Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

Ipak postoji fizički posao koji Crnogorci vole da rade
NJEGOŠEVI BOSANSKI CRNOGORSKI SRBI
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 17. November 2012. 20:11:50
Sead ZUBANOVIĆ: Povlačenje Turske sa Balkana, zbog poraza u ratu sa Italijom, Crna Gora koristi da zajedno sa Srbijom, Bugarskom i Grčkom izvrši genocid strahobalnih razmjera nad Bošnjacima i Albancima (Plav i Gusinje), podijele Sandžak i proširi se otimanjem tuđih teritorija u tzv. Prvom Balkanskom ratu 1912/13. godine. Krajem Prvog svjetskog rata 1916. kao saveznik sila Antante pred Austrougarskim i Njemačkim snagama ona kapitulira i biva okupirana i nije više došla do slobode jer srpski vojvoda Živojin Mišić odmah po završetku rata izdao naredbu o njenoj reokupaciji, „zaboravivši“ da su im Crnogorci „hrabro“ čuvali odstupnicu za vrijeme bježanije poražene i ponižene Srbijanske vojske u Grčku. (Srbija je bila okupirana tako da nije imala slobodne teritorije ni koliko bi se jedan fijaker mogao parkirat). Sve pobune crnogorskih ustanika komita i zelenaša, rodoljuba, domaći izdajnici bjelaši, skupa sa srpskim okupatorom ugušiše u krvi. Srpski okrutni žandari su tada u Crno Gori bili najviše (Crnogorci) iz Bosne, prepoznatljivi po svojoj surovosti. Kad je vlast i uniforma u pitanju oni ubijaju i svoga brata. U periodu 1918 – 1929. ubijeno je oko, neki izvori kažu tri, a neki pet (a slabo im je vjerovati) hiljada crnogoraskih pobunjenika (komita). Njegoševo pokrštavanje vodom ili krvlju, bez obzira na stanje svoje okupacije, Crnogorci primjenjuju u praksi i nastavljaju sa pokoljima „Turaka“ širom Sandžaka i između dva svjetska rata, ovaj put pod okriljem kraljevine SHS. Zaboraviše valjda na onu Petrovu: “Kome zakon u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom.“
Daleko od važnih putnih komunikacija u jako pasivnim nepristupačnim planinskim vrletima i na morskim otocima, Evropa je iznjedrila četiri, po svojim karakteristikama najblaže rečeno, čudna naroda. Crnogorci, Sicilijanci, Korzikanci i Baskijci su sabijeni u bespuću uglavnom sačuvali svoju osobenost, ujedno nepovjerljivost i netrpeljivost. I danas, gdje god da žive kompaktni su međusobno, a prema drugima agresivni i bezobzirni jer ne biraju sredstva da dođu do svojih ciljeva. Plemenski način života, krvna osveta, ne susretanje sa drugačijim od sebe i pasivnošću kraja uvjetovana borba za opstanak, napravili su od Crnogoraca vlasnike jako loših osobina. Lijenost, nerad, hajdučija radi pljačke i lukavstvo su im dugo bile, a po ovom njihovom ratnom pohodu sudeći i ostale, glavne karakteristike. Treba napomenuti da zbog izolovanosti stanovništvo Crne Gore nije ginulo učestvujući u ratovima niti umiralo od kuge, stravične smrtne pošasti srednjevjekovnog vremena, a imalo je ogroman natalitet.

