Mugdim GALIJAŠEVIĆ: Naš magazin Bošnjaci.net 25. januara puni devet godina. Zašto kažem naš. Pa zar nije. Jeste. To je magazin Bošnjaka. Bez njih Bošnjaci bi bili puno dalje od cilja kojemu su sve bliže. Bar Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine i Bošnjaci iz Sandžaka. Devet godina smo svaki dan bili svjedoci napredovanja ovog najvećeg bošnjačkog magazina. I sretni smo zbog toga. Brojne su akcije koje je ovaj magazin organizovao: konkurse za priču o tragediji Srebrenice i sakupljanje cipela za Stub srama, i prikupljanje novca za nekog bolesnog nevoljnika, izgradnju kuća beskućnicima, izgradnju centara i džamija vjernicima... Bošnjaci su bili i izdavači značajnih književnih djela.

U ovoj napaćenoj zemlji ljudi se još bore za koricu hljeba, a političari (ne) rade kao i do sada

Bosna i Hercegovina. Suverena država, članica Ujedinjenih nacija. Mnogi bi da je na bilo kakav način dokinu. I najvećem laiku je jasno da se to neće dogoditi, ali nažalost jasno je da će narod zemlje podijeljene na dva entiteta, a neki bi još koji, dugo živjeti na ivici provalije. Tamam kao bolestan čovjek koji se ljulja, a pitanje je na koju će stranu pasti. Bosna je zemlja apsurda, zemlja u kojoj siromašni pomažu još siromašnije, bogati bi da budu još bogatiji, glumci rade posao političara, ministri se vozikaju polupijani...
Da je ovo Balkan i da je u svim zemljama ponašanje njihovih političara što bi kazali u pet deka, a pričaju o velikim iskoracima, primjer je iz susjedne Hrvatske. Ni tamo zastupnici ne mogu da odole povlasticama, pa čak i oni koji su najglasniji u borbi za ostvarivanje prava siromašnih.

Priča prva: Štrajk državnih službenika
Ovih dana sam se zaista dobro naljutio, a za to su krivi državni službenici. Dok nema dana da na ulicama ne štrajkuju gladni, što su nekada imali i posao i novca, a danas nemaju ni posla pa ni zdravstvenog osiguranja, državni službenici štrajkuju što im je plaća smanjena za 4,5 odsto.
Pitam se imaju li oni bar malo obraza pa da ne misle samo na svoj džep. Nemaju kao ni njihovi šefovi. Daj meni i kapak. Drugi neka umru ako nemaju. A u ratu smo bili drugačiji. Dijelili smo cigaru, koricu hljeba, zadnju kap vode.
U njihovo ime mene je sram. Pa zar je došlo dotle da oni za nekoliko stotina maraka, koliko su im smanjene njihove inače velike plaće, štrajkuju, a samo malo više od toga je visina većine penzija.
Pare su čudo jedno. One vrte gdje burgija neće. Ali, ovaj primjer kazuje mi da se dosta toga promijenilo, pa je mnogima novac na prvom mjestu, pa makar udaralo po obrazu. Pošto sam ja nepopravljivi optimista, ipak sam siguran da je puno više onih koje sam maloprije spomenuo, što ono malo dijele sa onima koji imaju još manje.
A državnim službenicima u štrajku neka je na čast to što rade. Mogu li zamisliti kako je onima preko puta njih što štrajkuju jer nemaju ni za hljeba. Ako se nisu upitali, onda i nisu zaslužili da rade tamo gdje rade. Oni su državni službenici. Plaćamo ih mi, pa do jučer i oni što danas nemaju ni marke. I na kraju imamo puno primjera po onoj narodnoj „ko bi gore sad je dolje“.

Priča druga: Glumci osvojili Bijelu kuću
Pravu lekciju iz diplomatije bh. političarima očitala je Zana Marjanović, nositeljica jedne od glavnih uloga u filmu Anđeli Đoli „U zemlji krvi i meda“. Izvan protokolom predviđenog vremena ona je s Barakom Obamom provela četrdesetak minuta i govorila najmoćnijem čovjeku svijeta o Bosni. Siguran sam da nije kritikovala svoje kolege.
To rade samo političari iz BiH kada uspiju da dođu do kojeg službenika Administracije Američke vlade. Svu energiju tada ulože da ocrne one druge svoje komšije zbog kojih je ovako u nas loše. Nemaju hrabrosti da kažu da se u Bosni i Hercegovini 17 godina nakon završetka rata ljudi bore s mirom, prije svega radi njih, neznalica, nepoštenih i stranački ofarbanih od glave do pete.
Bravo za Zanu i ne samo za nju. Čestitke i njenim kolegama, sportistima, brojnim ljekarima, profesorima, književnicima koji na najbolji način predstavljaju svoju zemlju i o njoj govore onako kako se samo može kazivati o nečemu što ti je srcu priraslo.

