Adnan BALO: Oružane snage Republike Bosne i Hercegovine su se morale naoružavati, manje više, skroz iz početka. Hvala Bogu, ipak su uspjele odbraniti RBiH, a kraj rata dočekati sa arsenalom koji je očito bio dovoljan da preokrene rat iz opće bosanske defanzive u ofanzivu(što ta započeta ofanziva nije završila oslobađanjem BiH, svima sa uvidom u našu blisku historiju je dobro poznato). No, kako izgleda situacija danas? Danas imamo zajedničke Oružane snage Bosne i Hercegovine, koja su u praksi podijeljene na manje više jednaku količinu bošnjačkih, srpskih i hrvatskih bataljona i odijeljenja. Nekih podataka o oružanom stanju svake od ovih nije dostupno na službenim stranicama Ministarstva Odbrane Bosne i Hercegovine.

Kada je agresija na Bosnu i Hercegovinu otpočela u aprilu 1992. godine, glavni saveznik srpsko-crnogorskog fašističkog agresora je bila nespremnost branitelja BiH. Tj, skoro kompletni nedostatak oružja kod snaga odanih Reblici Bosni i Hercegovini. Ovo se nije desilo slučajno. Iako je BiH bila jedna od, ako ne i glavno, sjedište vojne industrije nekadašnje JNA, i iako je, kao i svaka republika, imala svoju TO(teritorijalnu odbranu), kako to da je 1992. godine svo oružje bilo u rukama agresora? Odgovor leži u činjenici da su srpski fašisti, tj četnici, agresiju na BiH već odavno planirali. Pa, shodno tim planovima, učinili i sve da njihova meta - Republika Bosna i Hercegovina - bude potpuno nezaštićena kada već dođe vrijeme agresije.

Na primjer, 1988. godine Teritorijalne Odbrana Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je u svom posjedu imala oko 270 000 cijevi streljačkog naoružanja, 18 240 minobacača, ručnih bacača i protiv-avionskih topova, 211 protiv-oklopnih i protiv-avionskih raketa, oko 85 000 000 metaka za streljačko naoružanje, 580 tona minsko-eksplozivnih sredstava i municije kalibra preko 14.5 mm i preko 2000 sredstava veze! Ovo je ipak bila previše jaka i sposobna država za četničke kukavice, pa su tako(tj. Generalštab oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) 14. maja 1990. godine donijeli odluku o povlačenju naoružanja Teritorijalne Odbrane, njegovom "obezbjeđenju" i smještaju u skladišta Jugoslavenske Narodne Armije. A znamo šta je ta JNA zapravo bila i kakvu je ulogu odigrala! Da stvar bude još gora, 19. oktobra 1990. godine Predsjedništvo SRBiH izdaje naređenje o sprovedbi navedene odluke Glavnog Štaba! Ovu su odluku međutim ispoštovale gotovo samo općine sa bošnjačkom većinom, jer su je odbile izvršiti 23 općine sa hrvatskom, i 17 općina sa srpskom većinom. Tako će agresiju na Republiku Bosni i Hercegovinu Srbi dočekati sa punim arsenalom JNA(uključujući ukradeno oružje TO BiH), nizom do zuba naoružanih paravojnih formacija iz Srbije, kao i srpskim TO iz srpskih općina u BiH, srpskim MUP-om iz istih i SDS-ovim paravojnim formacijama iz BiH. Hrvati će je dočekati sa dobrim dijelom sačuvanim naoružanjem TO te znatnom podrškom iz Hrvatske, a Bošnjaci pak sa ono malo oružja što se imalo, ili što se na početku rata uspjelo oteti iz raznih skladišta. Kada je Predsjedništvo RBiH u martu 1992. godine poništilo odluku iz oktobra '90 bilo je već kasno.

Oružane snage Republike Bosne i Hercegovine su se morale naoružavati, manje više, skroz iz početka. Hvala Bogu, ipak su uspjele odbraniti RBiH, a kraj rata dočekati sa arsenalom koji je očito bio dovoljan da preokrene rat iz opće bosanske defanzive u ofanzivu(što ta započeta ofanziva nije završila oslobađanjem BiH, svima sa uvidom u našu blisku historiju je dobro poznato). No, kako izgleda situacija danas? Danas imamo zajedničke Oružane snage Bosne i Hercegovine, koja su u praksi podijeljene na manje više jednaku količinu bošnjačkih, srpskih i hrvatskih bataljona i odijeljenja. Nekih podataka o oružanom stanju svake od ovih nije dostupno na službenim stranicama Ministarstva Odbrane Bosne i Hercegovine. Svakako je dobro da Bosna i Hercegovina ima svoje oružane snage koje će nositi njene simbole. Ali, svima nam je poznato, da su bošnjačke snage jedine u OSBiH koje bi se zaista i borile za BiH ako bi do toga, nedaj Bože, došlo. Prema tome, koliko god razočaravajuće zvučilo, javna je činjenica da su srpske i hrvatske regimente OSBiH pravne nasljednice VRS i hrvatske regimente VFBIH(koja je opet bila nasljednica HVO) dok je bošnjačka nasljednica ARBiH. Tako imamo pomalo ironičnu situaciju da dvije vojske koje su služile agresorima na BiH, sada sačinjavaju njene oružane snage. Prema tome, nije teško zamisliti koliko su one zapravo bosanske, a koliko ustvari srbijansko-hrvatske. Dakle imamo situaciju, da iako više nismo u podređenom položaju po količini oružja, jesmo, barem se nadam, izjednačeni sa neprijateljima BiH, uz to što oni, posebno Srbi, i dalje imaju oružane snage Srbije kao prilično sigurne saveznike. Iskreno se nadam, da naši političari i predstavnici, koji predstavljaju bošnjački narod i sve one građane koji su lojalni BiH, jesu svjesni ozbiljnosti situacije i činjenice da više nikad ne smijemo dopustiti da budemo bespomoćni pred našim neprijateljima. Naročito kad predstavnici Srba i većina predstavnika Hrvata jasno i glasno izlažu svoje neprijateljske stavove prema bosanskoj državi. A Srbija ih djelima(hapšenje i proganjanje bosanskih branitelja među ostalom) jasno podržava. Iskreno se nadam da više nikada nećemo biti u onoj poziciji u kojoj smo bili 1992. godine, a vala ni u sličnoj!