Nedžad LATIĆ: Ali, suštinski razlog moje ljutnje na crnogorsku bošnjačku vjersku i političku elitu je Sporazum kojeg je tih dana potpisao crnogorski reis Rifat ef. Fejzić, sa državnim vlastima. Suština tog sramotnog Sporazuma bi se mogla svesti na zabranu obavljanja vjerskih obreda, dakle namaza, izvan vjerskih objekata, dakle džamija, mejtefa i tekija. Čitao sam da se nešto slično dešavalo u zakafkaskim državama gdje su muslimani većina. Sličan zakon, ili uredbu je nedavno donio kazahstanski diktator Nur Sultan Nazarbajev, kojim se zabranjuje klanjanje na javnim mjestima. Ali on bar pravi velike islamske centre jer su sovjetski komunisti porušili hiljade džamija.

Kao da sam znao, kad sam mailom dobio poziv da učestvujem na tribini “Mediji i istina”, koja se održava 1. februara u Novom Pazaru, da bih mogao biti zameten negdje na Pešteru, pa sam odgovorio da ću prisustvovati ukoliko ne budem spriječen vremenskim uvjetima. Ipak sam se odvažio nakon što mi je izdavač nove knjige “Bosna od A. do B. Izetbegovića”, organizirao i promociju knjige u Plavu.

Već sam na Romaniji, gdje su temperature bile minus 25 stepeni, a u Sjenici čak minus 38 stepeni tog ponedjeljka, zažalio što sam krenuo. Jer će mi snijeg i hladnoća biti sve što vidim i osjećam u narednoj hefti. Ipak, uprkos svoj prijetnji i zimskim nedaćama, uživao sam vozeći se kroz zimski koridor u neponovljivim prizorima zlatiborskih snježnih pejsaža sa jelkama i pešterskih nepreglednih smetova, sa bijeliim dinama. Tek smo odahnuli u Dugoj Poljani, gdje smo klanjali podne namaz u seoskoj džamiji. U velikoj furuni bila je naložena vatra. Tako da smo se, uzevši abdest sa šokantno ledenom vodom, dugo grijali uz furnu. Stresao sam kapi vode sa ruku na vrele plahte da bi cvrkutale i pištale. Ta mala topla džamija mirisala je na moju pridvoračku džamiju u kojoj sam, baš zimi, naučio prva sureta i prve harfove. Imamio sam Haki i Harunu, a nisam imao srca skratiti namaz kakav je fikhski propis za musafira. “Kako bih se mogao osjećati musafirom kod rođene nane, ma koliko ona daleko živjela od mene”, objasnio sam im svoj postupak. Toliko sam se lijepo osjećao u toj džamiji.

U unikatnoj kahve-čajdžinici “Lađar”
Novi Pazar je u župi i u njemu nema tako velikih smetova. Reklo bi se da šetači oko glavnog trga uživaju u prohladnoj zimskoj idili. I u staroj mahalskoj (Arap) džamiji, pored mostovlja, bilo je mnogo klanjača na jacija-namazu. Nisam mogao odoljeti kahvi u kafeu “Mejdan”, a zatim i večeri u etno restoranu “Gazija”, gdje se spremaju jela iz sandžačke kuhinje kakvih nema ni u Bosni. Šerif, moj domaćin, izvještava me da su neki novinari iz Beograda otkazali učešće na tribini. Haman da mi je lahknulo, jer nisam bio ni pripremio govor. Tako da ću bez ikakvih dodatnih obaveza moći gledati televiziju pred spavanje u toploj hotelskoj sobi.

U Sjecici

Probudio sam se u šest sati kako bih stigao klanjati sabah u džamiji. Pahulje snijega su lepršale u svjetlosnom krugu uličnih svjetiljki, a čisti snijeg mi je škripio pod nogama. Stari mujezin je već bio otvorio džamiju. Poslije namaza svratio sam, to mi je postala navika, u kahve-čajdžinicu “Lađar”, gdje su me čekali Jonuz sa svojih osam pajdaša. To je jedna od najstarijih kahvana na Balkanu. Zapravo, zaista ne znam da postoji još jedna takva kahvana orijentalnog tipa, u kojoj se služi čaj i bosanska kahva, na ovim prostorima. Desetak drvenih hastala, mali smeđi pendžeri uramljeni u rezbarene dolafe, furuna, rafe, šank, i iza šanka peć puna pepela sa žarom na kojoj se peče kahva u bakranim džezvicama. Za tinli čas se napuni poslije sabah-namaza. To je adet pazarskih dućandžija od vajkada. “A, da, majkooo…”, raduje mi se Jonuz, iskazujući mi dobrodošlicu na sandžačkom slengu. Konobar se tačno sjeća da sam pio dva turska čaja i jednu kahvu, prošli put, i tako me služi bez pitanja da li želim nešto drugo. Ubrzo na hastal štiže jedan vreo somun, da zamiriše i da se otkine nekoliko zalogaja prije nego se zapali prva cigara. Eglen, šala, cigara, čaj i kahva, do svitanja dana… Samo zbog ovog meraka prebrodio bih, čini mi se, opet još tri Zlatara i Peštera!

