Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

INSTITUCIJA RIJASETA KAO FAKTOR JEDINSTVA BOŠNJAKA
Autor: Dr. Harun Hadžić
Objavljeno: 25. June 2012. 05:06:21
Dr. Harun HADŽIĆ: U kontekstu iznesenih činjenica, a povlačeći paralelu sa današnjim novouspostavljenim „Rijasetom i IZ-om Srbije“, koji, uz otvorenu potporu zvaničnih vlasti, žele da se nametnu kao najviša vjerska instanca i krovna institucionalna vjerska organizacija muslimana u Srbiji, pa time i kao nadređeni organ u odnosu na zvaničnu „IZ-u u Srbiji“ sa sjedištem u Novom Pazaru, jasno se da zaključiti da "Rijaset Srbije" nema ni šerijatsko-pravno ni svjetovno-pravno utemeljenje. Naime, prije svega treba napomenuti da ni u jednoj muslimanskoj državi na svijetu se danas, isto kao ni u vrijeme Osmanske imperije, za vrhovnog vjerskog poglavara ne koristi naziv „reis-ul-ulema“. Svuda postoje samo muftije, muftijstva i mešihati. Izuzetak su, muslimani BiH, koji još i do danas "poštuju" odluke Austrougarskih vlasti, zatim muslimani u Makedoniji, koji su nakon raspada SFRJ, također, ne oslanjajući se na izvorne šerijatsko-pravne norme u pogledu ovog naziva, osnovali svoj Rijaset, i, kao najnoviji u nizu, isto tako na nelegalan način osnovani "Rijaset IZ-e Srbije".
Mnogi muslimani naših područja ne znaju da sam naziv - „reis-ul-ulema“, sa značenjem vrhovnog vjerskog poglavara muslimana, nema utemeljenje u osnovnim izvorima šerijata pa samim tim nije bio ni zastupljen u islamskoj tradiciji niti u vrijeme Muhammeda a.s., niti u vrijeme Hulefai-rašidina, niti u vrijeme Emevijskih i Abasijskih halifa, a niti u vrijeme Osmanskih sultana. No, silom historijskih prilika, muslimani na prostorima bivših jugoslovenskih zemalja – prije svega Bošnjaci, prihvatili su ovaj naziv za svog vrhovnog vjerskog autoriteta, koji egzistira sve do današnjih dana i predstavlja conditio sine qua non njihovog vjerskog i nacionalnog jednistva.
Prvi put u historiji, „Funkciju reis-ul-uleme, kao duhovnog poglavara muslimana u Bosni i Hercegovini, uvela je Austrougarska monarhija nakon okupacije 1878.godine“.[1]

Ovim se htjelo, pošto po to, odvojiti muslimane od uticaja Turske, pa se imenovanjem reis-ul-uleme (u doslovnom prijevodu - poglavar vjerskih učenjaka, a suštinski znači poglavar svih vjernika - pripadnika islama, na području BiH), nastojalo pridobiti i ohrabriti muslimane da dobrovoljno prihvate okupacionu vlast i državu Austrougarsku, kao svoje, jer im je eto „ona omogućila da imaju svog vrhovnog vjerskog poglavara - reisa, pa im nije potreban neki tamo halifa, odnosno šejh-ul-islam u nekoj tamo stranoj državi – Turskoj“.

Do austrougarske okupacije, u BiH (kao ni u drugim dijelovima Osmanskog carstva), nije postojala posebna vjerska organizacija muslimana u smisli današnje organizacije IZ-e, pošto je samo Osmansko carstvo bilo islamsko (teokratsko), pa su sultani-halife, u svom personalitetu, objedinjavali i duhovno-vjersku i svjetovno-državnu vlast. Tako su svi tadašnji muslimani „priznavanjem sultana u Carigradu, kao halife i vjerskog poglavara svih muslimana u Carstvu, izražavali pripadnost ’islamskoj zajednici’ koju su sačinjavali svi muslimani Osmanskog carstva“.[2]

„Islamske ustanove i ulema bili su dio državne strukture i birokratije. Ulema je bila glavni nosilac vjerske, obrazovne i pravne službe“.[3] Šejh-ul-islam je postavljao tzv. pokrajinske muftije (kenar muftileri) i davao im ovlaštenja (menšure) za vršenje funkcije tumačenja šerijata. Turci bi, nedugo po osvajanju određenih područja, uspostavljali muftijske službe. Mjesno stanovništvo i lokalne vlasti u Osmanskoj carevini, bi, obično upućivali prijedlog Šejhul islamu u vidu predstavke (mahzar) za postavljanje muftije. Tako „Prvi muftija u Sarajevu je imenovan 1519...a u Mostaru između 1571. i 1592. godine“.[4] U to vrijeme, a i kasnije, su postavljane muftije i u drugim balkanskim zemljama. Zbog nepostojanja samostalne islamske vjerske zajednice koja bi bila odvojena od države, u Osmanskoj carevini muftije nisu bile međusobno povezane kroz posebnu islamsku zajednicu, već je zajednicu muslimana, tj. ummet, objedinjavala sama državna vlast, odnosno država. Zato je izgradnja islamske vjerske zajednice, nezavisne u odnosu na Mešihat i Šejh-ul-islama u Carigradu, u očima austrougarskih okupacionih stratega, bilo pogodno sredstvo za preduprjeđenje eventualnih daljih turskih državnih pretenzija za suverenitetom nad BiH nakon Berlinskog kongresa, naročito imajući u vidu odredbe člana 2. tzv. Carigradske (Novopazarske) konvencije, koje su Turskoj davale takvo pravo.


