Mugdim GALIJAŠEVIĆ: Srebrenica. Ta riječ evo već 16 godina asocira me na hiljade nedužnih, zvjerski ubijenih ljudi među kojima je bilo i djece, samo zato što su Bošnjaci. Stalno mi pred oči dolaze žene koje unezvjerene s djecom u naramku, istravljene od boli očima koje su suze već davno potopile pokušavaju da GA ugledaju još jednom. Nažalost, četnici su bili brži, za čas su ih sklonili. Prolijeću ispred mene slike pomahnitalih zapjenjenih pijanih spodoba koji urlajući slave svoju pobjedu, slave pokolj Bošnjaka, pobjedu kako kaza zločinac na zločincem onaj što sada truhne u Hagu, pobjedu nad Turcima.

I ove godine na najvećem stratištu nevinih Bošnjaka naći će se dvoličnjaci koji su tu samo po službenoj dužnosti

Kolona smrti: Hoćemo li i ovo da zaboravimo
Srebrenica. Ta riječ evo već 16 godina asocira me na hiljade nedužnih, zvjerski ubijenih ljudi među kojima je bilo i djece, samo zato što su Bošnjaci. Stalno mi pred oči dolaze žene koje unezvjerene s djecom u naramku, istravljene od boli očima koje su suze već davno potopile pokušavaju da GA ugledaju još jednom. Nažalost, četnici su bili brži, za čas su ih sklonili. Prolijeću ispred mene slike pomahnitalih zapjenjenih pijanih spodoba koji urlajući slave svoju pobjedu, slave pokolj Bošnjaka, pobjedu kako kaza zločinac na zločincem onaj što sada truhne u Hagu, pobjedu nad Turcima.

Ponos ubica
Tako su se Srbi i njihova vojska, zvala se ovako ili onako, u neviđenoj agresiji na gotovo goloruki narod ovjenčala slavom ubica desetak hiljada ljudi, progonom čitavog jednog naroda iz ovog kraja. I dan-danas oni se time ponose. Istina, njihovi čelnici će javno kazivati drugačije i dodvoravati se svijetu. Istom onom što je zatvorio oba oka i oba uha i pustio da Mladić ubija po volji. I kada je neki dan uhapšen, jer je Srbija odlučila da je vrijeme da ga dobro proda, njeni čelnici od tog istog svijeta dobili su neviđene čestitke. Zato što su ga uhapsili? Ma rekao bih meni se čini kao da im čestitaju na uspješnoj odigranoj igri u kojoj su svi znali svoje uloge.
U nedjelju sam se oko podne našao u centru Sarajeva. Lijepo vrijeme. Ljudi veseli, sprema se veliki događaj Sarajevski Filmski Festival. Učinilo mi se da su na ulici svi koji žive u Sarajevu. Puno je turista, slikaju se.

Tako su se Srbi i njihova vojska, zvala se ovako ili onako, u neviđenoj agresiji na gotovo goloruki narod ovjenčala slavom ubica desetak hiljada ljudi, progonom čitavog jednog naroda iz ovog kraja. I dan-danas oni se time ponose. Istina, njihovi čelnici će javno kazivati drugačije i dodvoravati se svijetu. Istom onom što je zatvorio oba oka i oba uha i pustio da Mladić ubija po volji. I kada je neki dan uhapšen, jer je Srbija odlučila da je vrijeme da ga dobro proda, njeni čelnici od tog istog svijeta dobili su neviđene čestitke. Zato što su ga uhapsili?

Ugledah Mahira Paloša, popularnog estradnog umjetnika. Nisam ga vidio odavno. Bio je u Engleskoj. Kaže mi da je u ratu pisao dnevnik, ali mu je nestao. Bože, da li su o bilo kakvom dnevniku razmišljali oni što su stajali pred svojim ubicama čekajući svoj metak ili nož u grlo. Slušam priče ljudi oko sebe. O svemu govore, a niko da Srebrenicu i spomene. Pa što se ja čudim tome, pitam se ja. Ima još skoro deset dana kada ćemo svi biti tužni. Srebrenica je za mnoge bila i prošla.
Osim za ljude koji i dan danas tuguju za svojima, osim onih što još prebiru kosti po nekim jametinama, osim onih što će ovog 11. jula doći da obave dženazu za one koje su pronašli. I njihova sreća mi se čini gotovo nelogična, a opet vidim da nisam u pravu. Raduju se dženazi svojih najbližih. Pronalaženjem njihovih ostataka ostvarili su svoj životni cilj, mnogima i jedini pred odlazak sa ovog svijeta. A u isto vrijeme tim pronalaženjem ugasila se i najmanja nada da je taj Mujo, Suljo, Edo,...možda negdje živ...

