Mehmed Meše DELIĆ: Demokratija se po prvi put pojavljuje u osamnaestom stoljeću u zapadnoj Evropi nakon dugotrajnog sukoba između crkve i onih kraljeva koji su branili interes naroda. U tom sukobu crkva je poražena, a vlast su preuzeli ljudi koji su povukli razliku između vjere i društvenog uređenja. Vjeru su postavili u okviru pukih obreda smatrajući je ličnom stvari individue bez dozvole ikakvog mješanja iste u društvene aktivnosti i pozvali su na oslobođenje od bilo kakvog vjerskog uticaja u stvari države. Kao izvor novog sistema uzeli su paganska učenja stare Grčke i Rima. Od Grka su preuzeli filozofiju, a od Rimljana zakone.

Demokratija
Naziv demokratija je sastavljen od dvije grčke riječi; demos – narod; kratos – vlast, vlada. Ove dvije riječi znače, vladavina naroda; sprovođenje vlasti putem naroda tj. njegovih predstavnika. U široj terminologiji demokratija znači da uprava pripada narodu; narod je taj koji propisuje zakone preko svojih predstavnika u vladi; izvršni organi vlade se nalaze u rukama naroda; volju naroda sprovodi predsjednik za koga je narod glasao; u ime i u korist naroda on sprovodi totične zakone.
Također demokratija može značiti kontroliranje izvršne vlasti od strane naroda i to direktno kroz parlament. Parlament je sastavljen od „legalno“ izabranih poslanika od strane naroda. Ovi poslanici „imaju“ pravo propisivanja zakona shodno njihovim prijedlozima koji će se ili usvojiti ili odbiti. Ustvari, najveće pravo na prisustvo u parlamentu polažu predstavnici onih s dubokim džepom, jer s novcem kojeg posjeduju, a ne zarađuju mogu postaviti u sjedište parlamenta onoga koga žele i koji odgovara (lobira) njihovim interesima. Nakon toga oni će propisivati zakone koji odgovaraju većinskoj populaciji koja ih je izabrala. Preostale etničke grupe će ostati, normalno, oštećene.

Ovaj ili ovakav oblik takozvane predstavničke demokratije se praktikuje u SAD-u i u Francuskoj.
Postoji i jedan drugi oblik ovog sistema poznat pod nazivom direktna demokratija. Nakon izglasavanja zakona od strane eksperata za propisivanje zakona, ti isti zakoni trebaju podleći direktnom glasanju naroda. Ako za dotični zakon glasa 50% od ukupnog stanovništva, onda se taj zakon prihvata i moraju ga poštovati svi, pa i oni koji nisu glasali za njega. Ovaj vid demokratije se praktikuje u Švajcarskoj.
Demokratija znači izabrati određene ljude koji će sprovoditi dvije osnovne funkcije:
-glasanje i propisivanje zakona od strane parlamenta;
-izvršno vijeće sprovoditi izglasane zakone.

Demokratija se po prvi put pojavljuje u osamnaestom stoljeću u zapadnoj Evropi nakon dugotrajnog sukoba između crkve i onih kraljeva koji su branili interes naroda. U tom sukobu crkva je poražena, a vlast su preuzeli ljudi koji su povukli razliku između vjere i društvenog uređenja. Vjeru su postavili u okviru pukih obreda smatrajući je ličnom stvari individue bez dozvole ikakvog mješanja iste u društvene aktivnosti i pozvali su na oslobođenje od bilo kakvog vjerskog uticaja u stvari države. Kao izvor novog sistema uzeli su paganska učenja stare Grčke i Rima. Od Grka su preuzeli filozofiju, a od Rimljana zakone.

Ideja o demokratiji je stara paganska ideja Grka koji su htjeli da narod sudi sam sebi zbog sebe. Znači, narod je vladar i osim njegovih zakona ničiji drugi, pa ni Allahov zakon, ne smije biti uzet u obzir.

Nekoliko stoljeća prije rođenja Isusa (Isaa a.s.), u Grčkoj su postojali gradovi koji su istovremeno bili i države zbog njihovog karakterističnog položaja širom grčke obale.

Ovi gradovi – države kao tadašnje popularne morske luke dolazile su u kontakt sa svim paganskim učenjima tog vremena. Grad – država Atina je već sprovodila demokratiju („atinska“ demokratija). Skupina atinskih vođa, u svojstvu narodnih predstavnika, bi donijela neki zakon koji je kasnije na trgovima Atine i javno izlagan na glasanje. Narod je glasao sa da ili ne. Nisu imali pravo predlaganja novih zakona. Ti glasači su predstavljali samo 10% od ukupnog stanovništva Atine, što se ostalih tiče, oni nisu imali pravo glasa kao npr. žene, djeca i stranci. Dakle, iz ovog se da zaključiti da u Atini nije postojala demokratija u pravom smislu riječi i da narod nije imao pravo vladavine sam sa sobom.