Nije istina da je Srbija u jako važnu Maričku i mnogo manje važnu Kosovsku bitku ušla kao carevina. Bila je to kneževina na umoru u kojoj je zemlja najvećim dijelom pripadala crkvi, najmoćnijoj i najbogatijoj feudalnoj organizaciji srednjeg vijeka. Stoljećima, darodavnicama srpskih vladara, gomilano je bogastvo koje od strane Otomanske imperije biva otuđeno izuzimanjem najplodnijih i najvećih zemljišnih površina, posebno na Kosovu. O dotadašnjoj raskoši življenja sveštenih lica svjedoče i danas prisutni ogromni manastiri koji su jedine građevine sačuvene iz tog vremena, što samo po sebi mnogo govori. Istina je da je uz manastire ostavljano dovoljno obradivog zemljišta za održavanje istih. Zbog gubitka ekonomske moći, a samim tim i političkog uticaja crkve, javlja se revolt među sveštenstvom koje iseljava u teško pristupačna brdsko-planinska područja Crne Gore. Do ovog događaja Crna Gora je imala svoju svjetovnu državnu zajednicu, stariju od srpske. Izbjeglo srpsko sveštenstvo, što je jako bitno podcrtati, potiskuje crnogorsku crkvu, a svjetovnu zajednicu pretvara u vjersku koja takva ostaje skoro do stvaranja Kraljevine SHS početkom dvadesetog vijeka i nameće Crnogorcima uvjerenje da su oni Srbi i to ne obični, nego vođe srpstva predodređeni da oslobode Srbiju od Turske okupacije i naravno vrate SPC oduzete zemljišne posjede. Ovo je bila prva, duhovna, okupacija Crne Gore koju su Crnogorci zdušno prihvatili. Poslije se u velikosrpskoj mitomaniji (laganju) išlo tako daleko da se tvrdilo za Crnogorce, lukavo im podilazeći, kako su oni prastanovnici Kosova, plemići, koje su Turci protjerali poslije bitke. Danas im kažu: “Crna Gora, srpska Sparta.“ Ovako to prihvatanje laži, od strane ogromne većine nepismenog crnogorskog naroda, jednostavno objašnjava Crnogorac Miroslav Ćosović u knjizi - Laži i bajke o porijeklu crnogorskih plemena, koji kaže: „Je li ti ljepše misliti da si goljo koji je oduvijek živio na tom kršu bez vode jer nemaš gdje drugo poći, nego da su tvoji (i to plemstvo) sa Kosova sačuvali se selidbom u planine. Siromasi vole da maštaju i da se prave većim nego što jesu.“ Takođe prenapućenom crnogorskom narodu se daju impulsi od srpskog pravoslavnog sveštenstva da krenu u postepeno infiltriranje prvo u Srbiju, a zatim i u ostale susjedne zemlje. To je ustvari ekspanzija u naseljavanju i zauzimanju tuđih zemalja, bjektstvo iz pasivnih i prenaseljenih crnogorskih brda kako bi se osigurala životna egzistencija. U tim migracijama nesvjesno im pomažu Otomani naseljavajući ih po graničnim dijelovima carstva kao što su Lika, Kordun, Banija i Bosanska Krajina. U istu svrhu koristi ih kasnije i Austrougarska jer su oni svojim načinim života, hajdučijama i uskočkim upadima propraćenom njima svojstvenoj krvoločnosti, izazivali sukobe nakon kojih bi se u ratnim čarkama pomjerala granica u njenu korist. Zna se isto tako da su Turcima koristili kao radna snaga i pomoćne jedinice u vojsci. Za ugovore po kojima su bili obavezni učestvovati u ratovima koje vodi Otomanska imperija, kao i Srbija, njihovi istoričari kažu da su se samo odnosili na teritoriju Crne Gore. Pa protiv koga da ratuju Otomani, a da im pomažu Crnogorci, po Crnoj Gori? Kažu da se od laži niko nije udavio. Po njihovim predajama oni su uvijek pobjeđivali Turke, a poslije toga im opet uredno plaćali harač (porez koji je obaveza u svakoj državi), što jedno sa drugim nije moglo nikako skupa ići. (U interesu istine treba reći da je to, zbog njihovog siromaštva, bio najmanji mogući namet koji se u Otomanskoj imperiji propisivao samo stočarima.) Često su, zbog gladi, prelazili Taru i na imanjima aga i begova ubijali čivčije Srbe pa se onda oni nudili kao radna snaga?! Zbog hajdučije, stalno ih hvatati po planinskim bespućima nije imalo smisla pa je Numan – paša Ćuprilić 1715. godine pokušao riješiti taj problem, tako što je iz Cetinja preselio na opustjele prostore Romanije više crnogorskih plemena. Zahvaljujući tome ta planina je uskoro postala neprohodna za trgovačke karavane, ako nisu imale oružanu pratnju. Svoja pljačkaška herojstva opjevaše uz gusle nabrajajući hajduke kao što su starinu Novaka, malog Radojicu i slični kako ubijaju, ali samo nenaoružane trgovce, kako oni epski kažu: razbijaju Turke na buljuke. Ukradenu trgovačku robu nisu spominjali, vjerovatno što zbog nepismenosti nije imao ko voditi zapisnik o uredno izvršenoj primopredaji. Nakon jedne uspješno završene potjere za tim drumskim razbojnicima nastala je ona kukumavka: „Niz polje idu babo sejmeni“ (otomanski policajci uhvatili hajduka Marka). Godine 1942., njihovi potomci potvrdiše svoje porijeklo groznim zlodjelom koje učiniše partizanskom kuriru pokrajinskog komiteta, rahmetli Mustafi Dovadžiji (1921-1942) koji je u nekoliko navrata prelazio Romanije noseći poštu u Užice. Po zarobljavanju ga živog nabiše na kolac i doslovno ispekoše na ražnju, sve po naredbi i uputama vojvode Save Derikonje. Ostaci njegovog tijela pronađeni su u podromanijskoj jami imena „Bezdan,“ dubokoj 207 metara tek 1956. godine. Prve novooizgrađene stambene objekte po završetku rata u Sarajevu, za nagradu, zahvaljući tim i sličnim ratnim podvizima, naseliše mnogi od njih. Oni na Romaniji još nisu stekla pravo naziva starosjedilaca za koji treba proći tristo godina bitisanja. To su današnji takozvani Srbi Romanijci. Znači u Bosni ne žive potomci Srbijanaca, nego potomci Crnogoraca! Bosanske pravoslavce porijeklom sada čine najmanje 75-80% Crnogorci, što potvrđuju i njihova prezimena: Bulajić, Bućin, Koroman, Koprivica, Kojić, Kočević, Koljević, Kecman, Đogo, Derikonja, Došen, Dodik, Pejić, Pejanović, Radović, Radonja, Rakočević, Guja, Mijušković, Mlađen, Karadžić i tako redom, kao i njihova narodna nošnja, folklor i ijekavica kojom govore.

