Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

„MOJA MALA IZBA - MOJ VELIKI SVIJET“
MUSA ĆAZIM ĆATIĆ - VELIKAN BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 26. February 2013. 18:02:34
Mehmed Meša DELIĆ: Ćatić je jedan od rijetkih pjesnika koji nisu uspjeli oblikovati za života i prirediti izdanje svoje autentične i prave knjige. Izašlo je samo jedno izdanje njegovih pjesama u knjizi pod nazivom „Pjesme“ u Mostaru 1914. godine, ali po izboru urednika. To je bilo godinu dana prije pjesnikove smrti. Njegove strofe i pjesme nastavile su da traju rastu po časopisima, i u rukopisima kao i u varljivom pamćenju savremenika.
Na svaki put, da li bio kratak ili dug, krene se s malim korakom. A Musa Ćazim Ćatić kao da je slutio da će njegov životni put biti kratak krenu s velikim korakom u svijet varki, da u njemu traži i sakuplja iskustvo i znanje. Iako je živio svega 37 godina, Musa Ćazim Ćatić, pjesnik i prevodilac, zauzima počasno mjesto u historiji bošnjačke književnosti, jer je u svom tako krtakom životu stekao veoma široko iskustvo i znanje. Ćatić se čini danas kao izuzetan naš savremenik, koji svojim djelom determinira i ona tumačenja što su iz svijeta intuicije prešla u svijet definirajućih iskaza.

Rođen je 12. marta 1878. godine u Odžaku kod Modriče, gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu. Nakon očeve smrti i majčine preudaje, seli se u Tešanj, gdje pohađa medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud ef. Smailbegovića arapski, turski i perzijski jezik.

U Carigradu je slušao predavanja u Mektebi numnici tereki medresi, ali se iz materijalnih razloga vraća u Tešanj. Upisuje se u Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu, odakle je zbog neurednog života u 4. godini izbačen, da bi nakon posebne dozvole Zemaljske vlade položio diplomski ispit.
Sarađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u „Beharu“, čiji urednik postaje 1907. godine. Potom odlazi u Zagreb, gdje se upisuje na Pravni fakultet. Živi boemski, krećući se u Matoševom, a potom u Ujevućevom društvu.

Po Tinu Ujeviću: „Boemski život živi čovjek koji živi od danas do sutra, nema novaca, nema briga, ali je viši od sredine i ponosan je što se oslobodio građanskih shvatanja i stega. Pravi boemi vječno sjede u istim, često i dosadnim kavanama velegrada, gladuju, žive u planovima, spavaju na klupi po stanicama i parkovima!“...

Boemski život Ćatića je bio razlog da ga dugo vremena nisu prihvaćali ozbiljno, a njegovo književno djelo isto tako, jer ga nisu ni poznavali. Takvima je poručio:
„I zato ljudi preziru mene i divljom vikom progone me svud – I zato mene krasne mrze žene; ta ja sam pjesnik – ja sam čovjek lud!“

Pričalo se da je jedan njegov prijatelj, efendija molio i ubjeđivao Musu, da se kane kafane, a on mu je na to rekao: „Hajde jednom i ti samnom u kafanu i vjeruj mi, da nećeš nikada više iz nje izaći!“

Zbog materijalnih nevolja Ćatić, se vraća u Bosnu 1910. godine, često mijenjajući mjesto boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, opet Tešanj). Radi u listovima „Muslimanska sloga“ i „Sarajevski list“ u Sarajevu. U januaru 1913. godine Muhamed Bekir Kalajdžić dovodi Ćatića u Mostar i povjerava mu uređivanje „Bisera“.

U Mostaru, pod toplim bosanskohercegovačkim nebom kao da postoji virus poezije od kojeg se puno bošnjačkih pjesnika zarazi, među njima i Ćatić. To je vrijeme njegovog najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku.
Juna 1914. godine, mobilisan je u vojsku u Tuzli, odakle je prebačen u Mađarsku, gdje se razbolio od tuberkuloze, nakon čega je otpušten kući kao neizlječiv. Umro je u Tešnju, 6. aprila 1915. godine, gdje je i sahranjen.