Važno je pojasniti i to da je zvaničan naziv islamske zajednice u BiH - „Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini“, čime se, upravo, hoće reći da je islamska zajednica, odnosno zajednica muslimana, jednistvena organizacija u svijetu, a da „u“ određenim državama ima svoje organizacione sastavne dijelove. I ova činjenica govori protiv naziva „IZ-a Srbije“, jer taj naziv podrazumijeva IZ-u kao nešto što je „u kompetencijama ’samo’ Srbije“. Dok, s druge strane – „IZ-a u Srbiji“ ne znači ograničavanje samo na Srbiju, već se radi o dijelu neke veće cjeline koji djeluje i u Srbiji. IZ-a u Srbiji, IZ-a u Crnoj Gori, IZ-a u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji su dijelovi jedne jedinstvene cjeline koja se prostire u više država, bez obzira na državne granice.
Osmanska Turska je pokušala da uspostavi vrhovnog muftiju, tzv „Muftiju od Bosne“ u Bosni i Hercegovini, ali Austrougarska nije prihvatila ovakav pokušaj direktnog uticaja Šejh-ul-islama iz Carigrada na muslimane u BiH. Umjesto toga, Benjamin Kalaj, kao kreator austrougarske vjerske politike u BiH i neka vrsta austrijskog civilnog administratora tadašnje Bosne, uspostavlja ustanovu „Ulema medžlisa“ kao kolektivnog tijela na čelu sa „reis-ul-ulemom“. Ovaj naziv „reis-ul-ulema“ Benjamin Kalaj je „preuzeo iz kancelarije šejh-ul-islama, gdje je tako označavan funkcioner zadužen za vjersku prosvjetu“ u Osmanskom carstvu, a koji je, po rangu, bio niži od Šejh-ul-islama i bio mu potčinjen, jer je obavljao samo jedan od resora u šejh-ul-islamatu.[5] Ovaj osmanski funkcioner – reis, je bio zadužen za mektebe, medrese i druge vjerske obrazovne ustanove, a sam naziv je, kako smo istakli, bukvalno imao značenje „predsjednika učitelja“, i nikako nije označavao vrhovnog vjerskog poglavara koji bi donosio fetve i autentično tumačio vjerske propise. Jer, vrhovni vjerski poglavar sa punim ingerencijama isključivo je bio Šejh-ul-islam, kao vrhovni muftija Osmanske carevine, sa sjedištem u Carigradu, odnosno Istanbulu.

U kontekstu iznesenih činjenica, a povlačeći paralelu sa današnjim novouspostavljenim „Rijasetom i IZ-om Srbije“, koji, uz otvorenu potporu zvaničnih vlasti, žele da se nametnu kao najviša vjerska instanca i krovna institucionalna vjerska organizacija muslimana u Srbiji, pa time i kao nadređeni organ u odnosu na zvaničnu „IZ-u u Srbiji“ sa sjedištem u Novom Pazaru, jasno se da zaključiti da "Rijaset Srbije" nema ni šerijatsko-pravno ni svjetovno-pravno utemeljenje. Naime, prije svega treba napomenuti da ni u jednoj muslimanskoj državi na svijetu se danas, isto kao ni u vrijeme Osmanske imperije, za vrhovnog vjerskog poglavara ne koristi naziv „reis-ul-ulema“. Svuda postoje samo muftije, muftijstva i mešihati. Izuzetak su, muslimani BiH, koji još i do danas "poštuju" odluke Austrougarskih vlasti, zatim muslimani u Makedoniji, koji su nakon raspada SFRJ, također, ne oslanjajući se na izvorne šerijatsko-pravne norme u pogledu ovog naziva, osnovali svoj Rijaset, i, kao najnoviji u nizu, isto tako na nelegalan način osnovani "Rijaset IZ-e Srbije". Muslimani Crne Gore, pak, su nakon raspada SFRJ osnovali svoju IZ-u, ali ne i instituciju reis-ul-uleme, već „reisa Islamske zajednice“ (u prevodu – predsjednik islamske zajednice), što prije asocira na neku vrstu nekog predsjednika udruženja građana koje, nema teološko-pravno utemeljenje, ali predstavlja jednu svojevrsnu igru riječi. Naime, iz ovog naziva se može zaključiti da IZ-a u Crnoj Gori (vjerovatno namjerno), nije htjela da se potpuno distancira od Rijaseta u Sarajevu, pa se u svom nazivu i poslužila tom igrom riječi – „reis IZ-e u CG“, a ne „reis-ul-ulema u CG“, da bi, na neki način, ostavila mogućnost duhovne i hijerarhijske nadređenosti sarajevskog Rijaseta. Zbog toga se, sasvim logično i Reis iz Sarajeva „blagonaklonije odnosi prema IZ-i i Rijasetu u CG“ nego prema onome u Srbiji, koji „želi da bude potpuno samostalna i nezavisna institucija“, da bude u istoj ravni i istom rangu s Rijasetom u Sarajevu, i da tako dodatno dijeli muslimane. Zato, nije logičan prigovor – „da po istom principu reis Cerić treba da prizna Rijaset Srbije, kako je već prešutno priznao reisa IZ-e u CG“. Sasvim je očito da stvari ovdje nisu identične, o čemu jasno govore, ne samo nazivi ovih dvaju „rijaseta“ nego i praktično prihvatanje nekih reisovih instrukcija iz Sarajeva, od strane IZ-e u Crnoj Gori. Na primjer, Mešihat IZ-e u CG je 22.11.2006.godine, donio Rezoluciju o tumačenju islama u IZ-i u CG, u kojoj, između ostalog, stoji da je ista donesena „na temelju Rezolucije i Adende Rijaseta u BiH“[6] čime IZ-a u CG iskazuje formalnopravno poštivanje, prihvatanje i izvršavanje uputstava i odluka Rijaseta u Sarajevu, što je, svakako za pohvalu i u duhu stremljenja ka organizacinom i duhovnom jedinstvu IZ-e i svih muslimana na prostorima nekadašnje SFRJ.

