RASIM DELIĆ – BIOGRAFIJA Armijski general dr Rasim Delić je rođen 4. februara 1949. godine u Čeliću. Osnovnu i srednju školu je završio u Brčkom. Vojnu akademiju, smjer zemaljska artiljerija, završio je 1971. godine. Čitav svoj radni vijek, kao oficir bivše JNA, proveo je u Bosni i Hercegovini. Službu u JNA započeo je 1971. u Sarajevu, gdje je na dužnostima od komandira voda do komandanta diviziona-bataljona proveo do 1984. Od 1984. do 1990. vršio je dužnost komandanta artiljerijskog puka u Doboju. Visoku vojno-političku školu JNA je završio 1978. godine, a 1989. godine Komandno-štabnu školu operatike. Sve opšteobrazovne i vojne škole je završio kao najbolji ili među najboljim u generaciji. Za postignute rezultate u JNA više puta je nagrađivan, pohvaljivan i odlikovan. Rat 1992. godine je dočekao u činu potpukovnika, na dužnosti načelnika operativnog organa komande korpusa u Sarajevu. U Teritorijalnu odbranu RBiH se uključio 13. aprila 1992. godine, a po naređenju komandanta Štaba TO RBiH Hasana Efendića, organizirao je rad Komande TO, a zatim Armije RBiH u Visokom. Od 8. juna 1993. do kraja rata je obavljao dužnost komandanta Štaba Vrhovne komande oružanih snaga RBiH i Generalštaba ARBiH. Odlikovan je od Predsjedništva RBiH najvećim ratnim odlikovanjem „Ordenom slobode“, te odlikovanjem Kraljevine Jordana „Husejin bin Ali“. Nakon osnutka Vojske Federacije BiH, postavljen je za njenog prvog komandanta i obavljao je tu dužnost do 21. jula 2000. godine, kada je prijevremeno umirovljen. Posvetio se istraživačkom i naučnom radu i doktorirao na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu decembra 2004. godine, s tezom na temu „Nastanak, razvoj i uloga Armije RBiH u odbrani Bosne i Hercegovine“. Objavio, pored ostalih, knjige „Čast je braniti Bosnu“ (3 toma) (2002.), „Armija Republike Bosne i Hercegovine – nastanak, razvoj i odbrana zemlje“ (2 toma) (2007.), „101 ratna priča“ (2009.). Bio je angažovan u aktivnostima nekoliko nevladinih organizacija i udruženja i suosnivač Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu. Jedan od motiva za takav svoj društveni angažman zapisao je u uvodu prvoga toma „Čast je braniti Bosnu“, sažimajući ujedno sve tegobe i nepravde koje su prešle preko njega: „Vjerovatno nije poznato u svjetskoj historiji da je neko bezobzirnije i neumoljivije marginalizirao i obezvređivao svoju vojsku, kao što je to učinjeno sa Armijom RBIH i njenim pripadnicima poslije rata. Izloženi kritici, prozivkama i osudama s jedne te teškoj materijalnoj i profesionalnoj poziciji, nekadašnji pripadnici Armije su sve češće prisiljeni da se 'brane' od onih kojih nije bilo nigdje, kada je grmilo. Možda bi nas neki više cijenili da smo u izvršavanju zadataka stvarali više problema vlastima i svojoj državi jer bi tada znali da postojimo. Međutim mi to nismo niti ćemo činiti. Mi smo se borili i borićemo se i dalje za Bosnu i Hercegovinu.“ Preminuo je 16. aprila 2010. godine.

Nakon što me Predsjedništvo RBiH imenovalo na dužnost komandanta Glavnog Štaba OS RBiH, nastale su brojne dileme. Na samoj sjednici Predsjedništva Sefer Halilović je pokazao da ne prihvata odluku o mom postavljenju na mjesto komandanta.
Pošto je napustio sjednicu, postavljalo se pitanje šta će tako isfrustriran učiniti dalje i kako ću ja, u suštini, uopće preuzeti od njega funkciju glavnokomandujućeg u vojsci.

Znao sam da ću, neovisno od okončanja procedure primopredaje dužnosti, u njemu imati oponenta, buntovnika i nezadovoljnika.

Sretna okolnost je bila da je Predsjedništvo odredilo Komisiju za primopredaju dužnosti, u čijem sastavu su bili Abdulah Konjicija, Jovan Divjak i Fikret Muslimović.

Dogovoreno je da Komisija dođe u kabinet Sefera Halilovića i da, u to vrijeme, dođem i ja.

Kada sam sa pratiocima Ajhanom i Admirom stigao u Halilovićeve prostorije, bio sam neprijatno iznenađen.

Pred njegovim kabinetom bilo je nekoliko do zuba naoružanih vojnika, koje je predvodio Ramiz Delalić – Ćelo, koga sam imao prilike upoznati u maju mjesecu iste godine u Hercegovini.

Za njega je važilo da je slijepi Seferov poslušnik i, navodno, bliski rođak.
Čim su nas opazili, Ćelo i njegovi vojnici su počeli provocirati.
“Koga to vidimo? Komandanta?” – govorili su s podsmijehom, uperivši nonšalantno oružje u nas.

Bilo je tu i psovki i pogrda na naš račun.
Uvidio sam da se Sefer Halilović odlučio na opstrukciju Odluke Predsjedništva i pokušaj njenog opoziva.

Za to je bio spreman, izgleda, upotrijebiti i silu.
Pritisak je bio usmjeren prema meni, ali i članovima Komisije.
Neovisno od Ćelinih prijetnji, bez nervoze sam ušao u Seferov kabinet.
Ajhan i Admir su mi, nakon sastanka, rekli da su ih Ćelo i njegovi pratioci neprekidno provocirali. No, oni su se uspjeli suzdržati.

