Fatlum SADIKU, politokolog: Poslijeratna diversija (od 1999. pa sve do danas), obilježena je sa vrhom uticaja katoličanstva. Argument ovome daju mongi faktori. S obzirom na to da se “oslobođenje” Kosova od strane NATO-a, anticipira kao miroljubivost “kršćanskog zapada” prema nama, dok je istovremeno porast katolikčo-centrističkog impakta itekako vidljiva. Ali moramo reći da ovoj ideologiji ne služu samo katolici, već i sekularni muslimani koji su samim činom pokazali nezainteranost prema islamu, ili pak (ne)svjesno pate od kompleksa inferiornosti, prema katolicima i strancima.

Za nekoliko mjeseci ulazimo u treću godišnjicu proglašenja nezavisnosti Kosova. Uporedo sa tim u protekle tri godine, pa i prije, primjetan je intenzivni preporod katoličanstva nove države i povezanost katoličko-centričke struje / ideologije sa državnom politikom, i to preko nekih kosovskih partija i političara. Doduše, ovakva realnost nije nova kod nas, zato ćemo se vratiti malo u retrospektivu da bi saznali genezu i djelovanje cjelokupne katoličko-centrističke interferencije u našoj zemlji, gdje kako i svi znamo većinu stanovništva čine muslimani. Ustvari, već decenijama imamo i kulturalnu, historiografijsku, medijsku i (pseudo)intelektualnu diversiju katoličanstva, ali kao politikolog u nastavku trudit ću se da elaborišem politički aspekat današnje situacije i zbivanja kroz pogled u nedavnu prošlost. Jedan od razloga za ovaj komentar je i deklaracija albanskog svećenika Detroita Dom Antona Kčire, koji je prije tri godine (snimak je prikazan javno tek prošle godine), na veoma prost i sramotni način ponizio muslimane Kosova i BiH. Ali, o tome ćemo u nastavku.

Prijeratni preporod: Ibrahim (Pjeter) Rugova, LDK, i agitacija sa Vatikanom prema Jamesu Pettiferu i MGK (Međunarodne grupe za krize)
Raspad monizma je doveo do nove infiltracije Svete stolice i njenih eksponenata u područje bivše SFRJ. Čuveni britanski novinar i analitičar Balkana, James Pettifer, u svojoj ratno-žurnalističkoj knjizi Kosovo Express, ukazuje na povezanost konvertiranog Ibrahima Rugove sa Vatikanom. Prema Pettiferu, italijanski koncil “Šen Edjidio” i anti-komunistička organizacija “Opus Dei” imale su svoje tajne službe između kosovskih političara (uglavnom partije LDK), i albanskog katoličkog klera. Ovaj argument potencira i raport MGK-a, 2001. godine, gdje se ističe :

Politička atmosfera je bila nepovoljna za Katoličku crkvu u ranom Titovom periodu. Međutim ’80-tih poboljšanje situacije bilo je izuzetno, uglavnom u periodu dominacije Albanaca u Savezu komunista Kosova. Nove crkve su građene, a veliki katolički pokret je bio pokrenut. U tu svrhu računa se da su postignute jake političke veze između Katoličke crkve i mnogih čelnika Demokratskog saveza Kosova (DSK/LDK), koji se uzdizao tijekom tog razdoblja.

Raport dalje navodi:
Također se široko vjeruje da je daljna organizacija Opus Dei bila aktivna u krugovima albanskih katoličkih emigranata/dijaspore već godinama.