Pogrom nad islamiziranim Crnogorcima 1702. godine u vrijeme vladike Danila Petrovića ostao bi marginalan da nije ovjekovječen u Gorskom vijencu, svetom crnogorskom štivu koje kao uzor služi za sve pokolje koje su Crnogorci, često uz pomoć Srba, vršili nad Bošnjacima do danas. Po rođenju Crnogorca prva spoznaja je primitivni muzički instrument (gusle), a prva riječ ispjevana uz gusle je Turčin (čak se u nekim predajama tvrdi da su Turci donijeli instrument gusle kako bi ih imali sa čim opjevati u podvizima čojstva i junaštva). Sve kasnije spoznaje nastaju na temeljima iskonske genetske mržnje zasnovane na vjerskoj netrpeljivosti svetosavskog pravoslavnog sveštenstva. Nadgradnja u tom školovanju upotpunjuje se učenjem napamet Gorskog vijenca koji je praktično zamjena za Bibliju i to ne napušta Crnogorca dok je živ. Autor tog (ne)djela je Petar Petrović II iz sela Njeguša (1813-1851), vjerski i svjetovni poglavar tadašnje države, koji prihvati za osnov u svom književnom stvaralaštvu preživljavanje Kosovske bitke 450 godina poslije njenog događanja! To njegovo životno opredjeljenje će imati tragične posljedice, kako po Crnogorce tako i za njihovo okruženje, jer je još više u njima utemeljilo nacionalnu mržnju prema drugom i drugačijem. (Oni, kao i Srbi, uporno ubijaju Bošnjake (i Albance) nazivajući ih „Turcima“, narodom koji oni nikada nisu bili). Noseći titulu vjerskog i ovosjetvskog vladara srpskog naroda u Crnoj Gori umro je u trideset osmoj godini života, kažu od tuberkoloze. (Krije se da je bolovao i od sifilisa iako bi zamonašen?) Ova druga, polno prenosiva bolest i vjerska apsistencija od seksa ne idu nikako skupa. Pomislio bi čovjek da se u tim manastirima već tada europski živilo. Eto, da se tradicija homoseksualnog i pedofilskog crkvenog života nikada nije prekinula, potvrdio je i prvi sveštenik SPC u Bosni, Vasilije Kačavenda. Pošto je tenika otišla naprijed postoje i snimke njegovih pedofilskih seksualnih orgija, a usput rečeno i on je zaražen, ali hepatitisom C. Svakom Bošnjaku dovoljan je samo jedan stih iz Gorskog vijenca u kome se kaže kako - Odža riče na ravnom Cetinju - da bi shvatio umjetničku vrijednost i cilj epa koji je i danas, na opšte isčuđavanje stranaca koji su upoznati sa tom vrstom književnosti, a i skorašnjim ratnim događanjima, još uvijek uvršten u nastavne programe škola Federacije. Oslikavajući stanje u kom se nalazio on, a i zemlja koju predstavlja, rekao je: „Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima.“ Ovo što slijedi treba debelo podrcati i zapamtiti.


Pogrom nad islamiziranim Crnogorcima 1702. godine u vrijeme vladike Danila Petrovića ostao bi marginalan da nije ovjekovječen u Gorskom vijencu, svetom crnogorskom štivu koje kao uzor služi za sve pokolje koje su Crnogorci, često uz pomoć Srba, vršili nad Bošnjacima do danas. Po rođenju Crnogorca prva spoznaja je primitivni muzički instrument (gusle), a prva riječ ispjevana uz gusle je Turčin (čak se u nekim predajama tvrdi da su Turci donijeli instrument gusle kako bi ih imali sa čim opjevati u podvizima čojstva i junaštva). Sve kasnije spoznaje nastaju na temeljima iskonske genetske mržnje zasnovane na vjerskoj netrpeljivosti svetosavskog pravoslavnog sveštenstva. Nadgradnja u tom školovanju upotpunjuje se učenjem napamet Gorskog vijenca koji je praktično zamjena za Bibliju i to ne napušta Crnogorca dok je živ. Autor tog (ne)djela je Petar Petrović II iz sela Njeguša (1813-1851), vjerski i svjetovni poglavar tadašnje države, koji prihvati za osnov u svom književnom stvaralaštvu preživljavanje Kosovske bitke 450 godina poslije njenog događanja!
