U gradu u kojem živim, nisu baš česti muslimanski pogrebi. Prije izvjesnog vremena bio sam na dženazi jednog prijatelja. Sa mnom je bio i zajednički poznanik, inače kršćanin , koji do tada nije bio na ovakvom muslimanskom ispraćaju. Kada je sve bilo završeno, rekao mi je da nikad u životu nije bio na dostojanstvenijem pogrebu. Bez patetike, ikonografije i efekta obreda. Uz prisustvo imama samo je klanjana dženaza. Bio je to decentni oproštaj od čovjeka, koji po prirodnim zakonima napušta ovozemaljski oblik života. Inače u nemuslimanskim zemljama, dosta osoba često je fascinirano ovakvim činom. Na internetu sam našao viđenje jednog blogera iz Hrvatske, za koje smatram da je dosta zanimljivo, te ga prenosim u cijelosti:

«Ja sam samo "observer", promatram ljude i analiziram interakciju istih povlačeći paralele s osobnim iskustvom i životom. Put prema zvijezdama hej ljudi. Ova dva dana nisam bio na poslu... Iz nekih razloga... Malo odmora...Nego, danas sam bio na sprovodu sestričnine bake u B. Kostajnici. Sprovod kao i sprovod, ali jedna razlika. Jedan trenutak u "ceremoniji" me oborio s nogu. Pošto je to muslimanski pogreb, muškarci su u jednom trenu zapjevali nešto na arapskom. Jedan, po jedan, zatim svi. Ja ne mogu riječima opisati... To je bilo nešto što se mora čuti u živo. Jeza me prošla. Najednom je sve izgledalo lijepo. Sve što je tužno je izgubilo na težini. Prebacili su me tim glasom s "drugog svijeta" u davna vremena. Glas im se prenosio daljinama... Naprosto predivno. Glasovi usklađeni a nebeski jezik se pronosi među nama smrtnicima. Glasom su čak i zaklonili sunce na trenutak ( ili mi se tako učinilo). Čim su utihnuli, probudila me zbilja... I tuga... Ne mogu reći velika tuga, jer njihovu baku nisam puno poznavao, ali mi naravno nije bilo svejedno. Opet je potrebna smrt da se čovjek prizemlji.... Da počne cijeniti život, sunce, sve...«

Pogrebi u skladu s nekim drugim svjetonazorima, ponekad se pretvaraju spektakle koji ništa ne znače onome kojemu su posvećeni. Te manifestacije ustvari samo su bitne onima koji ih organiziraju. Zato je muslimanski pogreb, za one koji mu prvi put prisustvuju jedna vrsta kulturološkog šoka. Ali za njih ne postoje nikakva posebna pravila. Islam je vjera tolerancije i mira, i dozvoljava svakom čovjeku da se ponaša uobičajeno svom nahođenju, prikladno uvažavanju i poštivanju u konkretnom slučaju. To se svakako odnosi i na nemuslimane. Izražavanje sućuti, ovim osobama je dovoljno što oni mogu u tom trenutku učiniti. Primjereno je izraziti saučešće riječima: Primite moje saučešće (ili sućut). Prilikom izražavanja saučešća muškarci će se međusobno rukovati ili zagrliti. Žene će postupiti na isti način. Jednostavno u svojoj spontanosti obilježavanja jednog neminovnog kraja. I sve to u potpunom skladu vjere i prirode. Prema učenju islama. smrt je toliko povezana sa životom da se čovjek, naprosto, rađa kako bi umro i sa smrću započeo potpuno novi život.

Muslimani vjeruju naime da smrt nije kraj. Da je to samo preseljenje na bolji svijet.
Dakle, tuga zbog rastanka s umrlim da, ali zbog same smrti ne. To bi bile kao neke osnove u s kojima bi trebalo upoznati one koji ne poznaju način muslimanskog pogreba. Dobronamjerni ljudi biće zahvalni na svim dodatnim informacijama, jer prosvjećenost je važna odlika islamskog učenja i time se ruši prepreka razumjevanju ljudi različitih uvjerenja.