Uprkos velikom interesovanju nisam mogao da pronađem drugih izvora, koji su primijetili ovu veoma vidljivu povezanost kosovske politike s Vatikanom, i sam politički i kulturni uticaj Svete stolice i njenih eksponenata na Kosovu, koji traje već godinama. Pogrešno je misliti da je sve to prošlo neprimjetno. Suština je da se to prešutjelo i na taj način se omogućio veći preporod uticaja katoličanstva i katoliko-centrističke ideologije. U ovom kontekstu parafrazirat ću jedan interesantan argument njemačke novinarke Renate Flottau, koja je sedam dana za vrijeme bombardovanja stanovala u kući Rugove. Za katolički božić Rugova je rekao da bi ‘želio da ovaj božić slave svi Albanci Kosova’. Navedeni argument na najbolji način oslikava katoličku orijentaciju Ibrahima Rugove.

Papa i Tereza Rugova i Tereza Skenderbeg i Tereza Srušili gimnaziju da bi napravili katedralu Fotka sa otvranja katedrale Sotona Anton Kqira

Decenija 1989-1999: Katoličko-centristički trinom: LDK/Rugova, Katolički Kler, Majka Tereza
Prevashodni položaj katoličkih eksponenata i njihovo aktivno djelovanje i agitacija sa javnom politikom doveli su, slobodno rečeno, do totalne dominacije katoličko-centrističke struje za cijelu deceniju 1989-1999. Cjelokupni javni život na Kosovu bio je influenciran od jake propagande tom 'duhovnom' ideologijom, i to na svim nivoima: politika, historija, mediji, itd. Povezano bio je kreiran i jedan ideološki trinom između LDK/Rugove, Katoličkog klera i Majke Tereze, koja i dok je bila živa, ali i danas, je preuzela ulogu “etnosimbola“ Albanaca, kako bi rekao Anthony Smith. Za vrijeme dok je bila živa, prema Pettiferu, krajem 1992. godine, imala je uspješnu misiju u Beogradu kod Miloševića, u pokušaju formiranja jedne humanitarne organizacije pod svojim imenom. To je iznenađujuće za sve nas, a posebno kako je ova posjeta preskočena u nijemoj tišini od strane novinara, iako baš kao posljedica tog sastanka Tereze s Miloševićem, formirana je s pomenutom humanitarnom organizacijom “Nëna Terezë“. Terezi se i još postavljaju biste i spomenici, podsjećanje na nju imponira masovno (pa iako se zna javno da njena aktivnost nije bila na usluzi nacije, već potpuno vjerska aktivnost, dok s druge strane veze LDK-a sa Katoličkim klerom su još jako čvrste.

Posleratna diversija: katoliciziranje imena ulica, škola, forsirani simboli katoličanstva
Poslijeratna diversija (od 1999. pa sve do danas), obilježena je sa vrhom uticaja katoličanstva. Argument ovome daju mnogi faktori. S obzirom na to da se “oslobođenje” Kosova od strane NATO-a, anticipira kao miroljubivost “kršćanskog zapada” prema nama, dok je istovremeno porast katoličko-centrističkog impakta itekako vidljiva. Ali moramo reći da ovoj ideologiji ne služe samo katolici, već i sekularni muslimani koji su samim činom pokazali nezainteresiranost prema islamu, ili pak (ne)svjesno pate od kompleksa inferiornosti, prema katolicima i strancima. Podatak koji potvrđuje moje navode je da većina ulica poslije rata, u svim gradovima naše zemlje nose imena čuvenih katoličkih Albanaca. Skoro cijela historija je potkovana pseudo-pričom o “vjeri prvih” (čitaj: lažnom teorijom da su proto-Albanci bili katolici). U centru Prištine, glavna ulica nosi ime Majke Tereze, a veliki spomenik Đerđa Kastriota Skenderbega (ubica Arbanasa koji su prešli na islam u vrijeme osmanske ekspanzije) stoji već 8-9 godina ispred zgrade Skupštine i vlade. Također ne fali predstavljanja Pjeter Bogdanija kao “velikana”, iako je dobro poznato da je masakrirao muslimane 1689. godine za vrijeme inkurzije Pikolominija. No, stvar nije takva samo za ulicama i spomenicima. Škole, mjesto gdje se uzimaju prvi koraci znanja, obrazovanja i emancipacije, također većinom nose imena katoličkih Albanaca, što znači da đacima od samog početka đačkih doba pa do fakulteta imputiraju mit katoličanstva.

