Pisana rijec
HASANAGINICA SE VRAĆA U IMOTSKI
|
|
Autor: Anadolu Agency (AA)
Objavljeno: 24. March 2013. 03:03:24
Čuvena balada Hasanaginica, prevedena na više od 50 jezika svijeta, uskoro će dobiti spomenik - tematski park u Imotskom. Prema predaji, upravo na mjestu gdje se gradi tematski park nalazi se i grob supruge Hasan-age Arapovića, Fatime Pintorović, junakinje balade Hasanaginica, kojoj je srce puklo od tuge i nepravde.
Ekipa agencije Anadolija posjetila je hrvatski gradić Imotski, nekadašnji dio Osmanskog carstva, gdje svi govore o tome da se "Hasanaginica vraća kući”.
Direktor Turističke zajednice Imotski Luka Kolovrat otkrio je da se posljednjih godina kod Imoćana javilo veliko interesovanje za fenomen Hasanaginice. Tako se rodila i ideja o gradnji spomenika - tematskog parka posvećenog tužnoj pjesmi poznatoj širom svijeta. Ljudi u Imotskom uvjereni su kako će ovo biti jedinstveno djelo, jer "dok drugi podižu spomenike junacima i historijskim ličnostima, mi ćemo podići spomenik posvećen jednoj pjesmi”.
Inicijativu za izgradnju tematskog parka u Imotskom pokrenuo je historičar i istraživač Mijo Milas koji se još od 70-tih godina prošog vijeka bavi fenomenom Hasanaginice. Ideju je podržala lokalna Turistička zajednica. Ograde i klupe već su postavljene na grebenu iznad Modrog jezera gdje će se i nalaziti tematski park, ali tu je ujedno i vidikovac na Modro jezero - zaštićeni spomenik prirode koji Imotski čini prepoznatljivim mjestom na turističkoj mapi.
"Na mjestu gdje se nalazi grob Hasanaginice bit će postavljene četiri interpretacijske ploče na kojima će na osam stranih jezika pisati o toj baladi, o tome ko je bila Hasanaginica, kao i ko ju je sve preveo. Uz sve elemente šetališta, ograde i klupe, bit će postavljeno 15-tak ploča od kaljenog stakla na kojima će biti ispisani stihovi Hasanaginice na 15 jezika" pojasnio je za agenciju Anadolija direktor Turističke zajednice Imotski Luka Kolovrat.
To će biti uglavnom jezici na koje je Hasanaginica prevedena – njemački, ruski, engleski, talijanski, francuski, poljski, pa čak japanski. Hasanaginicu su preveli Goethe, Herder, Puškin, Valter Scott, Adam Mickiewicz, Nerval, Merimee i brojna druga čuvena imena svjetske književnosti.
Osim ploča sa stihovima Hasanaginice i detaljima o tadašnjem vremenu, na mjestu za koje se pretpostavlja da je grob Hasanaginice, bit će postavljeno i spomen obilježje.
"Bit će postavljeno pet manjih i jedna velika kamena gromada koje će simbolizirati Hasanaginicu i njeno petero djece", istakao je on.
Kolovrat je pojasnio da je baladu Hasanaginica napisao nepoznati autor i da je to pučka pjesma, ali da povijesne činjenice do kojih su istraživači uspjeli doći pokazuju da je balada bez sumnje nastala na području Imotske krajine, odnosno tadašnjeg područja Imotskog kadiluka.
"Ono što smo također našli je da se vrlo vjerovatno sam događaj o kojem je napisana pjesma dogodio za vrijeme Kandijskog rata koji je vođen u razdoblju 1645.- 1669. između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, oko otoka Krete, mletačkog najvećeg i najbogatijeg prekomorskog posjeda, jer se tada u povijesnim knjigama spominje ranjavanje Hasan-age Arapovića na Biokovu, pa se u pjesmi spominje da je bolovao u ranama na planini, da su ga obilazile i majka i sestra, ali ne i supruga", pojasnio je Kolovrat.
Stotinjak godina nakon Kandijskog rata, tu baladu prvi put je zapisao talijanski pisac, znanstvenik i teolog Alberto Fortis 1774. godine, a Kolovrat dodaje da je ona nakon toga izazvala veliku pažnju književnika diljem svijeta.
"Mi smo pod dojmom da je ona puno poznatija u svijetu, dakle da su se njome puno više bavili u svijetu, nego na ovom području odakle je i potekla.
Mi smo željeli to promijeniti u počast Hasanaginici, ali i isto tako u Imotskom stvoriti još jednu turističku atrakciju", poručio je Kolovrat.
Imotski kadija stolovao je u tvrđavi Topana
"Tvrđava Topana, koja je dobila ime po turskim riječima top-hana (kuća oružja) bila je prijestolnica imotskog kadije, koji je tu stolovao i za kojeg se u biti Hasanaginica trebala udati", pojasnio je Kolovrat važnost tvrđave koja se vidi sa grebena na kojem će se nalaziti tematski park baladi Hasanaginica.
