Aziz KADRIBEGOVIĆ: Floskule popu one koju je često izgovarao Patrijarh "ko se mača laća od mača i gine" nisu mogle donijeti nikakve značajne rezultate, jer je svako nalazio krivca u onom drugom. Tome susretu prisustvovao je i autor ove bilješke i uvjerio se kako je Patrijarh Pavle samo obična figura u rukama vladika koji su ga okruživali i naprosto nametali njegove stavove i njegovo ponašanje, kako na ovom susretu, tako, sasvim sigurno i u drugim manje vidljivim okolnostima. No, to nimalo ne umanjuje njegovu odgovornost: on je bio na čelu Srpske pravoslavne crkve i nikada nije tražio da abdicira sa te pozicije, a nikada nije osudio zločin agresije i genocida na BiH i bošnjački narod, čak ni kada je genocid u Srebrenici proglašen od Suda u Hagu.

U četvrtak, 19. 11. 2009. godine, upravo kada naš list "Preporod" ide u štampu, u Beogradu će se obaviti opelo i sahrana patrijarha Srpske pravoslavne crkve gospodina Pavla. Vlada Srbije je proglasila trodnevnu nacionalnu žalost a vlada manjeg bh entiteta jednodnevnu žalost. Putem televizijskih ekrana mogli smo vidjeti kilometarski duge kolone onih koji su željeli odati posljednju počast preminulom Patrijarhu, koji je ležao u otvorenom kovčegu u Srpskoj sabornoj crkvi, dok je cijelo vrijeme služen moleban, izricana molitva za pokoj duše patrijarha koji je na čelu Srpske pravoslavne crkve bio punih 19 godina, a u svim pravoslavnim hramovima svaki sat se čula zvonjava zvona.
Sutradan nakon Patrijarhove smrti, u ponedjeljak, 16. 11. 2009. svi beogradski listovi osvanuli su sa gotovo identičnim naslovnim stranicama na kojima je bila slika Patrijarha i obavijest o njegovoj smrti, dok su televizija i radio u redovnim i vanrednim emisijama obavještavali o tome, po njihovim riječima, nesumnjivo najvažnijem događaju, o smrti čovjeka koji je "jedna od najvećih ličnosti stoljeća".

Patrijarh Pavle nije htio da spriječi ubijanje muslimana od strane srpskih ekstremista!

Naravno, niko ne može zabraniti euforične i patetične izraze žalosti, sva ta preuveličavanja i emocionalne nekritičke izlive osjećanja, oni su manje-više, tradicionalni pratilac svih sahrana ili tužnih događaja, no mi ćemo se u ovom tekstu osvrnuti na neke momente sa početka agresije na Bosnu i Hercegovinu u kojima je Patrijarh srpski mogao biti zaista značajna ličnost, ali - nije. Naprotiv: i on je, bez obzira na njegov vjerski credo i funkciju koju je tada obnašao, prihvatio da ga vodi politika i nacionalistička ideologija, pa se između Boga i Miloševića, očito, opredijelio za ovoga drugoga, kakvo je, uostalom, što je već notorna činjenica, bilo i opredjeljenje cijele Srpske pravoslavne crkve.

No da ne bismo govorili uopćeno, mi ćemo u ovom tekstu odmah preći na konkretne pokazatelje, povijesne fakte, koja su, u ovom slučaju, u obliku pisama. Na samom početku agresije iz tadašnjeg Rijaseta Islamske zajednice za Jugoslaviju na adresu patrijarha Pavla upućeno je dramatično pismo slijedeće sadržine:

POGLAVARU SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE Vaša Svetosti, Jutros je otpočeo oružani napad na grad Zvornik. Napadači su jedinice Arkana i Srbi članovi SDS-a. Bombarduje se grad, ruše se domovi i drugi važni objekti, ubijaju se ljudi, muslimani, samo zato što su druge vjere, odnosno nacije. Kako mnogi od tih napadača govore da to čine u zaštiti srpstva i pravoslavlja, dakle ubijaju, ruše i pale u ime vjere, to tražim od Vas kao vjerskog poglavara da zahtijevate od tih ljudi da se zaustave u tim bezumnim pohodima na čovjeka, na ljudskost, na ono što je svima najsvetije, jer je u pitanju Božije stvorenje, stvorenje Jednog nam Boga. Očekivao sam od Vaše Svetosti i ranije da se oglasite, da osudite ovu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, jer ne stradaju samo muslimani, nego i Srbi i Hrvati i sva druga nedužna ljudska stvorenja koja žive na ovim prostorima. Arkanove jedinice su prije samo nekoliko dana izvršile stravičan pokolj muslimana u Bijeljini, a danas to čine u Zvorniku. U drugim mjestima se takođe vodi pravi rat, ginu i oni koji napadaju i oni koji se brane, proliva se ljudska krv. Umjesto zbora i dogovora čuje se samo govor oružja uz povampirenje najnižih ljudskih strasti. Kidaju se sve one stoljetne veze ljudi sa ovih prostora, uništavaju se zajednička dostignuća, vjerska, kulturna i civilizacijska dobra. A zna se dobro da BiH može biti samo zajednička domovina svih naroda koji u njoj žive. Ovde ne može biti pobjednika, niti treba pobjednik, ovde smo svi gubitnici jer dozvoljavamo da se čini ono što je daleko od vjere, od humanosti, od civilizovanog svijeta i poretka. Mi smo u našim brojnim apelima i porukama upozoravali da sukobi u BiH mogu biti katastrofalni za sve, što se, nažalost, i obistinjuje. Zato Vas molim da učinite nešto dok još nije kasno, dok nismo ušli u potpuni bratoubilački rat iz koga neće biti povratka. 09.04.1992. Reis-ul-ulema H.Jakub Selimoski

*****
Kao što se da vidjeti iz pisma, poglavar Islamske zajednice reisu-l-ulema hadži Jakub ef. Selimoski uputio je 9. aprila poziv poglavaru Srpske pravoslavne crkve da nešto preduzme kako bi se spriječilo dalje ubijanje muslimana od strane srpskih ekstremista, kako onih koji su upali sa teritorije Srbije, tako i onih u Bosni i Hercegovini, i zaustavio njihov egzodus.

Tilman Zülch: Blagoslovio Karadžića i Mladića Patrijarh Pavle, pomagač Karadžića i Mladića, izmakao je zemaljskoj pravdi, saopćilo je Društvo za ugrožene narode iz Njemačke a prenijela Fena. - Patrijarh Pavle održavao je bliske prijateljske veze s dvojicom najvećih ratnih zločinaca, Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, u vrijeme kada su njih dvojica držali u zatočeništvu više od 200.000 bosanskih muslimana i katolika u koncentracionim i zatočeničkim logorima i kada su srpske milicije sistematski silovale 20.000 bosanskih muslimanki - kazao je predsjednik Društva Tilman Cilh. On je naveo i da se patrijarh nikada nije javno oglasio kada su srpske trupe pod komandom ratnih zločinaca razarale stoljetne džamije (ukupno 1.186) u medrese te katoličke crkve (više od 500) i druge vjerske objekte. Patrijarh Pavle, navodi se u saopćenju, više puta je blagosiljao ratne zločince, a svoj doprinos genocidu u BiH kasnije je zamaglio neobavezujućim mirovnim izjavama. Društvo za ugrožene narode podsjetilo je da je patrijarh Pavle 2. jula 1995. na Sokocu dao blagoslov Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

Nakon poziva poglavar Srpske pravoslavne crkve je otputovao u Aleksandriju i odatle poručio da je spreman da se sastane sa kardinalom Kuharićem i reisu-l-ulemom Selimoskim. Reisu-l-ulema Islamske zajednice je zatim obavijestio javnost i samog Patrijarha da je voljan da se sastane sa poglavarima Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u bilo koje vrijeme, ali da to bude što hitnije, jer svaki dan odnosi brojne živote nedužnih ljudi, a desetine hiljada izbjeglica je napustilo svoje domove u strahu pred terorom i ubijanjem, i njihov broj iz časa u čas postaje sve veći i veći. Za mjesto susreta predložio je Sarajevo i ponovo pozvao cjelokupnu svjetsku vjerničku javnost i sve ljude dobre volje da koliko mogu učine kako bi prestalo divljačko i besmisleno ubijanje nedužnih ljudi i uništavanje "vjerskih i drugih kulturnih, društvenih i ekonomskih dobara koja su zajednička imovina svih naroda ovih prostora".