Stric Vladika Petar I nije imao para (kakava je to bila država bila) da na školovanje u Rusiju pošalje svog nećaka, koji će ga naslijediti, pa ga je sam učio italijanski, ruski, njemački i francuski jezik. Pravi poliglota. A ovo je još interesantnije. Daljnje Njegoševo školovanje na sebe preuzima Simo Milutinović-Sarajlija koji, tako piše, ni sam nije bio školovan! Upućivao ga je u mitologiju te je mitološki riječnik naslijedio od njega. 11 juna 1824. Srpsko književno vijeće po preporuci Kneza Srbije Mihajla Obrenovića, potvrđeno nepismenog trgovca svinjama, proglašava ga za svog počasnog člana na osnovu zasluga za odgoj naroda. A imao je tada jedanaest godina! U biografiji mu još stoji da je jednom bio u Petrogradu i dva puta u Beču. U arhivi grada Trsta registrovan je 1847. godine dokument naslovljen sa Vladika di Montenegro u kojem piše da je isti privođen i sudski saslušavan zbog prodaje skupocjenog nakita! Hajduci otimali, vladika preprodavao. To bi crnogorski prapočetak veze politike i kriminala. Revnosni biografi kažu da je vladika prodavao svoj „dobijeni orden“ da bi prehranio narod zbog sušne godine. Šta li su sijali pa im nije niklo? Htio je svoju zbirku Slobodijadu, posvetiti prestolonasljedniku Aleksandru, ali mu to nije dozvoljeno, pošto je ruska cenzura dala nepovoljan sud o vladičinom djelu? Ko i kako ovo može objasniti? Od svih njegovih stvari koje je koristio za života do danas je sačuvana samo fotelja. Sve ostalo je pokradeno. Baš interesantno. Na prijesto dolazi sa 17 godina i počinje praviti škole kojih do tada nije bilo i učiti narod trgovini. Znači do 1830. godine su u Crnoj Gori živili nepismeni ljudi i to isključivo od pljačke. Meni lično svidjela se jedna Petrova misao, ako je njegova, koja kaže da je: “Samoobmana ubitačna i za ljude i za narode.“ On je to u praksi uspio dokazati. Svojom samoobmanom, lažima pretočenim u epske guslarske pjesme, unesrećio je i svoj i sve ostale narode koji su morali dolaziti u fizički kontakt sa njima.

Povlačenje Turske sa Balkana, zbog poraza u ratu sa Italijom, Crna Gora koristi da zajedno sa Srbijom, Bugarskom i Grčkom izvrši genocid strahobalnih razmjera nad Bošnjacima i Albancima (Plav i Gusinje), podijele Sandžak i proširi se otimanjem tuđih teritorija u tzv. Prvom Balkanskom ratu 1912/13. godine. Krajem Prvog svjetskog rata 1916. kao saveznik sila Antante pred Austrougarskim i Njemačkim snagama ona kapitulira i biva okupirana i nije više došla do slobode jer srpski vojvoda Živojin Mišić odmah po završetku rata izdao naredbu o njenoj reokupaciji, „zaboravivši“ da su im Crnogorci „hrabro“ čuvali odstupnicu za vrijeme bježanije poražene i ponižene Srbijanske vojske u Grčku. (Srbija je bila okupirana tako da nije imala slobodne teritorije ni koliko bi se jedan fijaker mogao parkirat). Sve pobune crnogorskih ustanika komita i zelenaša, rodoljuba, domaći izdajnici bjelaši, skupa sa srpskim okupatorom ugušiše u krvi. Srpski okrutni žandari su tada u Crno Gori bili najviše (Crnogorci) iz Bosne, prepoznatljivi po svojoj surovosti. Kad je vlast i uniforma u pitanju oni ubijaju i svoga brata. U periodu 1918 – 1929. ubijeno je oko, neki izvori kažu tri, a neki pet (a slabo im je vjerovati) hiljada crnogoraskih pobunjenika (komita). Njegoševo pokrštavanje vodom ili krvlju, bez obzira na stanje svoje okupacije, Crnogorci primjenjuju u praksi i nastavljaju sa pokoljima „Turaka“ širom Sandžaka i između dva svjetska rata, ovaj put pod okriljem kraljevine SHS. Zaboraviše valjda na onu Petrovu: “Kome zakon u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom.“ Mrcvarenje živih i mrtvih postaje im uža specijalnost. Paljenje plastova sijena oko kojeg su vezani Bošnjaci, gulenje kože sa živih ljudi, presijecanje tetiva na nogama žrtava kao kod klanja volova, konzumiranje šećera natopljenog još vrelom krvlju zaklanih, urezivanje krstova nožem na čela i tijela žrtava, razapinjanje i zakucavanje ljudi ekserima za drvene zidove štala, nabijanje kundacima flaše u usta žrtve, čupanje nosa, ušiju i usana kliještima, ubijanja djece u naručju majki, silovanja žena i muškaraca, obeščašćivanja svih vrsta. O stradanju sandžačkog muslimanskog stanovništva sela Šahovići 1924. godine, pokršteno u Tomaševo, progovorio je čuveni Titov politički disident, nosilac komunističke knjižice rednog broja četiri i književnik, Crnogorac Milovan Đilas svojom knjigom „Bespravna zemlja“. O svome djetinjstvu je ovako pričao: “Moje prve riječi su bile krv i kupale su se u krvlju. Sjećam se da me otac Nikola skupa sa bratom doveo poslije pokolja u Šahoviće, do jedne kuće, umočio dvije kocke šećera u skoro usirenu lokvu krvi pored leša preklanog muslimana i dao nam da ih pojedemo govoreći da ćemo taki biti žešći.“ Ovaj događaj je sigurno bio razlog da, na iznenađenje svih, Đilas prekrši plemensku tradiciju i sina, umjesto očevim, nazva djedovim imenom.

Njihov životni moto je da sve različite od sebe, oko sebe, treba opljačkati, poklati ili protjerati. To su zločini na čijem usavršavanju će Crnogorci skupa sa braćom Srbima raditi i tokom Drugog svjetskog rata, a normalno i kasnije. Na ovom mjestu se mora spomenuti ime operativnog komadanta Crnogorske Narodne Vojske, Pavla Đurišića (kad čine zločine onda im Srbija dozvoljava da koriste prefiks, crnogorski) koji u samo jednom izvještaju o ratnim operacijama po Istočnij Bosni tokom 1942. godine, navodi cifru od 9.200 pobijenih Turaka, muškaraca, žena i djece. Ujedinjeni pod ukradenom gusarskom crnom zastavom na kojoj je mrtvačka glava sa dvije ukrštene kosti ispod, ova dva naroda su zaista živjela u bratstvu i jedinstvu, kasnije i Titove države. Zasnovana na principu mravinjca gdje su ratnici bili Srbi kao glavni i Crnogorci kao njihov sluganski narod, a radnici svi ostali, funkcionisala je narodna pa socijalistička Jugoslavija. Kao u Bosnu, tako su u bogatu Vojvodinu srpske vlasti pedesetih godina, normalno ciljano, naseljavali Crnogorce, umjesto recimo Makedonaca i Dalmatinaca najvećih ekonomskih migranata u svijet iz i njima maćehinske Jugoslavije. Ratni zločinac, opet Crnogorac, pop Momčilo Đujić iz plemena Vasojevića osnova, u izbjeglištvu, pokret Ravna Gora i proglasi četničkim vojvodama buduće izvođače krvavih radova koji će se odigrati najviše po Bosni. Za svoje četnike Crnogorci kažu da su isključivo Bjelaši. Petokrake na vojnim uniformama, koje su garantovale najveće plate i najbolje stanove u bivšoj zajedničkoj državi, zamijeniše kokarde. I ponovo krenu bal vampira. Crnogorski rezervisti iz Nikšića, Titograda... odmah su, naredbom crnogorskog rukovodstva i Generalštaba iz Beograda, prebačeni u Mostar i Hercegovinu gdje artiljerijom, za početak, poravnaše selo Ravno. Njihov dolazak, poput lješinara, najavi vrijeme ubijanja i smrti. Glavna pojedinačna uloga krvoloka u Bosni pripade, naravno Crnogorcu Radovanu Karadžiću, koji u njoj posta i psiholog i pjesnik i predsjednik SDS-a. Progovori onaj iz Njeguša kroz njega pa napisa jednu futurističku recitaciju koja nosi jako prepoznatljivu poruku: “Hajdemo u gradove ubijati gadove“ po kojoj i postupiše Crnogorci iz Crne Gore i bosanski Crnogorci i srbijanski šljam od vojnika zajedničkog imena četnici sa ciljem da ispune njegovu skupštinsku prijetnju o nestanku jednog, tada muslimanskog, naroda u Bosni ostvarujući tako naravno, davno, davno osmišljen plan. (Garašaninovo načertanije). Dirigent cjelokupne simfonije zla, takođe bi Crnogorac, Slobodan Milošević ( „umro“ u Hagu, a sahranjen bez ikakvih državnih počasti na privatnom zemljištu njegove supruge, što nije po crnogorskom adetu) koji posla opet Crnogorca, Željka Ražnjatovića