Krompir je deseti jubilarni zločinac u čijem sam lovu i privođenju u odaje pravde direktno ili indirektno učestvovao

Rano, ujutru 04.decembra ove godine, probudi me učestalo zvonjenje mobilnog telefona.
Kroz san čujem da je neko podobro navalio, što će kazat „da se treba javiti, nešto je bitno“. Javih se na telefon onako snen i negledajući na displej ko me poziva, a sa druge strane čujem dobro poznat glas, dragog prijatelja iz ovdašnje policijsko-obavještajne službe, koji mi bez pozdrava reče:

“Jarane, muštuluk. Upravo je pao još jedan tvoj zločinac. Dolijao i Krompir“.
Vijest me obradova jer već duže vrijeme čekam da je čujem. Ovo da je pao još jedan „moj zločinac“ odnosilo se na to da je uhapšeni Krompir, jedan od zločinaca kojeg svojim istraživačkim radom kroz pisanja i dokumentarne filmove godinama proganjam.

Ima godina dana da je identifikovan da živi u Bijeljini, ali se nešto oteglo sa njegovim hapšenjem. Sa jednom grupom saradnika, uključenih u procese Batku i njegovim zločincima, plašio sam se da Krompir, prateći Batkovo suđenje, ne pobjegne iz Bijeljine u Srbiju, koja mu je udaljena svega desetak kilometara. Munjevito sabrah da je Krompir, deseti jubilarni zločinac u čijem sam lovu i privođenju u odaje pravde direktno ili indirektno učestvovao.

Znači, po nalogu Tužilaštva BiH, policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu - SIPA u Bijeljini su uhapsili Zorana Dragičevića Krompira, bivšeg pripadnika jedinice „Bijeli anđeli“ Vojske RS, osumnjičenog za ratne zločine u sarajevskim naseljima Grbavica i Vraca tokom 1992.godine, kao saučesnik „monstruma sa Grbavice“ Veselina Vlahovića Batka.

Rođen je 29. marta 1962. u Sarajevu, a prije agresije na RBiH stanovao je u sarajevskom naselju Vraca. Tokom svojih svjedočenja, spominjali su ga mnogi koji su uspjeli preživjeti Batkovu kamu na Grbavici. Svjedoci kazuju da je Krompir, uz Sašu Baričanina koji je pravosnažno pred Sudom BiH osuđen za ratne zločine na Grbavici na 18.godina zatvora, bio najbliži Batkov saradnik. Krompir je krajem rata misteriozno nestao sa Grbavice, a među sarajevskim Srbima se proširila priča da je ubijen od strane ljudi bliskih tadašnjem vrhu Republike Srpske jer je previše znao o ratnim zločinima na Grbavici, a posebno o tome pod čijom su se direktnom komandom „odozgo“ dešavali.

Zločinac Karadžić i pratnja Zločinka Plavšić Zločinac Mandić Monstrum Batko Zlocinac pred sudom: Mićo Stanišić

Međutim, ispostavilo se da je godinama mirnim životom boravio u Semberiji. Batkovo i Krompirovo zločinačko sadjejstvo, možda najbolje je opisao Božo Debelenogić, bivši komandant jedne srpske jedinice na Grbavici, u svojoj knjizi „Balija“ objavljenoj u maju 1997. godine za novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. Debelenogić je napisao: „Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na „kavasakiju“ ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke. Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.

- Batko, brate rođeni - zaurla nježno, promuklim glasom.
-Navato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, j... te ćopavi Juka.
Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strijelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor“.

Možda će za razliku od monstruma Batka, Zoran Dragičević Krompir pred Sudom BiH ipak otkriti ko su bili mentori pokolja koje je Batko sa svojim monstrumima vršio na Grbavici.
Dovoljno bi bilo da samo potvrdi ono što je zločinka Biljana Plavšić napisala u svojoj knjizi „Svedočim“. A napisala je sljedeće:

-U julu 1992. godine imala sam sastanak u Lukavici sa visokim predstavnikom UN-a za izbjeglice gospođom Sadaka Ogatom. Na raskršću gdje se odvajaju putevi za Trebević, Grbavicu i Lukavicu uvjek je bilo mnogo svijeta. Upravo mi maše jedna grupa ljudi i ja izađem iz kola. Odmah su prešli na stvar. Pričaju o događajima na Grbavici, a oni su Srbi. Prema njihovom kazivanju, opasno je za ljude nesrpske nacionalnosti živjeti u tom dijelu grada. Kazali su mi da neki Batko sa nekoliko sličnih njemu, upada noću u hrvatske i muslimanske stanove i odvodi muškarce. Oni pljačkaju i ucjenjuju ljude. Srbi koji su se tome suprostavili postali su meta tog manijaka i njegove družine. Niko ga ne poznaje. On nije sa Grbavice i nije iz Sarajeva. Opljačkane stvari nose u đački dom na Vracama, gdje im je magacin. Umjesto u Lukavicu, na raskršću se okrenem na Grbavicu i pravo u zgradu opštine u Šumarski fakultet. Nije bilo predsjednika opštine, ali nije ni važno, drugi su se brzo sakupili. Ispričam im zašto sam došla i pitam ih da li je to moguće da se takva zla dopuštaju. Oni čute. Gledam te face i mislim se zašto tako uporno čute, a pogledi im nisu nimalo prijateljski. Pitam ih ko im je predsjednik opštine. Spomenuše njegovo ime. On je ljekar koji se bavi trgovinom lijekova, zastupa neku firmu, Crnogorac je. Iza tog kratkog sastanka u opštini odem u štab Teritorijalne odbrane u namjeri da razgovaram sa Zoranom Vitkovićem. Sve mi je potvrdio. Batko je Crnogorac, ima svoju bandu koja pljačka i ima neku podršku od nekog autoriteta. Tom prilikom ispričao mi je o magacinu gdje lageruju te opljačkane stvari. Veli da je za magacin nadležan Momčilo Mandić, tadašnji ministar pravosuđa. Dok smo mi razgovarali upadoše u prostoriju pet naoružanih mladića. Jedan od njih je onizak, širok, na glavi mu šajkača sa kokardom, navukao je do obrva. Mene gleda pogledom punim mržnje. Odmah sam krenula, a Zoran me isprati i reče da je to Batko. Po Batkovom ponašanju se vidjelo da je dobio informacije iz opštine, da je meni sve poznato. Sa sastanka sa Ogatom u Lukavici odjurila sam velikom brzinom na Pale, da pokušam da spriječim djelovanje sumanutog Batka. Ulazim u jednu od prostorija u "Kikindi" i tu zatičem sve relevantne osobe za rješavanje ovog problema. Tu su Radovan Karadžić, Momo Krajišnik, Momčilo Mandić, ministar policije Mićo Stanišić. Odmah sam prešla na događaje sa Grbavice. Očekujem čuđenje, zabrinutost, zaprepaštenje, ali ništa od toga. Momčilo Mandić se iskezi (to je pravi izraz za njegovo lice u tom trenutku) i reče; "Ah, Batko".

Isto i Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova, kao da govorimo o nekom nestašnom djetetu i njegovim igrama. Prema tome, poznat mu je čovjek i njegove "aktivnosti". Odlično ga poznaju i to ne kriju. Dakle, to su njegovi zaštitnici i narebodavci. Sutradan vojvoda Slavko Aleksić mi je pojasnio neke stvari i odnose. Monstrum sa Grbavice, zvani Batko, i danas mu ne znam pravo ime, Mandićev je čovjek i još nekoliko Mandićevih ljudi i zajedno su radili sa njim.