Drugo lice Srbije
Zbog snijega i hladnoće izgleda da grad dugo spava. Tek poslije devet sati, počeli su se otvarati i druge kafane i dućani. Da bi vidio stvarnost i lice jedne države, to mi je već manir postao, prvo odem na trafike. Desetine dnevnih listova, i ništa manje sedmičnih, nalazi se na trafikama. Na naslovnicama novina su teme o “ledenom dobu” koje je zhvatilo Srbiju. Vršio sam uvid u srbijansku štampu da bih mogao dati eventualnu ocjenu o njihovoj uređivačkoj politici.

Na tribini je predstavljeno da je obljetnica “80 godina sandžačkog novinarstva”. Jedna od lokalnih televizija je na udaru režima i prijeti joj zabrana rada. Stoga sam ustvrdio da su sadašnji mediji, koje kontrolira režim Borisa Tadića, perfidniji u odnosu na Bošnjake od vremena režima Slobodana Miloševića. Jer, protiv Miloševićeve politike bilo je mnogo više nezvaisnih medija, dok ti bivši nezvisni mediji vrlo nekritički podržavaju Tadića. Niti jedne bosansko-hercegovačke novine nema na trafikama.

Tog dana je izišao novi broj revije “Sandžak” u kojem je objavljen i intervju sa mnom. Rekao sam kako mislim da su Sandžaklije ljepša polovica bošnjačkog mileta. Zašto sam to izjavio? Stoga što smatram da su bošnjački pjesnici porijeklom iz Sandžaka poput Sabita Užičanina i Salih ef. Gaševića, napisali najljepše mevludske spjevove. Po tome mislim da su oni više voljeli našeg devletliju Muhammeda, alejhis-selam, od nas u Bosni, pa, vala, i u Hercegovini.
Takva moja razmišljanja su koincidirala, kao da smo se dogovarali, sa inicijativom Muamera ef. Zukorlića, Sandžačkog muftije, da se ovaj mjesec mevluda proglasi amnestijom u Sandžaku, i da se muslimani za hatar ljubavi prema Poslaniku, s.a.s., izmire. Nažlost tu inicjativu je odbio Adem ef. Zilkić, kao reisul-ulema p(r)ozvane strane na pomirenje. Njega je, kako vidim u “Politici” podržao i Darko Tanasković, osporavajući Zukorlićevoj inicjativi “državne prerogative” poput amnestije.

Ipak, obveseljen sam informacijom da se na dan rođendana Poslanika, s.a.s., 12. rebiul evela, održi mevlud u svim gradovima u Sandžaku.

Latić govori na promociji u Plavu

U vatanu Ali paše Gusinjskog
Pošto je snijeg padao i slijedećeg sabaha, i ja pio čaj u “Lađaru”, sa istim društvom, oni su bili procijenili da nije uputno putovati u Plav. Ali, već do podne stiglo je toliko zamolbi da se potrudimo, da nismo mogli odbiti. Krenuli smo put Rožaja! To je najledniji grad čijim sam ulicama ikada hodio. Bukvalno, ljudi hode i voze auto po ledu, posutom ugaženim snijegom. Ne znam kako svi ne svrataju dok hode i ne polome i ruke i noge. Nisam mogao odbiti zamolbe, ali nerado sjedam u auto da bi se povezli preko Lokava, do Berana, zatim Andrijevice do Plava. Stigli smo tačno u vrijeme jacijskog ezana. “Mili Bože snijegova i nameta na ulicama”, čudio sam se. Ovdje sam bio prije dvadeset i kusur godina. U noći sam prepoznao samo džamiju sa drvenom munarom. Sala je bila dupke puna. Ljudi su stajali na vratima. “Mili Bože”, opet sam se čudio,”što će ovi ljudi ovdje po ovakvoj zimi?!” Pozdravio sam ih kao narod koji gaji najiskreniji bošnjački patriotizam. Tako i vjerujem da građani Plava i Gusinja više vole Sarajevo i od samih Sarajlija. Knjiga, “Bosna od A. do B. Izetebegovića”, bila mi je samo povod obraćanja skupu. Tako da sam im rekao da i oni imaju svog Aliju, mislio sam na Ali pašu Gusinjskog, koji nije ništa manje važna ličnost u povijesti Bošnjaka od Alije Izetbegovića. A, ja ne bi bio ja, kad ne bih, u svojim kritikama aktualnih bošnjačkih političara, ma gdje bili, napravio i neki lapsuz. Žao mi je bilo dvojice poslanika u Parlamentu Crne Gore, koji su bili prisutni na promociji. “Divnih li mladih bošnjačkih političara”, uvjerio sam se u razgovoru sa Adnanom i Kemalom. Ispričao sam im se, uz obećanje da sam spreman u sred Podgorice održati tribinu na temu nacionalna bošnjačka politička ideja, šta je to?!

