25.000 eura, i za braću i sestre po 10.000 eura.

Advokat Dragan Prelević ocijenio je da je odlukom o sudskom poravnanju u 42 parnice crnogorska vlada prihvatila odgovornost, a da je to za tužioce svojevrsno moralno zadovoljenje.

“Četiri godine nakon podnošenja prvih tužbi Vlada je prihvatila odgovornost i odlučila da cjelovito obešteti preživjele žrtve ovog zločina i porodice stradalih. Žaleći što ovakva odluka nije donijeta mnogo ranije i što je u međuvremenu petero tužilaca preminulo, smatramo da se radi o istorijskom događaju od međunarodnog značaja za suočavanje s prošlošću i prava žrtvama na reparacije”, kazao je Prelević.

Advokati u jednom slučaju nisu uspjeli dobiti saglasnost tužioca da zaključe poravnanje. U tom predmetu su tužioci supruga i dvoje djece stradalog i sudski postupak će biti nastavljen.

Riječ je o porodici Osme Bajramovića, čiji bliski srodnici žive u Herceg-Novom.

“Za preživjele tužioce iznosi se određuju prema vremenskom trajanju zatočeništva i kreću od 10.000 do 170.000 eura, a za njihove najbliže srodnike, djecu, supruge i roditelje, određeni su iznosi od po 10.000 eura”, kazao je Radović.

Radončić kaže da porodice žrtava nisu vjerovale da će im Crna Gora isplatiti odštetu. Neki od njih, tvrdi, javili su se za podnošenje tužbe nakon što su vidjeli da su prethodne dobile svoj epilog.

Kada je saopćila roditeljima da im je uplaćen novac, kaže Jasenka, sestra ubijenog Alenka, njena je majka rekla: “Šta će mi novci kada mog sina nema.”

“Jednostavno, majka ne može da prihvati činjenicu da mog brata nema. I ja se slično ponašam. Čak nekad mislim da je dobio slom živaca zbog toga što je prošao i da ne zna uopšte ko je, pa tako da negdje luta”, kazala je Jasenka.

Nakon ovog prvog koraka, žrtve očekuju da će doći i do krivične odgovornosti onih koji su naredili i hapsili Bosance i Hercegovce u Crnoj Gori.

“Za ovaj zločin što je učinjen treba do kraja da bude proveden krivični postupak koji je u toku. To jest da svi izvršioci i naredbodavci zločina budu kažnjeni”, kazao je Radončić, dodavši da su u njegovoj knjizi Kobna sloboda navedena imena svih osoba koje su tada obavljale rukovodeće funkcije.

Radončić ističe i da bosanskohercegovački političari nisu ništa uradili, te da “sada i ne trebaju ništa da rade jer su svi vozovi vezano za ovaj slučaj protekli i otišli”.

Međutim, ovaj novinar i publicista smatra da pravosuđe BiH “treba da poduzme konkretne aktivnosti i kazni osobe koje su ubile građane BiH koji su deportovani iz Crne Gore”.

U jednom od dokumenata u Radončićevoj knjizi navodi se da je 35 Bosanaca i Hercegovaca predato 27. maja 1992. godine pripadnicima tadašnjeg SUP-a u Srebrenici. Radončić navodi i imena policajaca kojima su predati.

Jedna od osoba čija se imena spominju jeste i Petar Mitrović, koji je nepravosnažno osuđen na Sudu BiH na 38 godina zatvora zbog genocida počinjenog u Kravici kod Srebrenice.

Unatoč svemu ovome što još predstoji da uradi Crna Gora, kaže Radončić, ta država ujedno može “biti primjer drugima u susjedstvu, ali i samoj BiH da počne isplaćivati odštetu žrtvama, građanima BiH”.

Predsjednik Crnogorskog komiteta za ljudska prava Velija Murić smatra da je odluka Vlade višestruko korisna, kako s aspekta razumijevanja Crne Gore u okruženju, tako i smislu jednog koraka naprijed ka približavanju evropskim integracijama.

Erna Mačkić je novinarka BIRN – Justice Reporta. Nedjeljko Rudović je saradnik BIRN-a iz Podgorice. Justice Report je sedmična online BIRN publikacija.