Ćazim LUKAČ, nekadašnji poslanik SDA u Skupštini Crne Gore o deportaciji bosanskih izbjeglica

"Oni najodgovorniji, koji su znali za hapšenja i deportaciju, su bili izloženi velikom riziku da se ne sazna istina, gdje bi se svo ogorčenje, protesti i prijetnje prethodno upućene meni, sada okrenule prema akterima ovog zločina, gdje bi se rasprava nastavila u Skupštini pred kamerama i javnošću CG, gdje bi morale biti rasvijetljene sve okolnosti vezane za hapšenja, imena onih koji su odobrili akciju, i sve njene neposredne izvršioce, što bi bilo pogubno za vladu i sve državne organe, te pronalaze mudro rješenje u prekidu rada Skupštine i daju pauzu od 15 minuta, pozivajući poslanike vladajuće stranke na sastank njihovog kluba koji je trajao skoro šest sati".

Povodom feljtona Šekija Radončića "Deportacija Bošnjaka iz Crne Gore", osjećam neophodnu potrebu da se, u cilju prave istine, a zbog različitih verzija oko toga ko je zaustavio hapšenje i deportaciju izbjeglica Muslimana obratim dnevnom listu “Vijesti”.

Naime, po jednoj verziji deportacija je zaustavljena na intervenciju predsjednika parlamenta pokojnog Rista Vukčevića, a na dojavu dr Asima Dizdarevića, koji je obavijestio predsjednika vlade gospodina Mila Đukanovića i predsjednika Republike gospodina Momira Bulatovića koji su se, navodno, sastali odmah i zaustavili ovu akciju, ne navodeći datum kada je to urađeno.

Po drugoj verziji ova akcija je zaustavljena nakon mog istupanja Skupštini gdje sam obavijestio Skupštinu i širu javnost o ovom događaju.

Po trećoj varijanti gospodina Momira Bulatovića akcija je trajala samo jedan dan i odmah je zaustavljena. Ne sumnjajući u navode dr Asima Dizdarevića da mu je pokojni Risto Vukčević dostavio takvu informaciju, jer lično znam i cijenim dr Asima kao izuzetno čestitog čovjeka, ljekara i humanistu, ali ta informacija nije bila istinita, kao ni ona o trajanju akcije samo jedan dan, što je glavni razlog ovog mog oglašavanja u “Vijestima”, da bi se saznala prava istina.

No, pođimo redom: Dana 04.06.1992. boravio sam u Pljevljima i tom prilikom sam obaviješten da policija iz Pljevalja, u pratnji nekih nepoznatih ljudi noću hapsi muškarce izbjeglice iz BiH i odvodi ih u nepoznatom pravcu. Da bi provjerio ovu informaciju obišao sam neke porodice iz kojih su odvedeni ljudi i zatekao članove tih porodica u velikoj tuzi, plaču, zabrinutosti i strahu, naročito djece, jer se policija prilikom hapšenja ponašala krajnje grubo i bahato, uz obaveznu prijetnju da nikome ne smiju pričati o ovome, ako žele da sačuvaju glave onih koje su uhapsili.

Otišao sam u Crveni krst da zatražim pomoć i informacije o ovome. Umjesto bilo kakve pomoći ili informacije tamo su nam rekli da to nije istina i da ne nasijedamo na rekla-kazala i da je to nečija provokacija. Odmah sam znao da se ova akcija odvija u najvećoj tajnosti. Izvodi se kasno noću, obavezno se prijeti porodicama da ne smiju o tome nikom da govore, odvode ljude u nepoznatom pravcu, bar kada je u pitanju akcija u Pljevljima.

Miloševićevi poslušnici: Crnogorska ratna zločinačka banda

Odlučio sam da sutra, 05.06. na sjednici Skupštine o svemu ovome javno progovorim i obavijestim Skupštinu i javnost Crne Gore i šire o ovom zločinu, te da neće izostati ni adekvatne reakcije relevantnih institucija i vlada širom Evrope i svijeta, i da će brzo reagovati u smislu zahtjeva državnim organima Crne Gore da se odmah zaustavi akcija hapšenja i deportacije izbjeglih muškaraca iz BiH. I na taj način zaustaviti dalja hapšenja, jer je akcija trebala da se prenese dalje ka sjeveru što je naročito bilo opasno za opštine Rožaje, Plav, Gusinje, Berane, Petnicu i Bijelo Polje, jer su u tim opštinama bile locirane, uglavnom, muslimanske izbjeglice, te je trebalo spašavati ono što se još može spasiti, jer ih je čekala ista sudbina kao njihove prethodnike, budući da je akcija bila tek na pola puta. Skupština je počela normalno sa radom po predviđenom dnevnom redu (05.06.) i na njoj su pored poslanika bili prisutni i predsjednik republike gospodin Momir Bulatović i predsjednik Vlade gospodin Milo Đukanović. Skupština je direktno prenošena preko radija i TV. Prijavio sam se za diskusiju po normalnoj proceduri, dobio riječ.