Kao što smo već spomenuli, crkva je izgubila svoju vlast koja je zamijenjena sekularističkom vlašću. Međutim, i crkvena vlast je bila neka vrsta sekularizma jer su njihovi zakoni bili i ostali plod propisivanja odredbi od strane njihovih sveštenika. Preuzevši vlast u svoje ruke, sekularisti su pozivali u slobodu i demokratiju.

Zbog poteškoća oko okupljanja naroda na jednom njestu, zbog glasanja, sekularisti su predložili da narod izabere određen broj svojih predstavnika koji će kasnije u njihovo ime prpisivati zakone. Izabrali su i svoje predstavnike koji su sprovodili volju narodu.
Ovaj način glasanja je rezultirao time što su brojno jači i bogatiji uvijek bili „predstavnici“ naroda jer većina ljudi ne posjeduje potrebne novčane iznose koji su potrebni za upotpunjavanje predizborne kampanje. Veoma važnu ulogu u svemu tome je igralo i mito koje je davano „pravim“ ljudima koji su srdačno „pomagali“ kandidatima. Tako su narodni poslanici postali pravi vladari, i pored toga što su manjina u narodu, i tako su ti narodni poslanici postali vlasnici najvećih svjetskih kompanija. Dakle, dok ima „dovoljno“ mita, biti će i“dovoljno“ demokratije, ili dok ima para demokratija nije skupa.

Eto i mi živimo u vremenu u kojem je ljude pogodila kušnja zvana demokratija. Neki od ljudi su otišli (pre)daleko vjerujući i pozivajući u tu zapadnu demokratiju, dok su pak drugi, pomješali između pravog Islama i demokratije. Zbog opasnosti koju sa sobom i u sebi nosi demokratija, i zbog muslimana koji vjeruju i pozivaju u nju, pokušat ćemo objasniti stav Islama prema ovom belaju posebno što mnogi vjeruju da je demokratija od Islama i obrnuto, pa čak i govore da između Islama i demokratije ne postoje nikakve suprotnosti!!!

Jedan od glavnih povoda postojanja ovog mišljenja kod muslimana je i taj što ljudi koji (po)znaju Islam nisu govorili o islamskom stavu prema demokratiji, koju sam u uvodu opisao.
Naprotiv, svjedoci smo da dobar dio „muslimana“ poziva u demokratiju vrijedno je reklamirajući među svijetom. Ti „muslimani“ prikazuju demokratiju kao oličenje Islama, i ne samo to, već govore da je demokratija vjera i parola Zapada i njihov jedini svjetski interes. Govore da je demokratija jedini ispravni sistem života prema kojem se čovječanstvo treba uputiti.

Međutim, da bi slika bila jasnija moramo pojasniti da demokratija predstavlja vladavinu i sud naroda. Nasuprot njoj, Islam je Allahov sud na Zemlji. Demokratija razdvaja između politike i vjere; Islam je vjera i država, on je društveno – vojno uređenje...
Muslimanu je zabranjeno da demokratiju prihvati kao sistem svojeg života ne prihvatajući islamski sistem života. Što se tiče onih „muslimana“ koji prihvataju demokratiju kao sistem života, a Islam ostavljaju po strani, o njima Uzvišeni kaže:
„Pa zar sud predislamskog doba traže? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?“ (Kur'an, V/50).

Temelji i načela demokratije
Pozivači u demokratiju, koji su fizički prisutni među muslimanima dok su srcem i razumom sa „modernim“ Zapadom, pokušavaju da ovaj sistem prikažu kao jedno nacionalno i međuvjersko tolerantno rješenje. Zagovaraju ono što u demokratiji ustvari i ne postoji, osim ako ne misle na svoju „demokratiju“.

Najvažnija načela demokratije su:
-Narod je taj koji vlada državom i on predstavlja zakonodavnu vlast; propisivanje zakona, po volji naroda, izvršava se putem legalno izabranih narodnih poslanika; ukratko, zakonodavac je čovjek, a ne Allah dž.š..

-Demokratija zagovara slobodu ispoljavanja bilo kojeg vjerovanja, u okrilju ovog sistema čovjek može vjerovati što god želi pa i pored toga što se njegovo vjerovanje smatra otpadništvom od Islama i neprateljstvo prema Allahu dž.š..;
-Demokratija zagovara slobodu govora bez obzira na to kakav je sadržaj tog govora; a dosta je govora kroz koje se skrnave svetinje Islama;
-Demokratija zagovara sekularizam; ispoljavanje vjere može biti samo u okvirima vjerskih institucija i objekata; zabranjeno je mješanje vjere u društvenom i ekonomsko – političkom uređenju;
-Demokratija zagovara ličnu slobodu individue koja može činiti što joj je volja, pod uslovom da se ophođenje te individue ne suprostavlja vladajućem zakonu u kojem haram i halal su nevažeći;
-Demokratija zagovara postojanje raznolikih političkih partija bez obzira na njihovo (ne)vjerovanje i lično ubjeđenje;
-Demokratija zagovara vladavinu većine; shodno učenju ovog sistema, većina je uvijek u pravu pa makar ta većina zagovarala zabludu i nepravdu, pa niko im zbog toga ne smije prigovoriti;
-Demokratija zagovara glasanje, (a odazov glasača nije toliko bitan) ako se glasanjem izglasa zakon pogrešan i nepravedan, a u islamskom svijetu Islamu suprotan, na izvršnoj vlasti ostaje da taj zakon sprovede!

