Web magazin Bošnjaci.Net u svojstvu organizatora Petog natječaja za Književnu nagradu «Srebrenica» na temu «Sandžak» obavještava javnost da je Žiri poništio odluku o dodjeljivanju Književne nagrade «Srebrenica» zbog diskvalifikacije priče «Zbjeg» autora Abida Jarića iz Zenice.

OBRAZLOŽENJE: Učesnici natječaja obavijestili su organizatora da je priča sa istim naslovom «Zbjeg» i sa vrlo malim izmjenama u uvodu, prijavljena na konkurs za 3. Novosarajevske književne susrete u organizaciji Udruženja za kulturu Novo Sarajevo, te da je ista priča objavljena 20. augusta 2009. godine na službenoj stranici pomenutog Udruženja (kliknite na link: KNS.ba ili ( Bosnjaci.Net)), pa je žiri jednoglsno ocijenio da je autor prekršio propozicije natječaja i time se odlučio da diskvalificira priču “Zbjeg” autora Abida Jarića i poništi odluku o dodjeljivanju Književne nagrade “Srebrenica” (i novčane nagrade 1000 KM).

U propozicijama natječaja između ostaloga stoji: Priča koju budete slali na natječaj ne smije biti objavljivana i publikovana. Web magazin Bošnjaci.Net zadržava pravo na objavljivanje i publiciranje svih pristiglih priča koje zadovolje kriterije žiriranja. Za više informacija o propozicijama kliknite OVDJE

Žiri Petog natječaja preimenovao je odluku o dodjeljivanju nagrada i zaključuje:
Književna nagrada “Srebrenica” (i novčani iznos od 1000 KM) dodjeljuje se Samiru Kajoševiću iz Podgorice za priču “Usud”, dok se druga nagrada (Diploma i 600 KM) dodjeljuje Almiri Papić iz Skopja autorici priče “Priča Javorova” i treća nagrada (Diploma i 400KM) Safetu Sijariću autoru priče "Raspeće na Rogozni".

POJAŠNJENJE: Kod prvobitnog elektronskog glasanja priče «Usud» i «Zbjeg» ocijenjene su istim brojem bodova, i u naknadnom glasanju, i u vrlo tijesnoj prednosti, dobila je Jarićeva priča, koja je sada diskvalificirana.

Organizator natječaja upućuje srdačne čestitke nagrađenima i zahvaljuje se svim učesnicima na natječaju.

Zahvaljujemo se žiriju koji je radio u sastavu:
Safet Hadrović - Vrbički, predsjednik žirija, književnik iz Sandžaka;
Anisa Trumić, dobitnica Književne nagrade «Srebrenica» na prošlogodišnjem natječaju na temu “Bošnjakinja”;
Bajro Perva, književnik iz BiH;
Mirzet Ibrišimović, pjesnik iz BiH;
Šemso Agović, publicista iz Slovenije i član Kolegija Bošnjaci.Net.

Poznata i renomirana visokoškolska ustanova Američki univerzitet u Bosni i Hercegovini je ovogodišnji sponzor nagrada. Riječ je o prvom univerzitetu usmjerenom izgradnji karijere u Bosni i Hercegovini i regiji, koji nudi usko specijalizovane studijske odsjeke, diplome i programe priznate u Sjedinjenim Američkim Državama, Evropskoj uniji, kao i Bosni i Hercegovini i koji je u cijelosti prilagođen pravilima i ciljevima Bolonjskog procesa. Za više informacija posjetite web site Univerziteta: AUBiH

Iskreno se zahvaljujemo Američkom univerzitetu u BiH sa sjedištem u Tuzli, koji je generalni sponzor ovogodišnjih nagrada.

Zahvalnost upućujemo Zajednici sandžačke dijaspore iz Frankfurta koja će skupa sa web magazinom Bošnjaci.Net raditi na objavi knjige sa pripovjetkama o Sandžaku sa ovogodišnjeg natječaja.

---

Priča autora Samira Kajoševića nagrađena Književnom nagradom “Srebrenica”:


USUD

Nikad se Aćif Emin agin nije uplašio kao toga jutra. Niti je bio po prirodi plašljiv, niti mu je bilo prvi put da pred ljude izlazi. A toga jutra je valjalo izaći pred narod. I sakriti strah.

Mada se po Hadžetu vukla teška pazarska hladnoća, što se u januaru svali sa okolnih brda, poljana je bila prepuna naroda. Čekali su efendiju kao i mnogo puta ranije. Iščekivali da im Aćif Emin agin kaže nešto prije nego ode. Gledat će ga, pratiti svaki pokret, kako i biva u takvim prilikama. Znao je to dobro. I vidjet će jasno lagane drhtaje, koji mu se od sabaha otimaju ispod košulje. Strah je insanu mučan pratilac. Otupi čula i pomuti pamet. A, znao je dobro, dok je izlazio iz kola, da ga toga jutra pamet mora posljednja napustiti.

