Naslovnica historijskog romana

Ovim romanom je konačno tragedija Srebrenice dobila ljudsko lice. 14 poimence navedenijh svjedoka (žene, djeca, starci, muškarci) pokušavaju da izvuku živu glavu iz pakla u koji ih je satjerala vojska generala Mladića. Jedni bježe u paničnom strahu prema Potočarima i holandskoj bazi, drugi prema šumi. Stravičan zločin se dešava na svakom koraku. Počev od 11. jula '95 pisac prati dešavanja i sudbinu svojih svjedoka: Zejne, Azre, Time, starice Hanke, djeda Muje, dvojice dječaka, Sulje, Safeta, Ibiša, Šulca...iz sata u sat, opisuje hronološki precizno haos koji nastaje u Potočarima i zločin koji će uslijediti što Mladićeve zvijeri upadnu u narod 12.jula u jedanaest sati.
Kolona smrti, dvadeset hiljada civila, u panici prati svoju poraženu, slabo naoružanu vojsku kroz bespuće, u nadi da će nekako stići na slobodnu teritoriju.

Kratki izvodi iz knjige:
„ Na stotine četnika krstari masom i odabira muškarce. Jedan dio odabira djevojke. One ne ustaju kao muškarci bez protivljenja. One plaču, mole, one se otimaju iz ruku koje ih vode.
- Gdje nas vodite? – pitaju kroz plač.
- Na ispitivanje.
- Kakvo ispitivanje? Šta smo uradile da bi nas ispitivali?
Djevojke znaju na kakvo ispitivanje četnici misle. Drhte kao prutovi i plaču. Skupljaju ramena i pogleduju one oko sebe. Hoće li im iko pomoći? Može li im iko pomoći? Četnici im trgaju marame s glava.
- Što unakažavate lica tim ružnim maramama?
- Ne treba da se pokrivate. To nikako.
Djevojke se bacaju na koljena.
- Imajte srca!
- Nemojte, tako vam Boga!
Vojnici im samo šakom obuhvate dugu rasčupanu kosu i uviju je jednom dvaput oko glave. Zatim jako povuku i djevojke se dižu uz ciku. Slijede svoje kose u rukama vojnika ukošene i pogrbljene. Za njima ostaje samo osjećaj groze i bespomoćnosti.
Neke djevojke se vrate poslije sat dva uplakane, pocijepane odjeće, izgrebanih raskrvavljenih lica. Neke djevojke se nikako ne vraćaju»

*****
„General Mladić uđe u fabriku sačme.
- Šta je? Šta se plašite? – upita. Pogledom kruži po hali. Ima muškaraca. I ovdje ih ima. Ima više starih ljudi, ali ima i sasvim mladih. Ima i bolesnih.
- Nemate se čega bojati – reče. Produži ogromnom halom da je svu obiđe. Masa se zbija u tišini da bi Mladić mogao proći onim pravcem koji izabere pokretom ruke ili glave ili ledenim svirepim pogledom. Što zamakne koji metar praćen trojicom tjelohranitelja, desetina njegovih vojnika počinje odabirati muškarce.
- Ti! Ti! Ti!
Vojnicima su prsa ukrašena duplim ukrštenim redenicima nanizanim sjajnim olovnim mecima. U rukama su im puške, ali ih labavo drže, nisu uperene u masu. Na kukove su im okačene futrole s teškim crnim pištoljima i kružni spletovi tanke čelične žice. U mrkim kožnim futrolama svaki od njih nosi i po jedan dugi nož s debelom drškom. Imaju i po par lisica za pojasem sprijeda.
- Ti! Ti! Ti! – kažu. Ni preglasno, ni pretiho. Samo odlučno, vojnički.

- Ti! – i čovjek ustaje bez pogovora.
- Ti! – i starac se diže ili mu oni oko njega pomažu da se digne.
- Ti! – prozivaju čovjeka koji leži.
- Bolestan sam. Ne mogu na noge – odgovara jedva čujno stariji čovjek.
- Ranjenik? Borac?
- Nisam borac. Geler od granate. Išao u polje po kravu.

- Ti i Ti nosite ovog vašeg borca.
General Mladić je u hali dok njegovi pratioci odvode ljude, na deset metara od njih, ali on se ne okreće. On govori masi.
- Nema potrebe za strah. Idete svojima u Kladanj. Svi tamo idete. Vi uživate zaštitu srpske
- vojske.

