Avdo HUSEINOVIĆ: Da se tokom ovih četničkih saborovanja uputi Specijalna jedinica MUP-a brojnosti jednog omanjeg lovačkog društva, mogla bi naloviti mnoštvo ratnih zločinaca, pohapsiti vojvode, razbiti fašistička sijela i pokazati domaćoj i stranoj javnosti da je u Bosni na djelu borba protiv fašizma i više od 55 godina nakon što se mislilo da je ova zločinačka ideologija izdahnula.

Glavna vodilja “bratskih naroda i narodnosti”, tokom borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu bi “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ta parola, može se i danas čuti u vokabularu mnogih. Nakon onog, a Boga mi, i nakon ovog rata, nit’ se sahrani fašizam, nit’ se narod oslobodi.

Fašisti iz Republike Srpske, sljedbenici Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Pavla Đurišića, popa Đujića, Petra Bačevića, Zaharija Ostojića, Jezdimira Dangića…, pred čijim, autorski zaštićenim metodama krvoločnih zločina bi i Ernest Kaltenbruner, Hitlerov šef Gestapoa, dobio nagon za povraćanje, godinama nakon Daytona bihuzure bošnjačke povratnike po genocidnoj tvorevini. Danas se ti sljedbenici fašista iz “onog” a i ovog rata, potpuno slobodno, ponosno i legitimno oslovljavaju epitetom “četnički vojvoda”.

Ako vas kojim slučajem put navede u Semberiju, na eventualno pitanje za Mirka Blagojevića, većina prijeratnih, a i poslijeratnih stanovnika srpske nacionalnosti, u svom odgovoru ovom zlikovcu s početka agresije na BiH, s ponosom će, vedra čela tepati “vojvoda Mirko”. Kultura nekažnjivosti u BiH možda je baš najizražajnija na slučaju Šešeljevih četničkih vojvoda, koji su bili predvodnici hiljada četničkih hordi koje su klale, palile i silovale po Bosni, a Boga mi, i Hercegovini, od 1992. do 1995. godine. Danas većina tih četničkih hordi koja je preživjela borbe sa bosanskim gazijama, pojačana novom četničkom mladeži, predvođena svojim ratnim četničkim vojvodama, po gradovima i selima Republike šumske okuplja se u legalno registrovana udruženja građana koji nose nazive “Ravnogorski – četnički pokret”, “Ravnogorci”, “Četnički pokret za otadžbinu”… Godišnje po desetak puta okupe se u velikom broju i to u Draževini - mjestu 15 kilometara udaljenom od Višegrada prema granici sa Srbijom. Na manifestaciji “Draževina pamti Dražu” svakog 13.marta na godišnjicu hapšenja Draže Mihailovića koji je u tom selu uhapšen 1946. godine, zatim Ravnoj Gori,

Zašto MUP i SIPA ne hapse zločince? Vojvoda Slavko Aleksić i danas nosi automat Vojvoda Mirko Blagojević Vojvode Manda i Vaske Vidović Vojvoda Brne Gavrilović 1992. godine Vojvoda Nikola Poplašen Novopečeni vojvoda Joja Tintor sa unucima Nemanjom, Katarinom i Stefanom Četničko orgijanje u Draževini 13.marta 2011.

Nevesinju, Bileći, Brčkom, pa 12.jula u Srebrenici - dan nakon dženaze u Potočarima, te svakog 21.jula na Manjači, odajući počast četničkom vojvodi iz onog rata Urošu Drenoviću… Da se tokom ovih četničkih saborovanja uputi Specijalna jedinica MUP-a brojnosti jednog omanjeg lovačkog društva, mogla bi naloviti mnoštvo ratnih zločinaca, pohapsiti vojvode, razbiti fašistička sijela i pokazati domaćoj i stranoj javnosti da je u Bosni na djelu borba protiv fašizma i više od 55 godina nakon što se mislilo da je ova zločinačka ideologija izdahnula. Zamislimo da se u taj lov fašističkih hordi, prije desetak dana u Draževinu kod Višegrada, gdje su obilježavali dan hapšenja kasapina Draže Mihailovića, uključio onaj broj od 600-700 specijalaca (sa transporterima, protivoklopnim sredstvima, kerovima, suzavcima…), koji je 02.februara prošle godine lovio sedam muslimana u Gornjoj Maoči, kojima će izgleda najveći grijeh i ključni dokaz za pripremu “terorističkih akcija”, kao i “Alžirskoj grupi”, biti što su učili djecu da pišu arapskim pismom.