Zbog toga su prigovori ove vrste, od strane "Rijaseta Srbije", pravno neutemeljeni, isto kao i u medijima date tvrdnje predstavnika Ministarstva vjera Srbije da je "Rijaset Srbije viša instanca od Mešihata i Glavnog muftije u Srbiji sa sjedištem u Novom Pazaru“, te da su, navodno, „krovna institucija u odnosu na njih“, što djeluje začuđujuće, jer tako nešto ne predviđaju niti vjerski kanoni, niti interni propisi IZ-e i Mešihata u Novom Pazaru i Srbiji, a niti Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama države Srbije.

Ako bi smo pošli od pretpostavke da je tzv. „Rijaset Srbije“ i upisan u važeći registar, on bi i u tom slučaju morao biti sasvim poseban pravni subjekt i ni po kom osnovu ne bi mogao inkorporirati u svoj sastav IZ-u i Mešihat u Srbiji, sa sjedištem u Novom Pazaru, „kao svoje hijerarhijski niže organizacione jedinice“. Jer, radi se o sasvim drugom, posebnom, samostalnom pravnom subjektu, Mešihatu IZ-e u Srbiji, koji još od 1930.godine ima subjektivitet i svojstvo pravnog lica, svoje organe, svoju posebnu imovinu, vjerske objekte, kontinuitet, tradicionalnost, šerijatsko uporište i svoja prava i obaveze u skladu sa članom 10. Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama. „Rijaset Srbije“, pak, kako smo to već istakli, nema niti može imati tradicionalnost, jer se, i prema shvatanju Rijaseta u Sarajevu, i prema stavu IZ-e u Srbiji, pojavljuje kao „uzurpator i nelegalni subjekt u odnosu na legalnu IZ-u u Srbiji i Mešihat u Novom Pazaru“. Ministrastvo vjera Srbije, dopuštajući nezakonito djelovanje „rijaseta Srbije“, flagrantno krši pozitivne propise države Srbije i miješa se u vjerske kanone IZ-e, što je narušavanje elementarne vjerske autonomije, vjerskih, ljudskih i manjinskih prava i sloboda muslimana-Bošnjaka u Srbiji. Isključivo je pravo legalnih i legitimnih vjerskih struktura da sami tumače svoje propise, a obaveza države je samo da osigura primjenu tih propisa, onako kako ih formiliše šerijatska pravna nauka u okviru legalne IZ-e, i da, tako, na zakonit način štiti svoj pravni poredak. Dražava ne posjeduje neke šire ingerencije u ovom pogledu, i, samo poštujući i svoje svjetovne, a naravno i vjerske propise, može adekvatno poštovati autonomiju vjerskih zajednica i njihova prava i slobode.

Sa stanovišta šerijata, naravno, sasvim se osnovano može postaviti pitanje zašto se, i dan-danas, uopće, poštuje „pronalazak“ austrougarskog cara Franja Josifa i njegovog ministra Benjamina Kalaja o uspostavljanju institucije „reisa“ umjesto, recimo, „vrhovnog muftije“ ili „glavnog muftije“ ili „velikog muftije“ ili „muftije od Bosne“, "muftije Balkana" i sl. Jer, samo taj naziv "muftija" ima šerijatski i fikhski smisao i samo taj naziv odgovara vjerskom poglavaru muslimana. Zar samo muslimani bivših jugoslovenskih prostora treba da, nekritički, preuzimaju rješenja koja su nastala u drugačijim društvenim, političkim, pravnim, kulturnim i kolonijalnim uslovima, a koja nemaju utemeljenje u načelima vjere Islama, niti u praksi islamskih zemalja u svijetu. Za ovo ne postoji šerijatsko niti bilo koje drugo logično objašnjenje, osim pomenutog političkog pritiska ausatrougarske vlasti, da muslimani pristanu na naziv – „reis-ul-ulema“. Ovaj naziv je, kasnije, objeručke prihvatio i tzv. Šestojanuarski režim kralja Aleksandra, kada je, Banjalučkog muftiju Ibrahima Maglajlića imenovao za reis-ul-ulemu muslimana Jugosalvije 1930.godine, prenoseći mu službeno sjedište iz Sarajeva u Beograd i dodjeljujući mu „svoju“ menšuru, što je bilo šerijatski nezasnovano. Sa imenovanjem Maglajlića i prenošenjem sjedišta rijaseta u Beograd, nisu se složili tadašnji istaknuti muslimani, a sam dotadašnji reis–ul-ulema, Džemaludin Čaušević, je, iz protesta, podnio ostavku, nakon čega je penzionisan, jer nije prihvatio takav izbor reisa niti da njegovo sjedište i duhovno središte muslimana Jugoslavije bude Beograd, a ne Sarajevo. Također, reis Čaušević se nije složio sa donošenjem Zakona o IVZ-e Kraljevine Jugoslavije, 1930.godine, kojim je ukinut tzv. "Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH", jer je, njegovim ukidanjem, ukinuta i vjerska i prosvjetna samouprava i autonomnost muslimana. Tim Zakonom je određeno da će reis-ul-ulemu, članove Ulema-medžlisa u Sarajevu i Skoplju, i sve muftije, postavljati kralj ukazom. Interesantno je da se, u danas važećem Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama u Srbiji, Islamska zajednica priznaje tek od ovog Zakona iz 1930.godinje, kojim je Kraljevina SHS ukinula autonomiju IZ-e, a ne, recomo, od ukaza Mihajla Obrenovića iz 1868. (na koji se poziva tzv. „Rijaset Srbije“) o priznavanju džemata Bajrakli džamije u Beogradu, što je, na neki način, jasna intencija aktuelne srbijanske vlasti da ni dan danas islamska organizovanost muslimana u Srbiji ne treba da bude autonomna i samostalna. Inače, svi reis-ul-uleme Jugoslavije su imali sjedište u Sarajevu, osim pomenutog Maglajlića i, kasnije, 1987.godine izabranog reisa hfz. Huseina ef. Mujića iz Tuzle, koji je, također, od strane mnogih svojih savremenika, okarakterisan kao "prorežimski orijentisan" i koji je primio menšuru u Bajrakli džamiji u Beogradu, a ne u Sarajevu.

