Ćerim BAJRAMI: Stiče se dojam da Bošnjaci Kosova objektivno sve ove važne kolektivne poteze ne mogu sami odraditi, jer je prisutna izražena politička razjedinjenost, koja nije karakteristična samo za politiku, već je dobrahno slična i u drugim sferama. Pozitivni pomak na ukrupnjavanju koji ohrabruju u posljednje vrijeme na NVO sceni je formiranje “krovne organizacije” - Bošnjačkog vijeća Kosova, u kome je okupljena većina udruženja, pa se očekuju njegovi konkretniji potezi, kao i pomoć Vlade, pošto takvu organizaciju na nivou svake zajednice predviđa i zakon.

Pošto je period tranzicije na Kosovu u toku, ono što je u međuvremenu učinjeno posmatra se iz različitih pozicija. Međutim, s obzirom da je Kosovo prije dvije godine i zvanično postalo nezavisna država, ovaj fakat sve ostalo stavlja u drugi plan. Realiziran je, naime, stoljetni san ogromne većine kosovskih građana, naravno, Albanaca prije svega, da se odvoje od jednovjekovne dominantne vladavine Srbije ovim prostorima. Mnoge (značajne) države su ga već priznale, nažalost, BiH još nije među njima, zbog diktata srpske strane u njoj. Istina je i da se Kosovo suočava i s mnogim poteškoćama, počev od onih najbolnijih - a to je ekonomska kriza i nezaposlenost, pa sve do kašnjenja u evroatlanskim integracijama, ali je također istina da Kosovo nije zakasnilo samo zbog sebe. Ono što je karakteristično za novu državu jeste veoma izražen društveni elan da se ide naprijed, a postoje naznake poslije nedavnih lokalnih izbora da je zabilježen pomak i u integraciji srpske zajednice, preko učešća znatnog procenta na lokalnim izborima u nekoliko općina gdje žive, sem onog dijela na sjeveru Kosova u podijeljenoj Mitrovici, Leposaviću i Zubinom Potoku.
Što se tiče Bošnjaka Kosova, oni dijele sa ostalim njegovim građanima teret krize i nezapošljenosti, ali su u nepovoljnijoj poziciji od većinskog albanskog naroda. Za ovo stanje evidentni su pokazatelji u zapošljavanju, u području ulaganja kapitala u razvojne projekte i objekte i kupovine nekretnina.
Možda će za čitaoce biti značajna napomena da kosovski Bošnjaci (trenutno oko 40 hiljada na Kosovu, i najmanje još toliko van njega) svih ovih 10-tak godina novog Kosova, kao i onih 10 godina ranije u vrijeme jugoslovenske državne krize i agresije na BiH, nisu napravili neke krupnije promašaje u svojoj političkoj i nacionalnoj afirmaciji. Tim prije što su oni bili (i jesu) u najvećem prepušteni sami sebi.
Da također napomenemo da je i na Kosovu ova populacija počela politički da se organizira početkom demokratskih promjena, kad je bio formiran ogranak SDA a u Prizrenu paralelno osnovana i Demokratska reformska stranka Muslimana. U međuvremenu je došlo do najmanje desetak raskola u SDA Kosova, uglavnom oko neslaganja s njenim čelnim čovjekom Numanom Balićem, a DRSM je promijenila ime u DSB, ali je i dalje ostala s istim čelnim čovjekom, Džezairom Muratijem, pa je ispred ove manjine na nedavno održanim lokalnim izborima nastupalo šest subjekata i jedan samostalni kandidat u prizrenskoj, pećkoj, dragaškoj i istočkoj općini, u kojima je u prve tri osvojeno ukupno 10 delegatskih mjesta. Inače Bošnjaci, kao i druge manjine, imaju rezervisana poslanička mjesta u parlamentu Kosova.
Bošnjaci Kosova su imali i štampane medije na bosanskom jeziku: godišnji časopis “Takvim” i reviju „Selam” od prije i poslije rata, a poslije 1999. godine i list „Kosovski avaz“ koji se od 2001. godine integrisao u magazin „Alem“, jedini od ovih medija koji još samo povremeno izlazi. Imaju i par radija, a na javnom TV servisu i vijesti na bosanskom jeziku.