Tada sam se obratio Skupštini: “Poštovani kolege poslanici i svi ostai koji ste prisutni u ovoj sali, moram vam saopštiti podatak koji će, siguran sam, biti svima neprijatan, da će za mnoge biti nevjerovatan i da će kod svih poštenih ljudi izazvati ogorčenje i protest, a to je: Naša policija u Crnoj Gori hapsi muškarce, izbjeglice iz BiH i predaje ih jadne i nemoćne, vezanih ruku dželatima od kojh su pobjegli da bi spasili svoje živote i potražili spas i utočište kod nas u Crnoj Gori, računajući na svetu tradiciju crnogorskog naroda po kojoj su, kroz svoju vjekovnu istoriju, bili poznati po čojstvu i junaštvu, da brane sebe od drugih i da brane druge od sebe. Poznati su mnogobrojni svijetli primjeri gdje su svojim životima bili spremni da brane i odbrane one koji su kod njih potražili spas i utočište od svojih progonitelja. Je li ovo to vaše čuveno čojstvo? Je li to obraz Crne Gore? Je li Vlada koja je sve ovo odobrila i organizovala Vlada crnogorskog naroda koji je ponosno čuvao ovu tradiciju kroz vjekove kao svoju svetinju?"

U Skupštini je nastao tajac, a onda je nastao takav haos koji se do tada ne pamti u Skupštini, o čemu postoji i video zapis, pa bi bilo veoma poželjno da ga neki od TV studija prikaže i da se sa ove distance vidi šta se tada događalo. Poslanici SK su govorili da će, ako je to istina, baciti partijske knjižice. Poslanici su sa svojih mjesta i sa govornice izražavali svoju nevjericu, ogorčenje i prijetnje upućene meni, tražeći dokaze za ono što sam govorio. Uzimali su riječ, bez odobrenja izlazili za govornicu i svoje ogorčenje i uvrede upućivali paralelno meni, ako ovo ne bude istina, i svim odgovornim koji su to radili, ako to bude istina. Neki poslanici su tražili ostavku vlade.

Izrekle su se mnoge teške riječi i uvrede na moj račun i na račun ministra policije. Uglavnom su to bili poslanici vladajuće partije (SK-DPS)

Oni najogorčeniji i duboko uvrijeđeni poslanici SK su govorili da ako ovo bude istina, baciće partijske knjižice i nikada više neće ući u ovu salu kao poslanici te partije, ako se potvrdi da je ovo istina. Predložio sam tada, a to su tražili mnogi poslanici, da Skupština formira komisiju koja će imati potpuna ovlašćenja i jedini zadatak da detaljno ispita sve nadležne organe koji su vezani za hapšenje i deportaciju, i da o tome dostave pismeni izvještaj ovoj skupštini. Kolika je bila nevjerica u ovu mogućnost hapšenja i deportacije vidjelo se i po tome što su mnogi poslanici mene predlagali za predsjednika te komisije, računajući pri tome kako će se radovati kada u tom izvještaju proglasim sebe kao krivca i lažova.

Oni malobrojni koji su znali istinu, pokušali su da spriječe formiranje komisije i smire uzavrelu situaciju, ali su ogromnom većinom poslanika bili nemoćni i gotovo neprimijećeni, te je Skupština jednoglasno izabrala komisiju u sastavu: dr Asim Dizdarević, predsjednik, a članovi su – Ranko Jovović, Mićo Orlandić i Ćazim Lukač. Poslanici SK su bili najviše angažovani u raspravi (što je bilo i normalno, jer se odnosilo na krivicu, ili neopravdani napad na njihovu vladu, državne organe, policiju i uopšte politku SK).

NEKAŽNJENI CRNOGORSKI RATNI ZLOČIN NAD BH. IZBJEGLICAMA: Uhapšeni i deporetovani iz Crne Gore

Oni najodgovorniji, koji su znali za hapšenja i deportaciju, su bili izloženi velikom riziku da se ne sazna istina, gdje bi se svo ogorčenje, protesti i prijetnje prethodno upućene meni, sada okrenule prema akterima ovog zločina, gdje bi se rasprava nastavila u Skupštini pred kamerama i javnošću CG, gdje bi morale biti rasvijetljene sve okolnosti vezane za hapšenja, imena onih koji su odobrili akciju, i sve njene neposredne izvršioce, što bi bilo pogubno za vladu i sve državne organe, te pronalaze mudro rješenje u prekidu rada Skupštine i daju pauzu od 15 minuta, pozivajući poslanike vladajuće stranke na sastanak njihovog kluba koji je trajao skoro šest sati.