*****
« Muškarci iz Timine familije su tihi, ne progovaraju ni rječ. Puše. I oni što nikad nisu zapalili cigare. Timin babo Mehmed Hasanović svako malo zavije u hartiju naprstak suhog sitno izmrvljenog bukovog lišća. Kvrgavi prsti mu drture. Bijele šake su mu ispresijecane plavim nabubrelim venama.
- Babo, jesi li žedan?
- Nisam.
- Babo, hoćeš li malo hljeba?
- Neću.
- Babo, sjedni na ovu torbu, biće ti udobnije.
- Dobro mi je i ovako, kćeri.
Tima bi ga najradije uzela sebi u krilo i milovala mu kosu, vrat, obraze, njegova mršava staračka ramena. Kad bi samo mogla da mu kako otjera strahobu što mu se nagomilala u očima koje sakriva od nje. On skoro stalno drži desnu šaku na čelu. Povremeno ga protrlja kao da s njega skida znoj što mu u masnim graškama lipti niz čitavo lice. Potom dugo namješta svoju crnu francuzicu. Pa opet trlja čelo.“

*****
„Čitav vod izađe na čistinu. Najednom, sa svih strana, zapljušta topovska i mitraljeska vatra. Nasta strka i jurnjava. Krici pogođenih. Zapomaganja, ječanje, dozivanja u pomoć. Muradif u skoku zaleže na zemlju. Ni bratanac ni sin nisu pored njega. Pucnjava potraja pet, možda i čitavih deset minuta. Vječnost čitavu se proteže zaglušna, smrtonosna pucnjava.
- Prekini pucnjavu! – začu se grlata komanda.
- Hvatajmo ih žive! Samo žive!
- Samo žive!
Muradif puzi prema širokom crnom stablu. Vuče se što brže može, ali stablo je daleko. Čini mu se da nikad do njega neće stići, ali ne posustaje. Mora se dokopati zaklona kako zna, ne smije ostati na čistini, ne smije im pasti u ruke.

« Što jeka malko stade, na brdo se obruši topovska i mitraljeska paljba. Ljudi iz kolone što se odmarala se nadadoše u bježanje na sve strane. I Mehdin bježi. I njegov amidžić bježi. On je blizu njega, ali baba mu nema. Uplaši se što mu nigdje nema oca, bez njega nigdje ne može stići. Juri kroz mrak i pucnjavu i zvjera u leđa muškaraca što promiču. Mora naći oca. Vidje na leđima nekog čovjeka ruksak sličan onome odakle je otac maloprije izvadio komad hljeba, uhvati se za ruksak i krenu za čovjekom. Trča tako držeći se za čovjeka nekih dvadesetak metara. „Nije to babin ruksak. Ovo nije moj otac“ – pomisli s gorčinom i pusti ruku. Čovjek ode. Mehdin pade u trnje i koprivu. Sav se izgreba i ožari. Osta tako ležeći nekih četvrt sata. Ne može da se pomjeri jer ga bjegunci svako malo preskaču, ne vide ga u trnju. Kad se nekako iskobelja odatle, poleti niz šumu i poče zazivati iz sveg glasa:
- Babo! Babo!
Užareni meci sijevaju na sve strane oko njega, ali ne staje. Mora pronaći oca.
- Babo! Babo!
Tako trčeći i urlajući stiže do potoka. Stade kao ukopan. S obje strane potoka četnici. Dočekuju ljude koji u skoku silaze u potok. Kako koji dolje siđe, oni u njega opale rafal. Mehdin stoji preneražen i gleda prema potoku. Jedva je malo zaklonjen nekakvim žbunjem. U potoku mrtvo tijelo njegovog školskog druga Kema Husića. Pola tijela je u vodi, a pola pluta. Jedva mu uspije da se pribere i nogama naredi da se pokrenu. Potrča nazad. Tridesetak metara poviše potoka nabasa na gomilu još vrućih mrtvih tijela. On se strahovito boji ranjavanja, više nego smrti. Kako oca više nema, niko drugi ga ne bi htio nositi.
Sakri se među još topla tijela i dobro podvuče. Pritaji dah. Pucnjava potraja još možda čitavih dvadeset minuta a potom se sve utiša. Mehdin se ne usuđuje da izađe iz sigurnosti što mu pružaju ti malo prije pobijeni ljudi. Nastavi da leži.

Ne prođe malo, eto četnika. Petorica ih je. Zastadoše na pet metara od gomile. On prvo vidje njihove šarene uniforme i vojne kožne čizme a odmah potom zatvori oči. Uvukao bi se još jače pod mrtve ljude ali više ne smije da se pokrene.
- Ja sam Ejub Golić! – prodra se jedan četnik. – Vaš komandant.
„Nisu oni najgori četnici“ – ponada se dječak. „Vojnici su, neće klati!“
- Ako ima živih ljudi, izađite da bježimo dok je mirno!
Ljudi počeše izlaziti. Iz gomile mrtvih. Iz okolnog žbunja, iz svakakvih zaklona po šumi. Sakupi se oko stotina ljudi što se bijahu ponadali da je njihov slavni junak došao da ih spasi.
Povedoše ih prema potoku. Mehdin leži s mrtvima i čeka.

Ne prođe minut-dva kad se začu pucnjava i krici. Najmanje deset minuta potraja i jedno i drugo. Štektanje metaka i krici. Potom je mogao čuti još samo pojedinačne pucnjeve i pojedinačne krike. Onda sve utihnu. Ustade.»

Pripremio:

VRH