Hrustan NOĆIĆ: Karneval nasilja uzrokuje da se veliki broj mladih, koji bježi od nevolja, sklanja u kuće, povlači u sebe, i jedini vid socijalne komunikacije ima po danjem svjetlu, iako ni ono nije garancija bezbjednosti

Ulicom hodaju momci čije su kose ofarbane u sve moguće boje, ili su pak izbrijani, sa naušnicama u ušima, u nosu, sa tetovažama koje simboliziraju odanost kultu siledžijstva, koje prikazuju noževe, očnjake, lance… Kićenje ikonografijom podzemlja je fanatizam koji inspiraciju traži u zlu. Ne radi se, dakle, o iznimci, već o pravilu, jer je imidž siledžijstva postao dominantno obilježje mnogih mladih ljudi.

Ambis haosa
Agresiji trenda mogu se oduprijeti samo rijetki, oni koji nose duboku vjeru u Boga, i koji tim darom mogu razlučiti dobro od zla. To su ona djeca što uče i što su najčešće žrtve nasilja, a nasilju može biti izložen svako, na svakom mjestu, u svako doba dana. Zapravo, ikonografija zla, kao u predhistorijsko vrijeme, kao u životinjskom carstvu, čini odbrambeni sistem, jer ako izgledate dovoljno ofarbani i izbušeni, manje su šanse da na vas nasrnu ti ofarbani i izbušeni manijaci, koji su ovdje proizvedeni tuđom a ne našom voljom. Otud se mnogi mladići kostimiraju u trendu nasilja, kako ne bi odudarali od domaninantnog stila, i kako ne bi svojom pristojnošću izazvali horde koje u besposlici, u predanosti kultu nasilja, vrebaju žrtve na kojima će iskazati svoju posvećenost zlu.

Teško je naći u povijesti, i u iskustvu, ma koji psihosocijalni prostor u Evropi, poput našeg, koji je tako brzo promijenio svoje karakteristike. Do unazad deceniju ovdje je živjelo jedno pristojno i sabrano društvo koje je umjelo da se nosi i sa traumom žrtve. Ili se to samo takvim činilo? Možda je naslijeđe reda i tradicije u bosanskom društvu određivalo toleranciju i pristojnost. Možda se taj red polomio pod pritiscima tzv. reformi. Mora postojati uzrok ovoj nagloj transformaciji socijalne kulture, koja se čini tako vidljivom da bi se olovkom mogla opipati. Napose, uporedimo stupce crnih hronika od prije desetak godina, a u njima oblike ispoljavanja nasilja, uporedimo imidž mlade generacije, pa ćemo osjetiti kakvom je strahovitom progresijom bosansko društvo povučeno u ambis unutarnjeg haosa i anarhije.

Karakterologija nasilništva zasniva se na svemu što je suprotno ma kakvom osjećaju reda, pameti, osjećajnosti, morala. Sputana kreativna energija biva transformirana u bjesnilo, kao izraz ogorčenja prema društvenom ambijentu koji nam izuzev droge, alkohola, nasilja, srbijanskog folka, meksikanskih sapunica, glupavih i prodanih političara, općenito - torture besmisla - nije ostavio nikakav drugi smisao.

Tortura besmisla
Naši su gradovi subotom navečer, kako kažu ljekari u Hitnoj pomoći – klanice. Tada se priređuju masovne tuče, u kojima je sve dozvoljeno. Tada se navečer izlazi s ciljem da se potuče, da se neko prebije, ili, pak, da se prisustvuje prebijanju nekog čovjeka, kako bi se o tome sutradan pričalo kao što normalan svijet priča o kulturnom događaju. Tada je policija u stanju pripravnosti, iako tek statira i evidentira žrtve.

Rezultat ovog karnevala nasilja jeste da se veliki broj omladine, koja bježi od nevolja, sklanja u kuće u fejsbukovsku stvarnost, povlači u sebe, i jedini vid socijalne komunikacije ima po danjem svjetlu, iako ni ono nije garancija bezbjednosti. Svako od nas je čuo sa mnoštvo primjera o tome kako se u po bijela dana dogodilo da neko bude iz čista mira pretučen, opljačkan, verbalno izvrijeđan. Kodeks viteštva je u ovoj pojavi izopćen i prognan, kao i bilo šta što podsjeća na neki red. Kvalitet se ovdje mjeri količinom brutalnosti i bezobzirnosti.

Karakterologija nasilništva zasniva se na svemu što je suprotno ma kakvom osjećaju reda, pameti, osjećajnosti, morala. Sputana kreativna energija biva transformirana u bjesnilo, kao izraz ogorčenja prema društvenom ambijentu koji nam izuzev droge, alkohola, nasilja, srbijanskog folka, meksikanskih sapunica, glupavih i prodanih političara, općenito - torture besmisla - nije ostavio nikakav drugi smisao.

Karneval nasilja
Naravno, oko nas su uzvisine smisla. Nepregled ljepote. Bog nam je nadohvat duše. Bosna i njeni izazovi, također. Ali, ko to vidi? Ko to osjeća? Manjina! E, ta manjina je odgovorna za pasivnost prema okorovljenom bosanskom društvu. Čije su ove zapuštene njive? Ko ima odgovornost za njihovo skončavanje? Šta rade intelektualci? Institucije? Zar sve ovo što nam se događa treba da se razvlači po uličnim protestima, predizbornim kampanjama ili novinskim tekstovima, umjesto da bude predmet alarmantnog angažmana najodgovornijih faktora koji čine ovo skapavajuće društvo? Šta rade sociolozi, psiholozi, kulturolozi, naspram pojave koja svjedoči autodestrukciju? Znate šta rade? Ma eno ih izučavaju „svjetske teme”, jer je za njih isuviše primitivno da svoje znanje primijene na ovu, za svakog istinskog intelektualca, izazovnu stvarnost. Oni su iznad našeg ništavila, sve dok i njih to ništavilo ne proguta. Makar onda kad im karneval nasilja proguta dijete, kao sudionika, ili kao žrtvu. /Tekst je objavljen i u "Kulinu" br.7 21.maja 2010./