Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Andrić ih selektirao, a agresor likvidirao
KORIJENI ANDRIĆEVIH MORALNIH DEVIJACIJA
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 06. January 2011. 09:01:19
Mehmed Meša DELIĆ: Dr. Muhsin Rizvić u demistifikaciji Andrića kao ličnost pokazuje da psihološko – patološki prilaz ličnostima sa često isticanim morbidno – satanskim scenama i raznovrsnim unutrašnjim devijacijama u stvari vlastiti Andrićev autopotret koji odslikava njegovu sklonost sadističkim, a često i seksualno sunovraćenim scenama. Ta psihološko – moralna introverzija, koja je pravljena u duhu tadašnjeg psihoanalitičkog prilaza ličnostima, u Andrićevom djelu pretvorila se u slikanje bošnjačkih junaka u potpuno drugačijem svjetlu nego što to mogu dati hronike, zapisi i ostali dokumenti kojima se Andrić obilato koristio prilikom stvaranja svojih djela.
O književnom djelu Ive Andrića napisane su mnoge stranice, napravljene brojne studije, izdate mnoge knjige, ali sve do pojave knjige dr. Muhsina Rizvića: „Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu“ izdate u Sarajevu 1995.godine nije bilo ni jedne knjige koja bi demistifikovala očigledno epski izvraćene i unižene Andrićeve junake koji su, uglavnom, poticale iz epske tradicije Bošnjaka. Ako se izuzmu neke knjige koje su se bavile pikanterijama iz Andrićevog bogatog života, sve druge su s razlogom i raznim povodima, često i veoma euforično, govorile o tome kako je Andrić svojim cjelokupnim djelom otkrio Bosnu kao književnu temu. Tek poneki od književnih kritičara, kao Petar Džadžić, Miloš Bandić, Aleksandar Popović, pokušali su da demistificiraju neke već odavno stvorene sudove ukazujući na očigledne Andrićeve predrasude u njegovoj slici Bosne.

Zato pojava knjige: „Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu“ istaknutog bošnjačkog književnog kritičara i analitičara, dr. Muhsina Rizvića je, može se reći, prvi pravi pokušaj etičke detronizacije ovog neosporno velikog pisca. Dr. Muhsin Rizvić je u svojoj knjizi Andriću prišao prije svega s etničke, a ne estetičke pozicije ne negirajući ni jednog trenutka Andrića kao pisca. U stvari, ova knjiga je pravi odgovor na pitanje zašto je Ivo Andrić kao pisac u tako mračnim bojama, sa izrazitim animozitetom i gotovo patološkom mržnjom, slikao Bošnjake -Muslimane koje gotovo redovno u svom djelu, u duhu srpske epske tradicije, naziva Turcima. Opredjeljujući se za njemu svojstven analitički metod, potkrijepljen mnoštvom činjenica i citata, dr. Muhsin Rizvić je opravdano našao ključ Andrićevog odbojnog odnosa prema Bošnjacima u Andrićevoj doktorskoj dizertaciji pod nazivom: „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“, koja je, da podsjetimo, odbranjena u Beču 1924. godine. Dr. Muhsin Rizvić je nedvojbeno pokazao da je Ivo Andrić svojim pseudohistorijskim slikama Bosne, sa unaprijed pripremljenim tezama, ne razumjevajući dovoljno Islam ni kao religiju, ni kao ideologiju, ni kao filozofiju, odricao bilo kakav pozitivan uticaj Islama i Turaka na život u Bosni, pa je njegova osnovna konstatacija da je Islam pogubno uticalo na duhovni život Bosne. Svojim emocionalnim odnosnom mrzovoljnog čovjeka opterećenog svojim evrohrišćanskim predstavama orijentalnog svijeta Ivo Andrić je u svojim djelima prikazao Bošnjake – Muslimane, odnosno „Turke“, kao patološke tipove ostajući dosljedan u brojnim djelima svojoj predstavi likova i ambijenta u kome romantično – egzotični doživljaj Bošnjaka ostaje nasuprot idealiziranog hršćanskog svijeta.

Na mnogim stranicama ove knjige dr. Muhsin Rizvić takvom Andrićevom odnosu prema Bošnjacima nalazi razloge u njihovom renegatstvu od „pradjedovske vjere“, u njihovoj sudbini kao „poturica“, što je u potpunosti odgovaralo nacionalno – mitskim predstavama srpske romantične histografije, kojoj se Andrić rado priklanjao nalazeći opravdanje i za vlastito renegatstvo i bjeg iz hrvatske i katoličke tradicije. Odrastao u rimokatoličkoj porodici, a posle (p)ostaje „Srbin – katolik“. Čak se Bosne i jezika bosanskog odrekao. Pri tome je dolazio do svojevrsne demonizacije islamskog svijeta i stvaranje inverzije likova u grotesknom miješanju legende i historije.