Arkana (ubila ga BIA, kao opasnog svjedoka za Srbiju, po dizanju haške optužnice protiv istog) da u Bijeljini otvori prvu fabriku smrti. Šef grbavičkog pogona užasa Veselin Vlahović Batko, takođe je Crnogorac (nakon naručene bježanije iz crnogorskog zatvora uhapšen je u Španiji po dojavi policije Srbije). Ministar pravosuđa ratnog RS-a i po pasošu državljanin Crne Gore, Momčilo Mandić (hapšen u Budvi 2003. godine zbog sumnje o učešća u organizovanom kriminalu, zbog čega je tužio CG, inače je iz agresije na Bosnu izašao jako bogat, kako piše štampa u Srbiji), poslije devetogodišnjeg sudskog spora na sudu u Strazburu dobio je spor protiv otadžbine koja je morala da mu se izvini. On se tada javno „zahvalio“ premijeru i predsjedniku svoje države Mili Đukanoviću i Momiru Bulatoviću na isporučenoj nafti u kritičnom periodu srbijanskih sankcija RS-u, kojom su ponovo pokrenuti tenkovi širom ratišta u BiH i spriječen poraz bratske vojske (koja je radila na formiranju krvavih granica velike Srbije). Nije spominjao pljevaljsku Bukovicu, hapšenje sandžačkih prvaka u crnogorskoj policijskoj akciji „Lim“, Štrpce i po CG pohvatane prognanike pa preko granice vraćene, kasnije u RS-u poklane Bošnjake, ali jeste dvije poljske bolnice koje je braći u Bosni doniralo Ministarstvo zdravstva vlade, njihove matične domovine, tih godina. Ovih dana smo se mogli uvjeritu da je genocid u Bosni imao i svoj veliki ekonomski cilj, a to je prije svega hidro potencijal rijeke Drine. Crnogorci iz Crne Gore, Crnogorci iz Bosne i Srbijanci iz Srbije održaše, pokraj te ploveće grobnice Bošnjaka, sastanak da bi se dogovorili koliko će kome pripasti eura i evra kad se zavrte generatori u budućim Njemačkim hidroelektranama. (U ovom slučaju to za njih nije: “mrska, okupatorska, fašistička zemlja.“) Crnogorci će sigurno opet biti „oštećeni“, jer je njihova zasluga u klanju, ubijanju, silovanju i progonu stanovnika Višegrada, Foče kao i cjelokupnog Podrinja i u ovom genocidu bila nemjerljiva. Isto tako, njihovi političari i njihove ratne vođe kao i vojnici za koje je podignuta haška optužnica su naknadno po Srbiji hapšeni, a često ih je tajna policija te države ubijala. Tokom rata, odstupanja od zadatih ciljeva beogradske politike, glavom platiše dva nosioca baš pravih crnogorskih prezimena, član Predsjedništva RS Nikola Koljević i Risto Đogo, perjanica paljanskog novinarstva. Nisu bolje prošli ni kninski Crnogorci, Milan Babić u Hagu završio samoubistvom, doktor Jovan Rašković i on umro odmah poslije njegove izjave da su Srbi lud narod. Milan Martić je uhvaćen u Srbiji kao i Goran Hadžić pa isporučeni Hagu, a hrvatski crnogorski narod je, uz dozvolu Beograda, protjeran zauvijek iz Hrvatske i ko zna gdje i kada će ti ljudi ponovno biti upotrijebljeni u širenju istine o istorijskim stradalnicima Srbima. Beograd ima glavnu riječ u svemu pa i kada su finansije u pitanju. Crnogorci su predodređeni da za srpstvo obavljaju najprljavije poslove. Zna se ko kosi, a ko vodu nosi. Gledajući te tri delegacije kako se šepure i ponose rezulatom svojih zlodjela, sjetih se hadisa Muhammeda a.s. čija druga polovica glasi: “Pomozite i onome ko čini zlo, spriječite ga u njegovom činjenju.“ Crnogorcima u njihovom činjenju zla i otklanjanju njihove istorijske zablude i gluposti stvarno treba pomoći. Na sve moguće načine. Ali prave pomoći im nema sve dotle dok sami neshvate svoje stanje inficiranosti srpskim šovinizmom i svoju ulogu slijepo vjernih sluga na koju ih je kroz istoriju naučila Srbija, zahvaljujući prije svega, Crnogorcima tako dragom Njegošu. Zaista ih je smiješno gledati u srbijanskim šajkačama sa guslama u rukama. Oni ne znaju ni gdje su, ni šta su, ni ko su.


ZLOČINCI U VREMENU SRPSKO-CRNOGORSKE GENOCIDNE POLITIKE: Milošević, Karadžić, Ćosić, Marović, Đukanović...


