Mirsad Mirza KURGAŠ: I pored navedenog, o životu Jusufa Mehonića postoji vrlo malo podataka. Pokušavajući da, i nakon što je prošlo preko osam i po decenija od njegove tragične pogibije, dođemo do nekih informacija, uputili smo se ovih dana do albanskog grada Fiera. Pretpostavka da je selo Homelj/Homolj, koje se pominje kao prebivalište njegovog jedinog sina Lutva, ustvari selo Hamil - pokazala se ispravnom. Nažalost, Lutvo je preselio na ahiret prije tri godine, u 90-toj godini života, ali smo našli njegove sinove: Jusufa, Huseina, Džafera i Dževahira, sa prezimenom MEHONIQI (Mehonići, alb.).

Jusuf Mehonić, junak koji je „svojom borbom za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije ovog naroda. O njemu postoji čitav spjev koji se i danas pjeva uz gusle...“ (H. Crnovršanin, N. Sadiković: „Sinovi Sandžaka“)

I pored navedenog, o životu Jusufa Mehonića postoji vrlo malo podataka. Pokušavajući da, i nakon što je prošlo preko osam i po decenija od njegove tragične pogibije, dođemo do nekih informacija, uputili smo se ovih dana do albanskog grada Fiera. Pretpostavka da je selo Homelj/Homolj, koje se pominje kao prebivalište njegovog jedinog sina Lutva, ustvari selo Hamil - pokazala se ispravnom. Nažalost, Lutvo je preselio na ahiret prije tri godine, u 90-toj godini života, ali smo našli njegove sinove: Jusufa, Huseina, Džafera i Dževahira, sa prezimenom MEHONIQI (Mehonići, alb.). Kao prvi musafiri koji su ih posjetili iz rodnog kraja njihovog djeda, Jusufa Mehonića, srdačno smo dočekani i obogaćeni nekim do sada nepoznatim stranicama iz istorije njihove porodice:
Murat Mehonić iz bjelopoljskog sela Grančareva, u braku sa djevojkom iz porodice Karalića iz Šahovića, imao je sinove Jusufa i Hakiju, kao i kćerku Nuru. Muratov brat Hasan je imao sina Ibrahima, a ovaj sinove Salka i Bilala. Nakon što je, zbog kasnijih Jusufovih aktivnosti cijelo pleme Mehonića proganjano od strane srpsko-crnogorskih vlasti, Salko i Bilal su promijenili prezime u Brahović, po ocu Ibrahimu-Brahu. Salko je živio u Brodarevu a Bilal u Makedoniji.

Hakija je zajedno sa starijim bratom Jusufom bio u komitama. Nije se ženio.
Sestra Nura, bila je udata u Peći, gdje joj je ostao sin, a ona, iz nepoznatih razloga, otišla u Tursku. Udala se za nekog Novopazarca koji je imao tursko prezime Toker i sa njim dobila sina Selima. Lutvo je sa sinom Džaferom odlazio da ih posjeti u Adani gdje su živjeli i gdje je Nura i sahranjena prije 20-tak godina.
Jusuf je oženjen Kolić Nazom, koja je imala još dvije sestre.

Dva sina su im rođena u Crnoj Gori, ali su ubrzo po rođenju umrli i Naza ih je sama sahranila jer je u to vrijeme Jusuf već bio u odmetništvu. Jusuf se izvjesno vrijeme skrivao u Skadru. Jednom prilikom u nekoj skadarskoj kafani je prepoznat od strane žandarma, koji namjerava da ga uhapsi. Inače je za njegovu glavu bila raspisana velika nagrada. Jusuf mu nudi zlatni ćemer (pojas, op.a.) kako bi ga pustio, ali je ovaj neumoljiv. Ne našavši drugi izlaz, Jusuf ga ubija iz puške koju je držao u krilu. Nakon što se presvukao, prebacuje se u mjesto Šijak, nadomak Drača. Krije se kod izvjesnog Muharema, rodom sa Kosova. Međutim, marta mjeseca 1926. godine, neko ga prepoznaje i javlja žandarmima, koji opkoljavaju kuću u kojoj se nalazi. Jedini izlaz iz te kuće bez prozora su vrata, na kojim je izrešetan kada se pojavljuje na njima. Prije 10-tak godina, Lutvo je sa svojim sinovima prebacio posmrtne ostatke svog oca na mezarje Baltez, kod Fiera, pored supruge Naze.

Na nišanu je uklesano: JUSUF 15.8.1883.-12.3.1926. i NAZE 12.5.1887.-16.5.1975. MEHONIQI.

