Milada Medinic-Kazazić, MA, BMus: Razmislite samo koliko kanadske ergele bi moralo stati pred sud usvajanjem rezolucije o Srebrenici s tim da su direktno ili indirektno imali učešća u njoj ili drugim mjestima, jer genocid, nažalost, se nije desio samo u Srebrenici. No, ipak, sve to ostaje “bakšiš”, balkanske sitnice, za premijera Kanade s tim da njim i njom (državom) vladaju veće sile, ili preciznije rečeno sila, koja svojim novcem diriguje svima. Na vama da zaključite koja.

Sumnjam u vrijednost ovog priloga jer akt sam od sebe je više od svake riječi, no neuspjeh ostati bez riječi na odluku kanadskog premijera. Istovremeno, ta ista me nimalo ne iznenadi, što bi trebao biti slučaj svakog Bošnjaka Kanade upoznat “demokratijom” ove zemlje. Mislim da je važno pomenuti da ovo ne pišem samo kao Bošnjakinja kojoj je vrijedna pomenuta rezolucija, i kojoj bi se u tom slučaju mogli pripisati samo osjećaji ljutnje i slično. Ovo također ne piše fakultetski obrazovan politolog koji bi u tom slučaju bio u mogućnosti podržati svaku svoju afirmaciju stručnim dokazima. Ali, ovo piše osoba koja kroči na tlo Kanade još pri osnovnoj školi, završi u njoj istu, kao i sve druge nivoe, bivši i danas vezana za mnogim aspektima. Time, nisu mi potrebni ni osjećaji ni dokazi, dovoljan je petnaestogodišnji rast u odvijanju ili odvijanjima kanadske politike. Kao što rekoh, pomenuti akt me ne iznenađuje i ne bi trebao ni mnoge druge Bošnjake – državljane Kanade. Zato, upućujem ove riječi svim ostalim, ne u nadi da ocrnim sliku države, jer nju čini jedan narod i sigurna sam da njegov veliki broj bi podržao rezoluciju o kojoj je pitanje, što je očigledno kroz pomenuta imena pojedinaca i asocijacija koja su to učinila. Ali, iako prosto rečeno, komentar izvjesnog “Huse75000” na članak “Kanadski premijer Harper stavio veto na

Harper u službi troprstaško-genocidne politike

parlamentarno usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici” nažalost definiše politicčku funkciju ove zemlje, to jest nemogućnost suzbiti riječi kanadskog prvog ministra ni od strane parlamenta ni drugih “vodećih” institucija. To je se moglo vidjeti zadnjih godina koliko u internoj toliko i u vanjskoj politici. Da li se svo to odvijanje neprihvaćanja rezolucije može pripisati neizrašlošću i nezainteresovanošću političara unutar Bosne i Hercegovine…? Da u koliko želimo optužiti nekoga, optužbe radi, jer suludo bi bilo očekivati, nakon svih ovih godina i primjera, izraslost i zainteresovanost političara Bosne i Hercegovine za vanjsku politiku. Da li se svo to odvijanje može također pripisati nesvjesnošću Bošnjaka – državljana Kanade…? Odgovor ostaje isti, to jest da ukoliko nam optužba treba. Da li se to isto odvijanje može pripisati srpskom lobiju, kao što je pomenuto u članku “Kanadski premijer Harper stavio veto na parlamentarno usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici”…? Da, s tim da je prisutan i istinski podržan od strane ove države, od školskih institucija i dalje. Razmislite samo koliko kanadske ergele bi moralo stati pred sud usvajanjem rezolucije o Srebrenici s tim da su direktno ili indirektno imali učešća u njoj ili drugim mjestima, jer genocid, nažalost, se nije desio samo u Srebrenici. No, ipak, sve to ostaje “bakšiš”, balkanske sitnice, za premijera Kanade s tim da njim i njom (državom) vladaju veće sile, ili preciznije rečeno sila, koja svojim novcem diriguje svima. Na vama da zaključite koja. Ova činjenica je pristupačna svakom kanadskom državljaninu putem raznih žurnalističkih medija koji prezentiraju direktne govore prvog ministra Kanade. Ne prihvaćanje rezolucije o genocidu u Srebrenici nije samo pitanje nacije i lobija, nego puno više od toga, nama daleko od Bosnei Hercegovine krajnje poznato.