Rasprava o načelima demokratije
U demokratiji narod predstavlja zakonodavnu vlast, zakonodavac je čovjek, a ne Allah dž.š.. Ovo je čista zabluda, nevjerstvo i paganizam. Demokratija je čovjeka usporedila sa Allahom dž.š., upravo u posebnostima koje posjeduje samo On Uzvišeni, to su sud i zakonodavstvo. Uzvišeni Gospodar, kaže:
...“ „... Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da robujete samo Njemu..“ (Kur'an, XII/40)
„... On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka.“ (Kur'an, XVIII/26)
„Zar da mimo Allaha tražim suca, kad vam On objavljuje Knjigu potanko? (Kur'an, VI/14)
„I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvarate od nečega što ti Allah objavljuje.“ (Kur'an, V/49)
„Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“ (Kur'an, XLII/21)
„Oni, pored Allaha, bogovima svojim smatraju svećenike svoje i monahe svoje...“ (Kur'an, IX/31)
Jednom prilikom je kod Poslanika a.s. došao Adij ibn Hatim, kršćanin, (kasnije je primio Islam) koji je čuo Poslanika kako uči ajet:
„Oni, pored Allaha, bogovima svojim smatraju svećenike svoje i monahe svoje.“ - tada mu Adij reče: „Mi njih ne obožavamo!“
Poslanik mu odgovori: „Zar vam oni nisu zabranjivali ono što vam je Allah dozvolio, pa ste i vi to zabranjivali, i zar vam oni nisu dozvolili ono što je Allah zabranio, pa ste i vi to dozvolili?“
„Da“, - odgovori mu Adij.
„Na taj način vi njih obožavate!“ – reče mu Poslanik, a.s.. (Prenosi Tirmizi)

Znači, pokorili su im se u onom što Allah dž.š., nije naredio i što je suprotno Njegovom zakonu. Samim tim oni su postali njihovi bogovi jer su slijedili zakone koje su im oni propisali, a bacili su iza leđa zakone Svemogućeg. Pokoravanje stvorenom znači činiti ibadet istom jer je Allah dž.š. u predhodnom ajetu, svećenike i monahe nazvao bogovima onih koji su ih slijepo slijedili i pokorili im se u stvarima koje su im propisali.

Sejjid Kutb, u svom tefsiru „U okrilju Kur'ana“, kaže:
„Ko god od ljudi smatra da je on taj koji polaže pravo propisivanja zakona ljudima, taj je sebi pridao božanska svojstva jer samo Allah dž.š. propisuje zakone ljudima. A ko god od ljudi prizna tom čovjeku pravo propisivanja zakona, onda mu on očitava božanska svojstva, bez obzira na termine s kojima nazivaju to propisivanje zakona.“

Niko osim Allaha dž.š., ne polaže pravo propisivanju zakona ljudima, i niko osim Njega ne smije stvari proglašavati dozvoljenim ili zabranjenim. Niko ne polaže pravo na donošenje određenog zakonodavstva osim Allaha dž.š., pa bilo da je to na nivou individue ili određenog društvenog sloja ili pak na nivou cijelog naroda.

Što se pak tiče slobode vjerovanja, i da čovjek u okrilju demokratije može vjerovati što mu je volja, to je obična prevara i nikako se ne slaže s našom vjerom, Islamom. Primjera radi, ako musliman promjeni svoje islamsko vjerovanje te postane jehovin svjedok, kršćanin, ne možemo mu reći da je to što je učinio u redu jer je on slobodan vjerovati što mu je volja. Naprotiv, ko napusti Islam smatra se otpadnikom Islama.