*****
No, umjesto susreta u Sarajevu, reisu-l-ulema Jakub ef. Selimoski i članovi Rijaseta Islamske zajednice iz sredstava informiranja saznaju da je u Tuzli zakazan susret poglavara tri vodeće vjerske zajednice za 21. april 1992. godine. Rijaset Islamske zajednice nakon tog saznanja obavještava javnost da u načelu pozdravlja svaki sastanak, odnosno susret predstavnika vjerskih ili bilo kojih drugih zajednica ili pojedinaca kojima je cilj mir, saradnja i dobrosusjedski odnosi na ovim prostorima na kojima zajedno živimo stotinama godina. Međutim, ističe se, da je poglavar Islamske zajednice još 9. aprila uputio pismo poglavaru Srpske pravoslavne crkve tražeći od njega da osudi zločine u Bosni i Hercegovini, te da nešto učini da se oni zaustave. Umjesto osude zločina i zločinaca, Patrijarh Srpske pravoslavne crkve predlaže susret trojice poglavara. Reisu-l-ulema taj poziv odmah prihvata, predlaže za mjesto susreta Sarajevo i traži da to bude čim hitnije s obzirom da svaki dan gine na desetine i stotine nevinih ljudi, ruše se i uništavaju vjerski i drugi objekti i sl. Sada dolazi informacija o Tuzli kao mjestu sastanka, mada je u telefonskom kontaktu s predstavnicima SPC jasno stavljeno na znanje da Tuzla ne dolazi u obzir iz mnogobrojnih razloga, od kojih je osnovni opšta nesigurnost na putevima, kao i da treba sačekati pristanak g. Kardinala Franje Kuharića. Ne čekajući ovaj pristanak, niti obavještavajući zvanično sudionike susreta, a bez protokola o razgovorima, prejudicira se ovaj susret i obavještava javnost a da nisu postignuti niti osnovni elementi koje mora posjedovati svaki iole ozbiljniji susret, a pogotovu susret na najvišem crkvenom nivou.
Rijaset Islamske zajednice je podvukao svoju istinsku želju da do susreta čim prije dođe, i to u Sarajevu kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine i sjedištu jednog od poglavara, tražeći da se svaka strana u razgovorima prethodno ogradi i osudi ubistva, rušenje i zločine koji se još uvijek dešavaju u ovoj republici. Tada je već bio 17. april 1992. godine, a do susreta nije došlo, kao ni do bilo kakve javne osude zločina od strane Patrijarha ili bilo kojeg drugog organa Srpske pravoslavne crkve. A ubijanja, progoni, osnivanja koncentracionih logora, rušenja vjerskih i drugih objekata su nastavljena punim intenzitetom, uz sve otvoreniju i očitiju podršku Srpske pravoslavne crkve odnosno nekih njenih predstavnika.
Dva mjeseca kasnije iz Rijaseta Islamske zajednice Patrijarhu Pavlu je upućeno drugo pismo.

