Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

Borba za opstanak
SVI SMO MI ILHAMIJA NA PUTU U SMRT
Autor: Mr. Fatmir Alispahić
Objavljeno: 24. December 2012. 17:12:02
Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Danas je metodologija zatiranja bošnjačkog identiteta nešto drukčija, ali su ciljevi isti. Nema danas pohapšenih bošnjačkih pisaca i intelektualaca, ali zar je uopće bitno da li se neki Isnam Taljić ili Džemaludin Latić nalazi iza rešetaka - ako je iza rešetaka smješteno njegovo djelo?!
U gradu Tešnju imaju lijep običaj da svake godine, u okviru „Dana grada Tešnja“, prirede naučni skup o nekom znamenitom stvaraocu koji je vezan za Tešanj, rođenjem, životom, djelom ili smrću. Prošle godine se govorilo o Omeru Pobriću, a ove o Rešadu Kadiću (1912-1988), piscu ponajljepšeg „Mevluda“, potom pripovijesti „Ilhamijin put u smrt“, romana „Bašeskijin posljedji zapis“, „Hadži Lojo“, i dr. Skup je održan 8. decembra, a o djelu ovog znamenitog Bošnjaka govorili su: Džemaludin Latić, Munib Maglajlić, Vojislav Vujanović, Almir Fatić, Mirsad Kunić, Muhidin Džanko, Almir Zalihić... Domaćin je bio Amir Brka. Moj rad je nosio naslov „Rešad Kadić u liku Ilhamije“, i njime sam želio osvijetliti sudbinu Rešada Kadića, kojega je komunistički režim progonio i obespravio, kao i mnoge druge bošnjačke književnike. Ostala bi ovo samo naučna, književnohistorijska tema, da danas, baš kao i u vrijeme Rešada Kadića, mnogi bošnjački pisci nisu izloženi stigmatizaciji od strane režimskih medija, ali i svojevrsnom progonstvu iz društvenog sistema vrijednosti. Zato nam se događa da ove godine dobijemo jedan od najvažnijih romana u bosanskoj književnosti, remek djelo Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke“, a da taj događaj ne doživi ni najmanju pažnju od javnih rtv servisa, od javnih institucija kulture, već da se promovira u medžlisima i u džamijama. Nije li to znak da je bošnjaka kultura, baš kao i u vrijeme komunizma, prognana iz društvenog poretka, a s ciljem marginaliziranja bošnjačkog identiteta?! Upravo o tom kontekstu govorio sam na naučnom skupu u Tešnju, pa ću ovdje donijeti neke činjenice koje bi trebale da nas upozore da između onog zlog vremena i ovog zlog vremena nema nikakve razlike. ...Jedno je to zlo.

Pisci bez ljudskih prava

Pripovijest Rešada Kadića „Ilhamijin put u smrt“ (1976) doživljava se kao tekst sa vjerskom tezom i historijskom temom, a zanemaruje se njegova politička ideja, iz vremena u kome se budno motrilo kad neko piše protiv vlasti. A pogotovo ako je taj pisac još ranije od režima progonjen kao „neprijateljski element“. Šta je to u životu Rešada Kadića što nalikuje na legendu o pogubljenju Abdulvehhaba ibn Abdulvehhaba Žepčevi-Ilhamije u Travniku – koji se drznuo da nepravednom i silnom vladaru kaže istinu u lice - pa da pisac baš tu pronađe alegorijski okvir za pripovijedanje svoga, ali i bošnjačkoga, sudara za totalitarnim nasiljem i svakovrsnim represijama?

Džemaludin Latić piše da je „Rešad Kadić u književnoj literaturi s muslimanskom vjerskom tematikom prisutan već preko dvije decenije i to kao prvo ime tog siromašnog stvaralaštva“. U ovoj Latićevoj rečenici postoje opreke koje ukazuju na totalitarni kontekst u kome se moglo dogoditi da neko bude „prvo ime tog siromašnog stvaralaštva“, gdje „siromaštvo“ književne literature s muslimanskom vjerskom tematikom proizilazi upravo iz ambijenta u kome to „prvo ime“ živi na margini, pod pseudonimom, kao politički kažnjenik i izopćenik. Politički kontekst je taj koji je odredio siromaštvo ove literature, a time i stvaralačku poziciju Rešada Kadića.



