Snježana MULIĆ: Ozbiljni UNPROFOR-ac na aerodromu sumnjičavo gleda moj prsluk i kucka po njemu. U sebi učim dove i on pokazuje prstom da mogu proći. Presretna ulazim u utrobu herkulesa, praznog kao moj stomak. Tim avionom, ili nekim drugim, ako bude sreće, za dan-dva vratit ću se u Sarajevo: ja sa torbom punom hrane, a on sa paletama krcatim krompirima i lanč-paketima za građane Sarajeva.

Kad dođe s linije, moj brat miriše na suho meso. Stidim se reći, ali to je jedan od razloga što s nestrpljenjem očekujem njegov povratak s Igmana. Tamo je, znam tačno, bio 42 puta po dvije-tri sedmice. U zemunici živio je sa jazavcima, puževima i glistama, razgovarao s mrtvima, moleći ih da zamijene mjesta, spavao otvorenih očiju, koje je umivao rosom da ih razbistri i skine s njih paučinu, grijao se na gluhoj vatri sakrivenoj od neprijatelja, bdio nad gradom kao majka nad bolesnim djetetom.

Kad dođe, dugo ga u hodniku grlim i mirišem. Bože, kako divno miriše njegova prljava i ulojena uniforma. Moj brat je ogromno suho tele pobjeglo iz gradske tržnice. Njegova koža ima boju ovčije stelje, njegovi prsti liče mi na sudžukice, obrazi na zarebnice.

Zaželio se kuće i kauča, pa hoće da uđe, ali ja mu ne dam. Hoću da ga još malo mirišem, jer vidim mamu kako vreba s kesom u koju on, još dok je u hodniku, mora ugurati svu odjeću sa sebe i onda otići u kadu u koju je sasula pun veš-lonac vrele vode. U nju je stalo, brat - bratu, deset kanistera vode koju sam s teškom mukom, izvodeći slalom između snajperskih hitaca i granata, dovukla u proteklih nekoliko dana.

Prsluk i šljem
Neka ga samo još malo u takvom stanju, u nadimljenoj uniformi, da mi se duša namiriše suhog mesa, neka taj miris mozak zapamti, spakuje u svoje fioke, pa da se njime hranim u narednim danima.

Ali danas ga ne mirišem dugo. Sutra ću, možda, akobogda (svakako, a pogotovo u ratu treba reći akobogda), ako progulim sve neprijateljske chek-pointe i ukrcam se u avion, prvi put nakon skoro tri godine, jesti pravo meso. Uspjela sam, kao novinar, dobiti UNPROFOR-ovu iskaznicu s kojom, s vremena na vrijeme, mogu besplatno letjeti transportnim avionom za Ankonu, aviolinijom koja se zove Maybeline.

Da bih ušla u avion, potreban mi je pancirni prsluk i šljem. Vojnici UN-a paze na građane BiH koji lete transportnim avionima. Ne smiješ poginuti dok pretrčavaš od aerodromske piste do utrobe herkulesa.
Ja nemam ni pancira, ni šljema. Nemam ni para da ga kupim na crnom tržištu. Ono malo što imam, čuvam kao oči u glavi, da za tu crkavicu u Ankoni kupim što više hrane za svoju porodicu.

Mlađi brat ima rješenje. Skida svoj jurišni prsluk, okićen džepovima razne veličine i kaže da će od njega napraviti pancir.

- Kako?

- Lijepo, abrakadabra – kaže i iz rerne vadi dvije okrugle tepsije.

- Šta ćeš s tim? – brecne se na njega mama.

- Dati im smisao - odgovara.

Odlazi nekud i nakon sat vremena vraća se sa aligatorkama za rezanje metala. Na tepsijama flomasterom ucrtava konture desne i lijeve strane prsa, kao ja nekad kad sam iz Burde izrezivala krojeve za haljinu. Onda ih reže.

Cvili tepsija pod aligatorkinim zubima.

Mama uspaničeno pita: “U čemu ćemo sad peći?”

Smijemo se, a nju huja hvata.

- Ionako u njima nemamo više šta peći - kaže brat i nastavlja krojiti.

- Hvala ti Bože pa vam je otac umro na vrijeme, da je ovo dočeko da nema ni tepsija, a kamoli mesa i bureka u njima, poludio bi načisto, ronca mama i dalje.

Do aerodroma nas, od sjedišta UNPROFOR-a, prebacuju u bijelom transpotreru, u kakvom su ubili dopremijera Hakiju Turajlića [Danilo Krstanović]

Pošto mi za leđa treba nešto veći metalni komad, okom mjerka pravougaoni pleh za pitu. Ali mama to osjeti i brze-bolje ga vadi iz rerne i zaključava u ormarić. Brat opet negdje odlazi i donosi veliki komad pleha što se svjetluca kao ogledalo. Prije nego ga počne krojiti, briše ga krpom i gleda svoj lik u njemu. Ogledam se i ja. Naše mršave prilike izvijaju se i pretvaraju u karikature. Smijemo se ko budale.