Ćatić je jedan od rijetkih pjesnika koji nisu uspjeli oblikovati za života i prirediti izdanje svoje autentične i prave knjige. Izašlo je samo jedno izdanje njegovih pjesama u knjizi pod nazivom „Pjesme“ u Mostaru 1914. godine, ali po izboru urednika. To je bilo godinu dana prije pjesnikove smrti. Njegove strofe i pjesme nastavile su da traju rastu po časopisima, i u rukopisima kao i u varljivom pamćenju savremenika.

On je pokušao da ispjeva jednu veliku knjigu pjesama, knjigu u kojoj bi, kao u pravom divanu, zaokružio svoje pjesničko poimanje i imenovanje svijeta. Iako je započeo stvarati u stilu svog pjesničkog prethodnika Safet – bega Bašagića, između Ćatića i Bašagića postoji odnos dviju pjesničkih generacija. Za Ćatića je karakteristično specifično usavršavanje forme u novom, suptilnijim pjesničkom senzibilitetu i u produbljivanju pjesničkog doživljaja. Bašagiću je poezija način rasterećenja, sredstvo izražavanja i javnog iskaza, a Ćatiću je ona bila život, smisao egzistiranja, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh i neodvojni organski domen emocionalnog ispoljavanja. Svoju pjesničku djelatnost Ćatić je započeo u oblasti rodoljubivo – patriotske lirike. Relativnu žustrost i žestinu nacionalnog ispoljavanja, on je ispoljio u pjesmi „Ja sam Bošnjak“ (Izdajici Avdi S. Karabegoviću), u kojoj je načinom i oštrinom Bašagićevih rodoljubivo – patriotskih pjesama, posvjedočio svoje nacionalno bošnjaštvo. Reskim i oporim riječima romantičarskog nacionalnog zanosa, sa Bašagićevim simbolima iz sfere historijske tradicije, junaštva, slave i ponosa predaka, iskazanom mržnjom prema dušmanima i izdajnicima i duhom epske etike, Ćatić je obilježio trenutak svog narodnosnog osjećaja.

Prva Ćatićeva religiozna pjesma „ISLAMU“ sadrži skup idejnih i emocionalnih osobina svih njegovih pjesama sa ovom tematikom, koje će kasnije objaviti: apoteoza Islamske religije, koja proizlazi iz lične spoznaje, poštovanja i skrušenja, zatim racionalno uvjerenje u savršenstvo njene etike, te pouke rodoljubivo – kosmopolitskog potvrđenja u aktuelnom trenutku muslimanskog društvenog života, kao i intimno zaricanje Allaha dž.š., uz punu svijest o težini vlastitog grijeha, ali i nadu u širinu Božije milosti. Ćatićeva religiozno – mistička lirika je sačinjena na dva nivoa: prvi je društvenog, stimulativnog i religiozno – prosvjetiteljskog karaktera, drugi nivo je intimni, koji ima mističko – pokajnički, emocionalno – poetski karakter.

Pjesma „NAT“ predstavlja himnu Muhammedu a.s. i islamu u njegovom historijskom prostiranju. U ovoj pjesmi je istaknut značaj prosvjete, znanja i napretka, kao suštinskih odrednica islama.
U pjesmi „LEJLEI – MEVLUD“ opjevan je događaj rođenja Muhammeda a.s., sa ugođajem blagosti, nježnosti i mistične harmonije u prožimanju tople pobožnosti, koja je prisutna i u pjesmi „LEJLEI – KADER“, Ćatić kao i Bašagić, intimno doživljava Allaha dž.š., kao vječno svjetlo i nedostižnu tajnu.
U pjesmi „KUR'AN“ to iskazuje stihovima:

„Pred veličanstvom Tvojim evo sada
Griješni pjesnik u zanosu pada
I usnom mašte ljubi usta sveta“.