Ali, suštinski razlog moje ljutnje na crnogorsku bošnjačku vjersku i političku elitu je Sporazum kojeg je tih dana potpisao crnogorski reis Rifat ef. Fejzić, sa državnim vlastima. Suština tog sramotnog Sporazuma bi se mogla svesti na zabranu obavljanja vjerskih obreda, dakle namaza, izvan vjerskih objekata, dakle džamija, mejtefa i tekija. Čitao sam da se nešto slično dešavalo u zakafkaskim državama gdje su muslimani većina. Sličan zakon, ili uredbu je nedavno donio kazahstanski diktator Nur Sultan Nazarbajev, kojim se zabranjuje klanjanje na javnim mjestima. Ali on bar pravi velike islamske centre jer su sovjetski komunisti porušili hiljade džamija.

Mevludska halva u Sjenici
Kasno, iza ponoći vratio sam se u hotel. Plan nam je bio vratiti se kući sutradan. Ali, snijeg ne jenjava. Odgađamo put za sutra. Opet isti vremenski uvjeti, ali mi odvažno krećemo za Sarajevo. Put preko Peštera bio je iznenađujuće čist i prohodan. Ali, tokom putovanja dobivam poruke od Sameta kakav je hućumet zadesio Sarajevo te da su neprohodni prilazi gradu iz pravca Romanije. Stoga smo svratili u Sjenicu da bismo klanjali podne namaz. Sa grupom džematlija odlazimo na kahvu i saznajemo da će navečer iza jacije biti izveden mevludski program. Tako odlučujemo tu i konačiti.

U maloj džamiji, gdje je imam Ramiz ef. Hamidović, bivši imam glavne (velike) gradske džamije, kojeg su iz nje izbacili srpki specijalci u čizmama, okupilo se zaista mnogo svijeta. Džamija je bila dupke puna. Vazio sam, kao gost iz Sarajeva, blagosiljajući onu polovicu bošnjačkog mileta koja uči mevlude, poput hora djevojaka koje su tu noć izvele program uz malu pomoć mladih imama.

Poslije mevluda se jela mevludska, zapravo pešterska halva, i eglenisalo. Iz razgovora saznajem da je Sjenica ponovo okupirana. “Udba nam je ušla u kuće”, tvrdi Ishak. “Ovi mobiteli prokleti, unijeli su sumnju i među braću. Ne smiju sijeliti skupa, jer sumnjaju da jedan drugog uhode i snimaju.”

Popovi, četnici, sjenički pijuni i špijuni

Najomraženiji imam u Sjenici je Mustafa Makić, dugogodišnji imam, “kursist” i “administrativac” u Odboru IZ-e Sjenica. On je rasprodao vakufsku imovinu u bescijenje. Pokazali su mi Boriće, veliki park zasađen borovima, na samom ulazu u Sjenicu, kojeg krčmi Makić. Kako sam rekao da ga se ne mogu sjetiti, i zatražio sam da mi pokažu njegovu sliku, preporučeno mi je da otvorim web-sajt Pravoslavane crkve jer tamo ima mnoštvo njegovih slika. “Nedavno je prisustvovao Osnivačkoj skupštini četničke organizacije “Obraz”. Sjedio je u prvom redu. A nije došao pozdraviti majke Srebrenice kad su bile gošće u istoj općinskoj Sali”, tvrdi Fadil.

Bez obzira na poruke pomirenja, dobio sam dojam da je mreža srpskih uhoda, koji čine spletke među muslimanima, toliko obujmila Sandžak, da će biti najteže “razvaliti mekrove (spletke)” baš u Sjenici. “Zašto su se toliko usredotočili na Sjenicu?”, pitam svoje sugovornike. Prema njihovom mišljenu Sjenica je karaula na putu “zelene transferzale” koji povezuje Novi Pazar i Sarajevo. Za sada to bi se mogla zvati “bijela transferzala” ili put kokaina. I takav put droge više odgovara aktulanim srpskim vlastima, nego da to bude “zelena transferzala” uz koju bi oživjela opustošena sela Peštera.

Malo, zaista malo iskrenih i nepotkupljivih vjernika se bori posljednjim atomom snage protiv mafije, obavještajnog podzemlja, bošnjačkih uhoda i poltrona iz SDA i IZ-e koji vladaju Sjenicom! A njihov vapaj za pomoći ne prelazi dalje od Peštera i Zlatibora! Tako su moja hodoljublja kroz Sandžak ostala zametena u Sjenici. Moj hal je ostao pod većom brigom za bošnjački milet tamo, od snijga koji je pritisnuo hal Sarajeva.