Ekrem TUCAKOVIĆ, Rijaset.ba: Slučaj Vasković oslikava kako medij ili novinar biva instrumentaliziran za potrebe jednog sistema vrijednosti i ideologije, a sa promjenom okolnosti i omjera snaga na društvenoj sceni isti medij ili novinar biva instrumentaliziran ili postaje servis dijametralno suprotnih ideologija i vrijednosti. U tom prestrojavanju su žrtvovani etički kodeksi, istina i interes javnosti. Rezultat toga jeste da takav medij i njegovi novinari svjesno šalju lažnu sliku stvarnosti, navode gledaoce na pogrešne zaključke, dovode ih u zabludu, čine ih podložnim manipuliranju.

Prepoznatljivim frazama iz „čuvenog" jezika Federalne televizije, konkretnije njenog brenda, emisije „60 minuta", tj. zvučnim iskazima „ekskluzivno", „skandalozno", „šokantno", „sramotno" i „bezobrazno" mogla bi se, bez pretjerivanja, okarakterizirati činjenica da je ova televizija, ne samo koristila usluge novinara Slobodana Vaskovića, nego ga izdigla na pijedestal novinarske profesionalnosti, hrabrosti i principijelnosti, te nakon toga rješava ga se, navodno iz moralnih i profesionalnih razloga.

Naime, početkom sedmice na izmaku javnost u Bosni i Hercegovini upoznata je sa sramnim postupkom iznuđivanja izjava i lažnih iskaza od žrtava srebreničkog genocida za potrebe ratne paljanske Srpske radio-televizije od strane navedenog novinara. Objavljivanje ovih snimaka, onima koji su to zaboravili, vratilo je sjećanje na metode propagandnog medijskog rata koji je vođen protiv Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine od strane medijske infrastrukture države Srbije i njenih medijskih ekspozitura uspostavljenih posredstvom bosanskih Srba na Palama. U toj medijskoj infrastrukturi mnogi od novinara su prošli „kurseve" propagandnog rata i vještine manipuliranja činjenicama i događajima, a neki su medijsku praksu imali u Srebrenici. Ti bi se, obzirom da su medijski pokrivali najveće stratište u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, mogli smatrati medijskim ratnim veteranima.

S druge strane, Javni radio-televizijski servis Federacije Bosne i Hercegovine (RTV FBiH) ponosio se izvještajima imenovanog novinara, ignorirajući njegovu srebreničku epizodu, mada su postojali ozbiljni prigovori u njegovu profesionalnost i način argumentacije. U tom kontekstu opravdanje Bakira Hadžiomerovića da on i FTV nisu znali za srebreničku ulogu Slobodana Vaskovića, posebno što su o tome već duže vrijeme u javnosti postojale različite vrste indicija i sumnji, potpuno je neuvjerljivo i ponižavajuće za javnost i gledaoce. Štaviše, neuvjerljivost dodatno snaži to što odgovornima u ovoj televiziji nije bilo dovoljno ni više od godinu dana da istraže u javnost plasirane tadašnje špekulacije. Ispade da televizija, koja ima svoje „tajne" i „dobro obaviještene" izvore, koja plasira senzacionalna otkrića i detalje o privatnim životima, koja se u javnom prostoru u svemu nameće kao meritum, dakle sve zna ali samo ne zna šta ima u vlastitoj kući, s kim radi i sarađuje, čije usluge koristi, koga javnosti nameće kao profesionalni ideal i sl. Povjerovati u dostatnost ponuđenog objašnjenja je apsurdno! Nadalje, jasno je, iako je, prema vlastitom priznanju, imala pouzdana saznanja i prije na mjesec dana od javnog objavljivanja, Federalna televizija nije ništa objavila, nije bilo ekskluzivnih, skandaloznih i šokantnih otkrića. Najblaže rečeno, sve je prešutila! Zbog svega toga, da li je makar jasno i nedvosmisleno izvinjenje žrtvama genocida i cjelokupnom gledateljstvu nužni minimum?

Saučesnik u genocidu: Slobodan Vasković od Radovanovog do Bakirovog novinara

Međutim, neovisno od svega gore navedenog, na površinu je isplivalo nekoliko važnih indikatora medijskog stanja u Bosni i Hercegovini. Prvo, medijima je važnije vođenje bespoštednog rata i medijskog odstrjela unaprijed određenih meta, od sredstava koje koriste, načina na koji to rade, javnog interesa i profesionalne etike. Dakle, tu važi pravilo da zacrtani cilj opravdava upotrebu svih sredstava. Dakako, mnogo veća žalost je kada to postane metod i pravilo javnog servisa.