Dr. Muhsin Rizvić u demistifikaciji Andrića kao ličnost pokazuje da psihološko – patološki prilaz ličnostima sa često isticanim morbidno – satanskim scenama i raznovrsnim unutrašnjim devijacijama u stvari vlastiti Andrićev autopotret koji odslikava njegovu sklonost sadističkim, a često i seksualno sunovraćenim scenama. Ta psihološko – moralna introverzija, koja je pravljena u duhu tadašnjeg psihoanalitičkog prilaza ličnostima, u Andrićevom djelu pretvorila se u slikanje bošnjačkih junaka u potpuno drugačijem svjetlu nego što to mogu dati hronike, zapisi i ostali dokumenti kojima se Andrić obilato koristio prilikom stvaranja svojih djela. Takvu sudbinu su doživjeli i poznati junaci iz bošnjačke epske tradicije: Alija Đerzelez, braća Morići, Mustafa Madžar i mnoge druge ličnosti iz bosanskobošnjačke tradicije.

Dr. Muhsin Rizvić posebno ističe u svojoj knjizi da je u Andrićevom svijetu kršćansko – islamski antagonizam stalno suprotstavljen kao što su suprotstavljena dva naroda instirajući na tome da su to beznadežno i beskonačno podijeljena dva svijeta. Međutim, treba reći da se dr. Muhsin Rizvić uglavnom ograničio na moralno raskrinkavanje i pobude ovog pisca da tako naslika Bošnjake, ali nije mogao govoriti koliko je takav pristup smetao literaturi. Ostala je dilema da li je Andrić ostao zaklonjen iza hronika, priča i legendi radi isključivo literarnih razloga, ili je to, možda, činio sa svjesnom tendencijom čiji je cilj bio vlastita promocija sebe da bi, kako to mjestimično tvrdi dr. Muhsin Rizvić, ostvario svoje veoma naglašene političke ambicije koje se nisu mogle ostvariti bez koketiranja sa srpskom zvaničnom politikom da bi mu ona mogla obezbjediti diplomatsku i političku karijeru u kojoj se Andrić, u periodu između dva rata, bio poklonio. Ne sporeći

Andrić je ubijao perom, a Mladić tenkom
vrijednost Andrića kao pisca, dr. Muhsin Rizvić pokazuje da je Andrić – umjetnik često se otimao iz sistema njegove doktorske dizertacije, jer mnoge stranice Andrićevog djela mogu potvrditi da je umjetnički senzibilitet Andrićev bio sapet svjesno isforsiranim epsko – mitskim scenama u čijem slikanju je bilo scena nezabilježenih u evropskoj literaturi. Ne treba posebno isticati da su akteri takvih scena, u Andrićevom romaneskonom kontinuitetu, gotovo redovno Bošnjaci, „Turci“, čime se, kako navodi dr. Muhisin Rizvić, „snaga velikog talenta“ spuštala na razinu političkog pragmatizma. U obimnoj knjizi dr. Muhsin Rizvić se često poziva na publicistu Šukriju Kurtovića, solunskog dobrovoljca srpske nacionalne orijentacije, koji je, čini se, prvi, još 1961. godine, kada je štampana „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ ne u Jugoslaviji zbog svjetlosti „bratstva i jedinstva“ nego u emigratskom časopisu „Bosanski pogledi“ kod (ne)prijatelja Adila Zultfikarpašića, Bošnjaka - „Turčina“, ukazao na činjenicu da je u svojim djelima Andrić Bošnjacima nametao historijsku krivicu kao imanentno opravdanje zlodjela koja su vršena nad njima u toku Drugog svjetskog rata da bi na taj način potisnuo vlastitu krivicu zbog nacionalne izdaje koju je učinio ambasadorskim potpisom pakta sa Nijemcima u Brelinu.

Krajem 60-tih u svom tekstu „Bosanski duh književnosti“ uvaženi akademik Muhamed Filipović napisa da je Andrić „nanio više zla Bosni nego sve vojske koje su u nju dolazile“, kao dokaz koliko i sa perom može zla nanijeti onome koga (ne)voliš, (ne)mrziš. Otud dr. Muhsin Rizvić iznosi tezu da je Andrićevo djelo često piscu služilo za oslađanje vlastitih kompleksa i trauma, da je ono, u stvari, moralno – psihološko produbljivanje svog autoportreta u drugima i traumatično objašnjenje svoje ljudske pripovjedačke prirode.