Treba istaći da muslimanski intelektualci u svijetu, počev još od vremena ukidanja halifata od strane osnivača moderne Turske Kemala Ataturka, 2. marta 1924.godine,[7] permanentno postavljaju pitanje ponovnog izbora halife. Jer, uspostavljanje vjerskog jedinstva muslimana u svijetu nije moguće bez zajedničkog poglavara, dnosno institucije halife, pa makar samo kao vjerskog vođe – imama, odnosno šejh-ul-islama, a ne i svjetovnog vladara. „Muhammed a.s. je uvijek insistirao na potrebi kolektivnog života i u tome je išao dotle da je rekao da onaj ko umre, a da ne upozna svoga halifu, svog imama (tj. ne da prisegu), umre kao paganin. On je, također, insistirao na jedinstvu islamske zajednice, govoreći: ’Onaj ko se odvoji od islamske zajednice, taj ide u Džehennem’“.[8]

Što se same menšure, kao ovlašćenja za vršenje vjerskih dužnosti, tiče, ona je uslov valjanosti svih postavljenja vjerskih lica u okviru islamske zajednice i u okviru ummeta kao društva, i ona mora biti izdata od strane legitimnog organa. Pojam menšura se definiše kao: „Svečani dokument kojim se potvrđuje da je određeno lice legalno imenovani, odnosno izabrani reis-ul-ulema i da je kao takav ovlašten, da u smislu šerijatskog prava daje slična ovlaštenja podređenim vjerskim službenicima...Ovaj naziv je u bošnjačku islamsku administraciju došao putem osmanlijskih institucija, a Osmanlije su ga, opet, uzele od prethodnih muslimanskih država. Termin menšur (od arapskog glagola – nešere) u muslimanskoj diplomaciji ima značenje – potvrda, ukaz, diploma o imenovanju“.[9]

Iako pojedini islamski učenjaci dopuštaju da, u odsustvu islamske države i nepostojanja halife, menšure može dodjeljivati bilo koja islamska vlast, ipak je prihvatljivije shvatanje hanefijskih pravnika koje kaže da: „u odsustvu islamske vlasti kadiju će postavljati muslimani putem izbora, odnosno, kako se navodi u djelu Feth-ul-Kadir, izabraće jedno lice za svoga poglavara, a on će onda postavljati kadije, imame i hatibe“.[10]

Ovo izabrano lice će postavljati niže vjerske službenike putem akta koji se zove „murasela“. Menšure i murasele su neophodne radi uspostavljanja legitimnosti islamskih vjerskih i šerijatsko-sudskih funkcionera. Gdje je god bilo neophodno da se širokim masama, uopće vjernicima, saopćavaju i preporučuju autentični stavovi islama, kao na primjer na džumama, hutbama, bajramima, u školama, sudovima, dženazama i sl. neophodno je bilo zvanično postavljenje od strane halife, odnosno ovlašćenog organa - Ulema medžlisa. Tako je još Muhammed a.s., slao namjesnike u udaljene krajeve islamske države, uz provjeru njihovog poznavanja islamskih propisa i instrukcije koje im je davao pri ispraćaju, a te instrukcije i ovlašćenja nisu bile ništa drugo nego menšure.[11]