"Upravo s tog mjesta, s vrha kule, određivana je 1717. godine granica između, tada turskog i mletačkog carstva, odnosno granica koja je i danas prisutna, granica između BiH i Hrvatske", dodao je Kolovrat.
Historičari su došli do podataka da je granica određivana tako što je iz najvećeg topa koji je tada bio raspoloživ pucano prema području današnje Hercegovine i kako su padale topovske kule, tako je povlačena granica.
"To je napravljeno da ne bi mogli napadati jedni druge, jer se sklopilo primirje i svako je imao svoj dio teritorije, Ukoliko uzmete kartu, vidite da baš na tom dijelu ide nekakav granični polukrug”, pojasnio je predsjednik Turističke zajednice Imotski.
Tužna sudbina Hasanaginice
Balada Hasanaginica je jedna od najljepših narodnih balada, a Hasan-agina supruga Fatima ostala je jedan od najupečatljivih likova u svjetskoj književnosti. Priča o Hasanaginici je jednostavna i bolna.
U pjesmi je opisana tužna sudbina žene koju muž bezdušno tjera iz doma i udaljava od petero djece zbog toga što ga nije posjetila dok je bio ranjen. Hasanaga boluje od ljutih rana, obilaze ga mati i sestrica "a ljubovca od stida ne mogla". Uvrijeđeni Hasanaga poručuje ženi da ga ne čeka ni u dvoru ni u rodu njegovome. Očajna, Hasanaginica se još nije ni osvjestila od šoka, a već stiže njen brat, odvodi je svome domu i ubrzo udaje za imotskog kadiju. Kada su svatovi prolazili pored Hasanaginog dvora, pred Hasanaginicu izlaze sinovi i mole je da svrati u kuću. Ona zaustavlja svatove i daruje svoju djecu, a Hasanaga ih poziva da se vrate u dvor ("kad se neće smilovati na vas majka vaša srca kamenoga."). Ove riječi snažno pogađaju Hasanaginicu i ona umire od tuge.
Narodna balada Hasanaginica nastala je između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa koljena na koljena po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. godine Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada". Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji". Od tog vremena počeli su se nizati prijevodi ove pjesme na razne svjetske jezike. Izgradnjom spomenika - tematskog parka u Imotskom, Hasanaginica se konačno vraća svojoj kući.
HASANAGINICA
Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Il' je snijeg, il' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit' je snijeg nit' su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu."
Kad kaduna r'ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv'je ćere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže."
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!"
Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje."
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul'duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.
Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!
Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l’jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod' te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud'rila,
usput se je s dušom rastavila.
Ekipa agencije Anadolija posjetila je hrvatski gradić Imotski, nekadašnji dio Osmanskog carstva, gdje svi govore o tome da se "Hasanaginica vraća kući”.
Direktor Turističke zajednice Imotski Luka Kolovrat otkrio je da se posljednjih godina kod Imoćana javilo veliko interesovanje za fenomen Hasanaginice. Tako se rodila i ideja o gradnji spomenika - tematskog parka posvećenog tužnoj pjesmi poznatoj širom svijeta. Ljudi u Imotskom uvjereni su kako će ovo biti jedinstveno djelo, jer "dok drugi podižu spomenike junacima i historijskim ličnostima, mi ćemo podići spomenik posvećen jednoj pjesmi”.
Inicijativu za izgradnju tematskog parka u Imotskom pokrenuo je historičar i istraživač Mijo Milas koji se još od 70-tih godina prošog vijeka bavi fenomenom Hasanaginice. Ideju je podržala lokalna Turistička zajednica. Ograde i klupe već su postavljene na grebenu iznad Modrog jezera gdje će se i nalaziti tematski park, ali tu je ujedno i vidikovac na Modro jezero - zaštićeni spomenik prirode koji Imotski čini prepoznatljivim mjestom na turističkoj mapi.
"Na mjestu gdje se nalazi grob Hasanaginice bit će postavljene četiri interpretacijske ploče na kojima će na osam stranih jezika pisati o toj baladi, o tome ko je bila Hasanaginica, kao i ko ju je sve preveo. Uz sve elemente šetališta, ograde i klupe, bit će postavljeno 15-tak ploča od kaljenog stakla na kojima će biti ispisani stihovi Hasanaginice na 15 jezika" pojasnio je za agenciju Anadolija direktor Turističke zajednice Imotski Luka Kolovrat.
To će biti uglavnom jezici na koje je Hasanaginica prevedena – njemački, ruski, engleski, talijanski, francuski, poljski, pa čak japanski. Hasanaginicu su preveli Goethe, Herder, Puškin, Valter Scott, Adam Mickiewicz, Nerval, Merimee i brojna druga čuvena imena svjetske književnosti.
