Avdo HUSEINOVIĆ: Rat je odavno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih Srba koji su priticali u pomoć svojim komšijama, paćenicima Bošnjacima, nisu danas popularne u srpskom narodu. Na njihove grobove niko, osim možda najuže rodbine, danas ne polaže cvijeće. A kako neko nedavno reče, ova Bosna, ma kakva da trenutno bila, duguje im ako ništa bar jedan obični- zajednički spomenik.

Tokom genocida u BiH u periodu 1992-1995. godine, srpski zločinci ubijali su bez milosti Bošnjake, ne birajući da li se radilo o bezimenoj bebi, vojnosposobnom muškarcu ili starcu od 90. godina. Sve što je nosilo predznak muslimansko srušeno je ili spaljeno. Da zločinci u svojoj, tonama nagomilanoj mržnji prema Bošnjacima, nisu imali milosti ni prema ljudima iz vlastitog naroda, najbolje pokazuju primjeri ubijanja onih Srba koji su tokom agresije pomagali svojim prijateljima, radnim kolegama, drugovima iz djetinjstva iz reda bošnjačkog naroda.

I sam zlikovac Karadžić u jednoj od svojih monstruoznih izjava tokom 1992. godine reče: “Treba ubiti svakog Srbina koji spomene riječ komšiluk“.Kažu da bez malih ljudi nema velikih događaja, pa tako ćemo i ovaj tekst posvetiti malim-velikim ljudima iz reda srpskog naroda, koji su svoje živote žrtvovali kako bi spasili ili na bilo koji drugi način pomogli svojim prijateljima Bošnjacima. Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom.
Regionalno poznat je slučaj Srđana Aleksića, heroja iz Trebinja, kojeg su četnici smrtno pretukli 21.januara 1993. godine. Mladi Srđan Aleksić je platio glavom samo zato što se drznuo da od "svojih" zaštiti druga čija je jedina krivica što pripada "drugima“. Ulicom između trebinjske pijace, pune ljudi i policijske stanice, trojica bradatih četnika sa oružjem u rukama vodila svezana mladića.

- Uhvatili Alena Glavovića... – čulo se od onih što su uz prozor obližnjeg kafića sjedili. Srđan je, slušajući naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio čašu soka neispijenu. Hodao je ulicom pružena koraka, čudeći se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da će Alena policiji u stanici predati, čekao je da se nešto desi, ali se odstojanje između njega i siledžija smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu činili da mladića spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan je iza pojasa nož izvadio, drugi je puškom okolo prijetio, treći je onome sa nožem pomagao da nemoćnog mladića obori.

- Ovako ćemo sve balije klati- čulo se kako onaj sa nožem vrišti.
Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona dvojica Alenu glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srđan svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo: „Bježi Alene“.
Alen se podigao i trčao prema maloj ulici pored pijace, dok u njoj nije i nestao.

- Udri ga majku mu vlašku - čulo se urlikanje jednog od bradatih, prije nego su kundacima i vojničkim cokulama počeli udarati ovog trebinjskog glumca amatera i talentovanog plivača. Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srđo ostao nepomičan na asfaltu. Umro je sedam dana kasnije, 27.januara od preteških rana koje mu četnici zadali, spasivši život svog jarana, Alena, trebinjskog jetima koji je odrastao bez oba roditelja. Ono Trebinjaca što je smjelo, na sahranu je došlo. Srđanov otac Rade Aleksić, opraštajući se od sina, okupljenima kazao: "Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost". Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđene na male kazne. Oslikavajući vrijeme četničkog ludila, advokat optuženih je tada rekao: "Tako mu i treba kada je branio balije". Ubice Srđana Aleksića i danas žive u Trebinju i okolini i naravno, slobodno se kreću.