Poznato je da je „Ukidanje hilafeta i ustanove Šejh-ul-islama u Turskoj 1924.godine, postavilo problem osiguranja legitimnosti islamskih vjerskih i šerijatsko-sudskih funkcionera. Pošto su pokušaji izbora novog halife propali[12], muslimani u Jugoslaviji su prihvatili jedno realno i jedino moguće rješenje, za koje je nađena podloga u šerijatskom pravu. Posebni legitimni savjet koji se sastoji od uglednika IVZ-e (koji se u islamskoj terminologiji kod izbora halife naziva Ehl-ul-hali-vel-akd), daje menšuru reis-ul-ulemi kojom ga ovlašćuje da vrši upravu islamskih poslova u Jugoslaviji uključujući i izdavanje murasela šerijatskim sudijama“.[13] Ovako je premošćena obaveza dobijanja menšure od Šejh-ul-islama, nakon njegovog ukidanja, (sve ove menšure su izvlačile svoju pravnošerijatsku valjanost iz menšure reisa Džemaludina Čauševića, koja je dobijena od Šejh-ul-islama iz Istanbula), jer, kako smo naglasili, bez menšure nisu valjani šerijatsko-pravni i vjerski poslovi iz domena „imameta, hitabeta, tedrisa, fetava i kadijskog poziva“. Na ovaj način je, u Jugoslaviji, zbog nepostojanja halife, a u vezi izbora reisa, bilo prihvaćeno hanefijsko pravno mišljenje sadržano u gore pomenutom djelu Feth-ul-Kadir. Dakle, da bi se stvorili barem minimalni uslovi za funkcionisanje vjere na ovim našim prostorima, primjenjivan je princip da se, u nedostatku boljih uslova i mogućnosti, prihvata i manjkavo rješenje, za koje se ikako može iznaći šerijatsko opravdanje, analogno rješenju o dozvoljenosti muslimanu da jede svinjsko meso u slučaju prijetnje smrti od gladi. Međutim, nakon uspostave boljih uslova obavezno se ide na primjenu legitimnijih i strožijih šerijatskih propisa. Ovo znači da je stepen apsolutne obaveznosti primjene šerijatskih propisa vezana za mogućnost njihove realne primjene.

Opšte je poznato da su prve reis-ul-uleme, na prostorima bivših jugoslovenskih zemalja, dobijali menšure od Šejh-ul-islama iz Istanbula, dok je počev od petog reisa pa do danas, menšure dodjeljivalo pomenuto posebno izborno tijelo (o dosadašnjim reis-ul-ulemama vidi tabelu). „Peti reis-ul-ulema h. Hafiz Ibrahim ef. Maglajlić imenovan je za ovaj položaj 12.juna 1930.godine, a predaja menšure i zvanična promocija obavljena je 31.oktobra 1930. u Bajrakli džamiji u Beogradu“.[14] Ova menšura reisa Maglajlića je prva tzv. „interna“ menšura, tj. menšura koju nije dodijelio niti naknadno potvrdio halifa, odnosno Šejh-ul-islam iz Istanbula, već je izdao poseban Odbor za izradu i predaju menšure, unutar države, koji je istu predao reisu nakon što je Maglajlić prethodno imenovan od strane Kralja Aleksandra.

R.br.Ime i prezimeMjesto rođenja i trajanje mandataDodjela menšure i sjedišteTeritorijalna nadležnost
1.Mustafa Hilmi ef. HadžiomerovićKulen Vakuf, 1882-1893Sarajevo, BiHReis BiH
2.Mehmed Teufik ef. AzabagićTuzla, 1893-1909.Sarajevo, BiHReis BiH
3.Hafiz Sulejman ef. ŠaracStolac, 1910-1912.Sarajevo, BiHReis BiH
4. Mehmed Džemaludin ef. ČauševićArapuša, Bosanska Krupa, 1913-1930.Sarajevo, BiHReis Kraljevine SHS i Jugoslavije
5. Hafiz Ibrahim ef. MaglajlićBanja Luka, 1930-1936.Beograd, SrbijaReis Kraljevine Jugoslavije
6.Salih Safvet ef. Bašić1936-1938Beograd, SrbijaNaib Vjerskog starješinstva
6.Fehim ef. SpahoSarajevo, 1938-1942.Sarajevo, BiHReis Jugoslavije
7.Salih Safvet ef. BašićDuvno, 1942-1947.Sarajevo, BiHVD reisa DFJ u II svjetskom ratu
8. Ibrahim ef. FejićMostar, 1947-1957.Sarajevo, BiHReis IZ-e u FNRJ
9.Sulejman ef. KemuraSarajevo, 1957-1975.Sarajevo, BiHReis IZ-e u FNRJ i SFRJ
10.Naim ef. HadžiabdićPrusac, 1975-1987.Sarajevo, BiHReis IZ-e u SFRJ
11.Hafiz Husein ef. MujićG. Orahovica, Tuzla,1987-1989.Beograd, SrbijaReis IZ-e u SFRJ
12.Jakub ef. SelimovskiKičevo, Makedonija, 1989-1991Sarajevo, BiHVD raisa IZ-e u SFRJ
13.Jakub ef. SelimovskiKičevo, Makedonija, 1991-1993.Sarajevo, BiHReis IZ-e u SFRJ
14.Dr. Mustafa ef. Cerić (1952)Visoko, BiH, 1993-1996.Sarajevo, BiHNaibu reis muslimana u BiH i Bošnjaka u svijetu
15.Dr. Mustafa ef. Cerić1996-1998 Sarajevo, BiHVD reisa muslimana u BiH i Bošnjaka u svijetu
16. Dr. Mustafa ef. Cerić1998-2005Sarajevo, BiHReis muslimana u BiH i Bošnjaka u svijetu (I mandat)
17.Dr. Mustafa ef. Cerić2005-Sarajevo, BiHReis muslimana u BiH i Bošnjaka u svijetu (II mandat)