Bošnjački učenici još uvijek nemaju udžbenike u srednjim školama

Ono što je sigurno najbitnije u procesu nacionalnog preporoda Bošnjaka Kosova jeste uvođenje nastave na bosanskom jeziku, od 1999. godine, uz uvoz udžbenika iste godine iz BiH za te namjene. Treba zasebno istaći taj uvoz udžbenika iz BiH, jer su oni narednih nekoliko godina spasili nastavu na bosanskom jeziku, a bili su i glavni faktor očuvanja bošnjačke nacionalne samosvijesti i političke samobitnosti. Naime, možda se zna da je srbijanska vlada u vrijeme agresije na BiH pokrenula i političko-medijsko nipodaštvavanje Bošnjaka u tadašnjoj SRJ. A u Gori na Kosovu je, uz prethodnu pripremu iz SANU preko publiciranog projekta u više tomova „GOS“ (Gora, Opolje, Sredska), manipulacijama dovela do podjele tamošnjeg bošnjačkog korpusa uz promovisanje regionalne grupacije Goranci kao zasebne etničke grupe, kojoj su i poslije kosovskog rata pružili svu moguću materijalnu i udžbeničku pomoć da bi je zadržali u sprskom govornom području, slično poput ostalih „srpskih enklava“.
Nažalost, neposredno poslije rata na Kosovu su bile zabilježene i akcije albanskih nacionalista i „dušebrižnika“, pogotovo iz Prizrena, u čijoj okolini i samom gradu je inače najviše koncetrisano bošnjačko stanovništvo, za uvođenje nastave na albanskom jeziku u sredinama bošnjačkog govornog područja. Ovo žaljenje je još veće ako se zna da su ti djelimično uspjeli pokušaji činjeni u vrijeme ekstremističkih nastraja i na ovaj živalj, koji su inače izazvali novi talas iseljavanja Bošnjaka s cijelog Kosova, najviše iz Prištine i Mitrovice.
U kontekstu značaja nastave na bosanskom jeziku, mišljenje autora ovih redova dijele i mnogi drugi bošnjački aktivisti i intelektualci - da je ona bila i ostala egzistencijalno pitanje broj jedan ovog naroda na Kosovu. Tim prije što je upravo ova nastava u međuvremenu dovedena u dobrahnu krizu od strane nekoliko faktora. Najkritičnije je u dijelu osnovne, dok udžbenika uopće nema u svim srednjim skolama, za ukupno oko sedam-osam hiljada učenika! A da se i ne spominje nedostatak lektire ili drugih pomagala. Bošnjaci Kosova, također, imaju jako izražen problem visokoškolskih destinacija za svoje studente, jer kosovsko aktuelno zakonodavstvo ograničava manjinama pravo na školovanje na maternjem jeziku završetkom srednješkolskog nivoa, s tim što je ispoštovano „zatečeno pravo“ da u međuvremenu otvorena dva-tri smjera na dva fakulteta u Prizrenu i Peći nastave s radom.
Tražeći moguća rješenja u obrazovanju, na bazi pozitivnog poslijeratnog iskustva, krajem avgusta prošle godine bošnjački predstavnici u Konsultativnom vijeću zajednica su uspjeli da pomjere važeću odluku Vlade Kosova o slobodi uvoza udžebenika iz matičnih država - samo za stručne predmete srednjih škola, na slobodni uvoz - svega što nedostaje u nastavi na bosaskom i turskom jeziku. Međutim, Preporuke Vijeća Vladi nisu realzirane i bošnjačka djeca i dalje nemaju udžbenike u školama. S druge strane, bošnjački potencijalni studenti se potucaju po balkanskim univerzitetskim destinacijama, jer nemaju pravo putovanja s kosovskim ispravama u BiH, pa je time sužena mogućnost upisa na tamošnje fakultete, koji su inače nekoliko godina unazad i naplaćivali školarinu studentima s Kosova. „Činjenica da ste Bošnjak s Kosova, za mene ne znači ništa“, prenosi jedan razočarani postdiplomac birokratski odgovor izvjesne dame sa nekog od šaltera Univerziteta u Sarajevu.
Iako je ustavni i zakonski položaj bošnjačke manjine koji je, kao i za druge - mimo srpske - baziran na Planu Martija Ahtisarija o rješenju statusa Kosova zadovoljavajući, računajući da je i na Kosovu vraćeno (potvrđeno) nacionalno ime Bošnjak, bosanski jezik uveden u spomenutoj školskoj, a u zvaničnoj upotrebi samo na općinskom nivou gdje Bošnjaci žive u znatnijem broju, evidentne su manjkavosti u procesu implementacije bošnjačkih (i ne samo njihovih), manjinskih prava. Mnogi problemi se pravdaju objektivnim okolnostima, ali i dobar dio propusta pada na bošnajčko predstavničkoj odgovornosti.
Kažimo samo da su oni imali i imaju prilike da svojim institucionalnim angažmanom utiču na stvaranje boljih pretpostavki za kvalitetniji život svog naroda na Kosovu. A to bi praktičnije kazano značilo, kad je riječ o nastavi na bosanskom, da bi ona već morala biti funkcionalna na svim nivoima obrazovanja. Isto tako se često javno potenciraju propusti njihovih predstavnika na kosovskim pregovorima u Beču zbog nepredviđene decentralizacije općina s bošnjačkom većinom, ali nema poteza koji bi išli u smjeru pokretanja tog pitanja za rješavanje u skladu s kosovskim zakonodavstvom i šemom Plana Ahtisarija, tim prije što ima i načelnih obećanja dužnosnika većinskog albanskog naroda. A da je decentralizacija i bošnjačkih općina jedno od urgentnih pitanja, govori i stanje na terenu u regijama s većinskim bošnjačkim stanovništvom, gdje su evidentni pokušaji promjene nacionalne strukture kupovinom zemljišta i graditeljskim haosom.