Dalje, institucija slobode izražavanja u demokratiji nije isto što i sloboda izražavanja u Islamu. Islam dozvoljava slobodu izražavanja samo kada je lijep i dozvoljen govor u pitanju, govor koji koristi muslimanima i ne razdvaja ih sijući neslogu i smutnju među njima. Uzvišeni kaže:
„Allah ne voli javnost zlog govora, izuzev onoga kome je učinjena nepravda...“ (Kur'an, IV/148)
„Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrst u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - , a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.“ (Kur'an, XIV/24-26)
„A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: „Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.“ Reci: „Zar se niste Allahu i riječima njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?“ (Kur'an, IX/65)
A evo šta o „slobodi izražavanja“ kaže Poslanik a.s.:
„Zaista čovjek spominje govor koji izaziva Allahovu srdžbu, a da o tom govoru i ne razmišlja; Allah ga zbog njega baci u Džehennem.“ (Prenosi Tirmizi)

Imam Nevevija, kaže.
„Dužnost je svakog muslimana da čuva svoj jezik od svake vrste govora u kojem nema nikakve šerijatske koristi.“

Od sunneta Poslanika a.s., je čuvanje jezika čak i od dozvoljenog govora zbog bojazni pretjerivanja koje nas može odvesti u nedozvoljen govor. To je naš Islam, tako su nas učili naši poznati islamski učenjaci.

Znači, u Islamu nije dozvoljeno govoriti „sve i svašta“ jer u puno govora ljudi ime i grđenje Islama. Dakle, takva sloboda izražavanja ne postoji u Islamu. Evo jedan živ i slikovit, a već zaboravljen primjer koji govori o pokvarenosti demokratije; kada je Selman Rušdi napisao svoj opak roman „Sotonski stihovi“ u kojem napad Islam i skrnavi ličnost Poslanika a.s. i kada su se muslimani pobunili protiv ove uvrede, zapadni demokrati su izjavili da je to samo „obična sloboda izražavanja“. Slično je bilo i sa „karikaturama“ Poslaniku a.s., spaljivanjem Kur'ana itd. Kada se Islam vrijeđa i skrnave njegove svetinje, to je „sloboda izražavanja“ po nekim nevjerničkim mjerilima i njihovom shvaćanju demokratije.

A koliko i kako se reaguje kada neko kritikuje demokratiju, a posebno onu na Zapadu i onu u Izraelu mogli smo se uvjeriti ovih dana kada je njemački nobelovac Ginter Gras u nekoliko evroskih listova objavio pjesmu: „Šta se mora reći“. Mnoge demokrate su bili mišljenja da je nobelovac šokirao svjetsku zapadnu demokratsku javnost. Dakle, „sloboda izražavanja“ je dobrodošla, ako se ne tiče njihove demokratije.

Demokratija uspostavlja razliku između vjere i države, uspostavlja razliku između vjere i političkog uređenja društva; ovo je sekularizam koji se oštro suprostavlja Islamu. Islam je predvidio sistem koji u sebi ima društveno – zakonodavno – političko uređenje Ovaj sekularizam kojeg demokratija propovjeda, spomenut je u Kur'anu:
„... Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas koji čini tako stići će na ovom svijetu poniženje,a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže...“ (Kur'an, II/85)
„I govore: „U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo“, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.“ (Kur'an, IV/150-151)
Odvajanje vjere od države nije konačna nevolja, naprotiv, prava propast nastupa kada narodni poslanici u parlamentu glasaju i propisuju zakone koji se kasnije prihvataju i sprovode u djelo. Ovim postupkom demokrate sebe postavljaju na isto mjesto sa Allahom, a misleći da su oni „svemogući“ oni propisuju zakone koje mogu uvijek i (pre)kršiti. Ni sami ne poštuju donešene zakone.

U demokratiji čovjek može raditi što mu je god volja!!! Sloboda ličnosti, kažu!!! Ovaj način „životarenja“ u Islamu nije dozvoljen jer će se ličnosti toliko osloboditi pa će početi dozvoljavati haram i zabranjivaće halal. U Islamu, sloboda ličnosti je pozitivno ograničena okvirima Allahovih propisa i riječima Njegovog Poslanika a.s. Musliman, ako želi ostati u okvirima Islama, ne smije preći granice islamskog morala i njegovog učenja; ne smije činiti stvari koje mu je Allah dž.š. zabranio; ne smije se povoditi za nevjerničkim zakonima ostavljajući Šerijat. Ako bude ove stvari činio, ne može se pohvaliti da je musliman, jer je prihvatanje i slijeđenje Islama jedno, a praktikovanje kufra drugo.

„I Tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (Kur'an, IV/65)
Ovo je Islam. Nasuprot Islamu, demokratija dozvoljava razne sramote i razvratnosti. Demokratija je ta koja je dozvolila sklapanje brakova između isti spolova i da isti mogu tuđu djecu usvajati i odgajati, a crkve pretvaraju u diska i kafane...

Demokratija zagovara pluralizam (višepartijski sistem) bez obzira na ideje i vjerovanja dotičnih partija. To je u Islamu pokuđeno, jer se na taj način legalizira kufr među muslimanima, a to znači smutnju i nered u islamskom društvu. A da je pluralizam štetan pokazali su izbori u BiH. Neke su se parije udružile da bi radile protiv države, a neke da je brane. I Bošnjaci – muslimani su se rasuli po partijama koje se malo ili nikako brinu, o Bošnjacima – muslimanima, nego se brinu o sebi i „svojim“ demokratijama.