Tabela 2. Dosadašnji reis-ul-uleme


Reis Maglajlić je imenovan u proceduri u kojoj tadašnji Ulema medžlis, shodno važećim državnim propisima, nije imao pravo samostalno izabrati reisa osim samo predložiti tri kandidata od kojih je onda Kralj Aleksandar imenovao Maglajlića. U Maglajlićevoj „menšuri“ se između ostalog kaže:
„Naš uzvišeni vladar Aleksandar I, ponos slavne dinastije Karađorđevića, Kralj Jugoslavije, da ga Bog dugo poživi, svojim previšnjim ukazom od 12. juna 1930.god. br. 57340 – na predlog svog Ministra pravde, stavljen u sporazumu sa predsednikom Ministarskog saveta, izabrao i postavio Tebe, reis-ul-ulemom između trojice predloženih mu kandidata“.[15]

Moramo reći da, sa stanovišta šerijatsko-pravnih propisa, ova Maglajlićeva menšura nije utemeljena, mada se, silom prilika i za nju moralo „naći“ šerijatsko opravdanje. Zbog ovoga se, danas, kod bošnjačkog naroda u BiH i Sandžaku, smatra da se nesporni pravni kontinuitet i legitimitet današnjih menšura, koje se dodjeljuju reisima u Sarajevu, izvlači isključivo iz menšure reisa Džemaludina Čauševića, koji je izabran u valjanoj šerijatskoj proceduri i koji je posljednji od reisa dobio menšuru od Šejh-ul-islama iz Istanbula, još za vrijeme trajanja halifata. Samo ova Čauševićeva menšura znači nastavljanje tradicionalnosti Islamske zajednice muslimana na prostorima bivše Jugoslavije. Menšura reisa Čauševića se, među Bošnjacima doživljava kao vjerska oporuka, kao amanet, na ovim prostorima, i, ona će se, u duhovnom smislu, prenositi s koljena na koljeno, svim novoizabranim reisima, odnosno vrhovnim poglavarima IZ-e, sve do izbora novog halife, koji nemonovno mora da uslijedi u budućnosti. Bosansko-hercegovački i sandžački muslimani, kao i svi Bošnjaci-muslimani u svijetu, poštujući menšuru reisa Čauševića „su, na ovaj način, željeli zadržati tu duhovnu nit koja ih, preko hilafeta, kroz povijest vodi do Poslanika“.[16] Menšura Kralja Aleksandra, pak, data reisu Maglajliću, nije validna karika u senedu (lancu), nema šerijatsko-pravnu valjanost i nije pravna osnova za buduća vremena, kao što ni šerijatske zabrane ne postaju halal izvan "uzur – makbula". Stoga ni današnji tzv. „reis-ul-ulema Srbije“, koji se „poziva“ na Maglajlićevu menšuru kao izvor legitimiteta svoje beogradske menšure, ne može iz nje izvlačiti pravno-šerijatski jači legalitet, kapacitet i legitimitet, pored već postojeće menšure reisa Čauševića dobijene direktno od Šejhul islama, koja se neprestano prenosi na nove generacije preko današnjeg Rijaseta u Sarajevu.

Zbog iznesenih činjenica, a ne zbog nekakvih nepatriotskih razloga prema Srbiji, sasvim je jasno da se ne može prenijeti ni duhovno ni administrativno sjedište – Mešihata, Rijaseta i uopšte IZ-e u Beograd, kako pogrešno predviđa član 21. "Ustava IZ-e Srbije".[17] Jer, analogno, svaki vitalni organ u bilo kom organizmu, smješeten je tamo gdje po funkciji pripada. U Beogradu, naravno, treba da ima kancelarija ili predstvaništvo IZ-e u Srbiji, ali ne i njeno glavno sjedište, duhovno središte i vođstvo muslimana.

Neosporan je, na kraju, zaključak da duhovno vođstvo reis-ul-uleme, kojem nije dodijeljena menšura od strane Šejhu-l-islama, nije šerijatski valjano. Sve ovo se, takođe, može odnositi i na ostale današnje "reise" na prostorima bivših jugoslovenskih republika (osim BiH), koji su, bez ikakvog opravdanog razloga (svojom voljom ili bez svoje volje) izašli iz jednom već uspostavljenog, organizacionog i duhovnog jedinstva IZ-e i Rijaseta u Sarajevu. Njihov izlazak iz zajedničke IZ-e i Rijaseta u Sarajevu nije na šerijatu zasnovan i nije u interesu niti muslimana na ovim prostorima, niti ummeta kao cjeline, niti principa univerzalnosti vjere islama.

Ovdje je važno napomenuti i to, da je današnji reis-ul-ulema Cerić, baš iz gore pomenutih razloga, bez obzira što je islam nadnacionalna vjera, u stvari reis i svih Bošnjaka u svijetu. Jer, narodi, odnosno nacije i plemena su, takođe, kuranska kategorija[18] pa, kada je god bio doveden u pitanje opstanak Bošnjaka u BiH i Sandžaku, onda je bila i jeste, ne samo opravdana nego i neminovna njihova jedinstvena organizovanost i na nacionalnom i na vjerskom nivou, u skladu sa principom opšteg interesa - masleha.