Osim ploča sa stihovima Hasanaginice i detaljima o tadašnjem vremenu, na mjestu za koje se pretpostavlja da je grob Hasanaginice, bit će postavljeno i spomen obilježje.
"Bit će postavljeno pet manjih i jedna velika kamena gromada koje će simbolizirati Hasanaginicu i njeno petero djece", istakao je on.
Kolovrat je pojasnio da je baladu Hasanaginica napisao nepoznati autor i da je to pučka pjesma, ali da povijesne činjenice do kojih su istraživači uspjeli doći pokazuju da je balada bez sumnje nastala na području Imotske krajine, odnosno tadašnjeg područja Imotskog kadiluka.
"Ono što smo također našli je da se vrlo vjerovatno sam događaj o kojem je napisana pjesma dogodio za vrijeme Kandijskog rata koji je vođen u razdoblju 1645.- 1669. između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, oko otoka Krete, mletačkog najvećeg i najbogatijeg prekomorskog posjeda, jer se tada u povijesnim knjigama spominje ranjavanje Hasan-age Arapovića na Biokovu, pa se u pjesmi spominje da je bolovao u ranama na planini, da su ga obilazile i majka i sestra, ali ne i supruga", pojasnio je Kolovrat.
Stotinjak godina nakon Kandijskog rata, tu baladu prvi put je zapisao talijanski pisac, znanstvenik i teolog Alberto Fortis 1774. godine, a Kolovrat dodaje da je ona nakon toga izazvala veliku pažnju književnika diljem svijeta.
"Mi smo pod dojmom da je ona puno poznatija u svijetu, dakle da su se njome puno više bavili u svijetu, nego na ovom području odakle je i potekla.
Mi smo željeli to promijeniti u počast Hasanaginici, ali i isto tako u Imotskom stvoriti još jednu turističku atrakciju", poručio je Kolovrat.
"Tvrđava Topana, koja je dobila ime po turskim riječima top-hana (kuća oružja) bila je prijestolnica imotskog kadije, koji je tu stolovao i za kojeg se u biti Hasanaginica trebala udati", pojasnio je Kolovrat važnost tvrđave koja se vidi sa grebena na kojem će se nalaziti tematski park baladi Hasanaginica.
"Upravo s tog mjesta, s vrha kule, određivana je 1717. godine granica između, tada turskog i mletačkog carstva, odnosno granica koja je i danas prisutna, granica između BiH i Hrvatske", dodao je Kolovrat.
Historičari su došli do podataka da je granica određivana tako što je iz najvećeg topa koji je tada bio raspoloživ pucano prema području današnje Hercegovine i kako su padale topovske kule, tako je povlačena granica.
"To je napravljeno da ne bi mogli napadati jedni druge, jer se sklopilo primirje i svako je imao svoj dio teritorije, Ukoliko uzmete kartu, vidite da baš na tom dijelu ide nekakav granični polukrug”, pojasnio je predsjednik Turističke zajednice Imotski.
Balada Hasanaginica je jedna od najljepših narodnih balada, a Hasan-agina supruga Fatima ostala je jedan od najupečatljivih likova u svjetskoj književnosti. Priča o Hasanaginici je jednostavna i bolna.
U pjesmi je opisana tužna sudbina žene koju muž bezdušno tjera iz doma i udaljava od petero djece zbog toga što ga nije posjetila dok je bio ranjen. Hasanaga boluje od ljutih rana, obilaze ga mati i sestrica "a ljubovca od stida ne mogla". Uvrijeđeni Hasanaga poručuje ženi da ga ne čeka ni u dvoru ni u rodu njegovome. Očajna, Hasanaginica se još nije ni osvjestila od šoka, a već stiže njen brat, odvodi je svome domu i ubrzo udaje za imotskog kadiju. Kada su svatovi prolazili pored Hasanaginog dvora, pred Hasanaginicu izlaze sinovi i mole je da svrati u kuću. Ona zaustavlja svatove i daruje svoju djecu, a Hasanaga ih poziva da se vrate u dvor ("kad se neće smilovati na vas majka vaša srca kamenoga."). Ove riječi snažno pogađaju Hasanaginicu i ona umire od tuge.
Narodna balada Hasanaginica nastala je između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa koljena na koljena po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. godine Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada". Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji". Od tog vremena počeli su se nizati prijevodi ove pjesme na razne svjetske jezike. Izgradnjom spomenika - tematskog parka u Imotskom, Hasanaginica se konačno vraća svojoj kući.
HASANAGINICA
Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Il' je snijeg, il' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit' je snijeg nit' su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu."
Kad kaduna r'ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv'je ćere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže."
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!"
Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje."
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul'duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.
Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!
Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l’jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod' te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud'rila,
usput se je s dušom rastavila.