Naslov kolumne, Njegoševi bosanski crnogorski Srbi, je definisano kako bi bilo ispravno da se Crnogorci, koji uporno za sebe tvrde da su Srbi, nacionalno izjašnjavaju na sljedećem popisu stanovništva u BiH. Naslov objašnjava i njihovo stalno stanje zbunjenosti i izgubljenosti, skoro paranoje u kojem se nalaze zbog toga što ne razmišljaju svojim glavama, nego to za njih čine Srbijanci. Oni, koji generacijama žive u BiH moraju znati da im je to domovina, a pra domovina Crna Gora. Te dvije države su mnogo starije od Srbije koja je kroz dva zadnja vijeka agresorska i okupatorska sila za sve starosjedioce ovih prostora. A na kraju ono najvažnije za Crnogorce širom svijeta, što trebaju znati da bi postali normalni i lojalni građani država u kojima su, to je istina da je Petar Petrović II iz sela Njeguša, zvani Rade, crnogorski vladika srpskog naroda, kažu filozof, pjesnik i književnik, prije svega bio velikosrpski lažov. On je uzeo sebi za pravo da o događajima koji su se dešavali čak 420 godina prije njegovog rođenja piše na osnovu neistina, usmene predaje svetosavskih sveštenika i tako u istorijsku provaliju odvede svoj, crnogorski narod. Dograđujući svojom mržnjom kosovski mit postao je jedan od najvećih graditelja velike Srbije. Ako mislite da ovo nije tačno, razmislite zašto svako selo u Srbiji ima školu koja nosi Njegoševo ime. On je povodac koji je sa jedne strane vezan oko vrata Crnogorcima, a njegov drugi kraj u ruci drže Srbi. Crnogorci su slobodni samo dok traje lov na žrtve i plijen. Poslije toga opet vezani nizašta se ne pitaju.

A šta je nama, Bošnjacima, činiti do dana dok ova dva, prije svega asocijalna naroda ne prestanu to biti, jer činjenica je da njihov građanski staž nije dostigao još ni dvjesto godina. Po meni lijek je, ma koliko to apsurdno i u prvi mah izgledalo u onoj Njegoševoj:

„Da tirjanstvu nogom stati za vrat
dovesti ga k poznaniju prava
to je ljudska dužnost najsvetija.“


Pa i serum protiv ujeda zmije se pravi od zmijskog otrova!
Citat iz knjige „Sarajevo između dobrotvorstva i zla“ autor Nijazija Koštović: „Između Breke i Bardakčija ekshumirano je najveće muslimansko greblje u Sarajevu (površine 25 000 metara kvadratnih) i na tom prostoru izgrađeno studentsko naselje. U njemu je bilo nišana čak iz 1596. godine. To je učinjeno na najgori mogući način, odmah nakon Drugog svjetskog rata, radnim akcijama koje su izvodili omladinci pridošli sa strane, ponajviše iz Crne Gore u kojoj tada nije bilo nikakve visoko školske institucije. Zbog ovoga je godinama dolazilo do sukoba muslimanske omladine sa Bjelava i studenata i po useljenju domova. Mnogi od navedenih prvih crnogorskih studenata po završetku studija nisu se vratili u Crnu Goru, nego su ostali u Sarajevu, a dobar dio ih je stekao značajne titule čak i univerzitetskih profesora i uz to ostvario sve materijalne, stambene i druge dobiti.“

Eto, ipak postoji fizički posao koji Crnogorci vole da rade.


  Dossier: Crnogorski genocid nad Bošnjacima i Albancima plavsko-gusinjskog kraja 1912 / 13. i 1919.
» SOTONSKI KRICI AMFILOHIJA RADOVIĆA
B.net | 07.08.2014 15:36
» SRČA ZEJTINA ZA CRNOGORSKI PATRIOTIZAM
Avdo Metjahić | 13.10.2013 00:22
» SLAVKO PEROVIĆU, NE PREKARDAŠUJ!
B.net | 19.08.2013 15:13
» VELIKI DAN ZA PLAV I GUSINJE 29.07.2013.GODINE
Dževat Musić | 01.08.2013 17:36
» STO RAMAZANA BEZ MEZARA
B.net | 19.07.2013 21:43
» GENERATOR GENOCIDA: GORSKI VIJENAC - ISTRAGA POTURICA
Dr. Šemsudin H. Hadrović | 17.03.2013 16:30
» POLITIKANSKA GARDA SILUJE ISTINU O GENOCIDU
Avdo Metjahić | 17.03.2013 16:16
» “DA SE VLASI NE DOSJETE”
Mirsad Kurgaš | 10.03.2013 11:11
» GENOCID I(LI) ZULUM?