U menšuri reisa Cerića, između ostalog stoji: „Javnim preuzimanjem ove menšure i davanjem zakletve u ime Boga da će odgovorno vršiti povjerenu dužnost, doktor Mustafa efendija Cerić stječe šerijatske ovlasti poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kao zajednice muslimana u BiH i Bošnjaka u svijetu“.[19] Također, u članu 1. Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, se kaže: „Islamska zajednica u BiH je jedna i jedinstvena zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini, Bošnjaka izvan domovine i drugih muslimana koji je prihvataju kao svoju. Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj i Mešihat Islamske zajednice u Sloveniji, sastavni su dio Islamske zajednice u BiH“.[20] Dalje, u članu 63. Ustava stoji da Sandžak daje 5 članova Sabora IZ-e. Također, treba navesti i odredbu člana 10. stav 4. i 5. Zakona o slobodi vjere u BiH, koji na jedan sasvim liberalan i savremen način predviđa mogućnost međusobne saradnje vjerskih zajednica i crkava iz BiH sa onima u svijetu u skladu sa svojim „poslanjem“ tj. sa svojom vjerskom misijom na zemlji i bez ikakvog miješanja države. Taj član glasi: „Crkve i vjerskie zajednice mogu: ...Uspostavljati i održavati međunarodne odnose i kontakte sa crkvama i vjerskim zajednicama i svim drugim subjektima, u skladu s poslanjem crkve, odnosno vjerske zajednice... Raditi sve drugo što pozitivnim zakonima nije zabranjeno“.[21]

Ovo su samo neke od činjenica koje govore da je organizaciono i duhovno jednistvo i povezanost IZ-e u Srbiji sa IZ-om u BiH, i pored nekih normativnih nedorečenosti, sasvim prirodna i na šerijatu i zakonu zasnovana stvar. Također, vjersko jedinstvo i medjusobna saradnja Bošnjaka, bez obzira u koliko država žive, je jedan od primjera dostignutog civilizacijskog nivoa saradnje među narodima, nacijama, vjerama, kulturama i sl. Naravno, postoji potreba da se vjerski propisi i organizaciono ustrojstvo kako IZ-e u Srbiji, tako i u BiH, i dalje usaglašavaju sa šerijatskim propisima, potrebama vremena i demokratskim procesima, a sve u cilju stvaranja što jedinstvenije i cjelishodnije zajednice muslimana i na našim prostorima i u svijetu.

Važno je, na samom kraju, pojasniti i to da je zvaničan naziv islamske zajednice u BiH - „Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini“, čime se, upravo, hoće reći da je islamska zajednica, odnosno zajednica muslimana, jednistvena organizacija u svijetu, a da „u“ određenim državama ima svoje organizacione sastavne dijelove. I ova činjenica govori protiv naziva „IZ-a Srbije“, jer taj naziv podrazumijeva IZ-u kao nešto što je „u kompetencijama ’samo’ Srbije“. Dok, s druge strane – „IZ-a u Srbiji“ ne znači ograničavanje samo na Srbiju, već se radi o dijelu neke veće cjeline koji djeluje i u Srbiji. IZ-a u Srbiji, IZ-a u Crnoj Gori, IZ-a u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji su dijelovi jedne jedinstvene cjeline koja se prostire u više država, bez obzira na državne granice. Zbog ovih činjenica je sasvim neminovno trebala 2007.godine uslijediti promjena naziva ranije „IZ-a u Sandžaku“ u novi naziv „IZ-a u Srbiji“ sa Glavnim muftijom i sjedištem Mešihata u Novom Pazaru. Neosnovan je prigovor da IZ-a može funkcionisati u Srbiji mnogo efikasnije i bolje „pod uslovom da se odvoji od BiH kao strane države“. Ovakva tvrdnja nema nikakvog niti pravnog niti šerijatskog uporišta, jer je funkcionisanje vjerskih zajednica vezano za svoje kanone i vjerske propise, a ne za ograničavajuće državne akte. Vjerske zajednice su autonomne i odvojene od države, a domicilne države samo regulišu određena „svjetovna“ pravila njihovog djelovanja na svojoj teritoriji, uz poštovanje dostignutih demokratskih standarda, ne dirajući u univerzalne principe vjere. Ako bi se vjera islam fragmentirala i vezala za unutrašnje propise i teritorije raznih država, time bi se narušio njen princip univerzalnosti i autonomnosti, i to više ne bi bila vjera islam. Slično kao što npr. tržišni propisi u svakoj državi regulišu pravila funkcionisanja transnacionalnih kompanija i međunarodnih nevladinih organizacija na svojoj teritoriji. Svaka država svojim propisima normira pravila rada dijelova tih organizacija na svojoj teritoriji, ne miješajući se u unutrašnje ustrojstvo, hijerarhiju, sistematizaciju radnih mjesta, funkcija, i suštinu same organizacije. U kontekstu svega rečenog, Bošnjaci, kao pripadnici islama i kao narod i nacija, moraju imati jedinstvenu islamsku zajednicu i jednog, zajedničkog reisa, ako misle da opstanu u perfidnim globalizacijskim procesima i političkim previranjima koja se događaju svuda u svijetu, a naročito na njihovom životnom prostoru.