Dakle, pluralizam u islamskom svijetu ili tamo gdje žive muslimani je povod razdvajanja muslimana i unošenje nesloge među njih, a slabljenjem njihovog jedinstva oslabiće i njihova snaga u sukobu s neprijateljima muslimana i Islama. Podsjećamo da pluralizam izaziva borbu oko osvajanja položaja do kojeg se ne dolazi dozvoljenim sredstvima, a i samo postojanje takvog tipa rukovodilačkog položaja u Islamu nije dozvoljeno. Muslimanima je zabranjeno da se međusobno sukobljavaju i razdvajaju:
„Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!...“ (Kur'an, III/103)
Zar postoji gora vrsta razdvajanja muslimana od razdvajanja koje čini višepartijski sistem pluralističke demokratije? U demokratiji je istina uvijek na strani većine, a kako se formira (organizuje) ta većina i zato se pobrinula demokratija pluralizma.

Ako je istina na strani većine, kako to stoji u demokratiji, šta onda reći o stanju onih vjerovjesnika koji su samo jednog čovjeka od svojih naroda za svoje pristalice imali? Da li su ti vjerovjesnici bili u pravu!? Bilo bi dobro da na ovo pitanje odgovore „muslimanski demokrati“.
U demokratiji je sve podloženo glasanju, pa i ako je neki islamski propis u pitanju treba glasati da li će se prihvatiti ili ne!!! Većina ima pravo konačne odluke pa makar konačni izbor bio očita greška i zabluda.

Ma koliko bili demokrati muslimanima je zabranjeno da Allahove dž.š. propise izlažu postupku glasanja. Zna se šta je haram, a šta halal. Islamske propise demokrati i traže da se izlože na glasanje. Znaju oni da proces glasanja sa sobom povlači mnoge negativnosti koje su pogubnog karaktera kako za pojedinca, tako i za društvo u cijelini.

Ovom kratkom raspravom o demokratiji dolazimo do zaključka da je to nevjernički sistem i ideja koja se oštro suprostavlja islamskom učenju o jednoći Allaha dž.š. Muslimani ne smiju vjerovati u nekakvu ispravnost demokratije, a niti smiju vjerovati u njena lažna načela. Ova demokratija je sistem koji ne predviđa nikakve vjersko – moralne principe u životu ljudi, naprotiv, to je sistem suprotan ljudskoj prirodi jer se suprostavlja vjeri Uzvišenog Allaha dž.š. U demokratiji ne postoje zabranjene stvari, sve je dozvoljeno. Zabranjene su samo one stvari koje je zabranio vladajući aparat u dotičnom demokratskom društvu!!!

Savremeni islamski mislilac, Muhammed Kutb nakon duge rasprave o demokratiji, kaže: „Nema ničeg zajedničkog između Islama i demokratije; Islam se niučemu ne slaže sa demokratijom. Potpuno je neosnovano trvrditi da je Islam demokratski sistem ili da u najmanju ruku podržava demokratiju.“ Također nas ovaj učenjak podsjeća da:
„Nama muslimanima nije dozvoljeno upoređivati Šerijat sa nevjerničkim, neislamskim zakonima, a kamoli da vjerujemo da između Allahovog Šerijata i nekog ovosvjetskog sistema postoji nekakva bliža veza koja direktno tretira društveno uređenje (koje je u nerazdvojnoj vezi sa islamskim vjerovanjem, razumje se). Ne smjemo ni pomisliti da Šerijat ima zajedničke tačke sa nevjerničkim sistemima. To što neki „muslimani“ govore lijepo o demokratiji, to je kompleks od kojeg pati ovaj ummet (zbog nedovoljnog poznavanja Islama, a i demokratije). Neki čak vjeruju da je potrebno da mi branimo i opravdavamo Allahov Šerijat. Drugi pak govore da kada pozivamo ljude u Islam, trebamo im objasniti da Islam posjeduje sve pozitivne osobine današnjih nevjerničkih sistema!! To je poraz i poniženje koji su pogodili islamski ummet od strane privremenog zapadnjačkog „pobjednika“ koji je otrovao islamske zemlje (svojim nevjerničkim, demokratskim idejama).
Ne smijemo zaboraviti da je razlika između temelja Islama i demokratije ogromna. U Islamu ljudi robuju Allahu, i samo Njega obožavaju ne pripisujući Mu druga. U demokratiji se obožavaju drugi, a ne Allah dž.š. U demokratiji se čovjek suprostavlja svojoj prirodi i samog sebe baci u najniže nizine i zablude.

Ovo su temelji Islama i demokratije, kakve onda veze ima ima Islam sa demokratijom pa i pored toga što su demokrati neke „svoje zakone“ pozajmili od Islama! Na žalost, u islamskom svijetu ima prevarenih mislilaca koji govore:
„Uzećemo od demokratije ono što valja, a odbacićemo njene negativne strane; povezaćemo demokratiju sa Šerijatom, a kufr, nemoral i seksualni haos koji ona propovjeda, jednostavno ćemo zabraniti! Ono što ti mislioci smatraju dobrom stranom demokratijom u stvari je Islam, a ne „dobra strana“ demokratije.

