Datume sam uvijek slabo pamtio, ali 8. 3. 1971. nikad neću zaboraviti. Te noći jedan dio stanovništva Jugoslavije nije spavao. Čekao se direktni televizijski prijenos Meča stoljeća iz njujorškog Madison Squar Gardena za titulu apsolutnog prvaka svijeta u boksu, između Muhammada Alija i Joe Fraziera. Zbog vremenske razlike prijenos je počeo čak nekoliko sati iza ponoći, praktično u ranu zoru. Komentirao ga je, tada najbolji televizijski sportski reporter u zemlji, Dragan Nikitović. Ali je poslije borbe s američkim državnim aparatom zbog suspenzije radi odbijanja da ratuje u Vijetnamu, imao prvi pravi meč. Do tada nikad nije izgubio i kada se to desilo, bio sam u najmanju ruku zaprepašten. Nisam mogao vjerovati da se to može desiti. I reporter Nikitović koji je bio naklonjen Aliju nije mogao skriti razočarenje. Trebalo mi je nekoliko dana da se "oporavim".

Drugi datum koji nisam zaboravio je 30.10.1974. Meč u Kinshasi, u Kongu, između svjetskog prvaka Georgea Foremana i tada izazivača Alija. Prije toga Foreman je u borbi u kojoj je potpuno deklasirao Fraziera osvojio titulu. Bio je televizijski prijenos koji koji je opet prenosio Nikitović. Neposredno prije meča, Foreman je na ringu zaista izgledao impresivno. Alijev trener Dundee djelovao je zabrinut, a njegov pomoćnik Bundini nervozan i uplašen. Samo je Ali bio opušten i ravnodušan. Kao da je smatrao da je to samo igra, koju će on na svoj način odlučiti kako završiti. Cijeli stadion je bio uz njega s frenetičnim navijanjem. Iako je Ali držao borbu pod kontrolom, čitavo vrijeme sam strepio. Bojao sam se onog famoznog "lucky puncha".

Muhammad Ali je tada, u možda najspektakularnijem boksačkom meču u povijesti, nazvanom Rumble in the Jungle (grmljavina u džungli), po drugi put osvojio titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji pobjedivši Georgea Foremana nokautom u 8. rundi. Film o tom meču Kraljevi ringa (When We Were Kings) je 1997. osvojio Oscara u kategoriji dokumentaraca, a režirao ga je Leon Gast . Meč se održavao na otvorenom, na velikom stadionu i prvi put u Africi, što je u ono vrijeme bilo prava senzacija. Prepuni stadion je navijao za Alija uz zaglušni huk dotad neuobičajenih, uvijek istih riječi "Ali bomaye!", što znači "Ali, ubij ga!", koji je odjekivao kao grmljavina. Ni prije, ni poslije, neka sportska pobjeda nije me toliko obradovala. Poslije završetka meča pronašao sam u ormaru bocu šampanjca "Milion", koja je bila ostavljena za neku proslavu i otvorio je.
Muhammad Ali je proglašen najvećim sportašem svih vremena. Već dugo boluje od Parkinsonove bolesti i rijetko se pojavljuje u javnosti, osim u prigodnim prilikama. Sam Ali kaže: "Moja boksačka karijera, i sva trka oko toga, i odnos s javnošću, bili su samo početak mog života. Sada moj život tek zapravo počinje, u njemu se borim protiv nepravde, rasizma, kriminaliteta, nepismenosti i siromaštva. Ovo lice svijeta ja dobro poznajem, izvlačim istinu i druge stvari iz toga, kako bih se dalje mogao boriti". Alijev trener Angelo Dundee umro je 1.2.2012. u 91. godini. Njegov pomoćnik i «cornerman» Drew Bandini umro je 1987. u 59 godini. Joe Frazier je umro 2011. od karcinoma jetre u 67. godini. Na memorijalu kojim je u Madisonu obilježena četrdeseta godišnjica Meča stoljeća, u njemu više nije bilo ni gorčine ni bijesa za najvećeg rivala. Gledao je Alija kako se s mukom pokušava nasmiješiti, pa je, i sam teško bolestan, rekao: “Da imam posljednju koru kruha, dao bih je njemu”. George Foreman se nakon duge pauze vratio u ring i poslije toga postao najstariji svjetski prvak u povjesti. Povukao se i sada se bavi biznisom. Dragan Nikitović je umro 1997. u 67. godini nakon što je izbačen iz beogradske televizije, jer se nije htio prikloniti ondašnjem profašističkom režimu.
Ostavio sam svoj stari videorekorder, radi samo jedne kasete. Na njoj je film «Ali», kojega je izvrsno utjelovio Will Smith. Režiser Michael Mann, autor igranog biografskog filma o velikom boksaču, o tome kaže: "Priroda njegove životne borbe skoro kao da je dio legende ili iz nekog mita. Ona ima gotovo religiozni karakter. Njegov je život inspirirao mnoge, posebno obespravljene, bilo u Americi ili naprimjer u Kongu. Zato je on toliko i važan.".
Ponekad kad ostanem sam, pustim tu kasetu i sjećam se nekih davnih prizora. U kutu ringa Ali, musliman, iza konopaca njegov trener Angelo Dundee, bijelac kršćanin, pored njega pomoćnik trenera Drew Bundini, crni židov. Izgledali su kao jedna obitelj. Uostalom, Dundee je Alija zvao sinom, a Bundini bratom. Bili su savršen primjer različitosti univerzalnog humanizma.
Svako može izdvojiti određeni period svog života koji smatra najboljim. Većina ljudi ga kronološki označava, iako je to moguće obilježiti i izvjesnim nazivom. Imenovati ga po nekom simbolu tog vremena. Kada razmišljam o svom najboljem dobu, lako ga mogu odrediti. Bilo je to u vrijeme kada se borio Ali.