Prva ceremonija dodjele titule četničkog vojvode u BiH održana je 13.maja 1993. godine na Romaniji, pred crkvom u Knežini. Tom prilikom Vojislav Šešelj je vojvodama proglasio Slavka Aleksića, Mirka Blagojevića, Branislava Vakića, Nedeljka Vidakovića, Miroslava Vukovića, Branislava Gavrilovića Brneta, Milika Dačevića, Zorana Dražilovića, Todora Lazića, Milana Lanžučanina Kamenog, Mitra Maksimovića Mandu, Tomu Nikolića, Jovu Ostojića, Ljubišu Petkovića, Srećka Radovanovića i Dragana Cvetinovića. 20.marta 1994. godine, Šešelj je na istom mjestu proglasio još šestoricu vojvoda i to Vasilija Vidovića Vasketa, Radeta Radovića, Nikolu Poplašena, Olivera Denisa Bareta, Radeta Čubrila i Miodraga Tripkovića.

Najozloglašeniji među nabrojanim su tokom ratnih godina bili Vasilije Vidović Vaske, Branislav Gavrilović Brne, Mirko Blagojević, Nikola Poplašen, Slavko Aleksić, Rade Radović, Mitar Maksimović Manda, Rade Radović i Milan Lanžučanin Kameni.

Sarajevske četničke vojvode Vaske Vidović i Brne Gavrilović, sve do Šešeljevog odlaska u haški kazamat, bili su mu najbliži pratioci. Vaske Vidović je na sarajevskom brdu Žuč u julu 1993. godine u živom štitu pobio 27 bošnjačkih logoraša iz logora “Sonja” u Vogošći, a krvav trag je ostavio početkom rata u rodnom Ilijašu, kada je bio predvodnik zločina nad desetinama Bošnjaka Ilijaša i sela Lješevo. Također, dobro je ruke okrvario i u novembru 1991. godine u selu Škabrnja kod Zadra, gdje je učestvovao u ubistvu 80 Hrvata. Nakon rata je živio u Zvorniku, a danas uglavnom boravi u Zemunu. Redovan je gost četničkih okupljališta u BiH. Brne Gavrilović je bio predvodnik snajperista i prvih žešćih napada na Sarajevo s početka rata, jedan je od organizatora martovskih barikada, a tokom suđenja Šešelju svjedoci su kazivali o njegovim zločinima na Ilidži. Danas živi na relaciji Beograd – Bijeljina - Doboj. Iako teško bolestan, ni on ne propušta ni jedan četnički sabor. Propali bokser, vojvoda Mirko Blagojević, slobodno živi u Bijeljini. Bio je zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Danas je jedan od prvih Šešeljevih oslonaca u BiH i jedan od glavnih snadbjevača „dokazima“ Šešeljeve odbrane. Kažu da mu izjave za medije direktno piše i iz Haaga šalje šef Šešelj.

- Mi naše ubice srećemo svaki dan na ulicama Bijeljine. Mnogi od njih i danas se nalaze na ključnim mjestima, jedan od njih je Mirko Blagojević, predsjednik Srpske radikalne stranke “Vojislav Šešelj” kaže Jusuf Trbić, novinar iz Bijeljine i čovjek koji je dobro osjetio na svojoj koži početkom agresije na BiH, prvih dana aprila 1992. godine, torturu četničkih bandi.