GOSPODINU PAVLU, PATRIJARHU SRPSKOM - BEOGRAD Gospodine Pavle, Imam čast da Vam u ime Rijaseta Islamske zajednice izrazim naše duboko poštovanje i iskrene želje za dobro zdravlje. U ovim teškim i presudnim vremenima od ljudi vjere očekuje se njihov maksimalan doprinos u zbrinjavanju i spašavanju ljudi i njihovih života. To je sastavni dio njihovog ukupnog poslanja i misije. Vaš doprinos, svakako je, na ovom planu od neprocjenjive vrijednosti. U to ime, želimo Vas upoznati, Vaša svetosti, sa teškim usudom i nesrećom koju preživljava jedan broj naših imama, profesora Fakulteta islamskih nauka i više desetina hiljada Muslimana, koji su zatočeni u mnogobrojnim koncentracionim logorima širom Republike Bosne i Hercegovine, među kojima ima i djece ispod godine dana života. Žrtava je već toliko da ih je nemoguće i sahraniti kako dolikuje čovjeku. Radi svemilosnog Boga i ljubavi prema čovjeku i životu, uložite sve svoje snage i mogućnosti na zaustavljanju ovog neviđenog zla. Autoritet Vaše riječi ima težinu i doći će do onih koji savjesti imaju. I od onih koji se Boga boje i odgovornosti imaju. Konkretan povod za ovo naše obraćanje Vama jeste želja da uputite apel odgovarajućim ljudima srpskog naroda u BiH radi oslobađanja iz zatočeništva sljedećih lica koja su odvedena iz svojih stanova u koncentracione logore: 1. Mr Nijaz Šukrić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, koji je odveden iz svoga stana zajedno sa njegovom porodicom, ženom i troje djece od kojih jedno od 6 mjeseci života. On se nalazi u Kuli, Sarajevo; 2. Mr Ibrahim Džananović, profesor na Fakultetu islamskih nauka. Nalazi se i on u Kuli, Sarajevo; 3. Hasan efendija Makić, član Rijaseta Islamske zajednice i glavni imam u Prijedoru. Nalazi se u logoru Trnopolje, Prijedor; 4. Šekib efendija Makić, imam u Prijedoru. I on se nalazi u Trnopolju kod Prijedora; 5. Safet efendija Karaman, glavni imam u Višegradu. Odveden je prije 15 dana i ne zna mu se za sudbinu; 6. Ruvejd efendija Jahić, imam u Diviču, Zvornik. Nalazi se u konc-logoru u Karakaju kod Zvornika. Do danas nam je 5 imama na zvjerski način ubijeno, preko 200 džamija srušeno ili teško oštećeno. Vjerujući da ćete sve od sebe učiniti na sprečavanju daljnjih ubistava, razaranja kao i oslobađanja gore spomenutih ličnosti izražavamo Vam našu zahvalnost. 20.06.1992. Za Rijaset IZ Muharem Omerdić

Kako nije bilo nikakvog odgovora niti reagiranja u javnosti, iz Rijaseta Islamske zajednice, koji je iznimno teško funkcionirao u podrumu svoje zgrade u Sarajevu, poglavaru Srpske pravoslavne crkve upućeno je i treće pismo:

PISMO PATRIJARHU SRPSKOM Gospodinu Pavlu, Patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Beograd U ovim teškim danima kada nam se srce komada gledajući kako se nemilosrdno uništava najveći Božiji dar – čovječiji život, dužnost je nas koji odabrasmo Božiji put da vlastito vjersko učenje upotrijebimo da bi obezbijedili svijetlu perspektivu ljudima na ovim prostorima. Poštovani gospodine Pavle! U BiH se odvija neviđeni rat. To više nije samo rat, nego planirani genocid nad jednim narodom samo zato što ima drugačiju kulturu, zato što pripada islamskom učenju i samo zato što je izrazio želju da bude slobodan kao i svi drugi narodi. Na zvjerski način ubijeno je više od 40.000 Muslimana i to golorukog stanovništva, najviše djece, žena i staraca. Danas pod kontrolom federalne armije i paradržavnih srpskih snaga postoje oko 50 koncentracionih logora u kojima je zatočeno preko 100.000 Muslimana i to u okolini Sarajeva, Bratunca, Bosanske Krupe, Prijedora, Sanskog Mosta, Glamoča, Bileće, Gacka, Višegrada, Foče, Rogatice, Brčkog, Doboja, Banja Luke, Bosanskog Novog, Vlasenice, Zvornika i drugih mjesta. Gospodine Pavle! Zar je toliko nisko palo dostojanstvo čovjeka da se posegne i ugrozi život visokih vjerskih muslimanskih dostojanstvenika. U trenutku dok pišem ovo pismo veoma sam uznemiren zbog toga što ne čujem Vas autoritativni glas. Jasno i konkretno da intervenirate da se oslobode teolozi Islamske zajednice i to: 1. Mr. Nijaz Šukrić, profesor Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu. 2. Mr. Ibrahim Džananović, profesor Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu i član Sabora Islamske zajednice u BiH. 3. Hasan Makić, član najvišeg organa – Rijaseta Islamske zajednice. 4. Safet Karaman, glavni imam Višegrada. 5. Ruvejd Jahić, imam u Diviču kod Zvornika. Gospodine Pavle, obraćam se Vama, da zatražite od faktora koji su ova zlodjela počinili da hitno i bezuslovno budu puštena spomenuta lica. Ovo tražim zbog toga što ćemo na ovim prostorima opet živjeti zajedno i svaki gest dobre volje gradit će budućnost, a to je Vaša i moja dužnost. Pozdravljam vas Božijim pozdravom, neka bude mir i Božija milost u ovoj napaćenoj zemlji. 01.07.1992. Reis-ul-ulema, Jakub Selimoski s.r.