Na više mjesta u svojoj knjizi dr. Muhsin Rizvić ističe da je Andrić veliki pisac, da je, „dobar pisac da je čovjek taki“, da je napisao riječi neprolazne mudrosti, da je lucidno objasnio tragični kaledioskop u sevdalinki, itd., ali da je njegovom literarnom djelu smetala tendencija i težnja da se Bošnjaci kao „Turci“ optuže kao krivci za sve nedaće, što je jasno naznačeno još 1924. godine u Andrićevoj doktorskoj dizertaciji.

To je, moglo bi se reći, jedan od glavnih poruka ove vrijedne knjige. Iako je Ivo Andrić prilikom pisanja svojih djela posezao za brojnim historijskim dokumentima, te u pripremama za pisanje konsultovao brojnu literaturu, naročito iz islamske filozofije, na mnogo primjera, kao što je to činio i Aleksandar Popović, dr. Muhsin Rizvić je pokazao da Ivo Andrić nije, kako se to obično misli, bio dobar poznavalac islamske filozofije i tradicije, jer je u svojim djelima napravio veoma mnogo materijalnih grešaka koje pokazuje upravo suprotno: da je ponekad to poznavanje bilo površno i nedovoljno. Zato je, konstatuje dr. Muhsin Rizvić, Andrić ostao bez bitne estetske i moralne dimenzije Bošnjaka, jer je Bošnjake prikazivao na evropski površan i egzotično – romantičan način, kao nešto tajanstveno, puno mračnih nagona. A ko je imao mračne nagone pokazalo se u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ovakva knjiga je jednom morala nastati, ali se ista mora i čitati. Prava je sreća za Bošnjake što je ovu knjigu pravio dr. Muhsin Rizvić koji je s dovoljno akademske ozbiljnosti i akribičnosti uz izvanredno poznavanje Andrićevih djela, ali i islamske filozofije i tradicije, te uz književno – kritičarskio iskustvo i izrazit naučni pristup analizirao kompletno djelo ovog pisca iz jednog ugla koji je često svjesno izbjegavan. Što je pri tome inisistirao na etničkim, a ne estetskim pitanjima, sasvim je logično, jer je konačno trebalo pokazati i ovu dimenziju Andrićevog djela da bi se konačno razotkrila na pravi način Andrićeva slika o Bošnjacima kao glavnim uzročnicima svega negativnog što se dešavalo u Bosni dug niz godina.

Svojom knjigom dr. Muhsin Rizvić je, ne umanjujući ni jednog trnutka vrijednost Andrića kao pisca, pokazao ono što je prešućivano, pa će svakako ova knjiga biti nezaobilazna u daljim izučavanjima Andrićevog djela.
Da bi razumjeli dr. Muhsina Rizvića treba čitati djela od Ive Andrića, a isto tako i od onih drugih koji izučavaju Andrićeva djela. Moram napisati, da sam Andrića čitao (bio mi obavezna lektira), a to je bilo davno prije agresije na Bosnu i Hercegovinu i poslije agresije i moram priznati da sam nakon pročitane knjige dr. Muhsina Rizvića upoznao Andrića sa dva lica. Vasa Pelagić je rekao: „Proklinjem svaku školu i svaku knjigu koja veliča naciju!“, a ja ću dodati: „Proklinjem svaku školu u kojoj se uči i svaku knjigu u kojoj piše da treba mrziti druge i drgačije!“ Svako ko je protiv Bišnjaka, bilo da je jedan nobelovac ili „obični čovjek“ kojem imponuju stvari koje se pišu protiv Bošnjaka, jeste genocidni ideolog.
Roman – hronika „Na Drini ćuprija“ je bio izvor patološke mržnje i inspiracija podloga srpskog genocida nad Bošnjacima 1992. do 1995. godine, jer onaj od 1941. do 1945. godine nije u potpunosti uspjeo i služio je kao priručnik zločina.

Sa romanom – hronikom „Na Drini ćuprija“ napisan je priručnik srpskoj eliti mržnje i izmišljene osvete: Ćosiću,Miloševiću,Karadžiću, Šešelju, Krajišniku,Plavišićki, Mladiću i još mnogim generalima i četnicima, za genocidno djelo nad Bošnjacima. Za njih Andrićev roman je značio: „Braćo Srbi! Islam i njegove pristalice „Turci“ - Bošnjaci moraju biti istrijebljeni ili protjerani iz „srpskih“ zemalja!“

Zato, treba da nas stalno opominje tutnjava njihovih teških riječi, a posebno generala Mladića u istrjebljenoj Srebrenici kada je istu poklonio srpskom narodu, a njene stanovnike Bošnjake poslao na gubilišta, jer je po njemu došlo vrijeme da se osvete Andrićevim „Turcima“ – Bošnjacima, zbog „Bune na Dahije“. Dakle, Andrić je ubijao perom, a Mladić tenkom. Zato je naziv masakr u Srebrenici nazvan pravim imenom – genocidom.