Bošnjačke nene iz G. Ljubinja slušaju govor reisa Cerića, (Arhiva Bošnjaci.Net: avgust 2009)

Stiče se dojam da Bošnjaci Kosova objektivno sve ove važne kolektivne poteze ne mogu sami odraditi, jer je prisutna izražena politička razjedinjenost, koja nije karakteristična samo za politiku, već je dobrahno slična i u drugim sferama. Pozitivni pomak na ukrupnjavanju koji ohrabruju u posljednje vrijeme na NVO sceni je formiranje “krovne organizacije” - Bošnjačkog vijeća Kosova u kome je okupljena većina udruženja, pa se očekuju njegovi konkretniji potezi, kao i pomoć Vlade, pošto takvu organizaciju na nivou svake zajednice predviđa i zakon.

Ono što je još jedana jako bolna tačka ovog dijela bošnjačkog naroda na Kosovu, za što oni naročito zavide turskoj manjini (Turska je i ove godine donirala udžbenike učenicima na turskom jeziku na Kosovu) - jeste veoma slaba institucionalna saradnja sa BiH. Bez obzira na medijske kampanje, prošlogodišnji zijaret reisa IZ BiH dr. Mustafe ef. Cerića Kosovu, zalaganje intelektualaca, okruglih stolova oko regionalne saradnje... nema valjanijih pomaka po tim dogovorima a koji su nužni za Bošnjake Kosova.
Da ovdje napomenemo da je na Kosovu prisutno mišljenje da je najveća odgovornost za dosadašnju nesaradnju na bošnjačkoj predstavničkoj strani Kosova. S druge strane, postoji i dobar dio onih koji se ne mire s činjenicom da bošnjački dužnosnici u BiH nisu pokazali gotovo nikakvo interesovanje za dio svog naroda na Kosovu. Izuzetak od ovoga čini samo pomoć Ministarstva obrazovanja FBiH oko štampanja i isporuke naprijed spomenutih udžbenika (koje je inače najveći dio platio Unmik) za nastavu na bosanskom jeziku, neposredno poslije rata 1999., kao i nešto masovniji prijem bošnjačkih studenata s Kosova u Sarajevu u ono vrijeme.

