Adnan BALO: Jedno od glavnih pitanje pred Palestincima danas je pitanje odnosa prema Izraelu. Iako je PLO 1993. godine priznao pravo Izraela na egzistenciju, čak ni uslov palestinske države na okupiranim teritorijama nije ispunjen. Ipak, sasvim je jasno da Palestinci, koji nisu ni u situaciji da mogu uspostaviti svoju državu na teritorijama koje kontrolišu, ne mogu nikako osloboditi cijelu Palestinu. Forsiranje te pozicije je sasvim nerazumno i kontra logici. Svakako, Izrael će jednog dana pasti jer Allah dž.š. sigurno neće dopustiti da silnici pobijede, pa prema tome cilj i treba biti kompletno oslobađanje Palestine.

Palestina je zemlja koju je Allah odabrao i blagoslovio, i odredio da u njoj bude treći najsvetiji grad na svijetu - Jerusalem - i da u njemu bude Masjid Al-Aqsa. On je odredio da tu naseli Svoga prijatelja Ibrahima a.s. nakon što je morao izvršiti hidžru iz Babilona, i tu nastani potomsvo njegovog sina Ishaka a.s. i da tu objavi Zebur i Indžil i da to bude mjesto velikih i slavnih poslanika među kojima su Davud a.s., Sulejman a.s. i Isa a.s.. I On je odabrao da Masjid Al-Aqsa bude mjesto sa kojeg će na miradž otići Muhammed s.a.v.s., i na kojem će predvoditi namaz svim poslanicima koji su ikada poslani.

Palestinu je od bizantijske okupacije oslobodila muslimanska vojska halife Omera ibn El-Hattaba r.a. koji je i dao sagraditi prvu modernu Al-Aqsa džamiju na Haram el-Šerifu. Kasnije će poznatu Kupolu na Stijeni u blizini, izgraditi halifa Abd Al-Malik. Palestinu će stoljećima kasnije od muslimana oteti križarska vojska, koja će se tu zadržati čitavih osam decenija, ali napokon biti poražena i protjerana od strane Saladina El-Ejubije.

U naše vrijeme Palestina je opet, evo već preko šest decenija, okupirana od strane sile. Ovog puta cionističke. Nije potrebno navoditi kako su cionisti, uz pomoć Britanaca, otpočeli kolonizaciju bivše osmanlijske Palestine nakon I. sv. rata a nakon II. tu napokon proglasili svoju državu i silom otjerali i uništili svaki trag arapskog i muslimanskog. Od tada cionistička država se samo širi a i njene naseobine i stanovništvo na arapsko-muslimanskoj zemlji.

Ovome pak nisu krivi samo cionisti, već i susjedne arapske vlade i lideri koji su se uvijek cjenkali Palestincima. Još nakon I. sv. rata inoficijelni lider Arapa i sin mekanskog šerifa koji je podigao pobunu protiv Osmanlija, Fejsal ibn Husejn, je u dogovoru sa Britancima halalio Palestinu cionistima da bi dobio ujedinjeno arapsko kraljevstvo od Sirije do Jemena (koje se pak nikad nije ostvarilo zahvaljujući Francuzima i Saudijcima). Danas Fejsalova dinastija još samo drži vlast u Jordanu. Jordan je opet, pod kraljem Abdullahom I., čisto iskoristio arapsko-izraelski rat 1948. godine da bi anektirao Zapadnu Obalu sa istočnim Jerusalemom u vlastito kraljevstvo, a ne da bi uspostavio nezavisnu palestinsku državu. Egipat je za razliku od Jordana, u Gazi uspostavio palestinsku vladu pod liderstvom muftije Amin El-Husejnija, no ista nikad nije postala efektivna i egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser je napokon razriješio (vjerovatno ispravnom procjenom). Istine radi, Naserov Egipat se istinski zalago za pan-arapsku državu koja će obuhvatiti i Palestinu, a Arapska Liga je uspostavila Palestinsku Oslobodilačku Organizaciju (PLO) 1964. godine. Kontrolu nad PLO-om će kasnije preuzeti Fatahov lider Yasser Arafat koji je prvi ozbiljno počeo zagovarati nezavisnu palestinsku državu. Nakon poraza arapskih država u ratu 1967. godine i pada Zabadne Obale i Gaze pod izraelsku kontrolu postalo je jasno da arapske države nisu sposobne da obezbijede Palestincima slobodu.

Palestinci bi prije svega trebali i javno i tajno da se samo zalažu za uspostavljanje države na Zapadnoj Obali i Gazi, nakon što ta država ostvari nezavisnost

Historijski dogovor potpisan u Oslu 1993. godine između Arafata (već svjetski priznatog lidera Palestinaca koji se do tada nalazio u egzilu u Tunisu) i izraelskog predsjednika Yitzhaka Rabina je po prvi put dao Palestincima, tj PLO-u, pravo da sami upravljaju Zapadnom Obalom i Gazom.

Od tada je prošla jedna intifada i mnogo ratova, ali stvari se nisu pokrenule sa nulte tačke. Gaza je pod četničkom, pardon izraelskom, blokadom, a Zapadna Obala je i dalje pod izraelskom vojnom okupacijom koja nastavlja da krši međunarodno pravo gradeći nelegalne izraelske naseobine na okupiranoj palestinskoj zemlji. Uz to, istočni Jerusalem je od 1980. godine formalno anektiran od strane Izraela i čak ni teoretski ne pripada Palestincima (koji i dalje u njemu čine većinu stanovništva). Ovu aneksiju nije priznao čak ni UN.

Jedno od glavnih pitanje pred Palestincima danas je pitanje odnosa prema Izraelu. Iako je PLO 1993. godine priznao pravo Izraela na egzistenciju, čak ni uslov palestinske države na okupiranim teritorijama nije ispunjen. Ipak, sasvim je jasno da Palestinci, koji nisu ni u situaciji da mogu uspostaviti svoju državu na teritorijama koje kontrolišu, ne mogu nikako osloboditi cijelu Palestinu. Forsiranje te pozicije je sasvim nerazumno i kontra logici. Svakako, Izrael će jednog dana pasti jer Allah dž.š. sigurno neće dopustiti da silnici pobijede, pa prema tome cilj i treba biti kompletno oslobađanje Palestine. Ali, ta pobjeda neće biti darovana sa nebesa i potrebno je puno više mudrosti da bi se to postiglo. Palestinci bi prije svega trebali i javno i tajno da se samo zalažu za uspostavljanje države na Zapadnoj Obali i Gazi, nakon što ta država ostvari nezavisnost, i dovoljnu vojnu snagu, može se preći na planove o oslobađanju cijele Palestine. A možda i revolucije širom arapskog svijeta i okrenu situaciju na terenu u palestinsku prednost (što bi, je li, i bilo logično stanje samo jednim pogledom na kartu). Inshallah!