Nekoliko podataka nas upućuje na činjenicu da Rešad Kadić nije bio distanciran od političke zbilje svoga vremena, pa i utoliko što je bio žrtva komunističkog režima, jer je, kao i mnogi bošnjački književnici i intelektualci (Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, i drugi), kažnjen i izopćen iz javnog i društvenog života. Ove biografske podatke saznajemo iz teksta Minke Memije:„Kadić počinje svoju karijeru kao novinar prije Drugog svjetskog rata, a u režimu nakon toga perioda, iz političkih razloga, mora svoj javni glas da skriva iza pseudonima. Koliko iz profesionalne ljubavi toliko i zbog egzistencijalnih razloga Kadić nastavlja da piše za razne novine, a objavljuje i nekoliko akcionih i futurističkih romana.“

Po pojmovniku ljudskih prava, pisac koji je primoran da se „skriva iza pseudonima“ je neko kome su građanska prava oduzeta, što znači da je komunistički režim, iz ideoloških razloga, Rešada Kadića svrstao u političke kažnjenike, koji su svoju kaznu odsluživali time što su bili obilježeni i tom obilježenošću odstranjeni iz javnog prostora. Iz ovog citata, pak, ne saznajemo da je Rešad Kadić „kao politilčki zatvorenik odrobijao više godina u Mitrovici i Zenici“, te da se tek 1953. građanski, ali ne i društveno rehabilitira, kao službenik u preduzećima „Konstruktor“ i „Bosna“. Ilustracije radi, tako je Ahmed Muradbegović godinama živio bez građanskih prava: iako je bio zaposlen u Narodnom pozorištu Tuzla, na poslovima dramaturga i reditelja, nije se smio potpisivati na predstave koje je uradio.

Rešad Kadić nije bio jedini bošnjački pisac koji je živio bez građanskih prava, pa bi se mogli navesti primjeri i onih istaknutih bošnjačkih intelektualaca, poput Mustafe Busuladžića (1914-1945), koje je komunistički režim osudio na smrt, i pogubio, jer se njihov intelektualni angažman, sa akcentom na vjersko prosvjećivanje, smatrao krivičnim djelom protiv naroda i države. Vjerovatno da ne postoji narod, poput Bošnjaka, koji je doživio da mu bude pohapšena i iz društvenog prostora izopćena književna elita, ako pod elitom podrazumijevamo baš one pisce koji su svoje poetičko usmjerenje iskazivali u afirmaciji bošnjačke narodne baštine, i u profilaciji bošnjačkih interesa.

U tekstu „Kulturna politika komunističkih vlasti Bosne i Hercegovine i njen odnos prema Bošnjacima 1945.-1952.“ Muhamed Nametak piše i o represijama komunističkog režima nad intelektualcima i umjetnicima koji su toku rata djelovali na okupiranim područjima, iako su „uglavnom pisali o islamu i potrebi preporoda bosanskohercegovačkih muslimana“, što znači da njihovo djelovanje nije bilo u ideološkoj službi ustaškog režima: „Odmah poslije uspostave komunističke vlasti ovi su književnici i dramaturzi proganjani. Alija Nametak je prvobitno oduđen na 15 godina zatvora, da bi mu kasnije kazna bila smanjena na 12 godina (...) Enver Čolaković je također bio uhapšen i završio je u zatvoru, ali je bio amnestiran već 1946. (...) Edhem Mulabdić je poslije rata, kao predsjednik društva Narodne uzdanice, bio uhapšen 4. maja 1945. i osuđen na 5 godina zatvora. Iako je imao preko osamdeset godina, ostao je bez građanskih prava i penzije. (...) Asim Dugalić iz Gornjeg Vakufa, član Glavnog odbora Narodne uzdanice, proglašen je krivim, između ostalog što je „sarađivao sa ustaškom štampom“, sarajevskim „Osvitom“ i zagrebačkom „Spremnosti“ u kojim je objavio nekoliko književnih članaka. ...Osuđen (je) na zatvorsku kaznu od 10 godina teškog prisilnog rada i 15 godina gubitka građanskih prava. (...) Profesor Smail Ćatić, koji je (...) priređivao razne članke u časopisima poput „Narodne uzdanice“, osuđen je na godinu dana teškog prisilnog rada i tri godine gubitka građanskih prava. (...) Slična sudbina zadesila je istaknutog bosanskohercegovačkog književnika Abdurezaka Hifzi Bjelavca koji nakon 1945. godine potisnut iz javnog života, a njegov stvaralački rad prekinut. ...Pravo na penziju ostvario je tek 1952. godine.“

Komunistički zulum

Budući da je navedenim piscima nekoliko godina prije dolaska komunističke vlasti bilo dozvoljeno slobodno promišljanje i propitivanje bošnjačkog identiteta i političkih interesa, to znači da tom izoštrenom analitičkom refleksu nisu mogle promaći informacije o zločinima koje su partizanske jedinice činile nad Bošnjacima. U tekstu Nihada Halilbegovića „Masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945. – 1949.“ odškrinut je samo jedan dio ove neispričane priče o masovnim zločinima nad Bošnjacima, koji su se nastavili sa dolaskom partizanskih jedinica i u prvim godinama komunističke vlasti. Halilbegović donosi autentična svjedočenja o masovnim likvidacijama Bošnjaka u oslobođenom Sarajevu.