Avdo Metjahić | 08.03.2013 11:24
» VAKAT GENOCIDA 1913
Dževat Musić | 05.03.2013 07:52
» POTPISAN UGOVOR ZA IZRADU DOKUMENTARNOG FILMA
Bošnjaci.Net | 04.03.2013 19:52
» POSLUŠNOST I SLOBODA NE IDU ZAJEDNO
Avdo Metjahić | 04.12.2012 23:43
» STO TEŠKIH SANDŽAČKIH GODINA
Akademik Muhamed Filipović | 26.11.2012 20:11
» NJEGOŠEVI BOSANSKI CRNOGORSKI SRBI
Sead Zubanović | 17.11.2012 20:36
» POKOLJ U PEĆI I ĐAKOVICI
| 16.11.2012 20:31
» PLAVSKO GUSINJSKI DISTRIKT
Rasim Medunjanin | 09.11.2012 23:20
» ZABRANJENI "JUBILEJ"
| 08.11.2012 01:08
» (ZA)OKUPIRANI OSLOBODIOCIMA
Almir Mehonić | 04.11.2012 23:38
» NAKON 11 GENOCIDA, NEMAMO PRAVO NA ZABORAV!
Abidin Musić | 30.10.2012 23:44
» CRNOGORCI SU GENOCID PLANIRALI MNOGO RANIJE
Avdo Metjahić | 24.10.2012 04:05
» GUSINJE I PLAV DALEKO, A SAMI
Rizah Gruda | 11.10.2012 14:35
» SMRT ILI KRST
Mehmed Meša Delić | 08.10.2012 00:45
» ODRŽAN SASTANAK BKZ-A U NEW YORKU
Bošnjaci.Net | 13.02.2012 21:11

Ostali prilozi:
» ZUKORLIĆEVA “DREVNA BOSNA”
Sulejman Aličković | 25. July 2017 18:27
» VLASTI U CRNOJ GORI PREVARILI MAJKE SA TROJE I VIŠE DJECE
Ibrahim Husejnović | 25. July 2017 17:42
» "OSVETA TURCIMA - SREBRENICA 1995"
Muhamed Pašalić | 24. July 2017 15:24
» JEDNO VELIKO BOSANSKO HVALA ROBERTU GELBARDU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 23. July 2017 11:54
» DODIKOVI GENOCIDNI POKLIČI IZ BRATUNCA
Salih Brkić | 22. July 2017 16:02
» ATEISTA MEŠA SELIMOVIĆ NA DŽENAZI U POTOČARIMA
Sead Zubanović | 22. July 2017 03:41
» PRIJEDOR KAO SREBRENICA!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 20. July 2017 23:14
» TREBAJU NAM CRNE RUPE, A NE CRNE LISTE
Mr. Milan Jovičić | 18. July 2017 21:41
» DRINA, GROBNICA ISTINE I PRAVDE
Avdo Huseinović | 18. July 2017 03:15
» BOŠNJAČKO PITANJE (I DIO)
Džebrail Bajramović | 17. July 2017 03:57
» BOŠNJACI.NET - ČASNA MISIJA U VREMENU BEŠČAŠĆA
Dr. Safvet Halilović | 15. July 2017 18:44
» KOME TO PRIJETI MILORAD DODIK?
Nedžad Ahatović | 14. July 2017 13:43
» ALARMANTNO! DODIK SLAVIO STARI I NAJAVIO NOVI GENOCID NAD BOŠNJACIMA UZ DRINU!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. July 2017 17:54
» HOD SREBRENIČKIH ŽRTAVA GENOCIDA
Elmedina Muftić | 13. July 2017 17:53
» SRPSKI GENOCID I SREBRENIČKA POUKA – PORUKA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. July 2017 00:39
» POVRATAK NA MJESTO ZLOČINA
Mr. Milan Jovičić | 11. July 2017 20:19
» POČNI BROJATI OD JEDAN
Kanita Višnjić | 11. July 2017 02:28
Ostali prilozi istog autora:
» PLAČI, PLAČI BOSNO
27. May 2017 14:46
» LAPOT
15. May 2017 18:29
» FIGAROVA ŽENIDBA
30. April 2017 02:13
» ZA KOG' SRBIN IDE U VOJNIKE
22. April 2017 19:30
» ČETNICI, MAJKU VAM BALIJSKU
15. March 2017 16:19
» BOŠNJAK
01. March 2017 13:44
» BRAVO, BAKIRE!
21. February 2017 15:45
» VELIKOHRVATSKE LAŽI
08. February 2017 15:41
» ŠTA JE PISAC HTIO DA KAŽE
16. October 2016 21:17
» HVALA TI, HAFIZE
23. August 2016 20:06
» MASKE SU PALE
04. August 2016 13:54