Naza je oko 13 godina provela u Skadru gdje je rođen i sin Lutvo. Stanovali su kod izvjesnog Ćazima Kapisuze (Kapisazović?, prim.a.), visokog oficira rodom iz Podgorice. Feriz Salković, čuveni komita i saborac Jusufov, sa drugim muhadžirima je pošao u Fier, pa su pozvali Nazu da im se pridruži. Tako su negdje 1932. godine stigli u Hamil. Lutvo je srednju školu završio u Skadru, a u Fieru je potom radio kao upravnik zemljoradničke zadruge. Veliki posjed im je oduzet u vrijeme agrarne reforme, ali su uspjeli da ga povrate nakon pada Enver Hodžinog režima. Lutvo se oženio Vahidom, kćerkom Hajriza, brata Feriza Salkovića.

Vahida i Lutvo Mehonić

Nakon rođenja kćerki Ramize (r. 1944.g.) i Adlije (r. 1946. g., umrla prije nekoliko godina), godine 1948. dobijaju sina Jusufa. Nakon završenog ekonomskog fakulteta u Tirani, sve do penzije Jusuf je radio pri Ministarstvu finansija. Sa suprugom Gretom ima kćerku i sinove Nedžada i Seada.
Mlađi brat Husein, rođen je 1950. godine i nije se ženio. Ostao je na selu.

Živi sa najmlađim bratom Dževahirom u staroj porodičnoj kući, koja je u fazi proširenja.

Dževahir je rođen 1960. g. i bavi se zemljoradnjom.
Džafer je rođen 1956. g. i radi kao armirač na građevinskim poslovima. Ima dvije kćerke i obje su udate u Turskoj.

Podsjećaju da je njihova nana Naza klanjala pet vakat-namaza. Prema njenom kazivanju, Jusuf je takođe redovno klanjao. Od djeda Jusufa su bile sačuvane samo srebrne epolete, ali su im u jednom periodu i one ukradene. Takođe su postojali i neki listići koje je Jusuf ispisao, ali su isti izgubljeni. Čak i njegovu fotografiju su dobili od izvjesne žene, koja se u Hamil doselila iz Novog Pazara.

Mehonići, na vrlo dobrom bosanskom jeziku, navode da je njihov djed Jusuf u Grančarevu posjedovao kuću i 5 hektara zemlje, kao i 5 hektara pod šumom. Kada je bio prinuđen da napusti rodni kraj, imanje je ostavio na čuvanje dvojici braće: Stefanu i Maksimu Kastanici. Jusufov rođak Salko Brahović im je svojevremeno, prema sopstvenom kazivanju, skrenuo pažnju da su prisvojili tuđe imanje, ali su oni odgovorili da je vlasnik ionako mrtav! Ali, Mehonići ne žele da se odreknu svoje djedovine. Planirali su da se obrate crnogorskoj ambasadi u Tirani, a u svakom slučaju će tražiti tapije u istanbulskom arhivu kao dokaz o vlasništvu!

Dževahir

Jusuf i Greta

Husein i Jusuf

Dzafer

Nakon povratka u Crnu Goru, pokušali smo doći do bližih podataka o braći kojoj je Jusuf Mehonić povjerio svoju imovinu. Najvjerovatnije da je, usljed zaborava i slabijeg poznavanja jezika, došlo do permutacije prezimena i da su u pitanju braća Kasalica. U Monografiji Bijelog Polja, na str. 824 stoji:
„...336. KASALICA Neđeljka MAKSIM, borac, rođen 1895., Komarnica, srez šavnički, zemljoradnik, živio u Grančarevu, srez bjelopoljski. U NOB-u od 1941. Borac Šahovićkog partizanskog bataljona. Teško ranjen u borbi protiv četnika na Ostrelju, kod Ravne Rijeke, 27. januara 1942. Kao ranjenik na zvjerski način ubijen od četnika na Brezi, kod Kolašina, u proljeće 1942.
337. KASALICA Sava MILORAD, borac, rođen 1922., Grančarevo, srez bjelopoljski, đak. U NOB-u od jula 1941. do juna 1942., pa od oktobra 1943. borac Bjelopoljskog NOP odreda, zatim 4. sandžačke NOU brigade. Umro u bolnici 37. udarne sandžačke divizije, u maju 1944. kao komesar čete“.
Po svemu sudeći, u Grančarevu porodici Kasalica tuđe imanje nije donijelo sreću... Naravno, kao ni mnogim drugim.