Drugo, slučaj Vasković oslikava kako medij ili novinar biva instrumentaliziran za potrebe jednog sistema vrijednosti i ideologije, a sa promjenom okolnosti i omjera snaga na društvenoj sceni isti medij ili novinar biva instrumentaliziran ili postaje servis dijametralno suprotnih ideologija i vrijednosti. U tom prestrojavanju su žrtvovani etički kodeksi, istina i interes javnosti. Rezultat toga jeste da takav medij i njegovi novinari svjesno šalju lažnu sliku stvarnosti, navode gledaoce na pogrešne zaključke, dovode ih u zabludu, čine ih podložnim manipuliranju. Za takvo ponašanje neko mora snositi odgovornost, jer je to zakonom krivično djelo i podliježe sankcijama. Posebno je opasno da javni servis postane takav, što demokratsko i slobodno društvo ne može tolerirati i sebi dozvoliti takav nemar i neodgovornost.

Zatim, ovaj slučaj provocira pitanje koliko na Federalnoj televiziji, ali i u drugim medijima, ima još novinara koje neko s nekim ciljem instrumentalizira, a potom lansira u heroje, pravednike, beskompromisne borce za pravdu, istinu i poštenje, te na taj način se javnost dovodi u zabludu i zabunu? Ko se ima pravo tako bezobzirno igrati sa javnošću i narodom? Ko ima obraza i drskosti javnosti servirati nedostojne i lažne uzore moralnosti i profesionalizma? Ako je jedan novinar u Srebrenici pokazao kako se instruiraju žrtve genocida, kako se vrši medijska propaganda na patnji i nesreći drugog čovjeka, dakle, ako ne poštuju etičke i profesionalne standarde, šta danas sprečava druge novinare da to čine i koliko ih danas ima koji instruiraju, po različitim osnovama, uplašene, zbunjene i obespravljene ljude da bi javnosti nametnuli svoju istinu, svoju ideologiju i svoju sliku svijeta i društvenih vrijednosti, pri tom kompromitirajući sve ono što je drugačije i što im se, eventualno, nađe ili može naći na putu?

Uzimajući u obzir, posljednjih godina, neviđenu drskost, intenzitet i kontinuitet medijske propagande usmjerene na ponižavanje i vrijeđanje muslimana, Islamske zajednice, a posebno reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, što je pratilo visok stepen netrpeljivosti, mržnje, podsticanja ambijenta islamofobije, etiketiranja i konstruiranja događaja i izjava od strane pojedinih novinara i emisija Federalne televizije, onda je s pozicije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini umjesno se zapitati koliko ima još novinara na Federalnoj televiziji koji odrađuju svoj nečasni medijski posao kompromitacije Islamske zajednice, reisu-l-uleme i muslimana po nalogu svojih gazda, ideologa, stranih i domaćih političkih, ideoloških ili obavještajnih, svjedno je, centara moći? Koliko ih ima koji su spremni za šaku maraka više stati u službu i „crnom vragu", te konstruirati lažnu sliku stvarnosti i raspamećivati ovaj narod o njegovom trošku?



Zaista, Islamska zajednica ima pravo, već odavno, sumnjati u Federalnu televiziju i njene namjere, jer godinama, drsko i bezobzirno, njeguje ambijent, ponekad otvorenog, neprijateljstva prema institucionalnoj Islamskoj zajednici i reisu-l-ulemi, i to sredstvima vjernika, resursima muslimana. Muslimani finansiraju one koji će ih vrijeđati, koji će njihove duhovne i materijalne vrijednosti ismijavati i ponižavati, a da se muslimanima osporava pravo uputiti i obični prigovor, iskazati i najmanje nezadovoljstvo takvim tretmanom. Jer, zaboga, to je pritisak na te i takve medije i novinare!

Nakon isplivavanja na površinu sve većeg broja diskreditirajućih činjenica, kako li se osjećaju izigranim i izmanipuliranim od strane Federalne televizije, čak zloupotrijebljenim u cilju blaćenja Islamske zajednice, svi oni ljudi, posebno intelektualci, a opet posebno muslimanski intelektualci? Očito, bijahu igračka u rukama Federalne televizije radi njenog obračuna (po čijem zadatku i nalogu?) sa Islamskom zajednicom!

Bez sumnje, emitirane ekskluzivne, skandalozne, šokantne, sramotne i bezobrazne, da se poslužimo poznatim ftv-ovskim jezičkim arsenalom, laži i konstrukcije o reisu-l-ulemi, muslimanima i Islamskoj zajednici na Federalnoj televiziji ući će u anale nečasnog televizijskog novinarstva. Institucionalnog pamćenja Islamske zajednice sasvim sigurno!