Šesnaesto godišnjica genocida u Srebrenici (Karikatura: Šukrija Meholjić)

Krvave ruke
Srebrenica jeste tragedija Bošnjaka, njihova rana koja nikada neće zacijeliti. U dušama rodbine sigurno. A Srebrenica je nažalost za mnoge, pa i u vrhu vlasti postala teret kojeg bi se najradije da mogu riješili. Pa ni dovoljno novca nije obezbijeđeno za ovogodišnje manifestacije. Nije li to potvrda moje tvrdnje, ili samo jedna od njih. Dolazi 11. juli kada će kolone crnih limuzina, s ljudima iz vlasti ozbiljnih i tužnih lica stići u Potočare da obave ono što obavljaju jednom godišnje. Za njih je Srebrenica jedan od zadataka koji im je potcrtan u dnevniku i zašto su plaćeni. Dobit će i dnevnice za odlazak na dženazu. I kada prođe 11. juli, čeka će sljedeći 11. juli da opet tužna lica, s tamnim naočalima da se ne vide suze pojave tu gdje duše plaću.
I opet će o bezbjednosti zvanica i nesretnika što će doći da s tabutima u kabur polože ono što je nađeno od njihovih najmilijih brinuti oni koji su najmanje pozvani da se time bave. Kako se jednom ne shvati u vrhu države da to ne mogu obavljati policajci od kojih su ne mali broj okrvavili ruke. Ako nisu oni jesu njihovi rođaci. Kako da o bezbjednosti tog dana u najvećem mjestu tuge i bola brinu oni koji masovne egzekucije nedužnih slave kao još jednu od svojih pobjeda. Ovi dakle nisu zaboravili na Srebrenicu.
Bojim se da neću pogriješiti ako kažem da se o 11. julu više brine naši ljudi u dijaspori. Istina i u BiH se organizuju razne manifestacije, razni marševi mira, ali meni je sve to isuviše malo prema tragediji koja nas je zadesila.
Završavajući ovaj napis o Srebrenici posudit ću dio priče ''Fadilov put smrt'' iz moje knjige „Suza na mezaru“:
...Kazat ću ti da sam se nasitio priča o nama Srebreničanima. Kako smo jadni i bijedni i da nam treba pomoći. A najteže mi pada kada neko hoće da nas sažaljeva. To ljudi iz kraja odakle sam ja nikada nisu mogli progutati. I onaj moj u kafiću gdje sam radio stalno mi je govorio da bi imao puno više mušterija kada bi umjesto mene radila neka djevojka u minjaku. Zato sam i ostavio taj posao. A nemam snage da nosam vreće. Trgovac sam po zanimanju, a to mi neće niko dati da radim. Veza nemam, para još manje da podmitim. I šta ćeš. Da se smijem, na mogu. Da plačem, neću. Mogu da šutim. To nikome ne smeta, veli mi Fadil.
Dalje mi je kazivao o onome što je bilo za vrijeme ove posjete 11. jula 2010. godine.
Ove godine obilježavalo se 15 godina naše tragedije. I sada sam potvrdio svoje uvjerenje da nema manje zemlje, a da je više propatila od naše Bosne. Nikada se neće više tužnih bolom skrhanih ljudi iskupiti na jednom mjestu. Kao tog dana. Bilo je kažu više od 50.000 duša. Došli su i brojni svjetski i domaći političari. E, kada pomislim kako nas je svijet pustio srpskim zvjerima da nas žderu, namah mi se stvori neka guta u grlu, povraća mi se. Slušao sam i ove godine kako se ti svjetski dobro plaćeni političari zaklinju u to da će pravda ubice stići kad, tad. Posipaju se pepelom za sve što nisu uradili, a mogli su. Da su bili više ljudi, a manje nezainteresovani posmatrači, možda bi sad i moj Tarik bio živ, moja mati, moj otac, moj brat, onih desetak hiljada ubijenih Srebreničana.
Tebi ću reći. Pojedoh se moj jarane. Svega mi je dosta. Da me nije Boga strah, digao bih ruku na se. Ja ti više neću dolaziti kada su te godišnjice i kada te guzonje drže govore. Posjećivat ću te običnim danima da se nas dvojica ispričamo na tenane, a da okolo ne gledam one silne nalickane limuzine u kojima se šepure oni što će čitati pripremljene govore, kazuje Fadil prijatelju šehidu u Potočarima
Tako su govorila dvojica prijatelja. Jedan šehid, drugi ostao da se bori sa životom u miru.