Reference:
1] Enes Durmišević: Uspostava i pravni položaj Rijaseta Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002, str. 124.
2]Ibidem, str. 125.
3]Fikret Karčić: Opšti pogled na istorijat muftijske službe kod nas, Takvim, Sarajevo, 1987.str.114.
4]Fikret Karčić: Ibidem, str.116.
5]Ibidem, str. 119.
6]Zvanični sajt IZ-e CG i Rijaseta IZ-e BiH (2007).
7]Enes Durmišević: Ibidem, str. 71.
8]Citirano prema: Muhammed Hamidullah, Uvod u islam, Sarajevo, 1997.godine, str. 116.
9]Omer Nakičević: Istorijski razvoj institucije Rijaseta, Rijaset IZ-e, Sarajevo, 1996., str. 56-58.
10]Fikret Karčić: Šerijatski sudovi u Jugosalviji 1918-1941, ITF Sarajevo, 1986. str. 82.
11]Poznat je slučaj iz istorije islama kada je Muhammed a.s. slao Muaza ibni Džebela za namjesnika u Jemen pa mu je dao instrukcije kako da vlada i kako da tumači vjerske propise. Ne mogu se vjera i vjerski propisi tumačiti , nioti vjerski obredi obavljati po privatnom nahođenju bilo koga. Analogno današnjem slanju ambasadora u druge zemlje, kome zemlja poslanja daje akreditivno pismo kao uputstvo kako da tumači zvaničnu politiku svoje države, u državi prijema.
12]Nekoliko arapskih zemalja je, nakon ukidanja halifata 1924. godine, od strane Kemala Ataturka, pokušalo, na tzv. Halifatskom kongresu u Kairu, maja 1926.godine, da ponovo uspostavi instituciju halife, medjutim u tome se, zbog velikih neslaganja među arapskim liderima nije uspjelo. O Halifatskom, odnosno tzv. Sveopćem islamskom kongresu vidjeti šire u Enes Karić i Mujo Demirović: “Reis Džemaludin Čaušević – Prosvjetitelj i reformator”,
tom 1, Biblioteka VULKANI, Sarajevo, 2002, str. 327 – 351. i u V. Dimitrijević, R. Stojanović: “Medjunarodni odnosi”, NIU Sl. list SRJ, Beograd 1996. str 135.
13]Fikret Karčić: Ibidem, str.83.
14]Ferhat Šeta: Reis-ul-uleme u BiH i Jugoslaviji od 1882. do 1991.godine, Sarajevo, 1991., str.78.
15]Ferhat Šeta: Ibidem, 86.
16]Enes Durmišević: Ibidem, str. 126.
17]U članu 21. tzv. "Ustava Isalamske zajednice Srbije" stoji: "Sjedište Islamske zjednice Srbije je u Beogradu", vidi zvanični sajt ove zajednice (2007). Kako u preambuli stoji ovaj Ustav je navodno donesen 19. februara 2007.godine u Beogradu.
18]U Kur’anskoj suri Hudžurat, ajet 13. se kaže: „O ljudi stvorili smo vas od jednog čovjeka i jedne žene i razvrstali u narode i plemena da bi ste se upoznali...“
19]Menšura reisu Ceriću prvi put je data 5. avgusta 1996.god. ( http//www.test.rijaset.ba (2007.)
20]Ustav IZ-e u BiH je donesen u Saboru IZ-e u BiH, 26.11.1997.godine, (http//www.test.rijaset.ba (2007.)
21]Zakon o slobodi vjere... u BiH, (http//www.test.rijaset.ba (2007.)



Ostali prilozi:
» BOSNO NAŠA PONOSNA I PRKOSNA
Mr. Milan Jovičić | 20. October 2021 20:39
» SRPSKI PATRIJARH PORFIRIJE U SARAJEVU: EVANĐEOSKI VJESNIK ILI JAHAČ APOKALIPSE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. October 2021 16:41
» DRUGA RUNDA PONORA VELIKOSRPKE POLITIKE NA BALKANU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. October 2021 15:16
» NACIONALIZAM NAS TIHO UBIJA, ŠTO JE ZA NAS SRAMOTNO?
Mr. Milan Jovičić | 17. October 2021 15:05
» JURIŠ U PROŠLOST
Mesud A. Ramić | 12. October 2021 14:48
» POLICIJU VRAĆAJU NA PARTIJSKA I NEDEMOKRATSKA PODEŠAVANJA
Mr. Aleksandar Saša Zeković | 12. October 2021 14:35
» ZAŠTO I KAKO JE UBIJEN BOŠNJAK MEHMEDALIJA MAK DIZDAR
Sead Zubanović | 12. October 2021 14:27
» VIŠE VJEROVATI: OČIMA ILI UŠIMA?
Aziz Hurem | 11. October 2021 13:10
» MUANIS I NJEGOŠ
Šemso Agović | 09. October 2021 01:48
» NE DOZVOLIMO DA NAS DIJELE U GRAĐANSKOJ BOSNI I HERCEGOVINI!
Mr. Milan Jovičić | 08. October 2021 17:48
» BOSNA I ČEČENIJA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 06. October 2021 14:04
» USTANI, ŠAMPIONE!
Said Šteta | 01. October 2021 15:17
» LJUDSKI TALOG
Avdo Metjahić | 28. September 2021 17:41
» DAN BOŠNJAKA, POSVETITI SE OČUVANJU IDENTITETA
Božidar Proročić | 27. September 2021 13:36
» ČUDNI SU PUTEVI NOVČANI
Esmin Frljučkaj | 25. September 2021 03:03
Ostali prilozi istog autora:
» SANDŽAKLIJE I ALBANSKA NACIJA
28. February 2021 15:30
» O BOSANSKOM TRONOŠCU
17. October 2020 03:48
» DNEVNIK JEDNOG IZOLANTA
06. April 2020 12:24
» BOSANSKA NACIJA I BOSANSKA DRŽAVA
19. September 2019 16:52
» DA LI SE SJEĆAŠ, SARAJEVO
06. July 2014 03:06
» RAMAZANSKE REFLEKSIJE
04. August 2013 00:48
» ESEJ O HAZRETI HIDRU
16. February 2013 03:45