Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić uči dovu nakon postavljanja alema na kubbetu Ferhad pašine džamije /Photo by Adis Zdenac/

Na kubbetu Alem-Ahmedija
Ugledah Mustafu na kubbetu Ferhadije džamije dok prozborava dovu Gospodaru, ruku uzdignutih ka oblačnom nebu iznad Banja Luke. O Bože, šta li to bošnjačka Ahmedija uči? Pokušavam naslutiti njegove riječi upućene Gospodaru, pokušavam doprijeti do njegovog uma, ne bi li oslušnuo koju riječ, ne bi li doprla do mene nošena bukovima Vrbasa, riječ bez glasa, riječ koja nije uvezana slovima na hartiji. Riječ koju sam tražio je bila riječ srca, iz dubina ljudske postojanosti, riječi Mustafe ”Odabranog,” riječi bošnjačke Ahmedije…

Behrem efendija i Ferhadija
Behrem efendija je sjedio kraj Vrbasa, kao i obično pišući knjige i čuvajući ovce, dvije stvari koje je najviše volio raditi. Vrbas je sa sobom nosio blagi i osvježavajući povjetarac, koji se poigravao sa listovima Behrem-efendijinog kitaba, listajući ih čas vamo čas tamo. O učenosti Behrem-efendije su znali svi banjalučani pa i butum Bosna. Bili su ponosni na njega. Imao je bijelu ahmediju. Zračio je ulemanskim sjajem, skroman i mističan po prirodi. Izgledao je poput Ishaka, koji je pratio Mimara Hajrudina, dok je Mimar, po vasijjetu Sultan-Sulejmana hodio put Mostara iz dalekog Stambola da načini ćupriju i spoji dvije obale Neretve. Pripovijeda se da je zbog Behrem efendije, kadija koji je poslan po vezirskom nalogu iz Travnika, morao da zaokrene svoga plemskog ata i da se vrati odakle je pošao. Razlog tome je, što kadija dolazeći u Novoseliju, najjužniji dio Banja Luke, ugleda čovjeka kako piše knjige i čuva ovce.

O Bože, šta li to bošnjačka Ahmedija uči? Pokušavam naslutiti njegove riječi upućene Gospodaru, pokušavam doprijeti do njegovog uma, ne bi li oslušnuo koju riječ, ne bi li doprla do mene nošena bukovima Vrbasa, riječ bez glasa, riječ koja nije uvezana slovima na hartiji. Riječ koju sam tražio je bila riječ srca, iz dubina ljudske postojanosti, riječi Mustafe ”Odabranog,” riječi bošnjačke Ahmedije…

”Selam alejkum, dobri insanu. Smije li se znati sta radiš?” – upita kadija. ”Alejkum selam vaša vezirska povorko. Hošgeldin u ove naše krajeve. Sjedim, pazim ovce i pišem knjige iz tematike ilmul-kelama.” Čuvši to kadija iz Travnika, munjevitom brzinom okrenu svoga ata, te prozbori svojoj povorci: ”Kad njima čobani pišu knjige – kakvi su tek ljudi u čaršiji?” – ”Ja ovdje nemam šta da tražim.” Behrem efendija, kojeg su smatrali evlijom, se samo blago osmijehnu, znajući Allahovim emerom, kakav zeman će tek da nastupi, i kakvi će ljudi vladati poslije u Šeheru. Biser će biti zamjenjen osornim i krutim kamenom.

Momak je hitio užurbanim korakom, da što prije saopšti haber Behrem efendiji. Haber koji je čak bio vrijedan i muštuluka. Napivši se studen-vode sa Beg-bunara pođe ka Behrem efendijinoj džamiji. Našao ga u kujji, posebnoj odaji uz Behrem efendijinu džamiju, u kojoj se učio zikr, i bježalo od dunjalučkih varki, tražeći istinsko duševno zadovoljstvo u služenju spominjanju Allaha dž.š.

