U nedelju 11-tog jula 2010, u prostorijama turskog centra Turquoise u Richardson-u (Dallas) je obiljezen dan sjecanja na sehide Srebrenice, pod organizacijom Bosnjackog Udruzenja Ljiljan-Dallas (www.ljiljan-dallas.com). Pocevsi sa prikazivanjem filma Résolution 819, program je nastavljen ucenjem Jasina, te priveden kraju govorom Imama Hamida Tukulica, od kojeg izdvajam ono sto nam je svima, nazalost, poznato, ali isto tako ocito nepromjenjivo.

Tesko je reci da je radost prisustovati slicnom skupu, preciznije tematici skupa u pitanju, ali jeste kada na to gledamo kao podsjecanje na historiju koju ne bi smjeli zaboraviti ni stare ni mlade generacije. No, zalosno je uociti da na slicnim skupovima je sve manje i manje osoba, u ovom slucaju nekih 30-tak od pomenutih 5000 Bosnjakinja i Bosnjaka Dallasa. Zalosno je takode uociti da, po govoru Imama Tukulic, uzrok ovom ratu, ono sto je unistilo nas narod, to jest nas merhamet, neznanje i nevjerovanje, su i dan danas dio istog. Po samom zakljucku, “problem nije u njima, problem je u nama” (Hamid Ef. Tukulic), a “Allah dz.s. nece izmjeniti stanje jednog naroda dok on to sam ne ucini” (Hamid Ef. Tukulic). Vazno je pomenuti da izmjenu ne definise propaganda, nego osjecaj vjere u srcu kao licne vrijednosti i upute, koja ne remeti privatni i socijalni tok zivota, vec naprotiv.

Dok se pomenuto obiljezavanje zavrsi razmjenama sudbina i klanjanjem podne namaza, ja privodim kraju ovaj prilog kratkom pricom Imama Tukulica, koju radoh poslusah i time odlucih prenijeti, po sjecanju, neka se spomene i dalje od sala pomenutog centra, u krugu koji je ne cu prije. Zasniva se na sinu, mladom intelektualcu, udaljenom od vjere, cest slucaj nase zemlje. Uzaludnim ubjedivanjima oca da nije u pravu, sin postavlja tri pitanja, to jest:
1)Sve sto postoji je vidljivo, i casa i sto…Kako onda Bog ne?
2)Ako je sejtan od vatre, a time i Dzehennem od vatre, kako sejtan moze osjetiti bol svog boravista?
3)U danasnjem svijetu se sve odvija po krojenju osoba, time cemu sudbina?
Otac, bivsi svjestan tezine slicnih pitanja, ne usuduje se povrsno odgovoriti nego polazi u potragu osobe koja ce biti u mogucnosti uraditi to jako umno i jasno. Nakon odredenog vremena nailazi na starog djeda, jednog od onih sto i sama slusah od svog oca, povucenih, koji malo pricaju, ali jako puno znaju, onih koji zavrsise najtezi i najvredniji fakultet, to jest zivotni. Djed prima mladica, sjeda i pita kako moze pomoci. Nakon pomenutih pitanja mladica, na iznenadenje istog, slijedi prejaki samar od strane djeda. Mladic, polahko dolazeci sebi, progovara da nije dosao radi toga, nakon cega djed pocinje svoje objasnjenje.

Da li samar boli, pita djed.
Da, odgovara mladic.
Ali ja ne vidim bol, dodaje djed.
Ali ja je osjetim, dodaje mladic.
Time, imas odgovor na prvo pitanje, kaze djed.
Reci mi, dodaje djed, od cega je moja saka.
Od mesa, odgovara mladic.
A tvoj obraz, pita djed.
Takode od mesa, kaze mladic.
Znaci, moguce je da ista materija ipak prouzrokuje bol.
A sto se tice sudbine, kaze djed, reci ti meni jesi li ikada pomislio doci djedu.
Ne, kaze mladic.
A dosao si evo, dodaje djed. Eto odgovora i na trece pitanje.

Kada se zamislimo, zaista je steta sto je slicnih djeda sve manje i manje u nasem narodu i ovom vaktu, i jednom i drugom krajnje potebni.