Kako pisma nisu urodila nikakvim rezultatima a uvažavajući napore uglednih evropskih institucija, Konferencije evropskih crkava i Savjeta evropske biskupske konferencije da doprinesu uspostavi mira u Republici Bosni i Hercegovini, poglavar Islamske zajednice hadži Jakub ef. Selimoski je dao načelni pristanak za susret sa poglavarima Pravoslavne i Katoličke crkve, koji se trebao održati 23. septembra 1992. godine u Ženevi.

Patrijarh Pavle: "svetac" ili samo obična figura u rukama vladika

Toga datuma susret je zaista održan ali bez reisu-l-uleme Islamske zajednice u Jugoslaviji! Razlog je, naravno, "neshvatljiv": UMPROFOR nije htio obezbijediti izlazak Reisu-l-uleme iz opkoljenog Sarajeva! "Razlozi koji su rukovodili UMPROFOR da ovako postupi i time dovede tako značajan susret u pitanje nama nisu poznati, pa prema tome ne želimo da ih komentarišemo. Začuđuje, međutim, krajnje nehajan odnos ovog organa UN-a koji je tu u službi mira a koji, eto, neće ni da se udostoji da saopći razloge takvog odnosa, kada su praktično poništeni silni napori uglednih evropskih crkvenih organizacija i mnogih značajnih evropskih ličnosti, kakav je, recimo, francuski ministar Bernard Kušner, koji su već duže vrijeme činili velike napore da dođe do ovakvog susreta", kaže se u javnom reagiranju Rijaseta.
No, do susreta na najvišem nivou je ipak došlo od 24. do 26. novembra u Bernu, koji osim medijske znatiželje nije donio ništa novo. Floskule popu one koju je često izgovarao Patrijarh "ko se mača laća od mača i gine" nisu mogle donijeti nikakve značajne rezultate, jer je svako nalazio krivca u onom drugom. Tome susretu prisustvovao je i autor ove bilješke i uvjerio se kako je Patrijarh Pavle samo obična figura u rukama vladika koji su ga okruživali i naprosto nametali njegove stavove i njegovo ponašanje, kako na ovom susretu, tako, sasvim sigurno i u drugim manje vidljivim okolnostima. No, to nimalo ne umanjuje njegovu odgovornost: on je bio na čelu Srpske pravoslavne crkve i nikada nije tražio da abdicira sa te pozicije, a nikada nije osudio zločin agresije i genocida na BiH i bošnjački narod, čak ni kada je genocid u Srebrenici proglašen od Suda u Hagu. To što je pri kraju Miloševićeve vladavine okrenuo leđa ovom zločincu, kada je vidio da je propao projekat Velike Srbije, samo potvrđuje kako se ispod mantije "sveca koji hoda" krio i veliki Satana.

Autor je gl. i odg. urednik lista "Preporod".
Tekst je objavljen u listu "Preporod"