”Halali Behrem efendija, što te ometam. Jednostavno morao sam… Morao sam da ti saopštim haber iz čaršije. Moram da podijelim tu radost. Nekako mi k’o Bajram u srcu. A neću ni s kim do prvo sa tobom.” Behrem efendija mu odgovori prijatnim glasom: ”Bujrum, reci mi o čemu se radi?” Mladić reče:”Danas su mimari metnuli alem na džamiju Ferhat-paše Sokolovića. Skupio se hićmillet banjalučki, i staro i mlado. Mogu ti kazat, da lipše džamije nema na daleku, pa čak ni u Carskom Stambolu. Nekako mi ova naša najlipša, valjda što je naša.”

Behrem efendija se pretvori u uho i zainteresovano poče da sluša svaki detalj opisivanja događaja. Prati brojke ljudi koji su bili, zatim ko je sve bio od uleme, ko je šta zborio, ko je kako vazio.
Najednom upita Behrem efendija momka: ”Reci mi, da li se učila dova na kubbetu Ferhadije džamije?” Mladić odgovori: ”Nije, lipi moj efendija. Niko nije učio dovu na kubbetu.”

Srpsko-crnogorski fašisti u vremenu agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima, 7. maja 1993. su srušili Ferhadiju džamiju i oko 1000 džamija i islamskih objekata širom naše domovine

”To nije dobar išaret” – reče Behrem efendija.”Reći ću ti nešto, nije draga srca da zborim ovo, ali nek znaš. Proći će neko vrime, a ove krajeve će zahvatiti tuhafli-vakat. Doći će neki drugi ljudi što će vladati ovim prostorima i činiti zulum. Oni će srušiti Ferhadiju pa i ove ostale džamije u Banja Luci, pa čak i ovu u kojoj smo ti i ja. Čak će presušiti i voda sa Beg-bunara, sa kojeg si maločas pihnuo vode, taj nezamjenjivi Božiji ni’met.

Hvala Uzvišenom Allahu, taj vakat neće dugo potrajati, ali će biti težak. U Bošnjaka, u tom vaktu će doći Mustafa. Po arapski Mustafa ti znači Odabrani. On je Odabran među bošnjacima. To je da znaš bio nadimak i našeg Pejgambera alejhis-selam. Nosit će bijelu ahmediju i cvjetić na džubbetu, što će bošnjake podsjećati na zulum kroz koji su prošli. Kada Mustafa dođe, a on će proučiti dovu na kubbetu Ferhadije koju će bošnjaci zajedničkim snagama ponovo podići, to će biti veliki mubarek i nova strana u bošnjaka. On će biti predvodnik i pokazivati put kojim treba da hode, put kojim će bošnjaci obnoviti svoja srca i držati se Božijeg Užeta. Kada budu obnovili svoja srca i kad zbiju saffove, tad će im Allah dati kuvvet da podižu džamije koje su im srušene. Zato uči dovu Allahu dž.š. da bošnjacima podari još više Mustáfa, jer će im trebati u vaktu koji dolazi.”

Momak pade na sedždu i zamoli Allaha dž.š. za dobrobit Bošnjaka i za Mustafu Odabranog.

Bože, primi od nas. Amin!
… Još uvijek gledam sliku Mustafe, sliku nas samih, jer mi se Mustafa zovemo. Gledam Mustafu koji uči dovu dok mi aminujemo: ”Bože, neka među bošnjacima bude opet gazija i dobrotvora kao što su Ferhat-paša i Gazi-Husrev Beg: Bože nek Bošnjake predvodi onaj koji zna, onaj koji okuplja i onaj koji gradi. Bože, nek među bošnjacima bude prvak onaj najbolji među njima.
Alem se ponosno izvio na Ferhadiji – uljepšavajući Šeher Banja Luku, i čineći išaret ka nebu, ka Onome u čijoj su ruci naše duše.