Narodna ženska nošnja Bošnjakinja u Župi kod Prizrena (Iz arhive Prizren-web-a)

Činjenica jeste da su se na Kosovu bošnjački predstavnici jako uljuljkali svojim (rezervisanim) predstavničkim pozicijama i umislili da su sami sebi dovoljni, sudeći valjda po tome da im ionako za ono što i kako rade ne treba nikakva sugestija sa strane. Međutim, ogromna šteta je nanijeta što se taj politički trend okarakterisan kao “oslonac na svoje snage”, apostrofiran prije par godina od prof. dr. Mehmeda Mete, u međuvremenu nekritički prenio u obrazovanje na bosanskom jeziku, u kulturu i u druge segmente. To je izrodilo brojne improvizacije, pa je pored realnih novonastalih kosovskih općih prilika, uzrokovalo odvajanje bošnjačke populaciju od kulturnih centara i naprednih trendova bošnjačkog govornog područja, te je ova populacija dovedena u svojevrstan kulturno-duhovni geto.
Polazeći od ovih manjkavosti, a s ciljem kvalitetnog o(p)stanka bošnjačkog kolektiviteta na Kosovu, intenziviranje moguće saradnje sa BiH jedan je od tri strateška prioriteta bošnjačke zajednice, sudeći po njihovoj većini koja na javnoj sceni ovo govori. Prvi je svakako konsolidacija nastave na bosanskom jeziku na svim nivoima, a treći - pokretanje pitanja decentralizacije planiranih općina Rečane (kod Prizrena), Vutomirica (kod Peći) i Dragaš (u Gori). Svjesniji dio Bošnjaka Kosova je u zadnje vrijeme organizirano vukao poteze oko saradnje s BiH, dovodeći i bh. bošnjačke intelektualce i animirajući javno mnjenje na Kosovu, BiH i regiji. Ostaje im da nastave i da se nadaju.
Na kraju, ostaje otvoreno pitanje - zainteresiranosti bošnjačkih dužnosnika u BiH. Možda je odgovor u vezi bošnjačkih očekivanja i stava bh. političara, narodnim jezikom, dobro okarakterisao reisu-l-ulema Cerić, tokom spomenutog zijareta, na FBK u Prištini, kad je u svom zapaženom govoru kazao, na “napomene” nekih predstavnika s Kosova da su bili (čak!) dva-tri puta u BiH za tri poslanička im mandata, “Ma šta bolan išao i tražio par puta, njima treba ići i tražiti stalno, jer su oni to zaboravili čim ste izašli iz kancelarije”… Ili je možda (“odbranašku”) poziciju bh. (bošnjačkih) vlasti i prema svom narodu na Balkanu definisao dr. Šaćir Filandra, donedavni predsjednik BZK Preporod, također u Prištini s proljeća prošle godine: “… Bosna nije kapacitirana da odgovori na sve realne potrebe i zahtjeve grupacija našeg naroda koje su ostale u državama ex Jugoslavije…”
Možda će i ovi nedostaci ponukati da se u razgovorima oko promjene ustava BiH potegne i pitanje upisivanja obaveze u najvišem aktu države za brigu oko Bošnjaka van matične države. A u međuvremenu bi BiH makar trebala pružiti Bošnjacima Kosova pomoć oko konsolidovanja njihove nastave na bosanskom jeziku i povesti institucionalnu brigu o par desetaka njihovih studenata, uz intenziviranje napora da se nađe solucija priznanja kosovskih putnih isprava, jer je to prije svega humanitarno pitanje! Ako ništa drugo, brigom za bošnjačku nacionalnu afirmaciju bi se pokazala ozbiljnost aktuelnih zalaganja bh. političara za konsolidacijom države BiH, jer se i države grade radi boljitka naroda, zar ne?