Autor: Meliha Pihura

Meliha PIHURA: Globalna historija čovječanstva je pokazala da je lahko zaboraviti i poricati istinu. Pogotovu onu neugodnu - poput Bosne-Hercegovine i Ruande. “Zato je potrebno da govorenje istine (o genocidu) postane naša trajna zadaća a ne nešto ograničeno na jedan mjesec u godini, da bismo primjereno ispunili obečanje zadano riječima “Nikada više”.” Poručuje preživjela žrtva genocida u Ruandi Alisa Karekezi.

“Ogledajući se za sobom, ne mogu da vjerujem da je 15 godina već proletjelo od genocida u mojoj rodnoj grudi Ruandi - 15 godina od trenutka koji je sve promijenio, i
to ne samo za moju porodicu, već i za bezbrojne druge. Sjećanje n ate dane u aprilu je još toliko svježe, toliko stvarno, da je toliko nezacjelivo utisnuto u mom umu. Ja mislim da je to isto ako ne i još življe za hiljade preživjelih žrtava i svjedoka ljudskog pustošenja. Ali još uvijek postoje oni koji su odlučni da poriču istinu o ovim iskustvima i prema tome bol i gubitak koji ide ruku pod ruku s njima.” Napisala je njujorška novinarka Alisa Karekezi ((“http://awearnessblog.com/2009/04/15-years-later----threatening.php) nakon panela o genocidu u Ruandi, održanom ovog vikenda na njujorškom univerzitetu i pravnom fakultetu, od strane non-profit organizacije “Čudesni kutovi svijeta” (Miracle corners of the World). Radi se o drugom komemorativnom skupu ovog mjeseca kojim je obilježena još jedna tragična godišnjica ljudske nemilosrdnosti,

BOSNA I RUANDA - DVA GENOCIDA NA DVA KONTINENTA U DVIJE GODINE
Ovaj skup je drugi komemorativni skup svoje vrste. Prvi je bio pripremljen 7. Aprila od strane iste neprofitne organizacije u prostorima UN i na njemu je da podsjetimo pročitano pismo saučešća i podrške upućeno od strane Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike žrtvama genocida u Ruandi.
Što sam više pratila aktivnost ČUS/MCW kroz njihovu saradnju sa BAU/BAA NY te KKBSANY protekle godine, sve sam više uočavala paralele između događaja. Nakon otvaranja skupa od strane Sarah Nadeau, izvršne direktorice Centra za umanjenje predrasuda, očigledno je da je slična krvnička ruka nanijela neizbrisive ožiljke historiji obadvije zemlje. Npr. dok je dr. Gerald Lewis Caplan, pisac i poznati njujorški društveni aktivista prisutnima objašnjavao u kojoj mjeri upornost negiranja genocida škodi oporavku i rekonstrukciji zemlje, ali isto tako i sprječava oporavak žrtava. Poricanje genocida postavlja dodatno breme na leđa žrtava genocida koje, osim što moraju da izađu na kraj sa mukama svoje tragedije, se dodatno prisiljavaju da dokažu postojanje tog genocida. Da nije tragično, bilo bi smiješno - zamijenite ruandanska imena i geografiju sa bosanskim, i dobit ćete identično

Meliha Pihura i Jacqueline Murekatete (Ruanda)

iskustvo npr. članova udruženja logoraša iz BiH koji su danas u BiH, SAD i Kanadi a prisiljeni su da se nasade na glavu da bi dokazali genocid izvršen nad njima, uspješno izašli na kraj sa vlastitim teškim traumama i efikasno se adaptirali (za dobrobit svojih porodica) žestokim društenim promjenama. Cijelo to vrijeme, suočeni su sa nekažnjenim zločincima koji se šetkaju neograničeno po BiH ili ostatku svijeta te njihovim stranim i domaćim jatacima - poricateljima genocida nad Bošnjacima.

Govornica Šantal Kajitesi, žrtva genocida, ranije predsjednica i direktorica udruženja žena žrtava genocida zvanog AVEGA, objasnila je kako preživjele žrtve genocida nastavljaju da budu ugrošene, da imaju problema po pitanjima obezbjeđenja vlastite sigurnosti što samo pogoršava njihovo loše imovinsko stanje, te emocionalnu i društvenu izolaciju. “Dok je dijelila svoja iskustva sa prisutnima iz jezivih dana aprila 1994, kao da je sa nama podijelila 15 dana a ne godina. Osjećala se takva bol u njenom glasu” komentarisao je jedan posmatrač. A ja nisam mogla da ne pomislim na Bakiru Hasečić iz Udruženja žena žrtava rata; na Muniru Subašić iz Udruženja majki i žena Srebrenice; na Bebu Hadžić iz Bosfam-a; na Fatu Orlović iz Konjević Polja te niz drugih ovdje ne imenovanih ali zasigurno nezaboravnih i ne manje hrabrih Bosanki. tih divnih Bošnjakinja koje su iz dana u dan prisiljene da gledaju neosuđene zločince kako paradiraju pred njihovim kućnim pragom i prijete njihovoj ličnoj bezbijednosti na opustošenom ali ipak nenapuštenom bošnjačkom kućnom pragu.

“15 godina proleti kao dan za one kojima je takva golgota dio svakodnevnice” poručuje dr. Džens Majenhajnrih sa harvardskog univerziteta koji je proputovao Ruandu uzduž i poprijeko dokumentujući niz lokaliteta na kojima je izvršen genocid, što čini zaboravljanje a kamoli poricanje genocida u Ruandi nemogućim.
Posao toliko sličan onom koji su vrijedni Bošnjak Amor Mašović, predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH. ili nevjerovatno humana islandska antropologistkinja Eva Kolonovska radili za dobrobit čovječanstva, a ponekad i bez plaće, otkrivajući čak i ratne zločine koji su ležali skriveni po hercegovačkim škrapinama i bosanskim jamama po pedeset godina a izneseni su na svjetlo dana najnovijim genocidom protiv Bošnjaka.
Genocida u kontinuitetu čije se postojanje još uvijek negira. Zato je društveni aktivizam Žaklin Murekatete i volontera ČUS/MCW, te svih sličnih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih organizacija u svijetu i domovini itekako koristan. Jer globalna historija čovječanstva je pokazala da je lahko zaboraviti i poricati istinu. Pogotovu onu neugodnu - poput Bosne-Hercegovine i Ruande. “Zato je potrebno da govorenje istine (o genocidu) postane naša trajna zadaća a ne nešto ograničeno na jedan mjesec u godini, da bismo primjereno ispunili obečanje zadano riječima “Nikada više”.” Poručuje preživjela žrtva genocida u Ruandi Alisa Karekezi.