U Seferovom kabinetu sam ugledao veliku grupu ljudi, od kojih većinu nisam poznavao.
Sem članova Komisije, znao sam Sulejmana Vranja, Rifata Bilajca, Zićru Suljevića i Mustafu Hajrulahovića, komandanta 1. korpusa.

Ostali su bili načelnici uprava i odjeljenja u Glavnom štabu, te Vahid Karavelić, načelnik Štaba 1.korpusa.

Atmosfera je bila podgrijana i osjećala se velika napetost.
Sastanak je smireno, kao da ništa ne opaža, otvorio član Komisije Abdulah Konjicija.
On je, između ostalog, rekao: “Poštovana gospodo, danas je Predsjedništvo donijelo Odluku o imenovanju Rasima Delića za komandanta Glavnog štaba OS Republike Bosne i Hercegovine. Nas trojica smo dobili zadatak da vam tu Odluku saopštimo, te da osiguramo da se ona provede u djelo”.

Nakon toga, dao je riječ Seferu Haliloviću, koji je sa puno jada i ogorčenosti, veoma neargumentovano i uvredljivo govorio o grešci Predsjedništva, u vezi s mojim imenovanjem.

Govorio je da nisam ništa uradio, niti doprinio dotadašnjoj borbi.
Tek tada mi je postalo razumljivo jedno njegovo pismo od prije dva-tri mjeseca u kome je na uvredljiv način tražio od mene da mu odgovorim na neka pitanja. Pošto sam bio vojnik, odgovorio sam disciplinovano i iskreno, misleći da je neko Seferu servirao lažne informacije o meni. Pokazalo se, zapravo, da je on, već tada, načuo o svojoj smjeni i pokušao da me diskredituje kao jednog od mogućih kandidata za čelno mjesto u vojsci.

Da je bio tada, a i kasnije, iskren prema meni, možda bi se situacija drugačije razvijala.

Ja nisam bio opterećen čelnom funkcijom u Armiji.
Sve do tada sam kroz vojnu karijeru bio na komandnim funkcijama i znao sam koliku odgovornost nosi funkcija komandanta, naročito u ratu.
No, Sefer je nastavio sa uvredljivom tiradom, optužujući Predsjedništvo da je odluku donijelo bez konsultacije sa Glavnim štabom i bez prijedloga Glavnog štaba.
Znalo se, naravno, koga bi predložio Glavni štab, jer se Halilović potrudio da rastjera većinu onih koji bi po stručnosti, iskustvu i autoritetu mogli da mu opstruiraju.

Preostali, koji bi to mogli biti, bili su njegovi poslušnici.
Nakon njega, riječ su uzeli njegovi obožavaoci - Rifat Bilajac i Zićro Suljević.
I oni su uputili žučne kritike Predsjedništvu, koje pri izboru čelnog čovjeka Armije nije konsultovalo Glavni štab.

Čudile su me njihove riječi, jer su obojica znali nadležnosti Predsjedništva, ali i moje kvalitete, rejting i rezultate još iz JNA, dok je Sefer Halilović bio anonimus.
Tek kasnije sam uočio da su njih dvojica bili slijepi poklonici Seferovog vođstva.
Situacija je prijetila da se otme kontroli.
Postojala je opasnost da ključni ljudi Glavnog Štaba odbiju implementiranje Odluke Predsjedništva.

Došlo bi do polarizacije političkog i vojnog vođstva.
Hrabrost da prekine negativan trend diskusije, smogao je predsjednik Komisije Fikret Muslimović, moj dugogodišnji poznanik.

“Poštovana gospodo. Ja sam dužan da Vas upozorim da diskutujemo o Odluci Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, najvišeg organa vlasti i našeg Vrhovnog komandanta. Kao vojnici smo dužni da donešenu odluku disciplinovano provedemo. Mi ne smijemo diskutovati o ispravnosti donešene odluke. To bi nas daleko odvelo. Ja podržavam odluku Predsjedništva i prihvatam obavezu prema komandantu.”
Muslimović je bio i načelnik Uprave bezbjednosti Glavnog štaba.
Nakon njegovih jasnih, nedvosmislenih i preciznih riječi, nastao je kratki tajac. Njegove riječi su otrijeznile većinu prisutnih.

Shvatili su da su mogli upasti u svojevrsnu zamku koja bi značila neposlušnost Predsjedništvu.
Očekivalo se kako će se nastaviti diskusija.
Neizvjesnost je prekinuo Mustafa Hajrulahović – Talijan, komandant 1.korpusa, izražavajući punu podršku Odluci Predsjedništva i meni kao komandantu.
To je ohrabrilo i druge.

Podršku odluci Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine pružili su Vahid Karavelić, Sulejman Vranj i drugi članovi Glavnog štaba.
Nekolicina, Seferu slijepo privrženih pojedinaca, nije se više javila.
Po njihovim licima sam vidio da su ostali privrženi svom stavu.
No, nakon svih diskusija razbijena je koncepcija Sefera Halilovića da uz pomoć Glavnog štaba opstruira Odluku Predsjedništva.
Nakon što su svi otišli, ostali smo Sefer i ja.
Saopštio mi je da će podnijeti ostavku na dužnost i otići kao vojnik da u rovovima brani Bosnu i Hercegovinu.

Iako je to i kasnije često govorio, nije smogao snage da to i uradi. Ostao je nezadovoljnik. Da ostane ne čelu Armije nije mu pomogla režirana predstava.