Autor: Enver Alić

Enver ALIĆ: Jedan datum kazuje o hiljadama nevino ubijenih. U potočarskoj avliji nišani im isti. Svi bijeli kao snijeg. Mezaristan potočarski kao da je bijelim lalama zasađen. Nišani bijeli. Nijedan drugačiji. Nišani isti a na njima uglavnom različite godine rođenja, ali je datum smrti isti – 11. juli 1995. godine. I tako, bijeli potočarski nišani pišu historiju za rođene i još nerođene Bošnjake i Bošnjakinje, za Bosance i Hercegovce, za Europljane i svjetske građane.

I ovo ljeto, u godini 2011., ima 11. juli! I ovog ljeta, i ne samo ovog ljeta, na nama je gledati bijeli šehidski grad u Potočarima, grad vertikalnih nišana čovjekolikog oblika. Da to bude grad nevino ubijenih, muslimani Bošnjaci, ni najmanje, čak ni u primisli, nisu željeli. Neka druga genocidna pamet je smislila postojanje ove potočarske avlije bijelih nišana. Muslimani i muslimanke sa ovim bijelim nišanima samo tugu zatomljuju i naglašavaju bjelinu, odnosno čistotu svoga ponosa i, kroz vjeru islamsku, stepen ljudske izdržljivosti.

Ono što muslimane i muslimanke čini specifičnim i posebnim u odnosu na druge vjerske zajednice jeste upravo memorijalna kultura kao vrlo zanimljiva tradicija, tradicija koja preostale žive duše stišava u bolu i tuzi. Potočarski šehidski nišani to, uistinu, jesu. To bijelo kamenje je znamenje koje u svakom pogledu opominje.

Svi ovi potočarski nišani, u strogom pravilu sniježno bijeli, kao nadkabursko obilježje predstavljaju zanimljivu umjetničku pojavu koja odaje dojam da pomaže slabom srcu da se dajaniše, da ne klone, da bude svjesno povratka Allahu svih ljudi ovog dunjaluka. Svima nam je cilj što čistiji izaći pred Dragoga Boga. A nišan – šta je to? Nišan je upravo cilj. Nišan je i cilj, i meta, i biljeg, i odlikovanje, i znamenje, i nadkabursko vertikalno kamenje. Potočarski prednji nišan je tzv. uzglavni nišan (bašluk – baš = glava) i u strogom pravilu je znatno veći od zadnjeg uznižnog nišana. U bosanskim hikajama koje se Bosnom i Hercegovinom pronose naglašava se da je sultan Mehmed Fatih pri ulasku s askerima u Bosnu vodio sa sobom i klesare koji su izrađivali nišane šehidima.Tako je to bilo davno i svjedoci smo mnogih nišana iz tog vakta. Kroz idejno rješenje ovovremenog šehidskog nišana predviđeno je da nišan obavezno bude sniježno bijel, što ima smisla i velike simbolike.



I ovog ljeta stigao je 11. juli.

Jedan datum kazuje o hiljadama nevino ubijenih. U potočarskoj avliji nišani im isti. Svi bijeli kao snijeg. Mezaristan potočarski kao da je bijelim lalama zasađen. Nišani bijeli. Nijedan drugačiji. Nišani isti a na njima uglavnom različite godine rođenja, ali je datum smrti isti – 11. juli 1995. godine. I tako, bijeli potočarski nišani pišu historiju za rođene i još nerođene Bošnjake i Bošnjakinje, za Bosance i Hercegovce, za Europljane i svjetske građane. Historija pod vedrim nebom. Historija kobnog 11. jula koja nas opominje!!! Da bi se ova historija razumjela treba doći na čas historije, na dane historije, na stoljeće historije koje je bilo najkrvavije stoljeće pred kraj prošlog milenija. Potočarski bijeli nišani će sami da pričaju genocid nad nevinim i nemoćnim. Potočarski nišani nisu ništa drugo nego li vječna opomena nama gafilima, nama nemarnimn nama u čestoj amneziji.



POTOČARSKE RUŽE BIJELE: Diljem Bosne i Hercegovine pronijela se hikaja o ženi bosanskoj koja veze bijele ruže u povodu dženaze 11.jula 2011. godine u Potočarima. Žene Bošnjakinje u 2011. godini neumorno su vezle bijele ruže da se nađu tik uz srce svakog klanjača dženaze na potočarskoj musalli. Bijeli nišani i bijele ruže? Koji su tu simboli na ljudsku pamet pojašnjeni? Za ženu Bošnjakinju, za majku Bošnjakinju prije svega, bijela ruža je znak nevinosti, duhovne potpunosti, čistoće umorenih, znak prave duhovne ljubavi i iskazivanja najdubljih emocija i empatija. Namjenska ruža potočarska hoće biti biljeg čistih duhovnih osjećanja. Inače, bijela ruža obično ide kao hedija od dobrih, plemenitih i osjećajnih osoba, i to samo onima koji su pod butum nevini i čisti.
Bijele ruže predstavljaju i jedinstvo naše Zajednice, njene vrline i čiste nijjete onih koji su voditelji njeni. Naše žene Bošnjakinje žele pokazati i dokazati da su potočarske ruže povezane sa bošnjačkim ponosom, sa strahopoštovanjem, što ih čini pogodnim za voljene naše šehide. One, te žene Gračanice kod Visokog vezući / heklajući bijelu potočarsku ružu, željele su prenijeti osjećanja ljubavi, prijateljstva, poštovanja i velike nade da će majkama Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Vlasenice i Žepe biti bar trun lakše savladati svoju tugu i svoj bol za izgubljenima. U Potočarima, na toj velikoj musalli, skoro svako imamsko džubbe sa zadjenutom bijelom ružom je bilo prijenosni most tih plemenitih namjera i osjećanja. Bijele ruže na kijafetu mnogih imama u vrijeme klanjanja dženaze zaista su imale smisla. Karakter potočarskog skupa je tuga za mučki ubijenim, neprebol za nepreživjelim najmilijim osobama, a bijela ruža potočarska/srebrenička donosi i ima intenciju odraziti uravnotežen i koliko-toliko optimistički karakter, te pokušati kazati da muslimani i muslimanke imaju izobilje izdržljivosti, duranja, tog neviđenog sabura bošnjačkog i kada neprebol stanuje u njima. Bijeli nišani i bijele ruže potočarske imaju smisla.