Mističko – pokajnička ekstaza dolazi do vrhunca u stihovima pjesme „TEUBEI – NESUH“ („Pokajanje jednog griješnog pjesnika“). Ovdje Ćatić upućuje molbe Bogu da mu razum prosvijetli i raspiri stare vjere plamen. On pokajnički priznaje vlastite grijehe i traži moralnu snagu da se odupre iskušenju. Ova pjesma predstavlja dramu moralne i mističke savjesti, gdje se očišćenje identifikuje sa ljepotom. Punu mjeru svog individualnog, umjetničkog dometa, poetike izvornosti i emocionalne iskrenosti, Ćatić je dao u svojoj ljubavnoj lirici. Ljubav prema ženi u musinom pjesništvu opjevana je u širokim dijapozonu od platonskog drhata i naslućivanja do prodora pod velove ljubavne tajne. Tu istočnjačku žudnju, još ranije je izrazila sevdalinka, koju je Ćatić neizmjerno volio. Sevdalinke su ljubavne pjesme, a ljubav je dominantna tema njegovog pjesništva.

„Muzika je spiritus svemu umjetničkom stvaranju“, govorio je. Nije, stoga, čudno što mnogi njegovi stihovi mogu zazvučati kao duboki izdah sevdalinke. Pred ženom pjesnik zastaje zadivljen kao pred simbolom vitalnosti, u kome se iskazuje sama ikonska priroda, njene stalnosti i neuništivosti. U Ćatićevoj ljubavnoj lirici, žena je i objekat žudnje, ali i subjekt koji dijeli pjesnikove tuge i snove. Ova dvojnost ljubavnog doživljaja odražava tragičnu podijeljenost prirode pjesnika, razapetu između prirodnog nagona i uticaja tradicije i konvencionalne etike.

„Na suncu osm'jeha tvoga, tuga se rastapa moja“,

kaže Ćatić u pjesmi „KAO ŠTO LJUBICE CVATU“. Utisak spokojstva i unutrašnjeg ozarenja, koje donosi pomisao na ženu, brišu tugu u emocijama ispunjenoj pjesničkoj duši. Ljubav je za Ćatića ljepota i sklad, čednost, mladost, proljeće, ali više od svega trenutak mira i spokojstva.
Pjesma „JEDNOJ BOGATAŠICI“ je sažeta socijalno – ljubavna drama.


„Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti“

U ovim stihovima sadržana je sva silina jedne čežnje, koja se popela do bola i prigušenog vapaja, u bosanskoj sevdalinci tipičnog za ženu koju sputavaju konvencije, moral i nemogućnost aktivnog ljubavnog doživljaja.

Ćatićeva pezija jeste jedna velika romansa, tragična zbog neispunjenja želja. Uspomene, sjećanja, zov, žudnja, vizija, obmana su pojmovi koji karakterišu suštinu Ćatićevih poetskih predmeta. S druge strane, njegovi soneti svijetle atmosfere su treperavi, prozračni i mehke strukture. Značajan dio Ćatćevog pjesničkog opusa čini i socijalna poezija, gdje su stihovi upravljeni protiv tiranije i socijalno usmjereni ka oslobađanju uniženih i siromašnih.

U „Beharu“ Ćatić je objavio niz pjesama, članaka, eseja, izvornih i prevedenih priloga, anegdota i aforizama, kao i čitavu jednu antologiju prevoda iz savremene turske lirike i proze, tako da ovo razdoblje na prelazu iz 1907. u 1908. godinu spada po književnoj aktivnosti u najplodnije periode njegovog života, te se može upoređivati još jedino sa kasnijim razdobljem njegovog uređivanja „Bisera“.