Ipak, od sinoć pamet mu više nije ista. A pametan je čovjek bio kao malo koji. Držali ga za najumnijeg Bošnjaka od Emin aginog hana do Čerkez mahale. Ušao u fine godine. Ljudi ga zvali da miri zavađene komšije i zakrvljene seljake. Pratili ga i pitali, kako se i prate ljudi iz velikih kuća. Poštovali ga koliko zbog rahmetli oca, još više što je znao mudro zboriti. I posavjetuje kad treba. Ali, od sinoć je efendija sa sobom u zavadi. Misli mu bježe, a glava muti kao Raška u rano proljeće. Kao od nabujale rijeke valjaju se po glavi teške strijepnje i strahovi, pa se više ne razaznaje san od jave. Sebi savjeta ne umije dati, a nema ga od koga tražiti. Svu noć je pritiskao slijepe oči i klanjao tražeći od Uzvišenog Boga da mu misli pročisti. Učio ajete iz Ćitaba i molio Boga za milost. Molio Gospodara, ali je znao da je vakat kad milosti nema.
„Prošlo je vaše, Aćif efendija“, odjekuje mu glavom od kako je iza jacije sjedio sa Rođom.
Samo što je selam predao, pozvalo ga kod Rođe u kancelariju. Nit mu se išlo niti je sa mladićima iz Sjenice ikada imao razgovora, ali mu je sinoć valjalo poći. A nije bilo kako je očekivao. Sačekao ga je vedar, nasmijan mladić, za urednim stolom. Kao prvačić koji čeka da upozna budućeg učitelja. U ćošku je bubnjala furuna. Da su druge prilike, lijepo bi se ispričao sa Rođom; možda bi i kahvenisali negdje u čaršiji. Ali, nikom sinoć kahvenisanje nije padalo na pamet.
Kada ostadoše sami u toploj prostoriji, malu sobicu ispuni teška tišina. Puzala je pokraj zidova, sjekla prostor između dva čovjeka i širila težak osjećaj netrpeljivosti. Iako su sjedili jedan naspram drugog, trudili su se da se ne gledaju. Aćif je odsutnim pogledom pratio rijedak snijeg koji je provijavao kroz noć. Mladić je napeto zurio u papire pred sobom. I tako bi dva čovjeka ćutala do zore, da mladić ne pomenu Ahmeta Dacu i hafiza Ibrahima.
„Olakšaj sebi položaj, efendija. O njima se ionako sve zna“, progovori mladić, kao da savjetuje oca.
Treba samo uprijeti prstom. Potkazati ahbabe i pustiti ih niz vodu, nadajući se da tebe bujica neće ponijeti. Teška mutna rijeka koju je u ovu malu čaršiju odnekud donio Dragi Bog da očisti svijet. Da cijepa i ruši, i odnosi teška debla, koja su po ovoj oporoj zemlji vjekovima puštala korijenje. Da od orla pravi kokoš, a od čovjeka ženu.
Mladić sa druge strane stola, sijekući ga prodornim plavim očima, nudio je slamku koja će ga izvući na suho i skloniti u zavjetrinu. Iako mu ništa nije rekao, efendija je znao da se za tu slamku ne može uhvatiti čista obraza. Nije mu povjerovao da će sve biti zaboravljeno. Niti je vjerovao dok mu je mladić objašnjavao kako su Ahmet i Ibrahim već spremni da prokažu njega i uhvate se za slamku koja im se nudi. Blijedo lice činovnika kraljevačkog sreza sa druge strane stola nije moglo sakriti da bujica nosi sve, i da će svakog na putu gurnuti na dno korita.
„Možda, sine, ti to ne razumiješ, ali se mi uzdamo u Boga i imamo obraz“, ocijedi Aćif, nadajući se da će tako prekinuti mučni razgovor.
Želio je nazad u sobu. Nije bio u godinama za duge noćne razgovore, niti je kada volio iza jacije sijeliti. Da li zbog godina ili teške vrućine koja je izbijala iz furune u ćošku, osjećao je da ga boli ožiljak iznad lijeve plećke. Poželio je topli krevet u svojoj kući na čaršiji. Da mu u rani sabah san sa očiju rastjera mujezin Hilmo iz Lejlek džamije.
Ali Rođo opet pomenu Ahmeta i Ibrahima. Veli da posao valja završiti što prije, ali da mu neće biti teško da sačeka na efendiju i do sabaha. Naslušao se kako je Aćif Bljuta pošten čovjek, i da je riječ vazda držao. Makar ga i glave koštala. Kao da opošljava posao u nekoj čaršijskoj magazi, savjetovao je Rođo efendiju da dobro razmisli. Veli da je život pred njim, a da svakoj vlasti valjaju mudri ljudi kao on.
Pričao je i obećavao, kao da pred sobom ima mazluma, a ne čovjeka koji je stranke po Pazaru osnivao i govore držao. I tu efendiju napusti pamet.
„Mani me se, dijete, bolan! Kad sam obraz čuvao pred sultanom i pod kraljem, neću ga vala ni zbog tebe pod guzicu baciti!“, odjeknu Aćifov glas kroz pregrijanu sobu.