Izet Šabotić piše o događajima u oslobođenoj Tuzli: „Torturi i raznim pritiscima bili su podvrgnuti Bošnjaci uglednici, bogati pojedinci, koji su bili u nemilosti nove vlasti. Najdrastičniji primjer brutalnosti nove vlasti, odnosno partizana, viđen je prilikom njihovog prvog ulaska u Tuzli, oktobra 1943. godine, kada su stradali brojni uglednici Tuzle. (...) Tada je u veoma kratkom vremenu stradalo više od 50 ljudi.“

Kako bismo izbjegli prizvuk eventualne pristrasnosti domaćih izvora, pozvat ćemo se i na studiju Noela Malcoma „Povijest Bosne“ u kojoj navodi svjedočenje „muslimanskih aktivista“: „Komunisti bi nam u to vrijeme najveće štete i gubitke nanijeli kad bi njihove vojne jedinice ušle u sela. Jednostavno bi sve potencijalne protivnike, mahom ljude na višim društvenim položajima i intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez ikakva suđenja i istrage.“

Malcom dalje navodi podatke o „antireligioznoj kampanji“ prema Bošnjacima, tako što su komunisti 1950. zabranili nošenje feredže i zatvorili i posljednji mekteb, 1952. zatvorili sve tekije i zabranili derviške redove, ukinuli sva bošnjačka kulturna i obrazovna društva, zatvorili muslimansku tiskaru, a do 1964. u Jugoslaviji je bilo zabranjeno izdavati islamske udžbenike, tako što su džamije pretvarali u skladišta i štale a mezarja u parkove i gradilišta za zgrade... Malcolm piše da se „studentska organizacija Mladi muslimani odupirala kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih članova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine“.
Bošnjačka inteligencija tog vremena, kojoj je pripadao Rešad Kadić, neminovno je je sa zgražavanjem i razumljivim strahom gledala na ove događaje. Doprinijelo je to povlačenju Bošnjaka u konspirativne mreže, posebno nakon komunističke zabrane djelovanja muslimanskih društava. Proces Mladim muslimanima 1948. godine posvjedočit će javnu i bestidnu brutalnost komunističkih vlasti koje su na smrtnu kaznu streljanjem osudile Hasana Bibera, Halida Kajtaza, Omera Stupca i Nusreta Fazlibegovića, a desetine drugih osudile na robije i do 20 godina. Time će se pokazati da zločini nad Bošnjacima nisu bili incident, već javna intencija koja je samo mijenjala forme i uniforme djelovanja. U jednom od takvih procesa na kaznu zatvora je osuđen Rešad Kadić, tako da u ovoj priči o partizanskim likvidacijama bošnjačkih civila, o komunističkim montiranim procesima, o javnom oduzimanju građanskih prava i sredstava za život – ovaj pisac sudjeluje iznutra, kao svjedok, kao žrtva, kao stvaralac i vjernik koji se osjeća obaveznim da posvjedoči to što je vidio i doživio.

Ako uzmemo u obzir mišljenje Mustafe Imamovića da je „praktično bilo onemogućeno proučavanje povijesti, književnog i kulturnog razvitka Bošnjaka“, te da je to „bila posljedica činjenice da su vladajuće snage dato povijesno stanje poslije 1945. interpretirale tako da ne povrijede određene nacionalne, u prvom redu srpske, zapravo nacionalističke interese, prisutne u BiH, i oko nje još od prve polovine XIX stoljeća“, onda je jasno da cjelokupan opus Rešada Kadića probija ove ideološke granice. Postoje i drugi izvori koji ukazuju na proračunatu rigidnu marginalizaciju bošnjačke duhovnosti, koja je komunističkim intencijama stavljena u ravan kontrarevolucionarnog, a time i kažnjivog. To što ovo područje ni do danas nije valjano naučno obrađeno, upravo je objašnjivo činjenicom da se radi o pojavi koja od 1878. na ovamo nosi konstantnu ambiciju razbaštinjenja, tj. razbošnjačenja Bošnjaka u ime srpske i hrvatske supremacije, a čemu pripada i blokiranje povijesne samospoznaje i samoodređenja.