Katedrala “Nëna Terezë”, najveća na Balkanu
Izgradnja katedrale “Nëna Terezë” izgleda je planirana od samog završetka rata, ali radovi su počeli tek 2005. godine i to rušenjem gimnazije “Dževdet Doda” u centru Prištine. Avgusta te godine, sam Ibrahim Rugova sa svećenikom Mark Sopijem učestvovao je na utemeljenju Katedrale. Radovi su trajali skoro pet godine, dok je svečana inauguracija Katedrale, kao i završetak radova bila 4. septembara ove godine. Da je intencija izgrađenja ove katedrale isključivo politička, potvrđuju niz argumenata. Prvo, procenat katolika na Kosovu ne prelazi više od 4%; drugo, katoličke crkve su već prezentne u svakoj regiji zemlje, pa čak i u selima gdje žive katolici. Katedrala u Prištini je udaljena od regija s katoličkom većinom po 70 i više kilometara. Implicitno ovo podrazumijeva da sama intencija gradnje ove katedrale nije bila vjerska, već ekskluzivno politička. Također i sa intencijom kulturocida, u službi predstavljanja nove države “s katoličkim imidžem”, i u službi imponiranja katedrale kao “Nacionalna katedrala”.

Don Anton Kqira: “Mi nismo zaslužili slobodu od Beograda, Milošević bi trebao pobiti 1.9 miliona pasa na Kosovu, kao što je pobio 260.000 pasa u Srebrenici”
Iako sam na stranicama ovog magazina pročitao vezano za izjavu spomenutog svećenika, mislim da nije pretjerano ponovo je potencirati. Da podsjetimo, albanski katolički svećenik don Anton Kqira na jednom sastanku sa Albancima Detroita u svom obraćanju, što su kamere zabilježile, je istakao da albanski muslimani nisu zaslužili slobodu, kao i da muslimani nisu ni Albanci, već da su samo Albanci katolici, i posebno naglašavajući da je Milošević trebao pobiti 1.9 miliona “pasa”, kao što je pobio 260.000 “pasa” u Srebrenuci i Bosni. Izrečene su neoprostive uvrede od strane albanskog katoličkog svećenika koji albanske i bosanske muslimane naziva psima, ali isto tako prema njegovoj izjavi muslimani nemaju pravo da žive te da ih je sve trebao poklati balkanski kasapin Milošević. Izrečeni stav ovog psihopate prouzrokovao je mnoge reakcije na Kosovu i šire, jer u samoj izjavi je vrh mržnje prema islamu i muslimanima. Pošto je ovaj psihopata pomenuo i Bosnu i šehide, postavit ću ovdje link (s prevodom na engleski), da ga vide i poslušaju koji to nisu:



Šta bi mogli da kažemo drugo, samo nek mu se Allah smiluje.

Zaključak: U ovoj kraćoj analizi pokušao sam kroz par aspekata da pojasnim “preporod” katoličanstva na Kosovu u dvije zadnje decenije. Vidljivo je da porast politiziranog katoličanstva i danas traje. Jedan od ključnih razloga ističem i nemarnost samih nas muslimana, ali i defetizam Islamske zajednice na čijem čelu je veoma servilna garnitura vođa. Iako već četiri godina glavna partija u službi katoličanstva LDK nije na čelu vlade (već u koaliciji), uticaj katoličkog klera kod ove partije je itekako vidljiv. Ovakav defanzivni položaj muslimana na Kosovu, ne pamti se ni za vrijeme komunizma. Krajnje je vrijeme da kao muslimani stvorimo jedinstvenu vjersku ali i političku platformu, dok se naš položaj ne poboljša, i dok se konačno ponos albanskih muslimana ne vrati.