„Prošlo je tvoje, Aćif efendija. Ne moraš ti nikog prodati, ama će te prodati ovaj tvoj narod, u čiju se vjeru kuneš. Gledat će kako te voda nosi i niko se za tobom neće okrenuti. Prodat će obraz i vjeru, i trčati za nama kao što su juče za tobom“.
Od tog ga glasa podiđe jeza, kao da je neuzubilah nečastivog slušao. Prvi put ga je sinoć vidio, iako je glas o njemu od ranije čuo. Al' kako ga je vidio, više nije mogao razaznati je li šejtan ili insan. Mlad i hrabar, kakva je bila većina oficira koja je te zime došla od Prćenove, daleko je širio glas o sebi. Narod je pričao da je Bošnjak od Sjenice, i da je učio za hodžu. Ali, tamo ga niko nije znao. Pričali su ljudi da se, dok je učio medresu u Skoplju, družio sa gimnazijalcima i od tada ograjisao. Odrekao se dina i okrenuo Rusiji.
Neki su pričali da je od Kraljeva i da je do jeseni bio ađutant kod Rada Korde. Govorio narod i da je bradu obrijao i kosu skratio, da bi se pod crvenom zvijezdom sakrio. Svako ga je zvao Rođo, a niko mu imena nije znao. Ali, Aćif sinoć nije pred sobom vidio mladog oficira, nego samog šejtana. Nije imao rep ni rogove. Gledao je prodornim plavim očima.
„Misliš li da će te pamtiti ova prljava čaršija i da će se neko zaklinjati u tvoj obraz?“, prekide Rođo kratkotrajno zatišje. “Znaš ti dobro da je ovaj narod vazda bio tuđa večera. Nikad ga ni jedna majka nije htjela! Stambol daleko, Sarajevo o svom jadu, a katila nikad ne fali. Bolje vam je prisloniti se uz naša njedra, kad druge majke nemate“.
Mada mu ništa više nije rekao, niti se mladom oficiru okrenuo dok se vraćao u svoju sobu, znao je da mu je u glavu šejtan posijao zlo sjeme. Nije ga mogao saprati abdestom, niti počistiti dovama. I prvi put se u životu uplašio. Od tada se pamet muti, misli bježe kao rasuto perje. Zbog tog razgovora se svojom glavom sve manje pita.
Nije se bojao jutra ni mutne bujice koja mu je bila sve bliža. Plašio se da mu narod ne ograjiše, kao mladi oficir. Strahovao da će neko zaboraviti kosti koje ovi ljudi rasijaše od Bosfora do Bihaća. Nadao se da narod neće zaboraviti volujska kola puna poklanih seljaka, što su ih komšije puštale niz brda oko čaršije. Ali, nijednom narodu nije vjerovati, ponajmanje svom.
Do juče ga slavili, a sada će ravnodušno gledati njegov odlazak. Neće niko za njim uzviknuti; njegove muke neće prepričavati ni seljaci kada se duboki snijeg povalja po Pešteri. Ćutat će narod kao da ga nikad nije ni bilo, i zaboravljati čiji je. Drugi će im glave nositi, kao insanu kad ograjiše.
Dok su se vozili autom kroz pustu čaršiju, Rođa nije ni pogledao. Ne bi ni prekidao tišinu, da mladi partizanski oficir prvi ne progovori.
„Ne znam je li luđi narod koji neće pomoć iako majke nema, ili onaj koji u taj narod vjeruje“.
Dok je gledao po pustim ulicama čaršije kojoj je dao sve što ima, Aćif je osjetio kako mu krv navire uz grudi. Osjećajući hladan januarski vazduh koji je prodirao kroz automobilska stakla i štipao za obraze, znao je da pred svoje ljude valja izaći bistre glave. Znao je i da Svemogući Allah ničiju dovu nije odbio, pa ni njegovu. Vjerovao je da Svemilosni ni jedan narod iz ummeta nije siročetom učinio, pa neće ni njegov.
„Jes ovu zemlju zadesio usud kao malo koju, i pravo veliš da se za nju svako grabio. Niti je dovoljno posala majke iz Sarajeva, niti joj je stambolsko mlijeko bilo slatko koliko je zaslužila. Čupao nas je svako i mislio po našim avlijama svoju djecu dizati... Ali, ni jednom nije bilo kako se nadao. Neće ni tvojima, moj oficiru. Dokle budete ovu zemlju hranili našim kostima i pojili muškom krvlju, nicat će trnje po kojem ćete noge lomiti“, reče mu prije nego izađe u zimsko jutro.
Dok se po Hadžetu vukla teška januarska hladnoća, Aćif efendija nije se obazirao na narod okupljen po poljani. Nije mario za muklu tišinu, niti ga je brinula zjapeća jama, oko koje su stajali njegovi ahbabi. Čekali su efendiju kao mnogo puta kada su u borbenim safovima branili čaršiju. Kako i biva, pratili svaki njegov pokret. Prije nego stade pred ahbabe i zatraži halal, pogledao je Aćif Bljuta munare po čaršiji. Iako ga nije mogao vidjeti od planina, znao je da će se uskoro pojaviti i sunce. I više nije osjećao strah. On je insanu nepotreban teret. Otupi čula i pomuti pamet. A Bogu na istinu valja ići bistre pameti.