Ako stvari stoje tako, zašto onda da naš sistem ne nazovemo islamskim, nego tražimo zamjenu naziva koji odgovaraju terminu demokratija!!!
Ja ne kažem, a i ne tvrdim da su drugi (ne)vjernički sistemi bolji od demokratije. Naprotiv, puno su gori oni sistemi u kojima se hapse na desetine hiljada ljudi, kojima se sudi u improviziranim sudnicama i nad kojima se sporovode divljačka mučenja i troture. To Islam zabranjuje, pa se postavlja pitanje kako to u Arapskom svijetu, (Siriji) ima sistema i državnika koji žele Islam zamijeniti za „demokratiju“?

Ono što hoću da kažem, to je da demokratija ne predstavlja ispravnu zamjenu. Jedna ispravna zamjena je Islam. Oni koji smatraju da je put demokratije kratak i lahak, grdno se varaju. Ako pogledamo današnje stanje Zapada kojeg gutaju krize, (moralna, ekonomska) ta „njihova demokratija“ se nalazi na putu sopstvene propasti, propadaju kao Grčka, jer u sebi sadrži neispravnost i greške koje uništavaju načela njenog sistema...

Zato Zapad želi da je što prije izveze, a po mogućnosti u islamski svijet. Muslimani moraju znati da je samo Islam kadar spasiti čovječanstvo od kataklizme u koju ono srlja.
Demokratija nije i ne može biti put koji muslimani trebaju radi uzdizanja Islama. Propao je trud svih onih koji preko demokratije žele pomoći Islam i muslimane.

Neki muslimani svojim prisustvom u sistemu demokratije gdje učestvuju u donošenju odluka i propisivanja zakona, blizu su propasti i još gore od toga je to što svojim sudjelovanjem u tim demokratskim institucijama čine širk kojeg Allah dž.š. ne prašta.

Muslimani ne mogu postići svoj cilj putem demokratije
Svoje islamske ciljeve i namjere, muslimani ne mogu ostvariti putem demokratije, i to zbog dva osnovna razloga:
Prvi razlog:
-Demokratija nije šerijatski opravdani put koji muslimani trebaju slijediti zbog postizanja svojih islamskih interesa. Allah dž.š., je svojom mudrošću odredio da se islamski ciljevi ne mogu ostvariti osim putem potpunog praktikovanja Islama.
Drugi razlog:
Također od razloga zbog kojeg muslimani ne mogu ostvariti svoje namjere u okrilju demokratije jeste i stalna borba i sukobi između istine i laži. Nevjernici neće nikada dozvoliti formiranje islamske države bilo gdje u svijetu, a niti će dozvoliti muslimanima da postanu vojno – ekonomska sila. Spremni su da muslimane spriječe, ako treba, a to i čine ratovima koji svakodnevno nameću.
Oni će klati i protjerivati na stotine hiljada muslimana čije prolivanje krvi ne zabranjuju njihovi „pravedni“ demokratski zakoni. Ako stvari ovako stoje, onda samo glupaci mogu vjerovati da će im nevjernici i otpadnici od Islama dozvoliti formiranje islamske države putem legalnog izbora od strane naroda. Najbolji primjer za to nam je bio Alžir u kome su na izborima početkom devedesetih godina pobijedili islamisti. Odmah nakon njihove izborne pobjede nevjernička vojska, u suradnji sa kršćanskim Zapadom, su preuzeli stvar u svoje ruke kada su na najgori način islamiste izložili mučenjima i troturama ne bi li ih spriječili u njihovoj namjeri formiranja islamske pravedne države. Alžirski zatvori su postali prepuni nedužnih islamista, a ulice su bile bukvalno preplavljene tenkovima spremnim za obračun sa „islamskim teroristima“. Isti je slučaj zabilježen i u Turskoj kada su tenkovi izašli na ulice protiv islamista koji su na legalan način, preko izbora, došli na vlast. Na desetine muslimana je uhapšeno, dok su islamske škole sve do jedne pozatvarane; optužba – islamski fundamentalizam!!! A najgore su prošli Bošnjaci – muslimani u BiH koji su devedesetih učestvovali u demokratskim izborima i imali želju da im BiH bude zajednička domovina sa Srbima i Hrvatima, a ne „muslimanska“ kako su dušmani lagali, a na tu laž demokrtaski svijet je nasjeo i odobrio progon, ubijanje i silovanje Bošnjaka – muslimana jer su bili pripadnici Islama. To je bio razlog Zapadu da namigne dušmanima, komšijama, Bošnjaka – muslimana da krenu na njih, a onda zažmire da dušmani, komšije nad njima i genocid učine.