“Odveo me je iz kuće mog punca pravo u Arkanov štab i tamo sam cijelu noć proveo. Vidio sam neke ljude čija su imena kasnije osvanula na listi ubijenih. Mene su tukli cijelu noć i desetak puta izvodili da me ubiju. Blagojević nakon rata nesmetano živi i nastupa javno kao najnormalniji građanin, kao da se ništa nije dogodilo”, kaže Trbić.

Mirko Blagojević je jedan od glavnih organizatora i finansijera četničkih okupljanja poslije rata u BiH.

Četnički vojvoda Slavko Aleksić, poznat kao jedan od ratnih gospodara života i smrti na okupiranoj sarajevskoj Grbavici, danas živi u ilegali u planinama istočne Hercegovine, a u Bileću silazi na pazarni dan. Aleksić uglavnom obilazi četnička poslijeratna orgijanja u Bileći i Draževini. Pod njegovom komandom su 1994. bili i ruski dobrovoljci na Grbavici, koji su sa Jevrejskog groblja sijali smrt po Marijin dvoru, Velešićima, Koševskom brdu, Pofalićima… Profesor i četnički vojvoda Nikola Poplašen, koji je po svjedočenju jedne Bošnjakinje iz Vogošće, danima je silovao, nakon što je dobio otkaz na mjestu predsjednika Republike Srpske 6. marta 1999. odlukom Visokog predstavnika u BiH Karlosa Vestendorpa, danas slobodno živi u Zemunu. Profesor Nikola najčešće posjeti Ravnogorce u Brčkom. Vojvoda Rade Čubrilo je predsjednik 'Udruženja protjeranih Krajišnika' i uglavnom se ne slaže sa ostalim vojvodama. Čak je, sam, prije nekoliko godina vojvodama proglasio neke ratne profitere, među kojima je i Radovanov zlikovac, savjetnik i arhitekta pljačke prijeratnih industrijskih giganata okupirane sarajevske regije - Jovan Joja Tintor.

I novopečeni četnički vojvoda Joja obilazi četnička poslijeratna orgijanja s ove strane Drine, ali uvijek ima jaku pratnju. Vojvoda sa Majevice Mitar Maksimović Manda je nakon rata bio načelnik općine Ugljevik. Poginuo je 27. decembra 2002. godine u saobraćajnoj nesreći, pod još uvjek nerasvjetljenim okolnostima u Amajlijama kod Bijeljine.

Najpoznatiji hercegovački četnički vojvoda Rade Radović, ubijen je u kafanskom obračunu u Bileći. Godine 1999. ubi ga Krsto Savić, bivši prvi čovjek trebinjskog MUP-a, inače osuđen na 20 godina za ratne zločine nad Bošnjacima Nevesinja.

Od budućih zločina četnici ne odustaju. Murat Šabanović, onaj Bošnjak što je 11.aprila 1992.godine u očaju prijetio i nagovijestio pokolje u istočnoj Bosni, tako što je javno pred milionima slušalaca Radija Sarajevo zaprijetio da će srušiti hidrocentralu u Višegradu ako ne prestane pokolj Arkanovih hordi u gornjem i srednjem Podrinju, jednom davno mi u prijateljskom razgovoru reče: „Da od svih Srba najviše cijeni Šešelja, jer on jedini javno kaže ono što drugi Srbi misle, a neće da kažu“. Ovih dana sjetio sam se Muratovih riječi kad Šešelj u završnoj riječi pred Haškim tribunalom reče: „Nemojte misliti da Bosna neće biti srpska. Ona će to biti kad tad“. Bolje i iskrenije izjave o budućim namjerama Dražinih, Ćosićevih i Miloševićevih sljedbenika nismo mogli čuti.

Ako Specijalna jedinica Federalnog MUP-a, SIPA ili neko već treći, po identičnom scenariju iz Gornje Maoče, uskoro, pred TV kamerama ne sprovede identičnu operaciju kojoj predlažemo kodni naziv „Mrak“, lahko se može desiti da otrcana i ofucana stara komunistička parola, sa početka naše priče, u BiH bude preimenovana u „sloboda fašizmu, smrt bošnjačkom narodu“!

Orgijanja četnika