Akademik dr. Ferid MUHIĆ: Čim neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima prijete, skoče mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao da je ono pašče. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova priča neautentična i ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla biti narodna priča. Kao prvo, niko ne vidi da se sakrilo i preskočilo ono što je u priči najbitnije: naime da blizu stada zaista živi pravi vuk koji jede ovce, i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i to da nije ovaj pas pojeo ovce i čobana, nego upravo taj isti realni vuk na kog je on lajao i opominjao danju i noću! Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od laveža, a ne da ih lavež privlači, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno već brani stado od vukova!

Velika snaga leži u pričama. Zato priče ne nastaju slučajno, spontano, bez povoda i bez cilja. Ako je priča dobro smišljena, sjeme posijano u pričama, niknuće taman kad ljudima najviše zatreba onoga što izgleda kao da im je najpreče. Ali ono što je najpreče, nije uvijek ono što izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpotrebnije. Pogotovo treba znati da ono što nam izgleda prvo i na šta se prva misao usmjeri, nije uvijek ono što je najbolje, ono što je najvrjednije, ono što čovjeku valja učiniti! U smrtnoj opasnosti, prva misao je pobjeći, i svakom se čini da je najpreče spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi obraz, onda je obraz preči! Zato, suprotno uvriježenoj i sistematski pothranjivanoj predrasudi, ne priča priče samo narod. Mnoge od navodno narodnih priča, nije ispričao narod, nego ih je, kao šugavu ovcu u stado, u narod pustio neko drugi. A zna se da jedna šugava ovca ošuga cijelo stado!

Jedna od takvih “narodnih priča“, puštena davno među Bošnjake (ja tu priču nikada nisam čuo kod drugih naroda, iako sam je na moju veliku žalost često slušao upravo kao “narodnu priču“ među Bošnjacima) jeste Priča o hrđavom psu. Zbog očigledno demagoške i defetističke poruke upućene Bošnjacima, ovu priču prenosimo u osnovnim crtama:

Kao biva, u nekog čobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašče koje je po cijeli dan i po svu noć lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pođe taj vuk svojim poslom na jednu stranu, ali čuje onog lajavog psa. Tako jednom, tako dvaput. Upamti to vuk, te čim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašče koje mu svojim lavežom ne da ni da se na miru odmori i odspava. Kad vuk dođe na ono mjesto odakle se čulo lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vučina i ovce i čobana, i dobru paščad, a samo se ono lajavo pašče spasi!

Priča je višestruko zanimljiva, ali ćemo se mi zadržati samo na već spomenutoj centralnoj poruci Bošnjacima, i očiglednoj neautentičnosti ove kvazinarodne priče koja potvrđuje da je spravljena u retortama ideoloških laboratorija naših susjeda sa jasnim ciljem da obeshrabri Bošnjake i da im stvori osjećaj nemoći i tupe pokornosti.

Domovina svih Bošnjaka
Poruka je prijeteći jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutiti se, da ne bi privukli pažnju vuka koji ih je, nekim slučajem do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) će ih bar za neko vrijeme ostaviti na miru. Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba hraniti i držati uz stado. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvaće vuka (dušmana), prije ili kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu, Bošnjaci! Otjerajte one ljude (paščad) među vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite, možda vas vuk zaobiđe i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg čobana vuk će pojesti, a samo će ono lajavo pašče ostaviti u životu, da mu se nađe i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih ovaca ojanji, i kad novo stado za klanje saberete!
Strašno, da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu priču progutali kao mudru pouku, i po pravilu upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. Čim neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima prijete, skoče mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao da je ono pašče. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova priča neautentična i ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla biti narodna priča. Kao prvo, niko ne vidi da se sakrilo i preskočilo ono što je u priči najbitnije: naime, da blizu stada zaista živi pravi vuk koji jede ovce, i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i to da nije ovaj pas pojeo ovce i čobana, nego upravo taj isti realni vuk na kog je on lajao i opominjao danju i noću!

O vi među Bošnjacima koji ne smijete istinu reći, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i noću na opasnost opominje, već ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pučinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama priliči da je pognete samo pred Allahom jedinim!

Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od laveža, a ne da ih lavež privlači, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno već brani stado od vukova! Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj priči! Vuk se odluči da napadne stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili pak, u gluho doba noći, kada popusti pažnja čobana, a psi se ušute i zadrijemaju. Kamo sreće da svako stado ima psa koji neprestano laje, danju i noću, imalo ili nemalo vuka u blizini! Nikada, ali zaista nikada – i to će vam potvrditi svako ko je bio makar jednom sa ovcama u planini u kojoj ima vukova – vuk neće napasti stado ako njegov dolazak najavi gromoglasni lavež, jednog ili više pasa, svejedno! I zato ovčari i čobani posebno cijene pse koji laju i opominju, jer su im oni od najveće pomoći, a ne uzrok njihove propasti, kao u ovoj priči-podvali!
O tome koliko je inače ponižavajuća i kulturološki neprihvatljiva osnovna podjela uloga u Priči o hrđavom psu, u kojoj su Bošnjaci prikazani kao potpuno nemoćne ovce pred svemoćnim vukom, a njihov najbolji branilac koji ih bez prestanka opominje na opasnost, žigosan kao glavni krivac za njihova stradanja, pa im preostaje samo da pognu glavu i šute hrabreći se oportunističkim biserima kao što su – krmka niz dlaku, ne talasaj, kraju lađu, prvi pijevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom, pognutu glavu sablja ne siječe – treba jednom napisati studiju od pet tomova na devet hiljada stranica!

Hoće li ovaj strah nekada prestati, ima li uopšte kraja tim blasfemičnim epizodama ekscesivnog nacionalnog mazohizma!? Pa zar ne znamo da krmku ne treba ni prilaziti, i zar se ne bi i okeani usmrdili da nije talasa, i čemu lađa koja je stalno vezana za obalu, i zar se ne zakolju najprije upravo oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju, zar kukavice ne umiru i ne završe pod zemljom, i zar upravo osuđenik na smrt glavu ne pogne da mu je sablja, sjekira ili giljotina tako pognutu odsiječe!?

Zato, o vi među Bošnjacima koji ne smijete istinu reci, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i noću na opasnost opominje, već ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pučinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama priliči da je pognete samo pred Allahom jedinim!