Zapad na sve moguće načine želi „Arapsko proljeće“ i „Sirijsku krizu“ iskoristiti za svoje interese, tako što će (po)turiti i nametnuti svoju demokratiju, koju ako je žele muslimani (pre)uzeti morati sa još puno krvi platiti i sa svojim resursima, naftom koja je skuplja od muslimanske krvi.
Kur'an nas upozorava na opasnost od nevjernika:
„Ni Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš ono na čemu su oni...“ (Kur'an, II/120)
„Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli...“ (Kur'an, II/217)
„Mnogi sljedbenici knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje...“ (Kur'an, II/109)
Ovi ajeti jasno govore da će sukob između istine i laži biti svakodnevna pojava dokle god postoje vjernici u Allaha dž.š. Laž je neprijatelj istine, a oni koji slijede laž i zabludu neće odustati od njihovog odvraćanja muslimana od Islama, ako budu mogli. Nevjernici, koji se kriju iza demokratije, šire nered i smutnju ne bi li uništili islamski moral i etiku muslimana sve dok muslimani, ne daj Bože, ne odbace svoje vjerovanje.

Gdje je izlaz?
Odgovor na ovo pitanje je lahak i jednostavan: spremnost i džihad na Allahovom dž.š. putu. Spremnost mora obuhvatiti sve psihičko – fizičko – materijalne mogućnosti ummeta. Svako treba uložiti maksimalan trud u borbi protiv neprijatelja Islama. Izlaz ne treba „ponovo“ tražiti, jer su muslimani živjeli u jednom pravednom i ispravnom sistemu, a to sam već opisao u članku: „Medinski koncept ustrojstva“.

Džihad je jedini ispravni put kojeg muslimani mogu postići svoje ciljeve. A da se Zapad nebi „plašio“ džihada koji je ponuđen u doktoratu o džihadu Miroljuba Jeftića, njima treba ponuditi orginalnu verziju džihada ako nije do sada učinjeno. Put džihada je mukotrpan i težak put. Njega se mogu prihvatiti samo iskreni i jaki vjernici o kojima Poslanik a.s. kao odgovor na pitanje koji su ljudi najbolji, kaže:
„To je mu'min koji se na Allahovom putu bori svojim životom i imetkom.“ (Prenosi Buhari)

Rezime
Demokratija nije ta koja može izmjestiti ili zamjeniti istinu i laž onome koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan. Iskreni vjernici neće potpadati pod uticaj Jevreja koji su (pre)uzeli Zapadnu demokratiju, a koju brane prijetnjom atomskom bombom, a tenkovima i bagerima tuđe avlije oru i otimaju. Mnogi tvrde da je Izrael jedina demokrtska država na Bliskom istoku, pa ako je to demokratija, koju imaju u Izraelu kome je ona namjenjena? Muslimanima koji tu žive (za)sigurno nije. Ona ih više ubija nego što brani, ona im više otima nego što daje.

A to i jeste Zapadna demokratija koju žele izvesti u dijelove svijeta gdje žive muslimani da bi ih odvratili od vjere Islama.

Zato muslimani neće (pot)padati ni pod uticaj kršćana sa nevjerničkog Zapada koji vjeruju da je demokratija prirodno rješenje koje njima najviše odgovara. Oni su u pravu, što se toga tiče jer su nevjernici, a posle kufra nema grijeha. Njihovi su bogovi, njihove partije i predsjednici istih koje im propisuju zakone po kojima se oni vladaju i na vlasti o(p)staju!!

Islamski ummet krasi njegovo zakonodavstvo koje je objavljeno od njegova Gospodara. Allah dž.š. je Stvoritelj ljudi i On najbolje zna šta je dobro za njih i zato im je objavio ono što će odgovarati njihovim životima. To zakonodavstvo, odnosno Šerijat, je nepromjenljiv i on je važeći za sva vremena i za svako mjesto, jer on posjeduje osobine izvođenja novih zakona koji odgovarajui svakom vremenu i svakom mjestu. Šerijat je Allahov zakon i on ne zadovoljava strasti ljudi i njihove težnje, on nije propisan da udovolji njihovim prohtjevima i on se ne razlikuje od mjesta do mjesta i od vremena do drugog.

To je glavna razlika između Šerijata i zakona koje su ljudi postavili, a koje oni nazivaju pozitivnima, a koje mi nazivamo negativnim zakonima.

Često se čuje od demokrata Zapada da bi trebalo (na)praviti „Reformu Islama“ i onda bi bilo lakše uvesti demokratiju koju oni zagovaraju. Oni misle ako su oni napustili njima poslane objave zašto da to i muslimani ne učine.

