Akademik Muhamed FILIPOVIĆ: Na prostorima koji su bili predmet srpskih osvajanja nastale su, u kasnijem historijskom procesu, dvije nesrpske države, od kojih je jedna Makedonija, a druga Kosovo. Preostao je jedino teritorij Sandžaka kao onaj koji je još pod okriljem srpske države, a s kojim ta država ima velike probleme zbog tradicionalno negativnog odnosa srpske politike prema tamošnjim Bošnjacima.

Interesantno je da u Sarajevu nijedna znanstvena institucija nije organizirala bilo kakav naučni skup koji bi bio posvećen utjecaju balkanskih ratova na kasniji opći historijski, državnopravni i politički razvoj na našem historijskom prostoru. A upravo su ti ratovi otvorili neksus zbivanja koja su dovela do radikalnih promjena političke i društvene mape tog prostora, do stvaranja novih državnih cjelina i novih odnosa između naroda koji su ga naseljavali.

Znam da je takav skup planiran u Banjoj Luci i da će biti održan pod auspicijom najviših organa vlasti u tom entitetu i pod naučnim pokroviteljstvom tamošnje Akademije nauka.

Stara matrica
Sasvim mi je razumljivo zbog čega se takav skup organizira u Banjoj Luci. Balkanski ratovi su bili način širenja teritorija tadašnje Srbije i bili su, u biti, osvajački, jer su ratne operacije vršene na teritorijima na kojima su stoljećima živjeli drugi narodi kao što su Albanci, Makedonci i Bošnjaci.

Razlog za posebnu pažnju Banje Luke za te događaje sastoji se u stvaranju i obnovi važenja razloga zbog kojih su nastali balkanski ratovi, a to je pravo širenja srpskih teritorija i pravo stvaranja novih srpskih državnopravnih entiteta i njihovog uključenja u sastav srpske države. Na takvoj matrici nastala je, uostalom, i Republika Srpska. Upravo je to pravi razlog za ovaj interes.

Osim likvidacije osmanskih posjeda na Balkanu, a ta imperija se ionako povlačila sa svih izvanturskih nacionalnih teritorija, ti ratovi nisu donijeli ništa dobrog nikome. Njihovi efekti su bili kratkotrajni, a kao i svaki osvajački rat koji su, u ovom slučaju, vodile četiri države, završen je sukobom jedno vrijeme združenih saveznika zbog podjele plijena.

Interesantno je da učesnici skupa nisu uopće insistirali na najdrastičnijim oblicima represije i terora, kao što su brojna nasilna ubistva civila u godinama 1912., 1913., 1918. i 1924. i kasnije (četnička istrebljivanja Bošnjaka iz doline rijeke Lima), kao ni na obimne mjere prozelitizma. Do njih je masovno dolazilo u Plavu, Gusinju i okolnim krajevima Crne Gore, kada su muslimani, pod prijetnjom smrti, prevođeni na pravoslavnu vjeru.

Na prostorima koji su bili predmet srpskih osvajanja nastale su, u kasnijem historijskom procesu, dvije nesrpske države, od kojih je jedna Makedonija, a druga Kosovo. Preostao je jedino teritorij Sandžaka kao onaj koji je još pod okriljem srpske države, a s kojim ta država ima velike probleme zbog tradicionalno negativnog odnosa srpske politike prema tamošnjim Bošnjacima.

Okupaciona era
Povodom rečene godišnjice održan je 20. i 21. novembra skup u Novom Pazaru: "Sandžak između 1912-2012. godine - Emancipacija ili okupacija". Skup je bio veoma dostojanstven, bez ikakvih političkih invektiva, optužbi naroda i država ili bilo kakvog politikantstva. Naglašen je težnjom da se svi stavovi i zaključci izvode i donose na temelju provjerljivih činjenica i argumenata izvedenih iz njih.

Skup je donio niz neoborivih dokaza, utemeljenih na mnoštvu činjenica i dokumenata iz zvaničnih srpskih izvora o postupcima srpskih vlasti i cjelokupnoj politici koju su one provodile u Sandžaku. A mogu se, sasvim mirno, kvalificirati kao mjere okupacionog karaktera, tj. mjere usmjerene na osnovna vjerska, običajna, duhovna, kulturna, jezička i obrazovna, a posebno na politička i ekonomska prava Bošnjaka Sandžaka.

Ono što opravdava da se ovaj stogodišnji period okvalificira, u određenoj mjeri, kao period okupacije je i činjenica da se te mjere permanentno ponavljaju i da nisu bile privremene i ograničene na sam neposredni akt okupacije. Takve mjere SU doprinijele velikom broju emigranata i, uopće, svim procesima koji su dovodili do naglog siromašenja i denacionalizacije Bošnjaka. Oni su, dekretima srpskih vlasti, bili imenovani za Srbe muslimanske ili muhamedanske vjere.

Interesantno je da učesnici skupa nisu uopće insistirali na najdrastičnijim oblicima represije i terora, kao što su brojna nasilna ubistva civila u godinama 1912., 1913., 1918. i 1924. i kasnije (četnička istrebljivanja Bošnjaka iz doline rijeke Lima), kao ni na obimne mjere prozelitizma. Do njih je masovno dolazilo u Plavu, Gusinju i okolnim krajevima Crne Gore, kada su muslimani, pod prijetnjom smrti, prevođeni na pravoslavnu vjeru.

Pažnja skupa bila je najviše koncentrirana na procese emancipacije Bošnjaka u Sandžaku do koje je dolazilo pod veoma teškim općim prilikama. Ona se izražavala u činjenicama uspješnog održavanja vjerskog, duhovnog i kulturnog identiteta naroda i njegove odanosti demokratskim pokretima, politikama i procesima.

Uopće, ovaj skup je, po utisku koji sam o njemu stekao, slušajući sve referate i učestvujući i sam u njemu, bio veoma kvalitetan i dostojanstven. To govori o pozitivnom efektu nastanka modernih visokoškolskih institucija u Novom Pazaru.

Također, skup je pokazao da je u Sandžaku nastala jedna brojna generacija ozbiljnih i dobro školovanih naučnih radnika, i to posebno mladih. To pokazuje koliko je bila ispravna orijentacija na stvaranje vlastitih naučnih, kulturnih, duhovnih i obrazovnih institucija kao temelja svakog mogućeg napretka u ovom kraju. (Avaz)