Priča treća: Ministar pod gasom
Vijest da je ministar najprestižnijeg Ministarstva BiH – inostranih poslova Sven Alkalaj, pod uticajem alkohola ili jednostavno rečeno pijan, u Alipašinoj ulici u Sarajevu zamijenio desnu lijevom stranom ulice, te službenom „škodom ogtavijom“ udario u „audija“ i isprepadao nesrećnu ženu za volanom.
Policajci su utvrdili alkohol u krvi, a prvi diplomata je u nedjelju kada se to dogodilo slagao novinare i kazao da je bio trijezan.
Poznato je da diplomata jedno misli, a drugo govori. Ali, to nije poželjno kada vozi u alkoholiziranom stanju. Policijskim vlastima se ne smije lagati, pa i ako si ministar spoljnih poslova.
Od Alkalaja za njegovog ministrovanja malo je država imala koristi. A on jeste. Obišao je svijet više puta našim parama. I onih što gladni kopaju po kontejnerima.

Priča četvrta: Kajinova mjerila
Nisam mislio u ovu rubriku petljati susjede, odnosno političare iz Hrvatske, koja se ubi hvaleći se kako je na vratima EU. Damir Kajin, saborski zastupnik i u ranijem sazivu, potrčao je da realizuje povoljnu penziju. Bio je u penziji samo jedan dan. Nije jedini, ali on je bio najglasniji u tome kako treba zaštititi Hrvate s najnižim primanjima. Zbog toga je osvojio i glasove za zastupničko mjesto u novom sazivu.
Penzija bi mu bila veća za oko 1.000 kuna, a za taj minoran iznos Damir iz Kukuriku koalicije je izgubio kredibilitet da u javnosti iznosi svoje dojučerašnje stavove o njegovim brigama za siromašne.
Ipak, i Hrvatska je Balkan, a i Kajan je s ovog komada zemlje. Neće ni oni daleko od naših političara kada su pare u pitanju.

Priča pet: Naših devet godina
Naš magazin Bošnjaci.net 25. januara puni devet godina. Zašto kažem naš. Pa zar nije. Jeste. To je magazin Bošnjaka. Bez njih Bošnjaci bi bili puno dalje od cilja kojemu su sve bliže. Bar Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine i Bošnjaci iz Sandžaka.

Devet godina smo svaki dan bili svjedoci napredovanja ovog najvećeg bošnjačkog magazina. I sretni smo zbog toga.

Brojne su akcije koje je ovaj magazin organizovao: konkurse za priču o tragediji Srebrenice i sakupljanje cipela za Stub srama, i prikupljanje novca za nekog bolesnog nevoljnika, izgradnju kuća beskućnicima, izgradnju centara i džamija vjernicima... Bošnjaci su bili i izdavači značajnih književnih djela. Ne mogu da nabrojim sve bitne teme koje se tiču Bošnjaka, a koje je magazin objavljivao na svojim stranama, brojni ugledni autori koje bi poželjela svaka novina bili su prisutni na stranicama Bošnjaka. Mogao bih još nabrajati, ali da ne pretjerujem, i drugi žele kazati koju o ovome.

Želim kazati da sam doskora kao glavni urednik Inozemnog izdanja Dnevnog avaza imao izuzetnu saradnju s Bošnjaci.net koji su postali autoritet za mnoge medije.
Na kraju, ekipi Bošnjaci.net koja sve ovo nabrojano radi volonterski, bez naknade, s izuzetno sposobnim glavnim urednikom Esadom Krcićem na čelu, upućujem čestitke od srca. I neka uvijek znaju da su oni nama Bošnjacima svojim sadržajem ne jednom bili kao mehlem na ranu.
Vrijeme iza sebe magazin Bošnjaci.net iskoristio je na najbolji način za svoje čitaoce.
Bilo mi je zadovoljstvo da u proteklom periodu bar malo doprinesem da Bošnjaci.net ostvare devet uspješnih godina. Njegovih i naših.