Savremeni pogled Ćatićev na pojave u životu i društvu naspram intimnom raspoloženju, prisutan je za vrijeme njegovog rada u „Beharu“. „Behar“ je ostao primjer i uzor pravog muslimanskog književnog lista, namijenjenog posebno porodici. U „Beharu“ Ćatić piše književne kritike, prikazuje pisce i djela turske književnosti. Njegov ljubimac je turski liričar Tevfiq Fikret, kojeg je prevodio i od kojeg je primio uticaj orijentalno – mitoloških motiva, kao predmeta svoje vlastite mitsko – epske produkcije. Ćatićeva lirika u „Beharu“ je socijalno – etičkog i religiozno – didaktičkog karaktera, koja u dodiru daje jedinstvenu moralku, zasnovanu na odgojnom dijelu „Beharovog“ programa. Književno najznačajnije i najvrijednija oblast njegovog stvaranja u „Beharu“ je artističko približavanje simbolizmu. U tom pogledu u njegovoj ispovijednoj pjesmi „JA NIJESAM SANJAR“, pjesnik se imenuje kao patnik, kojeg sudbina baca i lomi po prizemljima društvenih zbivanja. Ta tragika pjesnikove poetike i njegovih pjesničkih nagnuća, predstavlja prelaz između prethodnog i narednog pkesničkog razdoblja.

Ćatić je pisao i za „Gajret“, kao religiozne sonete, tako i pjesme ispovijedanja ličnih zanosa nad ljepotom, ženom i poezijom. Jedine sasvim vedre Ćatićeve stihove „Gajretu“ predstavlja ciklus pastoralno – idiličnih „PROLJETNIH SONETA“, posvećenih Osmanu Đikiću.

Jedan od najboljih i najznačnijih Ćatićevih eseja je „MISTICIZAM I UTJECAJ PERZIJANACA NA TURSKO PJESNIŠTVO“. Musin sufijski život u poeziji donosi draž dvostrukosti čitanja: pravo značenje riječi ili rečenice i metaforičkog značenja, kako ga mistik – pjesnik u sebi zamišlja.

Najplodniji i najkvalitetniji period Ćatićevog poetskog stvaranja, u kome je on dosegao punu unutrašnju vrijednost svoje poezije jeste boravak u Mostaru (1913 – 1914. godine). Za jednu i po godinu, koliko je boravio u Mostaru, Ćatić je napisao više nego u toku cijelog života. Kalajdžić je strogo nadzirao Ćatićev život i do maksimuma je iskoristio njegov talenat i radnu sposobnost. Ćatić u Mostaru piše stihove, prevodi poeziju, prozu i raznovrsnu esejistiku, najčešće sa turskog, ali i ponešto i sa arapskog jezika.

Piše eseje o pjesnicima, koje prevodi, ispisujući u njima, na nedvosmislen način i svoju petiku. Ćatić, kao prevodilac turske poezije, i po obimu i po kvalitetu, zauzima sve do danas jedno od čelnih mjesta. Od 160 pjesama, koje je objavio po raznim časopisima, oko 50 pjesama je objavljeno u prva dva godišta „Bisera“.

Razdoblje „Bisera“ je doba Ćatićevih soneta, u kojim se doživljaj pretapa u čist i nježan lirski izraz. Svojom orginalnom poezijom, uz svoj prevodilački rad, Ćatić je najzaslužniji za estetičku fizonomiju „Bisera“.

U „Biseru“ su značajno mjesto zauzimali ciklus „O ŽENI“, gdje je Ćatić objavio 17 soneta poštovanja, platonske ljubavi i priznanja istaknutim ženama Istoka i Zapada, te ciklus „ŽIVI CVJETOVI“ od 8 soneta estestičko – simboličkog ugođaja. Ćatić je u „Biseru“ objavio još 25 pjesama intimnog doživljaja.

Svoje književno stvaralaštvo Ćatić završava sonetom „PRED SMRT“, koji nije do kraja napisan. Pjesnik umire, pri pisanju treće strofe, ali osta zapisano: „Moja mala izba - moj veliki svijet“.
U bogatstvu Ćatićeve leksike sadržana je čitava bosanskohercegovačka priča, u kojoj ravnopravno učestvuju mitologija i mistika Istoka, slavenske legende i pjesnička otkrića poezije Zapada. Sklad ovog poetičkog mehanizama postoje gotovo obrazac jednog novog poetskog govora na bosanskohercegovačkim prostorima i anticipira neke kasnije bošnjačke pjesnike.
Ćatić omogućava poeziju i Hamze Hume i Skendera Kulenovića i Mehmedalije Maka Dizdara, poeziju jedne nove generacije bošnjačkih pjesnika.