Na tom njihovom sastanku poslanici su bili veoma oštri u zahtjevima da se do u detalje otkrije istina o ovom zločinu. Tražili su odgovornost vlade i svih državnih organa. Poslanici su tada do detalja bili upoznati sa cijelom situacijom oko hapšenja i deportacije izbjeglica. Bili su poznati po imenu i prezimenu kako oni koji su organizovali i odobrili ovu akciju, tako i oni koji su bili neposredni izvršioci. Gvozdenom partijskom disciplinom zabranjeno je svim poslanicima svoje stranke da o tim saznanjima, koja su se doznala na tom sastanku, govore u javnosti, tako da je i do danas ostalo nepoznato pravo saznanje o svim akterima ovog zločina.

Kada bi danas neki od učesnika tog maratonskog sastanka progovorio javno, pošteno i vjerodostojno, saznala bi se istina, što bi umnogome olakšalo istražnim organima i sudstvu koji će se morati pozabaviti ovim zločinom, bilo da se sudi u Hagu, ili u Crnoj Gori. Nažalost, do danas to niko nije uradio te će možda glavni nosioci krivice ostati zaštićeni od suda pravde. Za vrijeme ove pauze, naš telefon u klubu je često zvonio.

Javljali su se ljudi iz svih krajeva Evrope da pitaju za svoje bližnje koji su izbjegli iz BiH u CG. Javljali su tada da su TV stanice prenijele ovu informaciju sa Skupštine i izražavali svoju zabrinutost. Preko svojih dopisnika agencije su ovu vijest brzo prenijele u svijet. Otuda i logičan zaključak da su pod pritiskom domaće i strane javnosti, odgovorni u Crnoj Gori morali odmah zaustaviti dalja hapšenja i deportacije.

No, položaj izbjeglih muslimana u Crnoj Gori bio je i dalje težak. Za njih je bilo sve manje mogućnosti za smještaj i elementarne uslove za život. Pritisnuti strahom za dalju sudbinu, Crna Gora je za njih postala samo tranzitna stanica. Tražili su spas širom Evrope zadržavajući se u Crnoj Gori samo onoliko koliko im je bilo potrebno da dobiju putne isprave i organizovan prevoz.

U želji da ih što prije evakuišu sa svoje teritorije, nadležni organi su im u tome pomogli, pa su se pasoši svakodnevno na stotine izdavali, a i prevoz je bio regulisan. Svakodnevno su se formirale kolone autobusa koji su ih odvodili širom Evrope u nove krajeve i nove neizvjesnosti.

Kad se napokon završio sastanak njihovog kluba poslanika, na kome se definitivno otkrila istina, onda je počeo defile njihovih poslanika, koji su od mene tražili da u nastavku rada Skupštine odustanem od zahtjeva za komisiju pod izgovorom da se, eto, sada zna istina, pa za njom nema potrebe. Verzija pokojnog Rista Vukčevića o prekidu akcije teško je održiva.

Skupština će mi staviti na raspolaganje službeno vozilo i vozača pa da ja sam lično obilazim Centre bezbjednosti umjesto izabrane komisije i da na osnovu prikupljenih podataka podnesem Skupštini izvještaj. Bilo je i drugih prijedloga, ali o njima ne bih govorio. Energično sam odbio taj i sve druge prijedloge jer sam znao da ako bi mi uopšte i bilo omogućeno da to radim moj izvještaj bio bi tretiran kao privatna stvar jednog ludog poslanika. U vrijeme kad su svakodnevno iz Republike Srpske upadale u Crnu Goru razne vojne, paravojne, policijske i svakakve druge grupe i ubijali Muslimane, najčešće iz lične osvete gdje je čak kompletna porodica Klapuh iz Foče ubijena od strane specijalaca Republike Srpske.

Živa je istina da bi u takvim uslovima samo lud čovjek prihvatio da sam lunja po Crnoj Gori od SUP-a do SUP-a tražeći istinu koju ne bih nikada našao, ako bih uopšte i ostao živ.

Kada su shvatili da komisija mora ostati, onda su je bez znanja Skupštine, automatski preinačili u Komisiju za raseljena lica koja će se baviti problemima koji su u domenu Crvenog krsta i opštih problema vezanih za sve izbjeglice u Crnoj Gori, zapostavljajući glavni razlog – istraživanje istine o hapšenju i deportaciji izbjeglica iz BiH. Da bi se ipak znala istina po ovom pitanju Komisija se zvanično pismenim zahtjevom br 01-3610 obratila MUP-u Crne Gore. Dobili smo odgovor od MUP-a Podgorica, službe za upravne i ostale unutrašnje poslove br 05-129 od 24.11.1992. godine, adresovan: Skupštini republike Crne Gore – potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću, u kome se između ostalog kaže: Prikupljeni operativni podaci djelimično i u krivično-pravnom smislu procesuirani, ukazuju da se među raseljenicima nalazio jedan broj lica sa područja BiH koji su bili umiješani u vršenju teških krivičnih djela, pa čak i onih koja KZ SFRJ sankcioniše kao najteža….