Rajko Kušić sumnjiči se za ubistvo dr. Zorana Gavrića

Prva žrtva iz redova "loših Srba" u Rogatici je ujedno bila i prva žrtva rata u ovoj maloj istočnobosanskoj kasabi. Radilo se o doktoru Zoranu Gavriću. Zoran (Obrena) Gavrić, rođen je 23.maja 1945. godine u Visokom, završio stomatološki fakultet i dugo godina radio u rogatičkom Domu zdravlja. U stvari, sve do svoje smrti. Bio je omiljen među rogatičkim narodom i rado viđen u svakom društvu. Upravo ljudskost i poštenje koje je bilo njegova odlika će ga koštati života. U potrazi za svojim prijateljem Ćamilom Poljom, medicinskim tehničarom koji je na nekoliko dana ranije nestao u četničkom jezgru Borike, početkom maja 1992. godine gubi se i Zoranu trag. Nakon desetak dana, njihova tijela su pronađena u mrtvačnici na Sokolcu. Prvo je ubijen Zoran, pa Ćamil. Zoran je sahranjen u Rogatici, dok se za sudbinu Ćamilovog tijela ni do danas ništa ne zna. Po svim pretpostavkama, iza njihovog ubistva stoji pukovnik Rajko Kušić, komandant Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske, četnički zločinac pod čijom će komandom tokom ljeta 1992. godine biti ubijene na stotine Bošnjaka Rogatice i okoline. Ovaj zločinac se dovodi i u vezu sa ubistvom, ratnog komandanta Žepe, rahmetli pukovnika Avde Palića.
Iza pokojnog doktora Zorana je ostala supruga Vlasta, sin Aco i kćerka Gordana.

Milan Lukić - srpski ober krvnik sa kokardom ubio je i Stanka Pecikozu

Ober krvnik Milan Lukić iz Višegrada, 20.jula 2009. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, zbog toga što je kriv za spaljivanje 119 civila u Višegradu (od kojih su većina bili žene, djeca i starci), te ubistvo 12 muškaraca i jedne žene, te za mučenja zatvorenika u logoru Uzamnica, pored toga što nije suđen za otmice i ubistva Bošnjaka iz sela Sjeverin kod Rudog i 19 putnika iz stanice Štrpci nedaleko od Priboja u Srbiji, nije suđen ni za ubistvo Stanka Pecikoze, prijeratnog predsjednika SDS-a Višegrad. Lukić je sa svojom bandom ubio Pecikozu zato što je ovaj štitio svoje komšije Bošnjake u selu Velji Lug. Salem Ahmetspahić svjedoči da je do do 25. jula 1992. godine, živio sa roditeljima i suprugom u selu Velji Lug, opština Višegrad. Iako su okolna sela bila prazna jer je bošnjačko stanovništvo napustilo svoje kuće iz straha, po Salemovom svjedočenju mještani sela Velji Lug su ostali u svom selu jer su uživali zaštitu komšije Stanka Pecikoze. Zaštita je trajala sve dok Stanko nije ubijen. Odmah nakon Stankovog ubistva, 25. jula 1992. godine, selo su napali Lukićevi četnici, među kojima se nalazio i osuđeni ratni zločinac Boban Šimšić. U aprilu 1993. godine pod sumnjom da je ubio Stanka Pecikozu na lokalitetu Mokre Gore, Milan Lukić je uhapšen i nakon nekoliko mjeseci pušten bez ikakvog objašnjenja.

Milutin Vuksić bio je Srbin, moler u Bratuncu. Rodom je iz sela Slapašnica. Znali su kao tihog i povučenog. Milutin je govorio samo ako ga upitaš. Bratunački logoraš Adil Suljić se sjeća kad su u najveće bratunačko mučilište Bošnjaka, fiskulturnu salu Osnovne škole „Vuk Karadžić“ uveli izmučenog Milutina. "Ovako prolazi Srbin koji pomaže Muslimanima" rekli su zločinci i pred svima izrešetali Milutina. Milutinova smrtna presuda je bila što je desetak svojih komšija uspio preko Ljubovijskog mosta sa porodicama spasiti prebacivanjem u Srbiju, tokom druge polovine aprila 1992.godine, u danima kad su četnici na bratunačkim ulicama ubijali sve što stignu, kad su krenuli u opšti lov na sve što je nesrpsko. Također, Milutin je nekoliko komšija spasio tako što je ih je od Arkanovaca, „Belih orlova“, Mungosovih „Crvenih beretki“ i Deronjićevih krvnika uspio sakriti na neka sigurna mjesta, te ih poslije prebaciti prema srebreničkoj općini.

Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to veličanstven gest uglednog fočanskog Srbina, ljekara Sekule Stanića. Doktor Sekula je bio pedijatar i direktor fočanske bolnice. O ovom hrabrom čovjeku često i danas svjedoče njegove kolege dr. Reuf Tafro, dr. Asim Pilav, dr. Fadil Kučuk...

Dr. Sekula Stanić je premlaćen i ubijen jula 1993. u Foči, zato što je spašavao život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti, što je smatrao svojim prirodnim činom. Sekula nije ubijao. On je ubijen. Ubili su ga fočanski katili koji su pobili hiljade fočanskih Bošnjaka na godinu prije nego što su kobna zrna ispalili i na doktora.

Pokojni Vladimir Srebrov (1996)

Pjesnik Vladimir Srebrov je bio jedan od osnivača SDS-a, međutim kad je „provalio“ Karadžićevu profašističku orjentaciju, napušta ovu stranku. Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih bošnjačkih političara. Uhapšen je 1992. godine, na prevaru od strane četnika na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snadbjevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Zatvoren je u zloglasni zatvor Kula, gdje je svakodnevno 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako dok ga četvorica četničkih grmalja „razvaljuju od batina“, Srebrov se dere „Bosna, Bosna, Bosna“. 21.oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica među kojima su i dvoje turskih novinara Munira Ačin i Ali Kočak. Oni su oslobođeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije Unprofora i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Po izlasku iz Kule, Srebrov je izjavio da je jedan od onih koju su ga uhapsili rekao: „Volio bih da te koljem uz svirku gusala“. Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999.godine u 45-toj godini života.

Zločinac Ratko Mladić je lično veći dio jula 1993. godine proveo na sarajevskom ratištu, a izravno je sa Nahorevskih brda i Motke komandovao ofanzivom na Golo brdo na Žuči. Ofanziva na Žuč je krenula u noći između 02. i 03. jula 1993. godine. Iz rova na Glavici, malom brežuljku na kapiji Vogošće, odmah na početku Mladićeve ofanzive koja se smatra najžešćom tokom rata na grad Sarajevo, nestali su borci 1.slavne motorizovane brigade Armije BiH Mihajlo Golubović, Muhidin Kabil i Ramiz Pindžo. Pindžo i Kabil su ubijeni tokom srpske akcije, a Golubović je zarobljen, da bi nakon desetak dana i on bio ubijen u Vogošći. Tijelo Mihajla Golubovića je bilo toliko unakaženo da se u potpunosti da zaključiti da je od strane svojih sunarodnjaka, kao „srpski izdajnik“, umro mučen najtežim i najužasnijim mogućim metodama. Ti „loši Srbi“ su danas otpadnici od vlastitog naroda, onog naroda kojem su nažalost najveći junaci i najsvjetliji primjeri morala i ljudskog dostojanstva oni koji se terete za najstravičnije zločine počinjene nakon nacističkih na evropskom tlu.

Rat je odavno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih Srba koji su priticali u pomoć svojim komšijama, paćenicima Bošnjacima, nisu danas popularne u srpskom narodu. Na njihove grobove niko, osim možda najuže rodbine, danas ne polaže cvijeće. A kako neko nedavno reče, ova Bosna, ma kakva da trenutno bila, duguje im ako ništa bar jedan obični- zajednički spomenik.