Poznato je da je Allah dž.š. svakom narodu poslao poslanika i propisao im zakon kojeg su dužni sprovoditi. Narodu svakog poslanika je njihovo vjerovanje nalagalo da se pridržavaju zakona koji im je objavljen, a svako njegovo odbijanje je označavalo kufr:
„Mi smo objavili Tewrat, u kome je upustvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojite ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.

Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici.

Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tewrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo upustvo i svjetlo, i da potvrdi Tewrat, prije njega objavljen, u kome je takođe bilo upustvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici. (Kur'an, V/44-47)
Kur'an kao posljednja objava poslana svim narodima na svijetu, važeća za sva vremena i ona odgovara ljudima i podudara se sa njihovim napretkom i razvojem.

Pošto Kur'an derogira predhodne objave, suđenje po njima postaje van snage i svi ljudi su dužni da se pridržavaju islamskog zakona i zakonodavstva kojeg je Allah objavio u Kur'anu putem Svoga poslanika, Muhammeda a.s.

„On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što je objavljeno tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: „Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!“ Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.“ (Kur'an, XLII/13)
Dakle, Šerijat je Allahov zakon i na osnovu njega, a ne Zapada, ulema donosi nove zakone na osnovu svoga idžtihada i proučavanjem tekućih zbivanja.

Koncepcija islamske vlasti
Svaki narod treba da ima sistem vlasti na osnovu kojeg određuje odgovornosti, objašnjava dužnosti, određuje način uprave vlasti i njenu ulogu. Svaka zajednica ima svoj društveni program koji većinom proizlazi iz vjerovanja i ideologije pripadnika tog društva.

Također, svaki narod ima svoj ekonomski program kojeg njegovi pripadnici donose na osnovu ličnog angažovanja ili pak donose na osnovu postojećih programa drugih naroda, ili porede ta dva programa i na osnovu toga donose novi program. Često se dešava da se sistem vlasti i programi u određenom narodu ne podudaraju, jer su oni doneseni od različitih ljudi koje ne objedinjuje ista ideologija. Na taj način dolazi do pojave različitih zakona koji se stalno mijenjaju.

Na osnovu toga, nema nikakve veze između tih zakona i vjerovanja naroda u kojem se oni sprovode. Vjerovanje tih naroda zabranjuje zinaluk (blud, korupciju), ali nema tog zakona koji bi zabranio vlastodršcima da čine zinaluk, da lažu, kradu, otimaju, ubijaju, u rat huškaju... Takvi uzimaju „pravilo“ koje se često čuje među ljudima: „Caru carevo, a Bogu Božije.“ Time pod riječju „carevo“ žele ukazati na društveni život, a pod riječju „Božije“ misle na bogusluženju, na crkvu, jer čovjek po njihovom mišljenju Bogu služi u crkvi ili drugoj bogomolji, a van njih može činiti šta hože. Takvi kažu: „Vjera pripada Bogu, a domovina svima“ znači da je „svako“ slobodan da čini šta hoće.

Islamski ummet se razlikuje od svih drugih naroda po svom sistemu, i ustavu, jer je njegov program zasnovan na vjerovanju (akidi) koja precizno određuje sistem života ljudi, od njihova rođenja, pa do smrti, određuje njihov život kada su u samoći ili sa svojom porodicom, kao što određenje i njihov društveno – politički život.

Islamska vlast označava sprovedbu islamskog programa u društvu, ekonomiji, politici, u odnosima među muslimanima izvan njihovi domovina, u odnosima prema (ne)prijateljima i u onom što je u sklopu toga od ugovora, sporazuma, džihada, uspostave kaznenog prava i izvršavanja naredbi zakona.
Muslimani su nakon hilafeta kojeg je Zapad uspio rastočiti uvijek bili bolji nego njihove vođe. Udaljavanje Šerijata sa scene i uviđenje Zapadnih zakona značilo je udaljavanje islamskih država od islamskih načela. Zato bi danas, jer će sutra biti kasno muslimani trebali što više ulaziti u politiku, a ne od nje bježati, jer se danas svi ciljevi ostvaruju ispravnim političkim sredstvima. Ne može se samo o hilafetu pričati kao o nekoj želji koja neće biti ispunjena ako muslimani ne budu kovači svojih želja, i svoje sreće. Da bi ummet u tome uspio mora uložiti velike napore i zalaganja zajednice koja će svojim radom to potvrditi, zajednica kojoj je Islam glavna osnova. Islam nije samo vjerovanje, već je on i vjerovanje i država.

„Nema islama bez zajednice, niti zajednice bez zakonodavnog sistema vlasti“. - riječi su Omera jednog od halifa. Da bi se to postiglo mora postojati zajednica koja će slijediti put naših prethodnika i suprotstavljati se izazovima vremena u kojem živimo.
Ovo danas (po)najviše treba Bošnjacima - muslimanima Balkana koji su (ne)vjernike uzimali za prijatelje, a danas kao političke ortake, ne da prođu obećani politički ciljevi, već da što duže potraju dobro plaćeni mandati...