Svi oni dali su i veliki doprinos da se (o)čuva sevdalinka koja je bila izvor inspiracije da i oni pišu ljubavnu poeziju.

Musina leksika obiluje riječima orijentalnog porijekla, koje mnogi čitaoci izvan Bosne i Hercegovine ne samo da ne razumiju, nego im te riječi zvuče čudno i strano. Nigdje kao u njegovom jeziku, u njegovoj leksici, ne vidi se tako jasno Musin gigantski napor da ostvari jednu pjesničku civilizacijsku sintezu i da otvori vrata jednom literarnom idiomu, koji je u godinama iza njega, opravdao razlog svog postojanja. Njegov jezik, ta „MOJA MALA IZBA – MOJ VELIKI SVIJET“, najveći je doprinos bošnjačkoj poeziji. Ćatić je bio vanredno darovit i pjevao je sa velikim uspjehom pjesme sa različitom tematikom, ali tek skupljene zajedno najbolje njegove pjesme, čine jedan cjelovit pjesnički pogled na svijet, koji prije njega nije postojao.

Kroz Ćatićevu sudbinu sublimirana je sudbina bošnjačkog intelektualca na prelazu iz 19. u 20. stoljeće. Njemu ćemo se uvijek vraćati kao nepobitnom dijelu vlastite nam duše.
Na njega su mislili kada su na nišanu uklesali:
„Ovdje leži pjesnik odličnog dara, koji nije tražio časti ni šićara već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara“.
Uz dobro uređeni Musin mezar u Tešnju ima i gimnazija koja nosi naziv: „Musa Ćazim Ćatić“ u kojoj se čitaju i prepričavaju Musina djela, a odlazi se i na njegov mezar i poklanja mu se Fatiha.
Uz ove gore napisano bilo je i onih koji sabraše njegova djela u dvije knjige:
Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela.
Čitati Ćatićeva djela pravo je zadovoljstvo, a sa puno respekta treba o njemu pisati.
U prilog ovome članku njegova pjesma:

TEUBEI – NESUH
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitve ti u stihove skladam,
Proseć, „Oh daj mi smisao za ljepotom!“
Gospode, evo na sedždu ti padam.

Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom,
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I tad s tvog skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da, ropski dvori njenu crnom plamu –
I stvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčno je grijeh –
Postdoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh...
Aqh, svoju vjeru i nadu izgubih!...

I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slavih Bakha kao sveto biće.

Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonule se žene...
Vaj! teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sad bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može sa savlada...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku.
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!...

Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: „Oh daj mi smisao za ljepotom!“ –
Gospode, evo na sedždu ti padam!...


Ako ozbiljno analiziramo Ćatića, njegov život i njegova djela, neće nam izbjeći jedna istina. Istina, da je on bio i ostao veliki pjesnik, a još veći pokajnik, pa molimo Uzvišenog da mu pokajanje prihvati i grijehe mu oprosti!

Ne postoji niti je postojao čovjek kojem nije određeno na ovome svijetu da griješi i pravi prijestupe. Zato je svakom naređeno da se pokaje Allahz dž.š. i da više ne čini grijehove.
Poznato je da se ponekad na duši jednog vjernika pojave tragovi nemara pa on posrne ili učini neki propust koji ne dolikuje jednom obrazovanom, pokornom, poniznom i skrušenom vjerniku. Međutim, on se brzo dosjeti, shvati, probudi se i ustane iz sna nemarnosti napuštajući taj propust, tražeći oprosta zbog nemarnosti vraćajući se sigurnoj zaštiti svoga Gospodara ponizan u pokajanju i traženju oprosta.