Danas je metodologija zatiranja bošnjačkog identiteta nešto drukčija, ali su ciljevi isti. Nema danas pohapšenih bošnjačkih pisaca i intelektualaca, ali zar je uopće bitno da li se neki Isnam Taljić ili Džemaludin Latić nalazi iza rešetaka, ako je iza rešetaka smješteno njegovo djelo?! Totalitarni poredak danas djeluje po sistemu korupcije, tako što pravi interesnu mrežu koja ili progoni ili izopćava ideološke neistomišljenike. Konkretno, posljednjih godina dejtonsku slavu doživljavaju književni i medijski proizvodi koji, po andrićevskom modelu, ismijavaju Bošnjake. Glavna zvijezda je idiotski lik „Izeta Fazilinovića“, a mjera režimske pameti su idoti koji pišu takve scenarije. Djela koja afirmiraju Bošnjake žive po alternativnim, gotovo ilegalnim kanalima. Pisci koji afirmiraju Bošnjake, isto tako. Kad ovo govorimo, ne mislimo više na Višegrad, Trebinje, Čapljinu, tamo gdje više nema traga bošnjačkome biću, već mislimo upravo na ovih nekoliko gradova u kojima se osjećamo domaćinima. Rešad Kadić, da je živ, bio bi jednako društveno mrtav kao za života. I Ahmed Muradbegović. I Alija Nametak. Kao što su danas mrtvi, iz života prognani, mnogi bošnjački pisci. Svi su oni Ilhamija na putu u smrt. ...U ime onog uzvišenog bošnjaštva koje se ne da kupiti i poniziti. („Saff“, broj 330, 21. decembar 2012.)



Ostali prilozi:
» PROĐOŠE IZBORI - SLIJEDI TRGOVINA I FAMOZNE KOALICIJE
Mirsad Mahmutović | 25. October 2014 14:33
» PRECI SU NAM U NASLIJEĐE OSTAVILI ČAST, HUMANOST I OBRAZ
Elmedina Muftić | 24. October 2014 15:49
» MOJE PRVO ČESTITANJE HIDŽRETSKE NOVE GODINE
Admir Muhić | 24. October 2014 15:30
» ŠVEDSKI LOV NA CRVENI OKTOBAR
Nedžad Ahatović | 24. October 2014 14:05
» TREBA LI EZAN UČITI ONAJ KO NEMA ZA TO GLASA?
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 23. October 2014 12:41
» LESI SE VRAĆA KUĆI
Eset Muračević | 18. October 2014 16:19
» SULEJMANE, U RAZBIJANJU NIJE SNAGA!
Mirsad Kuburović | 18. October 2014 16:14
» NEPRAVDA JE NAJVEĆI NEPRIJATELJ JEDINSTVU MUSLIMANA
Daut Halilović | 15. October 2014 23:26
» PUTIN OSLOBAĐA BEOGRAD
Nedžad Ahatović | 15. October 2014 22:55
» BOŠNJAČKI BIJEG U SLOBODU - DR. MUSTAFA CERIĆ
Elmedina Muftić | 13. October 2014 11:51
» IZETBEGOVIĆU, USPOSTAVITE RAVNOPRAVNOST GRAĐANA
Mr. Milan Jovičić | 13. October 2014 07:11
» DA JE HAG NIRNBERG, PRESUDA ZA GENOCID BILA BI – VJEŠANJE
Abdullah ef. Hodžić | 12. October 2014 10:24
» BIH DIJASPORA OPET IZIGRANA
Zijad Bećirević | 12. October 2014 10:10
» KAKO SRBIJA NAJAVLJUJE RJEŠAVANJE SUKOBA SA ALBANCIMA
Ismet Azizi | 11. October 2014 20:14
» BOŠNJACI SU ZAHVALNI DR. CERIĆU
Mersada Nuruddina Agović | 11. October 2014 13:09
Ostali prilozi istog autora:
» DŽAMIJA JE PRAG BOŠNJAŠTVA
10. October 2014 11:50
» KO ĆE SE POVUĆI U IME JEDINSTVA
05. October 2014 13:34
» DŽIHAD U REPUBLICI SRPSKOJ
22. September 2014 16:14
» ROGATICA U MOM SRCU
08. August 2014 19:10
» ŠTA JE NJIMA KUDS?
25. July 2014 16:36
» ISTINA JE VODA SILOVITA
27. June 2014 18:52
» NE BISMO LI POSTALI BOLJI
25. May 2014 12:15
» ONEPOSTOJENI NAROD
21. April 2014 02:46
» POPIS JE, IPAK, GENOCIDAN
08. April 2014 14:20
» PLENUMI SU SPOMENIK TERORU RULJE
25. February 2014 01:39
» SARAJEVSKI PEDERISTAN
19. February 2014 13:14
» URBANA BOŠNJAČKA SELJADIJA
23. January 2014 02:04
» CRKVENI PLES HANKE PALDUM
17. January 2014 11:31