Srbi i Hrvati se otimaju za Andrića, ne samo kao nobelovca, nego i onoga kako je opisivao one koji nisu bili „latini“ – katolici, ili „hršćani“ – pravoslavci „uobičajan naziv“ u Bosni, ili kako se u narodu znalo u šaljivom kontekstu kazati „da su Bosanci Turci triju vjera“. Andrić je koristio skalper (pero) da što temeljnije izolira „Turke“- Bošnjake od ostalog bosanskog naroda kao suprotnost drugima. Andrić ih selektirao, a agresor likvidirao. Međusobno otimanje Andrića i Srbi i Hrvati samo pokazuju koliko imaju ljubavi prema njemu,a mržnje prema Bošnjacima.

Mržnju koju imaju prema Bošnjacima je samo stvar odgoja. Za njih je glavni neprijatelj onaj koji se od malena odgaja kao Bošnjak i da ga je opravdano ubiti i da ga treba mrziti. Po njima Bošnjake treba ubijati i mrziti jer nas idenficiraju sa Turcima. Ta mržnja je dio nacionalnog odgoja kod Srba i Hrvata. A da je tako (do)kazuje njihova mladež, (omladina) koja je rođena poslije agresije, a tako opijena mržnjom pijući iz zamućenih izvora svojih, djedova, roditelja, političara, da se (ne) može opisati.

Raduje me da Bošnjaci ne boluju od te bolesti, jer znaju da zaraza mržnje na kraju ubija onoga ko je u sebi nosi.

I sam Andrić je napisao: „Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo...“ . Ali, nažalost on svoja djela nije uspio zaštiti od samog sebe...

I ovo je Andrić napisao: Ko prijatelja tumači i analizira taj ga ne voli. Samo što Bošnjaci nisu mogli biti Andrićevi prijatelji, a on njihov još manje...



Ostali prilozi:
» HISTORIJA JE REPETICIJA, NIJE UČITELJICA!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. August 2019 11:06
» EGO TRIP SENADINA LAVIĆA I ESADA DURAKOVIĆA
Akademik dr. Ferid Muhić | 17. August 2019 09:39
» BREGOVIĆEVA TROPRSTA PISMA
Elmedina Muftić | 17. August 2019 02:37
» NA SLOVO OGORČEN
Said Šteta | 16. August 2019 10:43
» BOSNA I HERCEGOVINA, JEDINA NAM JE DRŽAVA!
Mr. Milan Jovičić | 14. August 2019 07:40
» ŠTA JE SRPSKI BEZ BOSANSKOG
Akademik dr. Muamer Zukorlić | 12. August 2019 11:46
» BOŠNJACIMA, DOK SU PRI PAMETI
Akademik dr. Ferid Muhić | 10. August 2019 09:22
» UTAKMICA OKO "NATO" ZAVRŠENA JE NERJEŠENO! SLIJEDE PENALI!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. August 2019 07:41
» I JOŠ JEDNOM O ANDRIĆU
Haris Hojkurić | 03. August 2019 08:52
» HRVATSKA POLITIKA U SVJETLU AKTUELNOG NEOFAŠIZMA
Džebrail Bajramović | 03. August 2019 08:20
» O DOBRIM LJUDIMA U VREMENU ZLA
Zijad Bećirević | 02. August 2019 16:49
» JEDINA POSTOJANA LJUBAV
Ajša Čišija | 02. August 2019 06:37
» O KRIZI IDENTITETA (ANTI) - FAŠISTA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 30. July 2019 04:36
» ČEKA SE IZVINJENJE I OSTAVKA KRISTINE LJEVAK ILI ĆE SE GONITI INAT ZA INAT?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 27. July 2019 20:15
» JEZIK BOSANSKI OPASNOST ZA SRPSKI?
Akademik dr. Muamer Zukorlić | 27. July 2019 06:55
Ostali prilozi istog autora:
» RAZMISLI, ČOVJEČE!
11. February 2019 17:02
» ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA
02. January 2019 17:11
» KURBAN TREBA BITI LIJEP
09. August 2018 20:43
» S E V D A L I N K A
18. June 2018 18:07
» BOSANSKO BURE BARUTA
22. December 2017 01:27
» SUZE I NIšANI
10. July 2017 21:26
» „STEĆAK SREBRENICA“
04. July 2017 03:34
» DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
13. March 2017 00:04
» SARAJEVSKI NIŠANI
06. April 2016 14:43
» TRADICIONALNI ISLAM
22. February 2016 01:01