TRI VERZIJE, JEDNA ISTINA: Verzija pokojnog Rista Vukčevića da su na njegovu inicijativu akciju odmah zaustavili Momir Bulatović i Milo Đukanović je teško održiva, a evo i zašto:

I – Nigdje se ne navodi datum kada je takva odluka donijeta, po kojem bi se tačno znalo kada je akcija zaustavljena, jer je hapšenje trajalo sve do u zoru 04. 06.

II – Ako je takva odluka i donijeta prije 05. 06, logično se nameće i pitanje zašto tada nije i zaustavljena, jer se u toj verziji kaže “milicija ih je poslušala”.

Zločinci Milošević, Bulatović i Đukanović

III – Da je ova odluka donijeta ranije (prije 05. 06.) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena na početku i na taj način stave tačku na moje izlaganje, izbjegnu onako žestoku i na momente tešku raspravu u Skupštini. Ne bi imalo potrebe za formiranje Komsije, i što je najvažnije, ne bi imalo potrebe za raspravu na klubu njihovih poslanika koja je trajala gotovo šest sati. Na tom sastanku su morali da polažu račune pred svojim poslanicima svi akteri ovog zločina gdje su poslanici napokon doznali istinu.

Verzija gospodina Momira Bulatovića citirana u feljtonu od 12.07. t. g: “Operacija je trajala samo jedan dan i zaustavljena je od strane državnog rukovodstva u trenutku kada smo za nju saznali". (Kakva ironija o pravnoj državi – predsjednik ne zna šta mu radi policija), pa dalje navodi: “Ovaj događaj je veoma uznemirio crnogorsku javnost." (što je apsolutna istina, vidjelo se to i po reakciji poslanika na Skupštini od 05.06.), i na kraju navodi: “Skupština je po ovom pitanju trajala puna dva dana na kojoj su usvojeni zaključci u kojima nijesmo mogli da utvrdimo odgovornost za ono što se dogodilo”.

I – Da je ova akcija trajala samo jedan dan, onda bi to bila prava hajka na Muslimane izbjegle iz BiH. Za njenu realizaciju neophodno je bila potrebna duga sinhronizovana priprema uz učešće svih raspoloživih kapaciteta da bi se za jedan dan uhapsilo i deportovalo preko 120 ljudi. Za akciju tako širokih razmjera morali bi znati bar najodgovorniji ljudi u državi, a ispalo je da za nju ni predsjedik Republike nije znao, a kamoli neko drugi.

II – “Skupština je puna dva dana zasjedala i nijesu mogli da razbistre ko je odgovoran za hapšenja i deportaciju izbjeglica”. Alal vjera. Najmudriji predstavnici svoga naroda nijesu mogli da ustanove ko je kriv za hapšenja nevinih ljudi koji su, uglavnom svi stradali od četnika iz Republike Srpske, a zaklinju se u demokratiju i pravnu državu. Dva dana su se nadmudrivali, čuvajući se da u svojim izlaganjima ni slučajno ne nagovijeste ko bi mogao biti kriv za odvođenje preko 100 ljudi pod nož. Tresla se gora – rodio se miš. Znači, izbjeglice pojele maca. Sami sebe su vezali i otišli dobrovoljno pod nož.

Uz opasku da ne znam kada je ova Skupština održana, jer što se tiče Skupštine od 05. 06. nakon saznanja istine, sjutradan nastavila normalan rad po predviđenom dnevnom redu. Ovo je bila tabu tema koju treba što prije zaboraviti. Nikada više nijesam uspio da ovu temu nametnem u Skupštini iako sam u narednim sjednicama dva puta govorio o tome. Zadnji put kada smo dobili pomenuti izvještaj MUP-a o ovom zločinu, ali to više nikog nije interesovalo, što je značilo da ga treba što prije zaboraviti kao da se nikada nije ni dogodio. Na svu sreću pravda može biti spora, ali zločini nikada ne zastarijevaju i svi odgovorni moraće stati pred lice pravde, pa bilo u Hagu ili u Crnoj Gori, svejedno je, kao što je svejedno hoće li to biti oni koji grade crkve pomoću helikoptera kličući u slavu onih koje je svijet proglasio najvećim zločincima, ili oni koji se distanciraju od njih, jer ljudi koji su otjerali u smrt preko sto nevinih ljudi ne pripadaju nijednoj stranci. Oni su u cijelom svijetu – zločinci.

Napomena: Ćazim Lukač je bio poslanik SDA u Parlamentu Crne Gore u vrijeme ratnog zločina hapšenja i deportacije bh. izbjeglica iz Crne Gore.

(slobodnacrnagora.eu)