Dok brat kroji, ja param postavu prsluka. Onda u nju uguravamo tepsije, pa šijem rasporene šavove. Oblačim prsluk, koji je odjednom otežao. Brat kucka po njemu, osluškuje da li zvuči kao pravi. Moj pancir zvecka kao escajg za svečani ručak, a mi se pravimo da zvoni kao bedem kad u njega gruhne granata.

Još mi fali šljem. I njega odnekud i od nekog dobijam. Na njemu je neko napisao “zombi”! Pored dopisujem svoju krvnu grupu, jer takva su pravila, i hodajući mrtvac spreman je za put u Ankonu.

Do aerodroma nas, od sjedišta UNPROFOR-a u Nedžarićima, prebacuju u bijelom transpotreru, istom onakvom u kakvom su ubili dopremijera Hakiju Turajlića. Sve to znam ali, ipak, potpisujem papir na kojem otprilike piše da sam sama odgovorna u slučaju otmice, ranjavanja ili ubijanja. Kroz prozorčić, poput onog u brodskoj kabini, prvi put nakon tri godine, vidim dijelove grada koje drži neprijatelj. Ne mislim na smrt, već samo na hranu koju trebam donijeti svojoj familiji, svojim bratičnama, djevojčicama od sedam i devet godina. Stišćem uza se svoje tepsije i zamišljam da su pune rumenog hljeba, janjetine sa krompirima i vrelog bureka.

Ozbiljni UNPROFOR-ac na aerodromu sumnjičavo gleda moj prsluk i kucka po njemu. U sebi učim dove i on pokazuje prstom da mogu proći. Presretna ulazim u utrobu herkulesa, praznog kao moj stomak. Tim avionom, ili nekim drugim, ako bude sreće, za dan-dva vratit ću se u Sarajevo: ja sa torbom punom hrane, a on sa paletama krcatim krompirima i lanč-paketima za građane Sarajeva.

Ratne uspomene

U Ankoni, iako sam konačno na slobodi, moje tijelo i um još su u paklu po imenu Sarajevo. Jedem u jednom restoranu, a onda povraćam dugo i bolno. Moj stomak je šokiran raznovrsnošću i količinom hrane i odbacuje je silovito kao naši vojnici neprijatelja na prvoj liniji. Moj stomak ponovno je prazan, lice su prošarale vijuge kapilara koji su popucali od napora, ali idemo u kupovinu. Tamo od kolega, koje su već nekoliko puta izlazile sa Maybelineom, učim nove praktične stvari: u papirne kese pretresam kafu iz staklenki, u kanister od plastike, tanke kao flis papir, sipam ulje iz flaša, biram samo onu hranu koja se ne može brzo pokvariti, pa uzimam što je moguće više sušenog voća i povrća, pazim da ne zaboravim na baterije, svijeće i upaljače.

Svakom novinaru, pri povratku, dozvojeno je da u avion unese prtljag težine 30 kg. Ali šta vrijedi? Moje tijelo od 48 kg preslabo je da ponese tu količinu. Mogu podići jedva 27 kila. Jedan kolega to gleda i nudi mi rješenje: on će ponijeti moju torbu do aviona, ako mu dozvolim da u nju stavi još tri kile svoje hrane. Pristajem.

U povratku, avion, koji više liči na veliki traktor, ore oblake i strasno poskakuje. Ne mislim na sebe, na mogućnost da možemo pasti i poginuti, već samo na to hoće li moji, u slučaju da se to desi, moći naći moju torbu sa 27 kg dragocjenih stvari.

Ipak, nekako stižemo u Sarajevo. Već u sjedistu UNPROFOR-a, odakle smo i krenuli, kolega uzima svoja 3 kg iz moje torbe. Krećem sa 27 kila i nailazim na prvi punkt koji drži naša vojska. Uzimaju svoj harač. Torba je sad lakša za još kilogram-dva, a moj povratak sve teži. Odjednom iza žičanih ograda iskaču momčići u crnim uniformama i prijetećim glasom traže cigarete, čokolade, upaljače… Guram ruku u torbu i u strahu izvlačim prvo što mi se pod njom nađe. Oni traže još, a ja trčim, trčim kao sumanuta, pronalazim najkraći put do kuće, dok na meni poskakuje prsluk sa tepsijama, a u ruci poluprazna torba.

Prava pita
Ali, grehota je žaliti se, jer većina građana opkoljenog Sarajeva nikada nije dobila priliku da izađe iz grada i to još avionom. Zahvaljujem Bogu na tome i onome što je ostalo u torbi, pa nastavljam trčati.

U kući me čeka ženski dio familije. Muškarci su na liniji. Posjedali smo na ćilim i kao mađioničar vadim iz torbe stvar po stvar. Kako koju izvučem, tako moje bratične šire svoje okice i tapšu rukama. Dajem im čokoladice da odmah pojedu, ali ih upozoravam da to učine polahko, da im ih stomak ne izbaci kao što je meni moj. Ostavljamo što nam je neophodno, a jedan dio stavljamo na stranu. To ćemo na pijaci zamijeniti za krompir i malo kupusa, ako bude. Pa ćemo, akobogda, da preživimo, a ako nam mama dadne onu tepsiju iza brave što ju je sakrila (a dat će nam sigurno), napraviti pravu pravcatu pitu. Prvu nakon tri godine. (Al Jazeera)