Iz puno vjerskih pjesama koje je napisao Ćatić može se zaključiti da nemar ne može savladati srce koje drhti od ljubavi i straha prema Allahu Uzvišenom.
Srce iskrenog muslimana je trajno otvoreno u traženju oprosta, samoprijekoru i kajanju, osjećajući uvijek dahove pokornosti, upute, bogobojaznosti i zadovoljstva.
Međutim, nemar savladava srca okrenuta od Njegovog imperativa i Njegove upute. Zato, ako je došlo do toga treba moliti Allaha Uzvišenog za pokajanje (Teubei). Nikada nije kasno, čak i na samrti može se pokajati i doći Teubei.

Ovo moje pisanje je skromno (pod)sjećanje na boema, pjesnika i pokajnika Musu Ćazima Ćatića, kome se u martu ove 2013. godini navršava 135 godina od njegovog rođenja, a u aprilu se navršava 98 godina od njegove smrti.



Ostali prilozi:
» ODGOJ I OBRAZOVANJE
Aziz Hurem | 14. December 2018 15:43
» NIJE SRAMNO PASTI, SRAMOTA JE NE DIĆI SE
Avdo Metjahić | 13. December 2018 18:37
» OD KOMŠIJSKE MILOŠTE DO MITA I KORUPCIJE
Zijad Bećirević | 13. December 2018 17:03
» POMENULO SE...
Fatih Hadžić | 11. December 2018 00:57
» OSLOBAĐANJE BOSNE OD DUHOVNOG KOLONIJALIZMA
Akademik dr. Ferid Muhić | 10. December 2018 21:18
» DEROGIRANJE DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
Armin Čusto, dipl.iur. | 10. December 2018 20:18
» ZAR I TI PROFESORE, ŠAĆIR-BEŽE
Mr. Milan Jovičić | 10. December 2018 19:19
» MIJATOVIĆ JE ODGAJAN NA IDEOLOGIJI OCA NACIJE DOBRICE ĆOSIĆA
Elmedina Muftić | 10. December 2018 03:11
» NE SMIJEMO DOZVOLITI DA SE GAZI ČAST BOSANSKIH GENERALA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 07. December 2018 13:08
» PADAJU SRPSKE OPTUŽBE PROTIV BOSANSKIH SINOVA, HEROJA I VITEZOVA
Mirsad Mahmutović | 06. December 2018 03:20
» APSOLUTNO SUPROTNO MIŠLJENJE
Ajša Čišija | 06. December 2018 02:16
» OPREZ - NJEMAČKI CERTIFIKATI U SANDŽAKU SU VEĆINOM FALSIFIKATI
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 05. December 2018 20:54
» RAĐA SE NOVO JUTRO, BOSNO I HERCEGOVINO
Ibrahim Osmanbašić | 05. December 2018 16:43
» ZAKONSKI SUKOB INTERESA
Hakija Đozić | 02. December 2018 23:27
» NOVO RUKOVODSTVO SVJETSKE UNIJE ISLAMSKIH UČENJAKA
Dr. Ali Mohiuddin Al-QurraDaghi | 02. December 2018 15:17
» GOSPODINE HARADINAJ, IZUZMITE BOSNU IZ STOPOSTOTNE TAKSE!!!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 02. December 2018 13:13
» ČAVKARICA, SEDAMDESET SEDAM GODINA ČEKANA POEMA
Said Šteta | 02. December 2018 12:57
» DIJASPORA U KOLIMATORU
Nedžad Ćeman | 02. December 2018 12:37
» KAKO SE DESIO POKUŠAJ CIJEPANJA DŽEMATA GRADAC
Kemal Toković | 30. November 2018 15:17
Ostali prilozi istog autora:
» KURBAN TREBA BITI LIJEP
09. August 2018 20:43
» S E V D A L I N K A
18. June 2018 18:07
» BOSANSKO BURE BARUTA
22. December 2017 01:27
» SUZE I NIšANI
10. July 2017 21:26
» „STEĆAK SREBRENICA“
04. July 2017 03:34
» DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
13. March 2017 00:04
» SARAJEVSKI NIŠANI
06. April 2016 14:43
» TRADICIONALNI ISLAM
22. February 2016 01:01